“Rat” ili moje opsjednuće opsađenim Jergovićem Sarajevom

Više puta i na više načina odasla nadpisac Miljenko Jergović u javnost obznanu kako Sarajevo nije glavni grad njegove najnovije knjige Rat. I, moguće je. Vjerojatno je tako. Ama, darovitom piscu nikad ne treba vjerovati na riječ. Dovoljno je vjerovati riječi. Pripovjedaču kojemu je puna bašta bujne mašte pogotovo ne treba vjerovati. Kod takvoga demijurga treba uživati u sebičnosti čitateljskog trenutka, pa sva čula i sve gušte pustiti s lanca i vođice, ter se nameračiti dobroga štiva i njime neumjereno počastiti sebe… Legitimna je to oholija. Uostalom, čovjeka koji čita nikad se ne bi smjelo optuživati za sagrješenje propustom ili dokoličarenje u jalovoj dangubi. Čitanje je uvijek i samo duhovna krepost koja hrani čeljade i ne omaškarava higijenu njegovom žiću bića. Čeljade, pak, koje drži kod kuće nepročitanu knjigu, ravno je bedaku koji doma uporno čuva važ brašna kojemu je istekao rok trajanja. Knjiga koja je pročitana, krštena je knjiga i prekaljena je za vjekovječnu duradu poput nonotovog kosora kojim je on sjekao šumu i brao drva za uvaliti ih u špaher ili naložiti na kominu.

Vjerujem li Miljenku Jergoviću kad veli da Sarajevo nije glavni lik knjige Rat, nije važno. Rat, pak, svaki je od interpunkcijskih znakova Sarajeva… I upitnik i uskličnik, i dvotočka i trotočka, i zarez i, ponajmanje ipak, točka. Ili tačka, kako kažu u Sarajevu, i, kako su naši stari nekoć ovuda govorili, možda i ne znajući kako taj pojam dolazi od glagola taknuti pa, kad takneš prstom ili štapom, ostaje trag što se naziva – tačka. Da, bili su u pravu, ti naši stari, od ovuda i od onuda. Jerbo, bila točka ili tačka, nikakva konačnost ne može stajati iza Sarajeva, koje vazda traje u nekoj vrsti pokreta u sjećanju ili voljenju… 

E, Sarajevo. Moje Sarajevo. Zašto baš ovoliko volim Sarajevo? Ovoliko, baš ovoliko volim Sarajevo iz istog onog nekog razloga zbog kojega nisam dosad – a ima od toga da je prošlo, evoga, skoro dvadeset i pet godina – isplakao smrt mati moje Nikoline. Kako ne znam razlog zbog kojega nisam htio isplakati roditeljicu svoju, baš nekako tobože isto ne želim znati ni zašto mi srce drugačije preskače u impulsima kad sam u njemu, Sarajevu, negoli kad sam negdje drugdje na dragim mi mjestima poput Beča ili Rima, Madrida ili Berlina… Ča je pusta Londra, prama Sarajevu gradu… (?)

Zapravo lažem, jerbo znam: mati moju Nikolinu nisam isplakao želeći da me srčana rana trajno i svakodnevno, iz svakog udaha do u dojedan zalogaj, svakim štrcajem krvi u žili iznutra, vazda podsjeća na friž što me je bio presjekao, utor koji se bio učinio na najmekšem meni, taj svejedno krvavi trag što je nastao povučen rezom brtvulina sudbine ili smrti, odredivši mi smjer kretanja, oko mojega gledanja i uho vlastitog mi ćuljenja… Ničim izazvano, u tu se emociju nekim svojim duhovnim sredstvom, u me i po meni, tetoviralo i Sarajevo: mimo želje grada, mimo htijenja mene… 

Sarajevo volim onoliko snažno da – kad već nemam prijepora iliti dileme akonto želje za biti pokopan u mojem obiteljskom grobu kraj nonota, none i mati moje Nikoline u Selcima na Braču – ne bi mi bilo mrsko duh ispustiti baš negdje uz vodu Miljacke ili zemlju na Kovačima. Ima neke onostrane sile koja mi hoće u kôd utkati i injektirati nešto od one duhovne i fluidne volje što Sarajevo Sarajevom čini… I čemu se oduprijeti ne hoću. Neću nikad htjeti dokučiti taj srh sentimenta, koji me ničim usporedivim s ičim inim, onom nekom nejasnom mi kadenom emocije veže uz ovaj grad. Želim zajebati svaki oblik visoko sofisticirane u ovo naše doba toliko prijemčive patetike, pa legalnom, svojeručno induciranom naivnošću, namjerno hoću ne naći onaj živac što ište petparačko opravdanje i, možda, senzacionalističku monstrancu izvorne mi ljubavi za ovaj grad, za Sarajevo. Ne trebam to znati. Život nam, i življenje, ionako čine mimo nas i neovisno o nama prolazne sile, kojima je vjerojatno bolje da im ne znamo broj niti da im raspoznajemo soj… Znanje, katkad, udi, i, često, škodi…

