Prošle godine preveo sam sa slovenskog na hrvatski knjigu novela Branka Šömena “Molitva za Jasenovac”, a proteklih mjeseci ove godine prevodio sam zanimljiv rukopis pod naslovom “Groblje svjetlosti” – o slobodnim zidarima i njihovim protivnicima od samih početaka u 14. stoljeću do sredine 20. stoljeća.
Šömen je studirao komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Ljubljani. Radio je kao novinar i komentator na Radio Ljubljani od 1958. do 1987. godine. Filmske kritike objavljuje od 1960. godine u listu Mladina; 1960-ih godina postaje odgovorni urednik revije Ekran, gdje ostaje do 1975. godine Kao novinar RTV Ljubljana redovito sudjeluje u tjednoj emisiji „Gremo v kino“ te uređuje vlastite radio-programe „Deseta muza“ i „Filmski zasuk“. Posebno prati češku, slovačku, poljsku i sovjetsku kinematografiju. Više puta bio je član žirija FIPRESCI-ja i MFF-a na filmskim festivalima. Od 1983. godine živi u Zagrebu. Šömen je predavao na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu od 1988. do 1999. godine. U književnosti se javio pjesničkim zbirkama (Lipov bog, 1971.; Prekomurski rukopis – Prekmurski rokopis, 1976.; Muške ikre – Moške ikre, 1982.) i humoreskama (Crveni smijeh – Rdeči smeh, 1970).
Za Televiziju Ljubljana napisao je kontroverznu tv-dramu Kraj proljeća (slv. Poletja je konec), koju je režirao D. Prebil (1968.). Filmsku karijeru otpočinje kao scenarist kratkoga igranog filma Njiva (1969.) Rajka Ranfla i kao pomoćnik redatelja Živojina Pavlovića u njegovu Crvenom klasju (1970). Scenarist je cjelovečernjih igranih filmova Posljednja stanica (Jože Babič, 1971.), Let mrtve ptice (Živojin Pavlović, 1973.), Bijele trave (Boštjan Hladnik, 1976.), Samo jednom se ljubi (Rajko Grlić, 1981), Crveni boogie (Karpo Ačimović Godina, 1983) i Stričevi su mi pričali/Vesela svadba (France Štiglic, 1983.). Za scenarij Let mrtve ptice osvojio je Zlatnu arenu na Pulskom filmskom festivalu. Autor je romana Peto godišnje doba (slv. Peti letni čas, 1977.), Med u kosi (Med v laseh, 1978.), Panonsko more (Panonsko morje, 1981.), Hod po vodi (Hoja po vodi, 1990.) i psihološke pripovijesti Koncert za samoću (Koncert za samoto, 1986.) i Usporedno nebo (Vzporedno nebo, 1990.). U monografiji Amenkamen (2001.) te knjigamaMudrost (povijest slobodnog zidarstva u Hrvatskoj I. dio, Profil, Zagreb 2012.; Snaga (povijest slobodnog zidarstva u Hrvatskoj II. dio, Profil, Zagreb 2015.); Ljepota (povijest slobodnog zidarstva III. dio, Profil, Zagreb 2017.) bavi se istraživanjem slobodnog zidarstva i promišljanjem o lučonošama i mračnjacima tog povijesnog pokreta.
Slobodno zidarstvo je mističan, hijerarhijski organiziran pokret liberalnog prosvjetiteljstva. Svoje podrijetlo vuku od zidarsko-klesarsko-graditeljskih cehova u 14. stoljeću. Svoja udruženja oblikovali su po uzoru na srednjovjekovne bratovštine koje su koristile tajne lozinke, simbole i načine rukovanja, kako bi članovi mogli prepoznali jedni druge i provjeriti legitimitet sugovornika. Najstarija masonska loža vjerojatno je Loža u Edinburghu, o kojoj arhivski zapisi sežu do 1598. godine, a prva Velika masonska loža osnovana je 1717. u Londonu, objedinivši četiri postojeće londonske lože. Slobodni zidari organizirani su u »radionice« – lože, a svaka od njih ima posebno ime. Lože jedne zemlje, na čijem čelu stoji Veliki majstor, organizirane su u veliku ložu, a neke zemlje imaju i više velikih loža. Hijerarhijski poredak ima u pravilu tri stupnja (učenik; pomoćnik; majstor). A može imati čak trideset i tri stupnja (učenik;pomoćnik;majstor; tajni majstor; savršen majstor; osobni tajnik; načelnik i sudac; nadzornik gradnje; jedan od devet odabranih; jedan od petnaest odabranih; jedan od dvanaest odabranih; majstor graditelj; vitez kraljevskog luka; savršen odabranik; vitez Istoka; knez Jeruzalema; vitez Istoka i Zapada; vitez ruže i križa; veliki graditelj mostova; starješina simboličke lože; noahit ili pruski vitez; vitez kraljevske sjekire ili knez Libanona; načelnik tabernakula; knez tabernakula; vitez mjedene zmije; knez milosrđa ili škotski trinitarijanac; vitez Sunca; vitez zapovjednik hrama; škotski vitez svetog Andrije; vitez Kadoš ili vitez bijelog i crnog orla; nadzornik istražitelj; gospodar kraljevske tajne ipočasni veliki inspektor).
