Prošla su već dva-tri tjedna od brodoloma Sergeja Jakirovića. Iz Dinamovih službenih prostorija i svlačionica izvjetrio je njegov dah. Vjerojatno su riješeni i svi međusobni financijsko-pravni odnosi. Rastava je provedena po svim pravilima “nogometne struke”. Po nogometnim rubrikama i u Sportskim novostima minuli su napisi i komentari novinara zaduženih za Dinamo i reprezentaciju, koji odavno već, još od Židakove iznenadne i nezvane smrti, podsjećaju na nelijepe muške hostese, što sopću i kašljucaju za službenim autobusima s natpisima dinamovskim i hrvatskim. U tim oproštajnim komentarima, tobožnjim stručnim analizama, Jakirović je temeljito opanjkan i unižen, kao loš i nesposoban trener, i kao glavni i jedini krivac za to što se na minhenskoj Allianz Areni, na početku Lige prvaka, Dinamo predstavio kao Zair 1974, pa još malo gore od toga. Jakirović je kriv, vele ti uglavnom vremešni mažoretani iz Mamićeva doba, zbog tog tobože najvećeg poraza u povijesti. Gledatelj te utakmice, pa još i ne naročito sklon Dinamu i tim općenito jednokratnim mitovima i legendama iz hrvatskog nogometnog života, dužan je primijetiti da je naš prvak dobro prošao. Da se Bayern nije uglavnom neobavezno poigravao, poput mačke s ošamućenim i prestravljenim mišem, i da Dinamo – kao što se u povijesti počesto događalo krajnje inferiornim momčadima – nije imao neobično inspiriranog golmana, konačni rezultat bio bi 14:0, ili barem 12:0. Ona dva Dinamova gola bila su posljedica Bayernove neozbiljnosti…
Ali je li Sergej Jakirović za ovo bio kriv? I kada je, precizno, njegova krivnja nastala? Jer samo nekoliko dana i tjedana pred utakmicu, isti su ga nogometni komentatori u novinama, skupa s bivšim fudbalistima i televizijskim voditeljima i voditeljicama, kovali u zvijezde i stavljali u istu rečenicu s Guardiolom i Ancelottijem. Kada je Jakirović postao univerzalna i nesposobna neznalica, koja upropaštava i ruši cijene skupim eksponatima iz Dinamovog izloga, uključujući i malog Baturinu, kojeg nogometni komentatori nazivaju “mali Modrić”? Odgovor je: dogodilo se to sredinom drugog poluvremena utakmice s Bayernom, kada je postalo jasno da se sprema katastrofa i da je, možda, bolje bilo da se nakon 3:0 u prvome dijelu Dinamova momčad parkirala u vlastiti peterac, spašavajuću svoju mušku čast i cijenu na Transfermarketu, nego da Bayernu zabijaju svoje tobož-golove. No, je li za to bio kriv baš Sergej Jakirović?
Taj bivši nogometaš iz visokog hrvatskog ligaškog prosjeka, i vrlodobar trener Gorice i Rijeke, postao je trener Dinama ne vodeći pretjeranog računa o obzirima. Rijeku je napustio usred priprema za utakmicu Konferencijske lige s Lilleom, i otišao u Dinamo. Poput Vase Ladačkog prezreo je siroticu i pošao za kćeri prebjegloga seoskoga gazde Zdravka Mamića. U dva se, po vlastitim riječima, kupao u kvarnerskom moru, a u četiri je već bio trener Dinama. Sreća da je mobitel bio vodootporan.
