Moja fascinacija kazalištem seže u rane, osnovnoškolske dane. Kupovali smo tada abonomane, pretplatne karte za cijelu sezonu zeničkog Pozorišta. Imali smo male kartončiće s imenom i, čini mi se osam blokića, koje su nam kidali kako su se predstave igrale. Na pozorišnim plakatima pisalo bi: važi abonoman A.
Za to, skoro masovno, odlaženje i gledanje predstava, zaslužan je jedan gospodin koji nije bio Zeničanin, ali bio je šef propagande, rijetko sposobna osoba. Išao je on tada po poduzećima, sklapao ugovore pa bi sindikati plaćali karte za predstave, s popustom na količinu, što bi sada rekli: akcijske cijene. Dobivao sam karte od brata i sestre koji su radili u zeničkoj bolnici, ali i od nevjeste koja je radila u željezari kad bi oni dobivali svoje, sindikalne karte. Nerijetko smo koristili i one karte koje su dobivali roditelji naših prijatelja i prijateljica, a nije im se išlo u pozorište. Tako sam, s ponosom to govorim, gledao sve predstave, domaće i gostujuće barem petnaest godina.
Taj šef propagande, organizirao je i predstave po fabričkim halama, na kraju jedne smjene i na početku druge smjene. Igrale su se predstave i po seoskim domovima kulture. Zeničko pozorište, glumci i redatelji donosili su u Grad gotovo sve nagrade s festivala glume, glumaca i pozorišta. Čast i zadovoljstvo bilo je gledati Žarka Mijatovića, Ibru Karića, Ivicu Kukića, Faruka Zadića, Salku Avdića, Boška Boleta Marića, Mugdu i Faketu, Predraga Jokanovića, Šefiku Korkut-Šunje, Anu Đorđević pa Žarka Lauševića i Nedu Arnerić, Enu Begović.
A sve je to pratio šef propagande.
Ljudi su za njega pričali da je homoseksualac, peder, što je u ono vrijeme bila strašna stigma. Ljudi su pazili hoće li se rukovati s njim, gledali su mu hod, pokrete, tražili tragove ženstvenosti pažljivije nego na ženama oko njih. A čovjek je bio oženjen, imao djecu, sin mu bio lijep kao slika. Onda su neki govorili da je biseksualac, ali nitko nikada nije imao iskustvo za posvjedočiti o konkretnim njegovim sklonostima, vjerojatno, osim njegove žene.
Nakon nekog vremena je napravio i jednu kabaretsku predstavu koju je igrao u pozorišnom kafiću. Vrlo posjećenu i uspješnu predstavu koju sam imao prilike dva puta odgledati.
Tijekom rata imao sam priliku izravno s njim surađivati. Bio je to uvijek pristojan i odmjeren čovjek, širokog znanja, širokih shvaćanja života i situacije u kojoj smo se, tada, skupa nalazili.
Otišao sam iz Zenice svojim životnim putem i dugo, dugo se nismo vidjeli. Prilikom jednog dolaska kod mame, čuo sam za njega da je s njim bio veliki skandal jer je, navodno, seksualno uznemiravao jednog mladog momka koji je u pozorištu radio na kidanju karata, ostavljanju kaputa u garderobu i kao razvođač publike u sali.
Iznenadio sam se na tu vijest i logički pitao: zašto baš sad? Nikada, kroz dvadeset pet godina koliko sam ga poznavao nisam čuo da je nekoga dodirnuo neprimjereno, da se nekomu udvarao, davao bilo kakve signale i ponude u smislu homoseksualizma. Zašto baš sad?
Poslije sam, razgovarajući s nekim poznanicima, čuo da ga je za te stvari optužio jedan roditelj, novokomponirani uglednik, u naravi šupak, jer je htio opravdati sklonosti ka pederluku svoga sina. A za tog svog sina, pedera u duši, molio je tog istog šefa propagande da ga primi na posao, jer bio je to posao preko studentskog servisa.
