Pitaju te uvek iznova zašto pišeš pesme. Da bi video zašto živiš, upravo zato pišeš pesme. Žive reči, s vremena na vreme, predane ili prenoće u tebi, na beskrajnom putu ka svome izvoru. Da nije njih, nikad sa polja tvoga vida ti ne bi ugledao šta se krije iza planine koja to tvoje polje okružuje. Ne bi nikada video gde se to tvoje polje nalazi, niti šta se na njemu stvarno otkriva. Tvoje bi rečenice bile samo zalogaj zemlje sve do smrti, a posle nje pogotovo. Ti bi se teturao po svome polju i otvorenih očiju bi razbijao čelo o nevidljive zidove.
Vasko Popa, Čuvar izvora
Mukotrpan je put što stoji pred mladim pjesnikom koji uopšte ne zna da je pjesnik, ako uopšte to jeste, ako će postati, još uvijek zanesen svijetom oko sebe kao izvorom čudesa. Šta je u tom svijetu poezija? Ako uz sve nevolje nemaš ni dobrog učitelja, u školi ili izvan nje, samotan kakav si se rodio da sam o sebi brineš na tom, duhovnom planu, ako si uopšte svjestan da on postoji. Ako pita barda, onoga koji je ovjenčan već lovorom pjesnika, ako je taj bard, poput Eliota ili Andrića, povučen u sebe, u svoj univerzum, a uglavnom jeste, teško da će dobiti ikakav upotrebljiv odgovor-uputstvo. Najviše što može očekivati jeste da mu kaže, kao što je Rilke odgovorio Kapusu, da jedino može svojom rukom da prepiše jednu njegovu pjesmu, to je sve, sam neka u sebi potraži potvrdu da li je pjesnik ili nije. O muke goleme!
Sada se u sjećanju vraćam u četvrti razred gimnazije „Uroš Predić“ u Pančevu. Do tog razreda, do moje bolesti, hronične upale grla i krajnika, vodio sam se načelom zdravog duha u zdravom tijelu. Tijelo je bilo baza, duh nadgradnja, baš kako je učio naučni socijalizam rukovođen velikim Lenjinom. Kao osnovac bio sam žgoljavac, jedan od mnogih poslijeratnih neuhranjenih mangupa. U prvom razredu gimnazije takođe, a već sam zagledao djevojčice, privlačili me plesnjaci. Shvatio sam da moram poraditi na svome tijelu. Ostaviti knjige, zar ih sve nisam već pročitao u osnovnoj školi. Počeo sam da se intenzivno bavim gimnastikom i stolnim tenisom. Na kraju trećeg razreda dobio sam knjigu (o kojoj sam već pisao) Milutina Milankovića, „Kroz vasionu i vekove“, gdje je pisalo da mi se knjiga poklanja za predstavljanje Gimnazije „Uroš Predić“ u „gimnastici, stolnom tenisu i matematici“. I s djevojkama sam nešto bolje stajao. Samo što mi je njihov duhovni svijet postao stran, njih je privlačila poezija naših pjesnika ljubavi, Dučić, Maksimovićka, Rakić i tome slično. Ništa od toga nisam čitao zato što mi se nije svidjelo. Desankinu Krvavu bajku recitovao sam u osnovnoj školi na bezbroj priredbi. Školski program srednje škole i lektira pogotovo nisu me privlačili. Jefimija mi je bila strana kao „mračni“ srednji vijek. Nekoliko puta dolazili su u našu Gimnaziju pjesnici iz Beograda. Gledao sam da se nekako izvučem. Pretpostavljao sam da će se sva njihova umjetnost svesti na pjesme tipa ovih ljubavnih koje nisam podnosio. I oni se sigurno nekome udvaraju, nešto mi je govorilo. A kome bi ako ne bi djevojkama recitujući ono što one vole, što ih zanosi.