A moje je to nedokučivo pobratimstvo sa Sarajevom rođeno onoga trenutka kad sam 15. rujna 2006. po prvi put nogom stupio u nj, izašavši iz autobusa na kolodvoru nekoliko sati prije no što će u Narodnom pozorištu otpočeti opera Hasanaginica, prva bosanska narodna opera što ju je skladao Asim Horozić, režirao domaće gore list Sulejman Kupusović, a dirigirao sarajevski student maestro Miroslav Homen. Danas, sve, mrtvaci. Debitirao sam kao posjetitelj u Sarajevu ne bih li, eto, čuo i vidio operu. Miris grada što sam ga osjetio udahnuvši friški zrak nakon duge vožnje, nije bio onaj gotovo taktilni miris što se širi s pečenjarnica ili roštilja, onaj miris pita, bureka ili sirnica, već je to bio sasvim otajstveni vonj duha i miris tog čovjeka od grada koji, premda je podignut visoko i rođen podalje od mora, baš kao more sve duše i ljude kupi u se. 

Nije stoga nimalo neobično da su fortuna i fatum baš u Sarajevo bili donijeli onu čudesnu Olimpijadu, evo, ravno prije četiri desetljeća ljeta Gospodnjega 1984., koja je baš sve i svakoga skupila u se, držeći na okupu biranu sportsku čeljad svijeta, pa još u najmanjem perimetru smjestivši sva borilišta od staze za bob na Trebeviću do skijaške skakaonice na Igmanu, od alpskog skijanja na Bjelašnici i Jahorini do umjetničkoga klizanja u Zetri i hokeja u Skenderiji. I, onako kako je Sandra Dubravčić užgala olimpijski oganj na Koševu uz ono veličanstveno penjanje do grandiozne baklje uza stepenice, skakućući po njima poput vesele košute, tako sam i ja očito pelcovan plamenom iz neke nevidljive šprice na Baščaršiji ili Bistriku, fasujući time neki dobroćudni virus koji me svaki put na spomen Sarajeva, a poglavito po dolasku u kotlinu gdjeno ono leži, nanovo ožeže tim jakim, meni vrlo blagoslovljenim sentimentom. 

Drago mi je što imam ovdje prostora odsvirati koju notu i na autoreferencijalnoj žici, tim prije što je i svaka Jergovićeva knjiga, na svaki način, ustvari, punokrvna autobiografska knjiga. Pa i njegovi tekstovi prosuti po novinskim paginama nose u sebi duboki vrisak intimnosti, bez obzira na to jesu li oni nečiji literarni portreti, komentari na društvene reflekse i iščašenja ili dijagnostika simptomâ političkih i inih (ne)kulturnih situacijâ što nas okružuju. Povremena slabost pisca i mjestimična jalovost novinara već je godinama inaugurirana među nama institutom još uvijek do kraja nepojašnjenoga fenomena „google-novinarstva“, i, nema tog žurnalističkog piskarala ili neliječenog skribenta, koji o ma kojoj temi neće tobože stručno i tovraže kompetentno kazati koju, per longum et latum prostirući plahte tuđih mišljenja potpisanih vlastitim imenom. Miljenko Jergović i te pojave odlično demaskira, lašteći obraz i časnoj branši i dičnim kolegama.

A ako je Jergovićeva sad već kultna i rasprevođena knjiga Sarajevski Marlboro imala svoju revizijsku ekstenziju u nedavnom naslovu Trojica za Kartal – pri čemu nije (bilo) govora ni o kakvom nastavku ili nadopuni, već premjeravanju s (veće) vremenske distance, s površine sigurnijega radnog stola i duplo starijega piščeva kostura i mesa – e, onda se možda može na neki potencijalno pretjerani način makar pomisliti kako je knjiga Rat ono isto iskustvo i ono isto pero, samo predočeno u mediju pomalo drugačijeg agregatnog stanja. Jerbo, postoje dva Sarajeva. Sarajevo grad, Sarajevo metafora. U Jergovićevim librima otprije kojeg desetljeća Sarajevo je bilo grad, danas je ono metafora uspomoć koje pisac, od avlije do avenije, od kale do mahale, gradi paradigmu opsađenosti. Pa onda, čitajući Rat, kao metaforu svojega grada u okruženju iz kojega ne može ni otići ni uteći, svaki štilac i štilačica uzduž zemaljskih meridijanâ i poprijeko njezinih paralelâ ima mogućnost kroz knjigu se očima fiktivno provući kao nogama koračajući kroz ulice svojega nekoga, u datom momentu, bivšega grada ili ne-grada. Grada, koji je na silu prestao gradom biti, ili, danas, pokojnom gradu, istom, sliči. Jučer su ga, samo da je bio napisan, libar Rat na ćirilici slijeva nadesno mogli čitati građani Mariupolja u Ukrajini, a koliko sutra – daj Bože! – moći će ga na abdžadu zdesna nalijevo čitati i sretnici iz Pojasa Gaze… I susjedi, na ovom ili onom pismu, ovom ili onom jeziku. Inšallah!