Nakon te svinjarije, koja za hrvatske prilike i nije svinjarija, ali u svim drugim društvima, na svim kontinentima bila bi svinjarija, mažoretani po zagrebačkim novinama i televizijama ubili su nas dokazujući nam da je Jakirovićev postupak visokomoralan i profesionalan, te su započeli dugu sezonu hvaljenja njegovih trenerskih vještina i kompetencija. Činjenica da je Dinamo, koji je bogatiji od ostatka lige zajedno, na kraju osvojio hrvatsko nogometno prvenstvo, tumačena je kao veliki uspjeh Jakirovićeva trenerskog genija. To što je Dinamo u kvalifikacijama za Ligu prvaka uspio nadmašiti konkurenta iz Azerbajdžana, već je tretirano kao veliki rezultat hrvatskog nogometa u cjelini, na što ponosan mora biti svatko od nas, bez obzira na navijačke afinitete, jer ga na to obvezuje njegovo hrvatsko državljanstvo. Biti protiv Dinama koji se sprema iznenaditi veliki Bayern, za hrvatskog građanina čin je veleizdaje! Sportske novosti u danima pred utakmicu u naslovima diskretno najavljuju iznenađenje. S naslovnica Jakirović poručuje: samo da pobijedimo Hajduka, a u München idemo da uživamo. I onda dan kasnije, na naslovnici Sportskih ista njegova fotografija i naslov: “Krivcu je ime Jakirović!”
Što se ustvari zbilo između dviju krajnosti, između tvrdnji da je Jakirović uzor svih vrlina i trenerski genij, i tvrdnji da je Jakirović najveća greška Dinamove uprave, loš i nesposoban trener, da je “krivac”? Zapravo, ništa! Samo se odvila uobičajena dinamika hrvatske svakodnevice, one društvene i društveno-političke, i one nogometne. Način na koji je provedena defenestracija Dinamova trenera ne razlikuje se od načina na koji bivaju smjenjivani i hapšeni potrošeni ministri u vladi Andreja Plenkovića. Jakirović je pojavom nešto između Gabrijele Žalac i Davora Filipovića, kao što su, uz vrlo rijetke, ali još uvijek prisutne izuzetke, hrvatski politički komentatori i analitičari neobično slični tim nogometnim mažoretanima, koji dlakavih nogu u cicanim suknjicama plešu oko smijenjenog Jakirovića. Sve je to, uz minimalne varijacije, jednako. I sve je jednako besmisleno i lažno.
O tome što je, zapravo, Dinamo, i od čega je Dinamo načinjen, jedva ponešto saznajemo u izvještajima s onog odavno već bizarnog suđenja braći Mamić, i iz svjedočenja bivših Dinamovih igrača, koji jedan za drugim priznaju iznose na ruke primljenog novca, za koji nikada nisu platili porez. O tome što je, zapravo, Dinamo, ponešto smo mogli čuti i u svjedočenju punice svetog nam Luke Modrića, inače bivše Dinamove računovotkinje. Ali takav Dinamo, klub golemog financijskog bogatstva, za koje, čini se, više i nije važno kako je stečeno – jer, zaboga, i na suđenju se govori o tome koliko je i kako Mamić financijski oštetio Dinamo, a ne o tome što je bio temelj Dinamovih financija! – ima svoje jasne domete. Takav Dinamo bit će zauvijek prvak Hrvatske, ali ne samo da ga Sergej Jakirović – koji mu je mokrih gaća postao trener, a dok su gaće bile suhe trenirao je Rijeku – nije mogao suprotstaviti Bayernu, nego takvo što ne bi mogli ni Guardiola, ni Ancelotti, ni José Mário dos Santos Félix Mourinho u najboljim svojim danima. Da bi se igralo protiv Bayerna, ili, općenito, da bi se igralo protiv bilo koga ozbiljnijeg od prvaka Azerbajdžana i Moldavije, valja steći kompetencije koje se razlikuju od onih koje ti mogu pružiti komentatori po hrvatskim nogometnim rubrikama i politički instruirani navijači i navijačice po hrvatskim televizijama. Da bi se igralo protiv Bayerna, protivSlaven Belupa ne smiješ imati suca kao dvanaestog igrača, ne smiješ Rijeci usred prvenstva otimati trenera, ne smiješ igrače plaćati na ruke, ne smiješ se odricati Zdravka Mamića, a ne odreći se cijele njegove epohe… Općenito, da bi se igralo protiv Bayerna, moraš Igora Bišćana zadržati kao trenera. Ali ne zato što je nužno bolji od Jakirovića, nego zato što protiv Bayerna mogu igrati samo oni klubovi koji ne smjenjuju trenere zato što su izgubili utakmicu, nego ih smjenjuju zato što su izgubili ekipu… Tako je i smjenom Sergeja Jakirovića Dinamova uprava pokazala samo jedno: da Dinamo, bez obzira na novce koji mu osiguravaju apsolutnu i trajnu dominaciju u hrvatskom nogometu, ne može igrati protiv Bayerna. U svemu tome postoji samo jedno zanimljivo pitanje: je li Dinamo i uz mnogo manji novac, te bez koruptivne asistencije javnih i državnih institucija, mogao uspostaviti jednaku ovakvu dominaciju?