Ali, krčag ide na vodu dok se ne razbije, bolest me je odvojila od zdravog tijela, duh je na to morao da reaguje. Žestoka upala krajnika koja je prerasla u hronični katar ždrijela i tako ostala i poslije operacije krajnika. To je za mene bilo kao tjelesna revolucija koja je imala značajne posljedice na stanje mog poljuljanog duha. Radoznao kakav sam se rodio, morao sam da tražim novi vid angažovanosti. Čitao sam kriminalističke i sf romane, sve odreda. Neke sam uzimao iz Gradske biblioteke „Zmaj Jova Jvanović“, a neke kupovao iz druge ruke u šahovskom klubu „Ivan Kurjački“ gdje sam ponekad šahirao i imao neku manju kategorizaciju. Ali brzo sam sve izgustirao, trebalo je tragati dalje. Sasvim slučajno, u Biblioteci uzeo sam u ruke tanjušnu knjigu „Kora“, meni potpuno nepoznatog pisca, Vaska Pope. Ili nam je već profesorica o tome nešto i govorila ali ja nisam obraćao pažnju na to što ona govori. Možda je ipak ime ostalo negdje u mom mozgu jer sam lako pamtio sve što bih jednom čuo.
Dakle, knjigu sam ponio sa sobom, ne očekujući bogzna šta. Sjeo sam u gradski park i otvorio je. Govoreći u prvom licu jednine, u pjesmi „Poznanstvo“, pjesnik me je odmah i definitivno privezao uz sebe, nije se mogao naći bolji naslov za moj povratak poeziji koju sam toliko volio u osnovnoj školi da sam i pisao pjesmice. Ali, ovo je bilo sasvim nešto novo i neodoljivo:
Ne zavodi me modri svode Ne igram Ti si svod žednih nepaca Nad mojom glavom
Osjećao sam zaista nešto nebesko koje se ukrstilo sa zemaljskim, poput kvantne teorije, čega li. Mom matematičkom duhu to se ukazalo blisko, iako nisam bio siguran da znam o čemu je riječ. Od pjesme do pjesme, mene su ti stihovi uznosili, prikivali uza sebe, vidio sam ih, kao što zadnji stih ove pjesme kazuje: Vidim ne sanjam.
Vasko Popa je postao moj pjesnik. Onaj čije sam zbirke tražio i iščitavao tako pomno da bih neke pjesme brzo znao naizust. Osjetio sam da je Vasko Popa jedan od onih pjesnika o kojem se može pisati i govoriti samo pjesnički. Svako tumačenje je naprosto nagađanje smisla, nešto poput potrči-poteci, kao što se često naiđe u uobičajenoj kritičarsko-profesorskoj frazeologiji. Na primjer: Put smisla i smisao puta. Na svu sreću nisam ni jedan od ta dva soja. To ne znači da ne poštujem njihov zanat, samo ga kao matematičar ne vidim kao nauku. Kao što ni medicina nije nauka nego vještina koja se služi mnogim naukama. Povodim se za estetičarima koji upravo na pjesnicima bruse svoje umijeće uživljavanja, otvaranja, traganja za onim što se ne može odgonetnuti do kraja, dokonati, kako se to govorilo starinski. Veliki ljubitelj prirode, filozof i estetičar Ivan Foht, u sjajnom razgovoru sa svojim učenikom i kolegom Kasimom Prohićem, „optužio“ je filozofe, počevši od Platona pa do naših dana, za antropomorfizam, shvatanje po kome je čovjek u centru univerzuma. Vasko Popa je univerzum stavio u središte svoje poezije. Na svoj način, nešto slično uradio je i Nikola Šop svojim astralnim pjesmama.
Vasko Popa, naravno, nije mogao imati nastavljača. To nisam ni pokušao. On je bio zatvoren u sebe kao njegov belutak. To je bila njegova nedohvatna moć, poetika stvorena poput neke matematičke igre, teorija skupova, viša algebra, nevjerovatna topologija. Po tome je bio nastavljač Nastasijevića, obojica svoji preci i svoji nastavljači, drugi im nisu potrebni. Jedan je obilježio prvu polovinu dvadesetog vijeka a drugi drugu. Vidio se jasan kontinuitet, da su njih dvojica tok srpske poezije stvoren na drevnosti jezika koja je donekle zaboravljena. Nije to bilo nezapaženo, uvijek je bilo dobrih kritičara i estetičara, ali i oni su sami prihvatali staro tumačenje čak i savremene poezije. Popu su stavili na pijedestal nedodirljivosti i to je bilo sve. A slijedili su klasične obrasce jedne već manirističke lirike. Onome mlađanom pjesniku koji ide putem stvaranja novog svijeta, novog jezika, novih savremenih simbola, tome pjesniku nisu mogle da cvjetaju ruže. Jedva čitan, ali ipak čitan, on je ostajao skrajnut a da još nije čestito ni progovorio. Hermetičnost je prihvaćana kod ponekog pjesnika, uz uslov da mu je bar jezik autentičan. Ostalo i nije važno. Kao da može jezik bez glave i ostalih potrebnih dijelova. Sablasna odrednica „glavni tokovi srpske i hrvatske poezije“, posebno srpske a posebno hrvatske, naravno, bila je mjera uspjeha. Konfekcija je prevladavala. To im se činilo dobro za škole, za lektiru. Tako je lektira bila mjera savremenosti koja nije postojala. S jedne strane Matoš, s druge Dučić. Srednjoškolci i studenti u njoj nisu mogli da pronađu svoje vrijeme, svoju osjećajnost. Čini mi se da je danas još gore.