Slobodno zidarstvo je, po autorovim riječima, traganje za samim sobom, a budući da upravo tako glasi naslov mog prvog romana (Traganje za samim sobom, Prosveta, Beograd 1980.), prihvatio sam se prevođenja svim svojim poletom i žarom. Nisam li svojim buntovništvom i neizvjesnošću životne stvarnosti i sam slobodni zidar, a da toga nisam bio svjestan sve do prevođenja Šömenovih promišljanja? Saznao sam da je slobodnim zidarima najviše božanstvo Veliki Graditelj Svih Svjetova, kako je Boga nazvao prirodni filozof Isaac Newton. Pod slobodnim zidarstvom podrazumijeva se sloboda pred Bogom, a nipošto robovanje vjerskim zajednicama i političkim krugovima. Slobodni zidar stavlja u središte svog traganja najprije božanstvo, zatim svemir i naposljetku sebe, suodnos između sebe i Stvoritelja svih svjetova.
U opsežnom rukopisu povijesnog pregleda slobodnozidarskih uspona i padova najzanimljivija su autorova osobna promišljanja o velikim svjetskim zbivanjima i jedva primjetnoj, uglavnom tjeskobnoj čovjekovoj svakodnevici. U jednom od ponajboljih lirskih zapisa, pod naslovom „Literarna skica: Jeruzalem“, autor opisuje svoj boravak u Svetoj zemlji:
„Progurao sam se do svog mjesta ispred zidina, naslonio ruku na tisućljetno staro, neobrađeno, pa ipak od ruku i kiše, pucnjeva i poljubaca izlizano kamenje, naslonio čelo na ruku, a ruku na zid, pomolio se Jahvi, Velikom Graditelju Svih Svjetova za zdravlje, za mirnu smrt… Zid je bio neosvojiv, nije ga bilo moguće preskočiti, odgurnuti, probiti: ni vrijeme ni ratovi nisu ga uništili. Stajao je preda mnom kao savjest, izazov, konačnost. Jesu li to molili živi za mrtve ili su mrtvi, uklesani u kamen slušali prošnje živih?! Odjurili su biblijski ratnici, zamrle jerihonske trube, visoka sjena se poput tišine spriječila između mene i kamenog zida… U meni je bujala ezoterijska cvatnja duhovnih spoznaja sve do Božanskog blagostanja. Bio sam manji od makova zrna, nevidljiva prašina na vlastitim cipelama, sjena zastrta sjenovitošću, crvljiv kamen u starom kamenolomu vjerskih ratova, biblijskih pobjeda i političkih poraza.“
Kao prevoditelja zadivilo me autorovo podsjećanje na cenzuru tijekom povijesti: „U antičkoj Grčkoj prvi primjer spaljivanja knjige zabilježen je u 5. stoljeću pr. Kr. u Ateni. Dogodilo se to s knjigom O bogovima filozofa Protagore koji se usudio posumnjati u postojanje bogova te je zbog toga bio protjeran iz Atene, a njegova knjiga spaljena na lomači. Kasnije su u vatri završile knjige heretika ili poganskih pisaca. Izgorjela je i znamenita Aleksandrijska knjižnica koju su kršćani 391. do temelja uništili. Vrlo brzo nakon otkrića Gutenbergova tiskarskog stroja rimski je papa Inocent VIII. godine 1487. objavio encikliku pod naslovom Inter multiplices i u njoj nagovijestio stroge crkvene mjere u pogledu tiskanja knjiga bez nadzora. Engleski kralj Henrik VIII. objavio je 1526. prvi popis zabranjenih knjiga, Crkva je 1559. objavila svoj Index