Simptomatično i simpatično, kao da se nastavlja na nešto prethodno, knjiga Rat započinje rečenicom: „A onda je neprijateljska vojska prošla kroz grad.“ Ovakva svršenost nedovršenosti ili nedovršenost svršenosti, svejedno, baš nekako kao da okopava korijene i otkopava uspomene. Nije običaj da prva rečenica knjige ne naliježe na početak, nego da se naslanja na nešto već započeto. Ovaj incipit knjige što ga je iz pera prolio Jergović snažno me podsjeća na onu neku profanu invokaciju kojom je Slobodan Novak ingeniozno bio započeo svoj najposljedniji roman Pristajanje… Nestor hrvatske književnosti, koji se prema koncu vlastitog životnoga puta nešto bio duhovno užegao, dostojno svojega neporecivog književnog djela ispisao je krasnu prozu s alegorijskim nabojem u sebi. Taj njegov roman otvara se pred čitateljem uvodnom rečenicom: „Međutim, moram reći upravo tako – kavez.“ Ta otvarajuća riječ „međutim“, koja nikako ne može biti riječ kojom nešto otpočinje, nego samo bajpas kojim se premošćuju dvije susjedne misli ili prijelaz s treće na četvrtu, kod Novaka je istodobno i auftakt i kontrapunkt, i predudar i fuga… Taj njegov „međutim“ stent je što veže roman Pristajanje s kapolavorom Mirisi, zlato i tamjan, a dalo bi se naći razloga i za viticu s onim umjetničkim čudom Izgubljeni zavičaj… Ovakvom jednom galaktičkom i kozmičkom povezanošću vidim Jergovićevu knjigu Rat u vijencu s onim njegovim dojakošnjim novelističkim pa gotovo kanconijerima, od kojih mi je Mama Leone, dopuštam da je taj osjećaj i subjektivan, trajni favorit.

Neslučajno, u ovom neobičnom početku knjige Rat – a, treba reći, kako ima više priča u knjizi koje slično započinju, iznebuha, bez najave i naglo – čujem i početak zaključnog dijela tetralogije, kamena zaglavnog slavnog Prstena Nibelunga Richarda Wagnera, kad terminalna opera Ringa, Sumrak bogova, započinje dominantnim septakordom, disonantnim akordom što traži razrješenje i nije uobičajeni suzvuk tonike iliti temeljnog tonaliteta u kojemu je sama glazba i skladana… Četvrta je to opera, odnosno glazbena drama kako je govorio sâm Wagner, koja slavnu muzičko-scensku kvadriforu dovršava i zaokružuje, pa i nije čudno što započinje s akordom svršene nedovršenosti ili nedovršene svršenosti, baš kao i Jergovićeva knjiga Rat.

A ona, knjiga Rat – makar čitatelj mogao zaglaviti u aporijsko-pitijskoj zavrzlami jesu li u njoj ulančani tekstovi priče ili, pak, pjesme u prozi?! – zapravo, roman je o ukopanoj procesiji bezimenih ljudi u opsađenom gradu bez zraka i svjetlosti. Uz poneku iznimku, gotovo dojedan od napisa u naslovu ima usve jednu jedincatu riječ. Bilo da je besjeđenja o zanatlijama, ili općim odrednicama što determiniraju biće što prebiva pod suncem. Ili umire pred sudbinom. A kratkoća svake od njih (od kartice i pol teksta, u prosjeku, banalno tehnički govoreći), poručuje namjerniku kako svaka ta piščeva poetska poruka ima dvije priče. Jedna je ona označiteljska, što semantički iz naslova od jedne riječi čitatelju budi vlastite asocijacije i pretpostavke, a druga je ona ekskluzivno autorova, koja se iz bašte njegove bujne mašte razlijeva iz samoga naslova do u priču kao magma iz netom eruptiranog vulkana.