U prvoj su Popinoj zbirci, „Kora“, bile fascinantne pjesme o biljkama. Godinama sam im se vraćao, pitao se može li se o njima reći nešto izvan ovog, zakatančenog pjesničkog idioma. I tek za dvadeset i koliko godina došli su mi sami od sebe stihovi o maslačku, bokvici, belutku viđenom kao Murove skulpture na otvorenom, u Torontu. Tu su špstavljene kao pradrevni govor svijeta kome nije potreban čovjek. Svijeta koji sam sebe neprekidno obnavlja. Ali bez pjesnika, koji je i skulptor, ne može se. Tako se u meni stvorila veza, Roden – Rilke, Mur – Popa. A moj maslačak združio se sa nebom, a bokvica sa tabanima i zdrobljenim nožnim prstima.
Popa je malo govorio i pisao o poeziji. Zato svaka njegova riječ vrijedi dukata. Drugi će, poslije njega, ili pokraj njega, širiti njegove misli, štedre, moćne, od toga napraviti svoje poetike. To i jeste moć barda, onoga koji vidi daleko, ne govori mnogo, uvijek je iza riječi i ispod svojih stihova, kao zemlja hraniteljica. Evo, na kraju ove priče, još nešto od njega, naizgled prozno, ali šta je proza a šta poezija kada je riječ o Vasku Popi! Pitaju te gde ti je mesto, gde je mesto tebi koji se baviš pisanjem pesama. Gde je mesto tebi koji govoriš o onome što se golim okom ne vidi, što se rukom ne dohvata, što se zdravorazumskom glavom ne razume? Reklo bi se da si krijumčar i ubacuješ u ovaj naš lepi, jasni svet nešto sa strane, nešto što njemu ne pripada. Mislilo bi se da si prestupnik i govoriš o onome o čemu obični, pametni ljudi ćute. Posumnjalo bi se i da si lud i govoriš što drugi obični pametni ljudi ne govore. Gde je mesto tebi koji govoriš o onome što tobože ne postoji a što može i tebe i bilo kog drugog čoveka i da spase i da proguta, kako kad. Tvoje je mesto među ljudima. Jer glas koji iz tebe govori tebi, govori iz svakog čoveka takode, samo što ga ti ne prećutkuješ. Gde ti je mesto znaš i nikad ti neće pasti na um da uobraziš da je negde drugde, u nekoj drugoj tački ili u središtu svega. Ispao bi smešan: točak sveta bi se iskrivio u tvojim očima, u tvojim rečima, u tvome delu, počeo bi da se okreće oko svoje samozvane osovine i pravio bi prazne osmice u praznom. I pošto ti tada ne bi bio na svom pravom mestu, niko i ništa oko tebe takođe ne bi na svom pravom mestu bilo. Gde ti je mesto dok pišeš pesmu? Negde gde ti prostor nije više za petama. Negde gde te je i vreme zaboravilo, i gde si i ti zaboravio vreme. Negde gde si zaboravio i samoga sebe. Inače ne bi mogao ništa da vidiš i odatle u pesmi na svetlost dana da izneseš. Sav ti trud ne bi ništa vredeo. Pošto si ispevao pesmu, gde ti je mesto? U pesmi sigurno ne: zamisli da u jabuci nađeš grumenje zemlje koja je jabuku ishranila?! Iza pesme ti je mesto, možda? Ne, ni iza pesme: senka bi ti na pesmu pala i zamutila je. Ispod pesme, duboko ispod nje ti je mesto: kao svakoj zemlji hraniteljki.
