Odavno već oko sebe ne prepoznajem ljude s kojima sam odrastao. Ne prepoznajem one koje bih nekad, pretenciozno i bespotrebno, nazivao svojom generacijom. Generacija je štaka za lakši prolazak kroz ideološke diskusije. Ali ti ljudi s kojima sam ja odrastao, i kojih danas više nema, premda su uglavnom živi, snažno su bili obilježeni pokušajem izlaska iz sjene svojih roditelja, redom članova Saveza komunista Jugoslavije i poklonika kulta maršala Tita. Slušali su Azru, Pankrte i Paraf, gledali filmove Pétera Gothára “Vrijeme je stalo” i Miše Radivojevića “Dečko koji obećava”, i čitali, sve do onoga najmanjeg među nama, roman “Levitan” Vitomila Zupana. Bila je to, možda, najvažnija knjiga odmetnuća od roditelja.
S današnje tačke gledišta, u vrijeme agresije nenačitanih, ideološkog selfhelpa, političke korektnosti i balkanske varijante cancel terora nad književnim tekstom, “Levitan” je skandalozna knjiga. Glavni lik, imenom Jakob Levitan, bivši je partizan i pisac, politički delinkvent, koji je pijan naokolo radio antikomunističke svinjarije, uglavnom tako što je pričao viceve i vrijeđao većinsku ideološku vjeru. On je, međutim, možda i silovatelj. Mizogina muška svinja, seksualni manijak, psovač, muškarac iz mokrih snova kolumnističkih aktivistkinja u trivijalnim jutarnjim zagrebačkim cajtunzima, koji je u sebi sabrao sve ono što se u muškom zlu da sastaviti. Pritom, Levitan je u najvećoj mjeri autobiografska figura Vitomila Zupana. Cjelokupno, ili skoro cjelokupno Zupanovo književno djelo je, današnjim žargonom rečeno, na granici autobiografije i autofikcije. I on je taj grozni mužjak, ta odvratna muška silovateljska zvijer, koju su uhitili jer je žudio slobodu i jer se rugao vođi i Partiji.
Uhitili su ga onako kako sve bespravne i totalitarne policije uhićuju. Proces kojemu je Jakob Levitan izložen plastično je opisan, duhovito i oporo, s nekim karakteristično zupanovskim užitkom u stradavanju. Je li to mazohizam? Ili je to neki neobični, posve jedinstveni književni punk, tek malo je u povijesti istočnoeuropske i postkomunističke književnosti tako živih i plastičnih opisa policijskog i zatvorskog zlostavljanja, iz kojih u svakom trenutku izranja sama bit strašne komunističko-staljinističke devijacije sustava. Ono, međutim, što je u svemu tome apsolutno jedinstveno i neponovljivo Zupanov je humor i ruganje vlastitom stradanju. “Levitan” je genijalan roman jer ne dopušta nimalo jeftinih sentimenata i patetike. Njegov pisac kao da je predosjetio to daleko, nadolazeće doba pada Berlinskog zida i grozomorne postkomunističke laži o slobodi i ljudskim pravima za sve, pa je čekićem razbijajući komunističko i jugoslavensko pravovjerje, razbio i ono što se nakon toga uslijediti.
Zupan svom čitatelju ne dopušta da žali njegova junaka. Ne dopušta mu ni da se s njime identificira. Moglo bi se reći da se čitatelj Levitana – plaši. Ili mu se – poput naše nestale gimnazijske generacije – divi onom samoubilačkom adolescentskim gestom, koja ne priznaje sitne i oportune moralne obzire svojih roditelja. Ne priznaje, prije svega drugog, njihovo trulo licemjerje. Levitan je nesmireni seksualni delinkvent, on je živo zlo, koje žudi za slobodom. I on je živo ruglo jednoga velikog narodnooslobodilačkog i emancipatorskog pokreta. Njemu je, naime, stalo da se prikaže svijetu kao ruglo. U jednom trenutku – jednom od najupečatljivijih u romanu – Levitana vode uz neko stubište, na isljeđivanje, i njemu na um pada kako bi sad mogao skočiti kroz zatvoren prozor, u bezdan pritvorskog dvorišta. Time bi im napakostio, jer im nitko ne bi vjerovao da ga nisu – skočili. Scena se odvije u jednoj ili dvije rečenice, trebala je to biti jedna gotovo nevažna mikro-scena, ali meni je, i toj nestaloj generaciji, obilježila život. Grehota je, dragi moji, što vas je tako lako nestalo!
