Postepeno zaboravljam. Prorjeđuju se i nanovo preslaguju upamćeni detalji iz prošloga života. Ono što nestaje iz svijesti, negdje nastavlja postojati, ali tako da ga se neću sjetiti ako me nešto ne podsjeti. Recimo, zaboravio sam da sam davno prije knjige naslova “Selidba” već napisao pjesmu “Selidba”. Kada sam 2018. naslovljavao knjigu, nisam znao da postoji pjesma. Da mi je bilo pri pameti, ili da me je nešto podsjetilo, bi li se išta promijenilo? Naslov knjige ostao bi isti, ali bih, možda, spomenuo pjesmu. Tačno trideset godina prije konačnog odlaska sa Sepetarevca objavio sam u svojoj prvoj knjizi “Opservatorija Varšava” pjesmu koja je govorila o fragmentima moga sjećanja na selidbu iz zgrade gospođe Hajm, u Ulici Jugoslavenske armije, s ljeta 1969. U strukturi i sadržaju te pjesme, premda govori o doživljajima trogodišnjeg dječaka, postoji nešto što će postojati i u knjizi “Selidba”, djelu onoga tko je skoro pola stoljeća stariji. Zar je doista zrenje dovršeno s prvom selidbom?
Razlika je, naravno, jezična. Kada sam 1986. pisao pjesmu, koja će se dvije godine kasnije naći u prvoj knjizi, varijanta netko mi se u odnosu na varijantu neko činila gotovo teatralnom. Ćutanje sam drukčije čuo od šutnje. Ako bih rekao da netko šuti, bila bi to pasivnija radnja u odnosu na onog tko ćuti. Onaj tko ćuti nešto će zasigurno pritom i oćutjeti. Tko ćuti vrlo aktivno osjeća bol svoje šutnje. Takav je nekad bio moj jezik, jer je takva bila i selidba iz 1969.
Selidba
Sutra je selidba
Složio sam igračke u kutiju veselio se bezrazložno i potom zaspao
Danas je selidba
Neko je već odnio kutiju sa igračkama Neko je skinuo lustere Neko je odnio sve naše stvari
Gledam majku ćuti Gledam djeda ćuti Gledam baku ćuti
Hajde da sada svi zajedno složno zaplačemo
Bar dok ne shvatimo kako zidovi poslije svega sablasno odjekuju
Selidba
Bilješka uz pjesmu “Selidba”
Postepeno zaboravljam. Prorjeđuju se i nanovo preslaguju upamćeni detalji iz prošloga života. Ono što nestaje iz svijesti, negdje nastavlja postojati, ali tako da ga se neću sjetiti ako me nešto ne podsjeti. Recimo, zaboravio sam da sam davno prije knjige naslova “Selidba” već napisao pjesmu “Selidba”. Kada sam 2018. naslovljavao knjigu, nisam znao da postoji pjesma. Da mi je bilo pri pameti, ili da me je nešto podsjetilo, bi li se išta promijenilo? Naslov knjige ostao bi isti, ali bih, možda, spomenuo pjesmu. Tačno trideset godina prije konačnog odlaska sa Sepetarevca objavio sam u svojoj prvoj knjizi “Opservatorija Varšava” pjesmu koja je govorila o fragmentima moga sjećanja na selidbu iz zgrade gospođe Hajm, u Ulici Jugoslavenske armije, s ljeta 1969. U strukturi i sadržaju te pjesme, premda govori o doživljajima trogodišnjeg dječaka, postoji nešto što će postojati i u knjizi “Selidba”, djelu onoga tko je skoro pola stoljeća stariji. Zar je doista zrenje dovršeno s prvom selidbom?
Razlika je, naravno, jezična. Kada sam 1986. pisao pjesmu, koja će se dvije godine kasnije naći u prvoj knjizi, varijanta netko mi se u odnosu na varijantu neko činila gotovo teatralnom. Ćutanje sam drukčije čuo od šutnje. Ako bih rekao da netko šuti, bila bi to pasivnija radnja u odnosu na onog tko ćuti. Onaj tko ćuti nešto će zasigurno pritom i oćutjeti. Tko ćuti vrlo aktivno osjeća bol svoje šutnje. Takav je nekad bio moj jezik, jer je takva bila i selidba iz 1969.
Selidba
Sutra je selidba
Složio sam igračke u kutiju
veselio se bezrazložno
i potom zaspao
Danas je selidba
Neko je već odnio kutiju
sa igračkama
Neko je skinuo lustere
Neko je odnio sve naše
stvari
Gledam majku
ćuti
Gledam djeda
ćuti
Gledam baku
ćuti
Hajde da sada svi zajedno
složno zaplačemo
Bar dok ne shvatimo
kako zidovi poslije svega
sablasno odjekuju