Moje knjige/34
VASKO POPA – KORA
Pitaju te uvek iznova zašto pišeš pesme. Da bi video zašto živiš, upravo zato pišeš pesme. Žive reči, s vremena na vreme, predane ili prenoće u tebi, na beskrajnom putu ka svome izvoru. Da nije njih, nikad sa polja tvoga vida ti ne bi ugledao šta se krije iza planine koja to tvoje polje okružuje. Ne bi nikada video gde se to tvoje polje nalazi, niti šta se na njemu stvarno otkriva. Tvoje bi rečenice bile samo zalogaj zemlje sve do smrti, a posle nje pogotovo. Ti bi se teturao po svome polju i otvorenih očiju bi razbijao čelo o nevidljive zidove.
Vasko Popa, Čuvar izvora
Mukotrpan je put što stoji pred mladim pjesnikom koji uopšte ne zna da je pjesnik, ako uopšte to jeste, ako će postati, još uvijek zanesen svijetom oko sebe kao izvorom čudesa. Šta je u tom svijetu poezija? Ako uz sve nevolje nemaš ni dobrog učitelja, u školi ili izvan nje, samotan kakav si se rodio da sam o sebi brineš na tom, duhovnom planu, ako si uopšte svjestan da on postoji. Ako pita barda, onoga koji je ovjenčan već lovorom pjesnika, ako je taj bard, poput Eliota ili Andrića, povučen u sebe, u svoj univerzum, a uglavnom jeste, teško da će dobiti ikakav upotrebljiv odgovor-uputstvo. Najviše što može očekivati jeste da mu kaže, kao što je Rilke odgovorio Kapusu, da jedino može svojom rukom da prepiše jednu njegovu pjesmu, to je sve, sam neka u sebi potraži potvrdu da li je pjesnik ili nije. O muke goleme!
Sada se u sjećanju vraćam u četvrti razred gimnazije „Uroš Predić“ u Pančevu. Do tog razreda, do moje bolesti, hronične upale grla i krajnika, vodio sam se načelom zdravog duha u zdravom tijelu. Tijelo je bilo baza, duh nadgradnja, baš kako je učio naučni socijalizam rukovođen velikim Lenjinom. Kao osnovac bio sam žgoljavac, jedan od mnogih poslijeratnih neuhranjenih mangupa. U prvom razredu gimnazije takođe, a već sam zagledao djevojčice, privlačili me plesnjaci. Shvatio sam da moram poraditi na svome tijelu. Ostaviti knjige, zar ih sve nisam već pročitao u osnovnoj školi. Počeo sam da se intenzivno bavim gimnastikom i stolnim tenisom. Na kraju trećeg razreda dobio sam knjigu (o kojoj sam već pisao) Milutina Milankovića, „Kroz vasionu i vekove“, gdje je pisalo da mi se knjiga poklanja za predstavljanje Gimnazije „Uroš Predić“ u „gimnastici, stolnom tenisu i matematici“. I s djevojkama sam nešto bolje stajao. Samo što mi je njihov duhovni svijet postao stran, njih je privlačila poezija naših pjesnika ljubavi, Dučić, Maksimovićka, Rakić i tome slično. Ništa od toga nisam čitao zato što mi se nije svidjelo. Desankinu Krvavu bajku recitovao sam u osnovnoj školi na bezbroj priredbi. Školski program srednje škole i lektira pogotovo nisu me privlačili. Jefimija mi je bila strana kao „mračni“ srednji vijek. Nekoliko puta dolazili su u našu Gimnaziju pjesnici iz Beograda. Gledao sam da se nekako izvučem. Pretpostavljao sam da će se sva njihova umjetnost svesti na pjesme tipa ovih ljubavnih koje nisam podnosio. I oni se sigurno nekome udvaraju, nešto mi je govorilo. A kome bi ako ne bi djevojkama recitujući ono što one vole, što ih zanosi.