librorum prohibitorum. Kasnije je Sveta kongregacija na crkvenom Indexu samo nadopunjavala popis zabranjenih knjiga. Totalitarni politički sustavi dvadesetog stoljeća, boljševici u Sovjetskom savezu, fašisti u Italiji, nacionalsocijalisti u Njemačkoj, komunisti u Istočnom europskom bloku sve do pada Berlinskog zida te komunisti u bivšoj Jugoslaviji uveli su strogu cenzuru zbog koje su autori doživljavali najrazličitije sudbine, od ignoriranja, do zatvora i likvidacija.“
Svjetski ratovi uništavali su snove, svjetlosti je ponestajalo sjaja, topline i sigurnosti. Europa je kroz slavoluk poraza zakoračila na groblje svjetlosti. Autor završava opsežan rukopis mislima njemačkog pjesnika i slobodnog zidara Wolfganga Goethea: „Na nama je da o tome razmišljamo, da tražimo izgubljeno, uništeno, jer svaki čovjek je knjiga života, svaki čovjek ima svoj životopis kao dio čovječanstva. Naime, kad umre čovjek, umre i dio nas: kad spasimo nekog čovjeka, pa bio mrtav ili živ, mi smo spasili čovječanstvo. Krajnje je vrijeme da ugasimo mrak u sebi i tražimo svjetlost u rukovanju s poštenim, uspravnim, plemenitim ljudima koji su još među nama, koji su još samozatajni, uslužni i dobri, jer to je jedino što nas razlikuje od svih ostalih stvorenja.“
Za slobodne zidare nema istine drugdje nego u nama. Spoznaja vlastite duše najviša je spoznaja. I meni se kao prevoditelju zaista nije moglo dogoditi ništa ljepše nego da poslije prevođenja treće knjige eposa suvremenog slovenskog pjesnika Borisa A. Novaka pod naslovom Obitavališta duša (Fraktura, Zagreb 2021.) prevedem knjigu Groblje svjetlosti velikog slovensko-hrvatskog pisca, scenarista i nadasve zrelog mislioca Branka Šömena.
O slobodnom zidarstvu
Prošle godine preveo sam sa slovenskog na hrvatski knjigu novela Branka Šömena “Molitva za Jasenovac”, a proteklih mjeseci ove godine prevodio sam zanimljiv rukopis pod naslovom “Groblje svjetlosti” – o slobodnim zidarima i njihovim protivnicima od samih početaka u 14. stoljeću do sredine 20. stoljeća.
Šömen je studirao komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Ljubljani. Radio je kao novinar i komentator na Radio Ljubljani od 1958. do 1987. godine. Filmske kritike objavljuje od 1960. godine u listu Mladina; 1960-ih godina postaje odgovorni urednik revije Ekran, gdje ostaje do 1975. godine Kao novinar RTV Ljubljana redovito sudjeluje u tjednoj emisiji „Gremo v kino“ te uređuje vlastite radio-programe „Deseta muza“ i „Filmski zasuk“. Posebno prati češku, slovačku, poljsku i sovjetsku kinematografiju. Više puta bio je član žirija FIPRESCI-ja i MFF-a na filmskim festivalima. Od 1983. godine živi u Zagrebu. Šömen je predavao na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu od 1988. do 1999. godine. U književnosti se javio pjesničkim zbirkama (Lipov bog, 1971.; Prekomurski rukopis – Prekmurski rokopis, 1976.; Muške ikre – Moške ikre, 1982.) i humoreskama (Crveni smijeh – Rdeči smeh, 1970).