Šef propagande dobio je, kulturni otkaz, jer, odjednom su se sjetili da ispunjava uvjete za mirovinu. Dugo vremena je grad drobio o tom slučaju, seoski papci su ga uzeli na zub, pa su dobacivali na ulici svašta za njim. Jedno vrijeme nije smio izaći na ulicu. Bojao se za svoju sigurnost jer novi, takozvani vjernici, željni dokazivanja svoje pripadnosti i vjere, željni osobnog dokazivanja tražili su nekoga na kome se mogu, nesmetano, iživljavati. Nesvjesni kako čine dvostruki grijeh, i prema čovjeku i prema Bogu.
Prošlo je neko vrijeme i ja sam došao kod mame i u jednoj šetnji Kamberovića poljem, bliže onome pješačkom mostu prema Blatuši, sretnem ga.
Nosio je crni šešir, širokog oboda, kao da je želio pokriti što više prostora oko sebe i svoje glave, pustio je crnu bradu, stavio tamne naočale, baš onako kako žele osobe koje se, iz nekog razloga, kriju.
– Šefe, jesi li to ti!? – prostodušno sam pitao, jer, drago mi je bilo susresti ga. Ta, pamtio sam ga po lijepom.
Uvukao je ramena nekako bliže tijelu, tada mi se činilo kao da želi od nečega se zaštiti, kao da se bojao i fizičkog udarca, ili još gore i udarca riječima.
Okrenuo se prema meni, a onda se osmjehnuo onim osmjehom koji mi je ostao u sjećanju i rekao:
– To si ti Tomo. Baš mi je drago što te vidim – oči su mu bile pune suza. – Već godinama me nitko nije lijepo pozdravio. Oprosti! – a onda smo se zagrlili za sve one trenutke koje smo proveli u ratu, zagrlio me svojim životom i svojom traumom, a ja njega svojim razumijevanjem.
Tada se okrenuo, valjda da ne vidim kako plače, i otišao zauvijek iz mog života.
Šef propagande
Moja fascinacija kazalištem seže u rane, osnovnoškolske dane. Kupovali smo tada abonomane, pretplatne karte za cijelu sezonu zeničkog Pozorišta. Imali smo male kartončiće s imenom i, čini mi se osam blokića, koje su nam kidali kako su se predstave igrale. Na pozorišnim plakatima pisalo bi: važi abonoman A.
Za to, skoro masovno, odlaženje i gledanje predstava, zaslužan je jedan gospodin koji nije bio Zeničanin, ali bio je šef propagande, rijetko sposobna osoba. Išao je on tada po poduzećima, sklapao ugovore pa bi sindikati plaćali karte za predstave, s popustom na količinu, što bi sada rekli: akcijske cijene. Dobivao sam karte od brata i sestre koji su radili u zeničkoj bolnici, ali i od nevjeste koja je radila u željezari kad bi oni dobivali svoje, sindikalne karte. Nerijetko smo koristili i one karte koje su dobivali roditelji naših prijatelja i prijateljica, a nije im se išlo u pozorište. Tako sam, s ponosom to govorim, gledao sve predstave, domaće i gostujuće barem petnaest godina.
Taj šef propagande, organizirao je i predstave po fabričkim halama, na kraju jedne smjene i na početku druge smjene. Igrale su se predstave i po seoskim domovima kulture. Zeničko pozorište, glumci i redatelji donosili su u Grad gotovo sve nagrade s festivala glume, glumaca i pozorišta. Čast i zadovoljstvo bilo je gledati Žarka Mijatovića, Ibru Karića, Ivicu Kukića, Faruka Zadića, Salku Avdića, Boška Boleta Marića, Mugdu i Faketu, Predraga Jokanovića, Šefiku Korkut-Šunje, Anu Đorđević pa Žarka Lauševića i Nedu Arnerić, Enu Begović.
A sve je to pratio šef propagande.