Sergej Jakirović je, kako bi se to u njegovim krajevima reklo, načinom na koji je prije trinaest mjeseci prešao iz Rijeke u Dinamo, bacio obraz pod noge. Smijenjen je, a zatim i izrugan, na ružan, nepošten i jednako bezobrazan način. Ali je i zaradio ogromne novce, a novci su, to nam je, valjda, jasno, jedino mjerilo u nogometu, pogotovu hrvatskom. Nakon što prođe neko vrijeme i nakon što se sve zaboravi, ponovo će se pojaviti kao trener nekoga drugog kluba u Hrvatskoj ili, možda, na arapskom poluotoku. I tako će započeti novi ciklus, u kojemu će Jakirović možda opet u svijetu hrvatskih nogometnih komentatora, mažoretana i hostesa postati genijalan. Pa će opet pasti, s velikim novcima u džepu. To je, možda, i jedina razlika između nogometnih trenera u Hrvatskoj i Plenkovićevih ministara. Nogometni treneri regeneriraju se u pravilnim ciklusima, žive dugo i obično ne dopadnu zatvora. Ministri i ministrice obave sve u jednom ciklusu. Izuzetak je Martina Dalić. Nakon što je oposlila državu, prešla je u Podravku. Možda će i Jakirović u Slaven Belupo.
Sergej Jakirović i tipična sudbina trenera u Dinamu i ministara u Plenkovićevoj vladi
Prošla su već dva-tri tjedna od brodoloma Sergeja Jakirovića. Iz Dinamovih službenih prostorija i svlačionica izvjetrio je njegov dah. Vjerojatno su riješeni i svi međusobni financijsko-pravni odnosi. Rastava je provedena po svim pravilima “nogometne struke”. Po nogometnim rubrikama i u Sportskim novostima minuli su napisi i komentari novinara zaduženih za Dinamo i reprezentaciju, koji odavno već, još od Židakove iznenadne i nezvane smrti, podsjećaju na nelijepe muške hostese, što sopću i kašljucaju za službenim autobusima s natpisima dinamovskim i hrvatskim. U tim oproštajnim komentarima, tobožnjim stručnim analizama, Jakirović je temeljito opanjkan i unižen, kao loš i nesposoban trener, i kao glavni i jedini krivac za to što se na minhenskoj Allianz Areni, na početku Lige prvaka, Dinamo predstavio kao Zair 1974, pa još malo gore od toga. Jakirović je kriv, vele ti uglavnom vremešni mažoretani iz Mamićeva doba, zbog tog tobože najvećeg poraza u povijesti. Gledatelj te utakmice, pa još i ne naročito sklon Dinamu i tim općenito jednokratnim mitovima i legendama iz hrvatskog nogometnog života, dužan je primijetiti da je naš prvak dobro prošao. Da se Bayern nije uglavnom neobavezno poigravao, poput mačke s ošamućenim i prestravljenim mišem, i da Dinamo – kao što se u povijesti počesto događalo krajnje inferiornim momčadima – nije imao neobično inspiriranog golmana, konačni rezultat bio bi 14:0, ili barem 12:0. Ona dva Dinamova gola bila su posljedica Bayernove neozbiljnosti…
Ali je li Sergej Jakirović za ovo bio kriv? I kada je, precizno, njegova krivnja nastala? Jer samo nekoliko dana i tjedana pred utakmicu, isti su ga nogometni komentatori u novinama, skupa s bivšim fudbalistima i televizijskim voditeljima i voditeljicama, kovali u zvijezde i stavljali u istu rečenicu s Guardiolom i Ancelottijem. Kada je Jakirović postao univerzalna i nesposobna neznalica, koja upropaštava i ruši cijene skupim eksponatima iz Dinamovog izloga, uključujući i malog Baturinu, kojeg nogometni komentatori nazivaju “mali Modrić”? Odgovor je: dogodilo se to sredinom drugog poluvremena utakmice s Bayernom, kada je postalo jasno da se sprema katastrofa i da je, možda, bolje bilo da se nakon 3:0 u prvome dijelu Dinamova momčad parkirala u vlastiti peterac, spašavajuću svoju mušku čast i cijenu na Transfermarketu, nego da Bayernu zabijaju svoje tobož-golove. No, je li za to bio kriv baš Sergej Jakirović?