Za Televiziju Ljubljana napisao je kontroverznu tv-dramu Kraj proljeća (slv. Poletja je konec), koju je režirao D. Prebil (1968.). Filmsku karijeru otpočinje kao scenarist kratkoga igranog filma Njiva (1969.) Rajka Ranfla i kao pomoćnik redatelja Živojina Pavlovića u njegovu Crvenom klasju (1970). Scenarist je cjelovečernjih igranih filmova Posljednja stanica (Jože Babič, 1971.), Let mrtve ptice (Živojin Pavlović, 1973.), Bijele trave (Boštjan Hladnik, 1976.), Samo jednom se ljubi (Rajko Grlić, 1981), Crveni boogie (Karpo Ačimović Godina, 1983) i Stričevi su mi pričali/Vesela svadba (France Štiglic, 1983.). Za scenarij Let mrtve ptice osvojio je Zlatnu arenu na Pulskom filmskom festivalu. Autor je romana Peto godišnje doba (slv. Peti letni čas, 1977.), Med u kosi (Med v laseh, 1978.), Panonsko more (Panonsko morje, 1981.), Hod po vodi (Hoja po vodi, 1990.) i psihološke pripovijesti Koncert za samoću (Koncert za samoto, 1986.) i Usporedno nebo (Vzporedno nebo, 1990.). U monografiji Amenkamen (2001.) te knjigama Mudrost (povijest slobodnog zidarstva u Hrvatskoj I. dio, Profil, Zagreb 2012.; Snaga (povijest slobodnog zidarstva u Hrvatskoj II. dio, Profil, Zagreb 2015.); Ljepota (povijest slobodnog zidarstva III. dio, Profil, Zagreb 2017.) bavi se istraživanjem slobodnog zidarstva i promišljanjem o lučonošama i mračnjacima tog povijesnog pokreta.
Slobodno zidarstvo je mističan, hijerarhijski organiziran pokret liberalnog prosvjetiteljstva. Svoje podrijetlo vuku od zidarsko-klesarsko-graditeljskih cehova u 14. stoljeću. Svoja udruženja oblikovali su po uzoru na srednjovjekovne bratovštine koje su koristile tajne lozinke, simbole i načine rukovanja, kako bi članovi mogli prepoznali jedni druge i provjeriti legitimitet sugovornika. Najstarija masonska loža vjerojatno je Loža u Edinburghu, o kojoj arhivski zapisi sežu do 1598. godine, a prva Velika masonska loža osnovana je 1717. u Londonu, objedinivši četiri postojeće londonske lože. Slobodni zidari organizirani su u »radionice« – lože, a svaka od njih ima posebno ime. Lože jedne zemlje, na čijem čelu stoji Veliki majstor, organizirane su u veliku ložu, a neke zemlje imaju i više velikih loža. Hijerarhijski poredak ima u pravilu tri stupnja (učenik; pomoćnik; majstor). A može imati čak trideset i tri stupnja (učenik; pomoćnik; majstor; tajni majstor; savršen majstor; osobni tajnik; načelnik i sudac; nadzornik gradnje; jedan od devet odabranih; jedan od petnaest odabranih; jedan od dvanaest odabranih; majstor graditelj; vitez kraljevskog luka; savršen odabranik; vitez Istoka; knez Jeruzalema; vitez Istoka i Zapada; vitez ruže i križa; veliki graditelj mostova; starješina simboličke lože; noahit ili pruski vitez; vitez kraljevske sjekire ili knez Libanona; načelnik tabernakula; knez tabernakula; vitez mjedene zmije; knez milosrđa ili škotski trinitarijanac; vitez Sunca; vitez zapovjednik hrama; škotski vitez svetog Andrije; vitez Kadoš ili vitez bijelog i crnog orla; nadzornik istražitelj; gospodar kraljevske tajne i počasni veliki inspektor).
Slobodno zidarstvo je, po autorovim riječima, traganje za samim sobom, a budući da upravo tako glasi naslov mog prvog romana (Traganje za samim sobom, Prosveta, Beograd 1980.), prihvatio sam se prevođenja svim svojim poletom i žarom. Nisam li svojim buntovništvom i neizvjesnošću životne stvarnosti i sam slobodni zidar, a da toga nisam bio svjestan sve do prevođenja Šömenovih promišljanja? Saznao sam da je slobodnim zidarima najviše božanstvo Veliki Graditelj Svih Svjetova, kako je Boga nazvao prirodni filozof Isaac Newton. Pod slobodnim zidarstvom podrazumijeva se sloboda pred Bogom, a nipošto robovanje vjerskim zajednicama i političkim krugovima. Slobodni zidar stavlja u središte svog traganja najprije božanstvo, zatim svemir i naposljetku sebe, suodnos između sebe i Stvoritelja svih svjetova.