Ali, krčag ide na vodu dok se ne razbije, bolest me je odvojila od zdravog tijela, duh je na to morao da reaguje. Žestoka upala krajnika koja je prerasla u hronični katar ždrijela i tako ostala i poslije operacije krajnika. To je za mene bilo kao tjelesna revolucija koja je imala značajne posljedice na stanje mog poljuljanog duha. Radoznao kakav sam se rodio, morao sam da tražim novi vid angažovanosti. Čitao sam kriminalističke i sf romane, sve odreda. Neke sam uzimao iz Gradske biblioteke „Zmaj Jova Jvanović“, a neke kupovao iz druge ruke u šahovskom klubu „Ivan Kurjački“ gdje sam ponekad šahirao i imao neku manju kategorizaciju. Ali brzo sam sve izgustirao, trebalo je tragati dalje. Sasvim slučajno, u Biblioteci uzeo sam u ruke tanjušnu knjigu „Kora“, meni potpuno nepoznatog pisca, Vaska Pope. Ili nam je već profesorica o tome nešto i govorila ali ja nisam obraćao pažnju na to što ona govori. Možda je ipak ime ostalo negdje u mom mozgu jer sam lako pamtio sve što bih jednom čuo.
Dakle, knjigu sam ponio sa sobom, ne očekujući bogzna šta. Sjeo sam u gradski park i otvorio je. Govoreći u prvom licu jednine, u pjesmi „Poznanstvo“, pjesnik me je odmah i definitivno privezao uz sebe, nije se mogao naći bolji naslov za moj povratak poeziji koju sam toliko volio u osnovnoj školi da sam i pisao pjesmice. Ali, ovo je bilo sasvim nešto novo i neodoljivo:
Ne zavodi me modri svode
Ne igram
Ti si svod žednih nepaca
Nad mojom glavom
Osjećao sam zaista nešto nebesko koje se ukrstilo sa zemaljskim, poput kvantne teorije, čega li. Mom matematičkom duhu to se ukazalo blisko, iako nisam bio siguran da znam o čemu je riječ. Od pjesme do pjesme, mene su ti stihovi uznosili, prikivali uza sebe, vidio sam ih, kao što zadnji stih ove pjesme kazuje: Vidim ne sanjam.
Vasko Popa je postao moj pjesnik. Onaj čije sam zbirke tražio i iščitavao tako pomno da bih neke pjesme brzo znao naizust. Osjetio sam da je Vasko Popa jedan od onih pjesnika o kojem se može pisati i govoriti samo pjesnički. Svako tumačenje je naprosto nagađanje smisla, nešto poput potrči-poteci, kao što se često naiđe u uobičajenoj kritičarsko-profesorskoj frazeologiji. Na primjer: Put smisla i smisao puta. Na svu sreću nisam ni jedan od ta dva soja. To ne znači da ne poštujem njihov zanat, samo ga kao matematičar ne vidim kao nauku. Kao što ni medicina nije nauka nego vještina koja se služi mnogim naukama. Povodim se za estetičarima koji upravo na pjesnicima bruse svoje umijeće uživljavanja, otvaranja, traganja za onim što se ne može odgonetnuti do kraja, dokonati, kako se to govorilo starinski. Veliki ljubitelj prirode, filozof i estetičar Ivan Foht, u sjajnom razgovoru sa svojim učenikom i kolegom Kasimom Prohićem, „optužio“ je filozofe, počevši od Platona pa do naših dana, za antropomorfizam, shvatanje po kome je čovjek u centru univerzuma. Vasko Popa je univerzum stavio u središte svoje poezije. Na svoj način, nešto slično uradio je i Nikola Šop svojim astralnim pjesmama.
Vasko Popa, naravno, nije mogao imati nastavljača. To nisam ni pokušao. On je bio zatvoren u sebe kao njegov belutak. To je bila njegova nedohvatna moć, poetika stvorena poput neke matematičke igre, teorija skupova, viša algebra, nevjerovatna topologija. Po tome je bio nastavljač Nastasijevića, obojica svoji preci i svoji nastavljači, drugi im nisu potrebni. Jedan je obilježio prvu polovinu dvadesetog vijeka a drugi drugu. Vidio se jasan kontinuitet, da su njih dvojica tok srpske poezije stvoren na drevnosti jezika koja je donekle zaboravljena. Nije to bilo nezapaženo, uvijek je bilo dobrih kritičara i estetičara, ali i oni su sami prihvatali staro tumačenje čak i savremene poezije. Popu su stavili na pijedestal nedodirljivosti i to je bilo sve. A slijedili su klasične obrasce jedne već manirističke lirike. Onome mlađanom pjesniku koji ide putem stvaranja novog svijeta, novog jezika, novih savremenih simbola, tome pjesniku nisu mogle da cvjetaju ruže. Jedva čitan, ali ipak čitan, on je ostajao skrajnut a da još nije čestito ni progovorio. Hermetičnost je prihvaćana kod ponekog pjesnika, uz uslov da mu je bar jezik autentičan. Ostalo i nije važno. Kao da može jezik bez glave i ostalih potrebnih dijelova. Sablasna odrednica „glavni tokovi srpske i hrvatske poezije“, posebno srpske a posebno hrvatske, naravno, bila je mjera uspjeha. Konfekcija je prevladavala. To im se činilo dobro za škole, za lektiru. Tako je lektira bila mjera savremenosti koja nije postojala. S jedne strane Matoš, s druge Dučić. Srednjoškolci i studenti u njoj nisu mogli da pronađu svoje vrijeme, svoju osjećajnost. Čini mi se da je danas još gore.