Taj bivši nogometaš iz visokog hrvatskog ligaškog prosjeka, i vrlodobar trener Gorice i Rijeke, postao je trener Dinama ne vodeći pretjeranog računa o obzirima. Rijeku je napustio usred priprema za utakmicu Konferencijske lige s Lilleom, i otišao u Dinamo. Poput Vase Ladačkog prezreo je siroticu i pošao za kćeri prebjegloga seoskoga gazde Zdravka Mamića. U dva se, po vlastitim riječima, kupao u kvarnerskom moru, a u četiri je već bio trener Dinama. Sreća da je mobitel bio vodootporan.
Nakon te svinjarije, koja za hrvatske prilike i nije svinjarija, ali u svim drugim društvima, na svim kontinentima bila bi svinjarija, mažoretani po zagrebačkim novinama i televizijama ubili su nas dokazujući nam da je Jakirovićev postupak visokomoralan i profesionalan, te su započeli dugu sezonu hvaljenja njegovih trenerskih vještina i kompetencija. Činjenica da je Dinamo, koji je bogatiji od ostatka lige zajedno, na kraju osvojio hrvatsko nogometno prvenstvo, tumačena je kao veliki uspjeh Jakirovićeva trenerskog genija. To što je Dinamo u kvalifikacijama za Ligu prvaka uspio nadmašiti konkurenta iz Azerbajdžana, već je tretirano kao veliki rezultat hrvatskog nogometa u cjelini, na što ponosan mora biti svatko od nas, bez obzira na navijačke afinitete, jer ga na to obvezuje njegovo hrvatsko državljanstvo. Biti protiv Dinama koji se sprema iznenaditi veliki Bayern, za hrvatskog građanina čin je veleizdaje! Sportske novosti u danima pred utakmicu u naslovima diskretno najavljuju iznenađenje. S naslovnica Jakirović poručuje: samo da pobijedimo Hajduka, a u München idemo da uživamo. I onda dan kasnije, na naslovnici Sportskih ista njegova fotografija i naslov: “Krivcu je ime Jakirović!”
Što se ustvari zbilo između dviju krajnosti, između tvrdnji da je Jakirović uzor svih vrlina i trenerski genij, i tvrdnji da je Jakirović najveća greška Dinamove uprave, loš i nesposoban trener, da je “krivac”? Zapravo, ništa! Samo se odvila uobičajena dinamika hrvatske svakodnevice, one društvene i društveno-političke, i one nogometne. Način na koji je provedena defenestracija Dinamova trenera ne razlikuje se od načina na koji bivaju smjenjivani i hapšeni potrošeni ministri u vladi Andreja Plenkovića. Jakirović je pojavom nešto između Gabrijele Žalac i Davora Filipovića, kao što su, uz vrlo rijetke, ali još uvijek prisutne izuzetke, hrvatski politički komentatori i analitičari neobično slični tim nogometnim mažoretanima, koji dlakavih nogu u cicanim suknjicama plešu oko smijenjenog Jakirovića. Sve je to, uz minimalne varijacije, jednako. I sve je jednako besmisleno i lažno.