Ljudi su za njega pričali da je homoseksualac, peder, što je u ono vrijeme bila strašna stigma. Ljudi su pazili hoće li se rukovati s njim, gledali su mu hod, pokrete, tražili tragove ženstvenosti pažljivije nego na ženama oko njih. A čovjek je bio oženjen, imao djecu, sin mu bio lijep kao slika. Onda su neki govorili da je biseksualac, ali nitko nikada nije imao iskustvo za posvjedočiti o konkretnim njegovim sklonostima, vjerojatno, osim njegove žene.
Nakon nekog vremena je napravio i jednu kabaretsku predstavu koju je igrao u pozorišnom kafiću. Vrlo posjećenu i uspješnu predstavu koju sam imao prilike dva puta odgledati.
Tijekom rata imao sam priliku izravno s njim surađivati. Bio je to uvijek pristojan i odmjeren čovjek, širokog znanja, širokih shvaćanja života i situacije u kojoj smo se, tada, skupa nalazili.
Otišao sam iz Zenice svojim životnim putem i dugo, dugo se nismo vidjeli. Prilikom jednog dolaska kod mame, čuo sam za njega da je s njim bio veliki skandal jer je, navodno, seksualno uznemiravao jednog mladog momka koji je u pozorištu radio na kidanju karata, ostavljanju kaputa u garderobu i kao razvođač publike u sali.
Iznenadio sam se na tu vijest i logički pitao: zašto baš sad? Nikada, kroz dvadeset pet godina koliko sam ga poznavao nisam čuo da je nekoga dodirnuo neprimjereno, da se nekomu udvarao, davao bilo kakve signale i ponude u smislu homoseksualizma. Zašto baš sad?
Poslije sam, razgovarajući s nekim poznanicima, čuo da ga je za te stvari optužio jedan roditelj, novokomponirani uglednik, u naravi šupak, jer je htio opravdati sklonosti ka pederluku svoga sina. A za tog svog sina, pedera u duši, molio je tog istog šefa propagande da ga primi na posao, jer bio je to posao preko studentskog servisa.
Šef propagande dobio je, kulturni otkaz, jer, odjednom su se sjetili da ispunjava uvjete za mirovinu. Dugo vremena je grad drobio o tom slučaju, seoski papci su ga uzeli na zub, pa su dobacivali na ulici svašta za njim. Jedno vrijeme nije smio izaći na ulicu. Bojao se za svoju sigurnost jer novi, takozvani vjernici, željni dokazivanja svoje pripadnosti i vjere, željni osobnog dokazivanja tražili su nekoga na kome se mogu, nesmetano, iživljavati. Nesvjesni kako čine dvostruki grijeh, i prema čovjeku i prema Bogu.
Prošlo je neko vrijeme i ja sam došao kod mame i u jednoj šetnji Kamberovića poljem, bliže onome pješačkom mostu prema Blatuši, sretnem ga.
Nosio je crni šešir, širokog oboda, kao da je želio pokriti što više prostora oko sebe i svoje glave, pustio je crnu bradu, stavio tamne naočale, baš onako kako žele osobe koje se, iz nekog razloga, kriju.
– Šefe, jesi li to ti!? – prostodušno sam pitao, jer, drago mi je bilo susresti ga. Ta, pamtio sam ga po lijepom.
Uvukao je ramena nekako bliže tijelu, tada mi se činilo kao da želi od nečega se zaštiti, kao da se bojao i fizičkog udarca, ili još gore i udarca riječima.
Okrenuo se prema meni, a onda se osmjehnuo onim osmjehom koji mi je ostao u sjećanju i rekao:
– To si ti Tomo. Baš mi je drago što te vidim – oči su mu bile pune suza. – Već godinama me nitko nije lijepo pozdravio. Oprosti! – a onda smo se zagrlili za sve one trenutke koje smo proveli u ratu, zagrlio me svojim životom i svojom traumom, a ja njega svojim razumijevanjem.
Tada se okrenuo, valjda da ne vidim kako plače, i otišao zauvijek iz mog života.