U prvoj su Popinoj zbirci, „Kora“, bile fascinantne pjesme o biljkama. Godinama sam im se vraćao, pitao se može li se o njima reći nešto izvan ovog, zakatančenog pjesničkog idioma. I tek za dvadeset i koliko godina došli su mi sami od sebe stihovi o maslačku, bokvici, belutku viđenom kao Murove skulpture na otvorenom, u Torontu. Tu su špstavljene kao pradrevni govor svijeta kome nije potreban čovjek. Svijeta koji sam sebe neprekidno obnavlja. Ali bez pjesnika, koji je i skulptor, ne može se. Tako se u meni stvorila veza, Roden – Rilke, Mur – Popa. A moj maslačak združio se sa nebom, a bokvica sa tabanima i zdrobljenim nožnim prstima.
Popa je malo govorio i pisao o poeziji. Zato svaka njegova riječ vrijedi dukata. Drugi će, poslije njega, ili pokraj njega, širiti njegove misli, štedre, moćne, od toga napraviti svoje poetike. To i jeste moć barda, onoga koji vidi daleko, ne govori mnogo, uvijek je iza riječi i ispod svojih stihova, kao zemlja hraniteljica. Evo, na kraju ove priče, još nešto od njega, naizgled prozno, ali šta je proza a šta poezija kada je riječ o Vasku Popi!
Pitaju te gde ti je mesto, gde je mesto tebi koji se baviš pisanjem pesama. Gde je mesto tebi koji govoriš o onome što se golim okom ne vidi, što se rukom ne dohvata, što se zdravorazumskom glavom ne razume? Reklo bi se da si krijumčar i ubacuješ u ovaj naš lepi, jasni svet nešto sa strane, nešto što njemu ne pripada. Mislilo bi se da si prestupnik i govoriš o onome o čemu obični, pametni ljudi ćute. Posumnjalo bi se i da si lud i govoriš što drugi obični pametni ljudi ne govore.
Gde je mesto tebi koji govoriš o onome što tobože ne postoji a što može i tebe i bilo kog drugog čoveka i da spase i da proguta, kako kad. Tvoje je mesto među ljudima. Jer glas koji iz tebe govori tebi, govori iz svakog čoveka takode, samo što ga ti ne prećutkuješ.
Gde ti je mesto znaš i nikad ti neće pasti na um da uobraziš da je negde drugde, u nekoj drugoj tački ili u središtu svega. Ispao bi smešan: točak sveta bi se iskrivio u tvojim očima, u tvojim rečima, u tvome delu, počeo bi da se okreće oko svoje samozvane osovine i pravio bi prazne osmice u praznom. I pošto ti tada ne bi bio na svom pravom mestu, niko i ništa oko tebe takođe ne bi na svom pravom mestu bilo.
Gde ti je mesto dok pišeš pesmu? Negde gde ti prostor nije više za petama. Negde gde te je i vreme zaboravilo, i gde si i ti zaboravio vreme. Negde gde si zaboravio i samoga sebe. Inače ne bi mogao ništa da vidiš i odatle u pesmi na svetlost dana da izneseš. Sav ti trud ne bi ništa vredeo.
Pošto si ispevao pesmu, gde ti je mesto? U pesmi sigurno ne: zamisli da u jabuci nađeš grumenje zemlje koja je jabuku ishranila?! Iza pesme ti je mesto, možda? Ne, ni iza pesme: senka bi ti na pesmu pala i zamutila je. Ispod pesme, duboko ispod nje ti je mesto: kao svakoj zemlji hraniteljki.