O tome što je, zapravo, Dinamo, i od čega je Dinamo načinjen, jedva ponešto saznajemo u izvještajima s onog odavno već bizarnog suđenja braći Mamić, i iz svjedočenja bivših Dinamovih igrača, koji jedan za drugim priznaju iznose na ruke primljenog novca, za koji nikada nisu platili porez. O tome što je, zapravo, Dinamo, ponešto smo mogli čuti i u svjedočenju punice svetog nam Luke Modrića, inače bivše Dinamove računovotkinje. Ali takav Dinamo, klub golemog financijskog bogatstva, za koje, čini se, više i nije važno kako je stečeno – jer, zaboga, i na suđenju se govori o tome koliko je i kako Mamić financijski oštetio Dinamo, a ne o tome što je bio temelj Dinamovih financija! – ima svoje jasne domete. Takav Dinamo bit će zauvijek prvak Hrvatske, ali ne samo da ga Sergej Jakirović – koji mu je mokrih gaća postao trener, a dok su gaće bile suhe trenirao je Rijeku – nije mogao suprotstaviti Bayernu, nego takvo što ne bi mogli ni Guardiola, ni Ancelotti, ni José Mário dos Santos Félix Mourinho u najboljim svojim danima. Da bi se igralo protiv Bayerna, ili, općenito, da bi se igralo protiv bilo koga ozbiljnijeg od prvaka Azerbajdžana i Moldavije, valja steći kompetencije koje se razlikuju od onih koje ti mogu pružiti komentatori po hrvatskim nogometnim rubrikama i politički instruirani navijači i navijačice po hrvatskim televizijama. Da bi se igralo protiv Bayerna, protiv Slaven Belupa ne smiješ imati suca kao dvanaestog igrača, ne smiješ Rijeci usred prvenstva otimati trenera, ne smiješ igrače plaćati na ruke, ne smiješ se odricati Zdravka Mamića, a ne odreći se cijele njegove epohe… Općenito, da bi se igralo protiv Bayerna, moraš Igora Bišćana zadržati kao trenera. Ali ne zato što je nužno bolji od Jakirovića, nego zato što protiv Bayerna mogu igrati samo oni klubovi koji ne smjenjuju trenere zato što su izgubili utakmicu, nego ih smjenjuju zato što su izgubili ekipu… Tako je i smjenom Sergeja Jakirovića Dinamova uprava pokazala samo jedno: da Dinamo, bez obzira na novce koji mu osiguravaju apsolutnu i trajnu dominaciju u hrvatskom nogometu, ne može igrati protiv Bayerna. U svemu tome postoji samo jedno zanimljivo pitanje: je li Dinamo i uz mnogo manji novac, te bez koruptivne asistencije javnih i državnih institucija, mogao uspostaviti jednaku ovakvu dominaciju?
Sergej Jakirović je, kako bi se to u njegovim krajevima reklo, načinom na koji je prije trinaest mjeseci prešao iz Rijeke u Dinamo, bacio obraz pod noge. Smijenjen je, a zatim i izrugan, na ružan, nepošten i jednako bezobrazan način. Ali je i zaradio ogromne novce, a novci su, to nam je, valjda, jasno, jedino mjerilo u nogometu, pogotovu hrvatskom. Nakon što prođe neko vrijeme i nakon što se sve zaboravi, ponovo će se pojaviti kao trener nekoga drugog kluba u Hrvatskoj ili, možda, na arapskom poluotoku. I tako će započeti novi ciklus, u kojemu će Jakirović možda opet u svijetu hrvatskih nogometnih komentatora, mažoretana i hostesa postati genijalan. Pa će opet pasti, s velikim novcima u džepu. To je, možda, i jedina razlika između nogometnih trenera u Hrvatskoj i Plenkovićevih ministara. Nogometni treneri regeneriraju se u pravilnim ciklusima, žive dugo i obično ne dopadnu zatvora. Ministri i ministrice obave sve u jednom ciklusu. Izuzetak je Martina Dalić. Nakon što je oposlila državu, prešla je u Podravku. Možda će i Jakirović u Slaven Belupo.