Slike i atmosfere ovih i čudesnih i čudnovatih Jergovićevih minijatura prostiru se u rasponu od oniričkih sanjarija do hipnotički nadrealističkih scena, od ubavog lirizma do brutalnog makabrističkog naturalizma prispodobivog starozavjetnim židovskim pjesnicima u prozbenim psalmima, plačevima i jeremijadama, kao i inim hiperrealističkim prikazanjima u nerijetkim biblijskim knjigama sa sjajnim horor-scenama i efektnim bajkama s prizorima strave i užasa. Teolozi i biblijski hermeneutičari preletjet će nad njima kao ponad Genezaretskog jezera pri hodo… dobro, letočašću za izleta, ali ne i književnici. Evo, za ilustraciju, fragmenta Jergovićeve priče „Učenica“, kojega, da ga je uključiti negdje u kanon Svetog pisma, ne bi bilo onoga upućenog egzegeta koji bi ga primijetio kao uljeza: „Nitko se nije pomakao, možda nitko nije ni vidio da je nastavniku nož u ruci. Ni ona se nije stigla pomaknuti, možda jednom je ili dvaput trepnula okom, mehanički, slučajno, po volji života i po logici organizma koji još uvijek radi, prije nego što joj je zabio nož u trbuh, i dok je još uvijek stajala, tako protivno logici gravitacije, u dva reza razrezao joj utrobu, od pubične sve do grudne kosti, pa od jedne do druge ladvice.

I dok se rušila, ispuštajući glas nalik dugom uzdahu između samoglasnika a i o, iz nje se, uz blijede djetinje unutarnje organe, po podnim daskama premazanim karbolineumom rasuo sadržaj najveće masovne grobnice u ljudskoj povijesti.“

Sve je, cijela jedna povijest egzistencije i sadašnjost snalaženja čeljadeta u opsađenom gradu zadobilo mjesta u ovoj knjizi. I urar i postolar, i grobar i general, i vatrogasac i koreografkinja, i kardiolog i svjetioničar, i junak i neprijatelj, i svećenica i narkomanka… Nevjeran netko naprama piscu uz optužbu kako ovo nije knjiga o Sarajevu, naći će argument za svoju skepsu u okrajku rečenice u priči „Turist“, gdje stoji: „u gradu pod opsadom, gdje sve je uzbrdica ili nizbrdica“ – baš kao u Sarajevu. Ali, na sudu bi se uz dobrog odvjetnika pisac lako obranio početkom prve rečenice antologijskoga „Skeleta“, kad zapisa: „A onda je u jesen sedme godine opsade“… Opsada Sarajeva, kako znamo, trajala je pola od tog vremena.

Od nekoliko najboljih rebara libra Rat, izdvajam najbolji od tih nekoliko najboljih po ukusu moje oholosti, koji gori sam svojom vatrom, i, kojemu ne treba ni propuha ni vjetra da mu se plamen dalje raspiri. Priča je to „Zvonar“, priča o zvonaru u gradu telala; zvonaru koji breca mješte da talambasa – poput doboša u noći… To neka dâ ton ovom napisu, baš s Jergovićevim riječima neka se dospije:

Zvonar

Dječak je stajao na ravnom krovu škole i netremice zurio u mjesec.

To je radio svake večeri otkako je prohodao. Nije govorio, nikoga nikad nije pogledao u oči, sklanjao se, bježao, hitar poput lasice. Samo kada bi ga na prevaru ulovili, pretvarao se u neku drugu, bijesnu žensku zvijer, grizao je i grebao, vrišteći oslobađao se svakog zagrljaja.

U večeri napada, prvi metak, ispaljen iz avionskog mitraljeza, prošao mu je kroz grudi.

Iz grudi je izletio kanarinac, i onda je bježeći od pucnjave uletio u očevu sobu.

Otac, zvonar tornja sa satom, udovac, gledao je to. Dječaka koji se ruši, razdvojen na dva dijela, poput prelomljene trske, i pticu u koju se stvorio, pa pobjegao k njemu u sobu.

Umjesto da ode na krov, da grli ono čega više nema, otac je trčao u sobu, da mu sin ne izludi kad vidi da ga nema.

Ptica je stajala na rubu police s knjigama i pjevala. Ozareno je gledao sina. Prvi put je govorio. I njemu se tad, usred velikog napada na predgrađe, prvi put činilo da može umrijeti, onako kako umiru i drugi očevi, jer će njegov sin poći u život, onako kako polaze drugi sinovi.

Nakon što je predgrađe osvojeno, stanovnici poubijani i protjerani, promijenjeno je pravilo o vremenu. U predgrađu bilo je sat više nego u opsađenom gradu.

Zvonara, rođenjem stranca, nisu ubili ni potjerali. Oca ubijenog dječaka nije potrebno ubiti. I trebao im je netko tko će zvoniti, zvonjavom pokazivati onima u gradu da ovo vrijeme teče mimo onoga vremena.

On je, međutim, htio otići. Uvijek se nađe netko tko će zvoniti. 

A on je star, neće još dugo.

Možeš ići, rekli su mu, ostaviš li pticu.



Siniša Vuković 29. 09. 2024.