U opsežnom rukopisu povijesnog pregleda slobodnozidarskih uspona i padova najzanimljivija su autorova osobna promišljanja o velikim svjetskim zbivanjima i jedva primjetnoj, uglavnom tjeskobnoj čovjekovoj svakodnevici. U jednom od ponajboljih lirskih zapisa, pod naslovom „Literarna skica: Jeruzalem“, autor opisuje svoj boravak u Svetoj zemlji:
„Progurao sam se do svog mjesta ispred zidina, naslonio ruku na tisućljetno staro, neobrađeno, pa ipak od ruku i kiše, pucnjeva i poljubaca izlizano kamenje, naslonio čelo na ruku, a ruku na zid, pomolio se Jahvi, Velikom Graditelju Svih Svjetova za zdravlje, za mirnu smrt… Zid je bio neosvojiv, nije ga bilo moguće preskočiti, odgurnuti, probiti: ni vrijeme ni ratovi nisu ga uništili. Stajao je preda mnom kao savjest, izazov, konačnost. Jesu li to molili živi za mrtve ili su mrtvi, uklesani u kamen slušali prošnje živih?! Odjurili su biblijski ratnici, zamrle jerihonske trube, visoka sjena se poput tišine spriječila između mene i kamenog zida… U meni je bujala ezoterijska cvatnja duhovnih spoznaja sve do Božanskog blagostanja. Bio sam manji od makova zrna, nevidljiva prašina na vlastitim cipelama, sjena zastrta sjenovitošću, crvljiv kamen u starom kamenolomu vjerskih ratova, biblijskih pobjeda i političkih poraza.“
Kao prevoditelja zadivilo me autorovo podsjećanje na cenzuru tijekom povijesti: „U antičkoj Grčkoj prvi primjer spaljivanja knjige zabilježen je u 5. stoljeću pr. Kr. u Ateni. Dogodilo se to s knjigom O bogovima filozofa Protagore koji se usudio posumnjati u postojanje bogova te je zbog toga bio protjeran iz Atene, a njegova knjiga spaljena na lomači. Kasnije su u vatri završile knjige heretika ili poganskih pisaca. Izgorjela je i znamenita Aleksandrijska knjižnica koju su kršćani 391. do temelja uništili. Vrlo brzo nakon otkrića Gutenbergova tiskarskog stroja rimski je papa Inocent VIII. godine 1487. objavio encikliku pod naslovom Inter multiplices i u njoj nagovijestio stroge crkvene mjere u pogledu tiskanja knjiga bez nadzora. Engleski kralj Henrik VIII. objavio je 1526. prvi popis zabranjenih knjiga, Crkva je 1559. objavila svoj Index librorum prohibitorum. Kasnije je Sveta kongregacija na crkvenom Indexu samo nadopunjavala popis zabranjenih knjiga. Totalitarni politički sustavi dvadesetog stoljeća, boljševici u Sovjetskom savezu, fašisti u Italiji, nacionalsocijalisti u Njemačkoj, komunisti u Istočnom europskom bloku sve do pada Berlinskog zida te komunisti u bivšoj Jugoslaviji uveli su strogu cenzuru zbog koje su autori doživljavali najrazličitije sudbine, od ignoriranja, do zatvora i likvidacija.“
Svjetski ratovi uništavali su snove, svjetlosti je ponestajalo sjaja, topline i sigurnosti. Europa je kroz slavoluk poraza zakoračila na groblje svjetlosti. Autor završava opsežan rukopis mislima njemačkog pjesnika i slobodnog zidara Wolfganga Goethea: „Na nama je da o tome razmišljamo, da tražimo izgubljeno, uništeno, jer svaki čovjek je knjiga života, svaki čovjek ima svoj životopis kao dio čovječanstva. Naime, kad umre čovjek, umre i dio nas: kad spasimo nekog čovjeka, pa bio mrtav ili živ, mi smo spasili čovječanstvo. Krajnje je vrijeme da ugasimo mrak u sebi i tražimo svjetlost u rukovanju s poštenim, uspravnim, plemenitim ljudima koji su još među nama, koji su još samozatajni, uslužni i dobri, jer to je jedino što nas razlikuje od svih ostalih stvorenja.“
Za slobodne zidare nema istine drugdje nego u nama. Spoznaja vlastite duše najviša je spoznaja. I meni se kao prevoditelju zaista nije moglo dogoditi ništa ljepše nego da poslije prevođenja treće knjige eposa suvremenog slovenskog pjesnika Borisa A. Novaka pod naslovom Obitavališta duša (Fraktura, Zagreb 2021.) prevedem knjigu Groblje svjetlosti velikog slovensko-hrvatskog pisca, scenarista i nadasve zrelog mislioca Branka Šömena.
Hum na Sutli, 13. 6. 2024.