“Levitan” je u hrvatskom prijevodu objavljen u jednoj opasnoj, gotovo zapaljivoj ediciji zagrebačkog Globusa. Prevoditeljica: Rada Vikić. Recenzenti: Ivan Cesar i Predrag Matvejević. Naklada: 10.000 primjeraka. Čak je i u toj velikoj Jugoslaviji, zemlji u kojoj su živjeli neki ljudi čije su kulturne potrebe u književnosti svakako nadmašivale današnje jadne hrvatske standarde, naklada od 10.000 primjeraka za jednu je disidentsku, antikomunističku knjigu bila ogromna. I djelovala je poput bombe podmetnute pod stražnjice onoga višemilijunskog partijskog ološa, koji će se nekoliko godina kasnije naći na čelu nacionalističkih falangi. (Tih godina dok smo mi čitali Zupanovog “Levitana”, a onda i ostale njegove knjige koje u isto vrijeme objavljuje Globus, Andrej Plenković maturira na Edvardu Kardelju. Razlika između njega i nas trajno će ostati razlika između Zupana i Kardelja…) Bomba “Levitana” nije, na žalost, eksplodirala. Knjige-bombe imaju vrlo ograničeno djelovanje. Čak i kada su spakirane u genijalnim romanima.
Levitan, opet
“Levitanu” sam svojedobno, u tim trivijalnim novinama, koje su u ono vrijeme bile nešto drugo, posvetio jednu svoju Subotnju matineju. (Subotnja matineja bila je novinska rubrika, na žalost u nas osamljena, kojom sam pokušavao utjecati na društveni ukus…) Taj tekst kasnije je, uz moje dopuštenje, pretvoren u pogovor za prvo srpsko izdanje “Levitana”. Pa zašto nakon svega opet nekih novih nekoliko riječi posvećujem istom romanu? Vjerojatno je riječ o slijepoj vjeri da bi, možda, nekoga mogao uputiti i navesti da pročita knjigu, koja će mu zasigurno promijeniti život. Možda bih trebao jednom godišnje čitati “Levitana”, a zatim pisati o njemu. Ima to smisla.
Život i mišljenje
Nakon što je otpao od partizanskog i komunističkog pokreta tako što je drugovima rekao ono što ih spada, Vitomil Zupan živio je teško, kao socijalno likvidirana osoba. U jugoslavenskom komunizmu, kao i u Plenkovićevoj kardeljevskoj demokraciji, režim, službeni mediji i kulturne elite provodile su u ime ideologije trajnu socijalnu likvidaciju nepodobnih. Možete, dakle, živjeti, ali vam nije dopušteno sudjelovati. Razlika je samo u tome što je Zupan morao u zatvor, a neki Frljić samo je socijalno likvidiran i protjeran iz zemlje. U vrijeme svoga nepostojanja Zupan je završio građevinski fakultet, i živio kao ložač na brodu, kao boksač, soboslikar i postavljač gromobrana. I kao učitelj skijanja po Bosni. Ali je doživio da se proslavi kao pisac.
Ekran, knjige/104
Vitomil Zupan: Levitan, Globus, Zagreb 1985.
Odavno već oko sebe ne prepoznajem ljude s kojima sam odrastao. Ne prepoznajem one koje bih nekad, pretenciozno i bespotrebno, nazivao svojom generacijom. Generacija je štaka za lakši prolazak kroz ideološke diskusije. Ali ti ljudi s kojima sam ja odrastao, i kojih danas više nema, premda su uglavnom živi, snažno su bili obilježeni pokušajem izlaska iz sjene svojih roditelja, redom članova Saveza komunista Jugoslavije i poklonika kulta maršala Tita. Slušali su Azru, Pankrte i Paraf, gledali filmove Pétera Gothára “Vrijeme je stalo” i Miše Radivojevića “Dečko koji obećava”, i čitali, sve do onoga najmanjeg među nama, roman “Levitan” Vitomila Zupana. Bila je to, možda, najvažnija knjiga odmetnuća od roditelja.
S današnje tačke gledišta, u vrijeme agresije nenačitanih, ideološkog selfhelpa, političke korektnosti i balkanske varijante cancel terora nad književnim tekstom, “Levitan” je skandalozna knjiga. Glavni lik, imenom Jakob Levitan, bivši je partizan i pisac, politički delinkvent, koji je pijan naokolo radio antikomunističke svinjarije, uglavnom tako što je pričao viceve i vrijeđao većinsku ideološku vjeru. On je, međutim, možda i silovatelj. Mizogina muška svinja, seksualni manijak, psovač, muškarac iz mokrih snova kolumnističkih aktivistkinja u trivijalnim jutarnjim zagrebačkim cajtunzima, koji je u sebi sabrao sve ono što se u muškom zlu da sastaviti. Pritom, Levitan je u najvećoj mjeri autobiografska figura Vitomila Zupana. Cjelokupno, ili skoro cjelokupno Zupanovo književno djelo je, današnjim žargonom rečeno, na granici autobiografije i autofikcije. I on je taj grozni mužjak, ta odvratna muška silovateljska zvijer, koju su uhitili jer je žudio slobodu i jer se rugao vođi i Partiji.
Uhitili su ga onako kako sve bespravne i totalitarne policije uhićuju. Proces kojemu je Jakob Levitan izložen plastično je opisan, duhovito i oporo, s nekim karakteristično zupanovskim užitkom u stradavanju. Je li to mazohizam? Ili je to neki neobični, posve jedinstveni književni punk, tek malo je u povijesti istočnoeuropske i postkomunističke književnosti tako živih i plastičnih opisa policijskog i zatvorskog zlostavljanja, iz kojih u svakom trenutku izranja sama bit strašne komunističko-staljinističke devijacije sustava. Ono, međutim, što je u svemu tome apsolutno jedinstveno i neponovljivo Zupanov je humor i ruganje vlastitom stradanju. “Levitan” je genijalan roman jer ne dopušta nimalo jeftinih sentimenata i patetike. Njegov pisac kao da je predosjetio to daleko, nadolazeće doba pada Berlinskog zida i grozomorne postkomunističke laži o slobodi i ljudskim pravima za sve, pa je čekićem razbijajući komunističko i jugoslavensko pravovjerje, razbio i ono što se nakon toga uslijediti.
Zupan svom čitatelju ne dopušta da žali njegova junaka. Ne dopušta mu ni da se s njime identificira. Moglo bi se reći da se čitatelj Levitana – plaši. Ili mu se – poput naše nestale gimnazijske generacije – divi onom samoubilačkom adolescentskim gestom, koja ne priznaje sitne i oportune moralne obzire svojih roditelja. Ne priznaje, prije svega drugog, njihovo trulo licemjerje. Levitan je nesmireni seksualni delinkvent, on je živo zlo, koje žudi za slobodom. I on je živo ruglo jednoga velikog narodnooslobodilačkog i emancipatorskog pokreta. Njemu je, naime, stalo da se prikaže svijetu kao ruglo. U jednom trenutku – jednom od najupečatljivijih u romanu – Levitana vode uz neko stubište, na isljeđivanje, i njemu na um pada kako bi sad mogao skočiti kroz zatvoren prozor, u bezdan pritvorskog dvorišta. Time bi im napakostio, jer im nitko ne bi vjerovao da ga nisu – skočili. Scena se odvije u jednoj ili dvije rečenice, trebala je to biti jedna gotovo nevažna mikro-scena, ali meni je, i toj nestaloj generaciji, obilježila život. Grehota je, dragi moji, što vas je tako lako nestalo!
“Levitan” je u hrvatskom prijevodu objavljen u jednoj opasnoj, gotovo zapaljivoj ediciji zagrebačkog Globusa. Prevoditeljica: Rada Vikić. Recenzenti: Ivan Cesar i Predrag Matvejević. Naklada: 10.000 primjeraka. Čak je i u toj velikoj Jugoslaviji, zemlji u kojoj su živjeli neki ljudi čije su kulturne potrebe u književnosti svakako nadmašivale današnje jadne hrvatske standarde, naklada od 10.000 primjeraka za jednu je disidentsku, antikomunističku knjigu bila ogromna. I djelovala je poput bombe podmetnute pod stražnjice onoga višemilijunskog partijskog ološa, koji će se nekoliko godina kasnije naći na čelu nacionalističkih falangi. (Tih godina dok smo mi čitali Zupanovog “Levitana”, a onda i ostale njegove knjige koje u isto vrijeme objavljuje Globus, Andrej Plenković maturira na Edvardu Kardelju. Razlika između njega i nas trajno će ostati razlika između Zupana i Kardelja…) Bomba “Levitana” nije, na žalost, eksplodirala. Knjige-bombe imaju vrlo ograničeno djelovanje. Čak i kada su spakirane u genijalnim romanima.
Levitan, opet
“Levitanu” sam svojedobno, u tim trivijalnim novinama, koje su u ono vrijeme bile nešto drugo, posvetio jednu svoju Subotnju matineju. (Subotnja matineja bila je novinska rubrika, na žalost u nas osamljena, kojom sam pokušavao utjecati na društveni ukus…) Taj tekst kasnije je, uz moje dopuštenje, pretvoren u pogovor za prvo srpsko izdanje “Levitana”. Pa zašto nakon svega opet nekih novih nekoliko riječi posvećujem istom romanu? Vjerojatno je riječ o slijepoj vjeri da bi, možda, nekoga mogao uputiti i navesti da pročita knjigu, koja će mu zasigurno promijeniti život. Možda bih trebao jednom godišnje čitati “Levitana”, a zatim pisati o njemu. Ima to smisla.
Život i mišljenje
Nakon što je otpao od partizanskog i komunističkog pokreta tako što je drugovima rekao ono što ih spada, Vitomil Zupan živio je teško, kao socijalno likvidirana osoba. U jugoslavenskom komunizmu, kao i u Plenkovićevoj kardeljevskoj demokraciji, režim, službeni mediji i kulturne elite provodile su u ime ideologije trajnu socijalnu likvidaciju nepodobnih. Možete, dakle, živjeti, ali vam nije dopušteno sudjelovati. Razlika je samo u tome što je Zupan morao u zatvor, a neki Frljić samo je socijalno likvidiran i protjeran iz zemlje. U vrijeme svoga nepostojanja Zupan je završio građevinski fakultet, i živio kao ložač na brodu, kao boksač, soboslikar i postavljač gromobrana. I kao učitelj skijanja po Bosni. Ali je doživio da se proslavi kao pisac.