Pamtim taj bijeli kombi. Možda ne baš taj, možda ih je bilo više.
Jednom se zaustavio ispred mene, na semaforu. Ona bočna klizna vrata otvorena. Na njima sjedi jedan namazan nekim garom po obrazima, koljeno mu je istureno naprijed, iz kola, na koljenu je kundak, a cijev je nagore.
Ja idem na sat matematike kod starog profesora K, koji ima kuhinjski zid pun lula i miriši uvijek na te lule i on, i cio stan.
I nama se pogledi sretnu.
I ja imam trinaest godina i mislim samo na to da sam Srpkinja i da je stari profesor K. Srbin, i da su i te lule srpske. Žao mi je što barem K. nije Hrvat.
Onda mislim panično: čovjek u kombiju to ne može znati. Pa ne može on na meni samo tako prosto vidjeti da sam Srpkinja.
Onda mislim, možda može. On me sad gleda i on to zna i vidi, sigurno nekako vidi moju preplašenu mišju prirodu.
Da je barem stari K. Hrvat, pa nekako. Barem bi taj stan pun lula, u koji sad idem na sat matematike, bio hrvatski stan. Ja bih išla do tog hrvatskog stana, mogla bih to reći kad me pitaju. Idem kod jednog starog profesora, Hrvata, na sat matematike jer mi matematika ide loše i imam trojku. Ovako je i to srpski stan i nigdje nije sigurno.
Nigdje nije sigurno.
***
Onda te odvedu kod babe u selo jer je tamo sigurnije. Tamo su naši, a ovdje je sve manje naših, svijet se prazni od naših i zato valja otići tamo gdje je koncentracija naših veća.
U selu je noć drugačija, i krevet je drugačiji, babin krevet sa dubokim perinama u koje upadneš kao u živi pijesak. U selu nema uličnog svjetla i svaki automobil koji prođe farovima siječe strop iznad tebe i od tog se svjetla ježiš više no od mraka.
A plašiš se i od svoje najrođenije babe, one iste čija si dika, i golub, i mače nejačko, i gadište milo, i sunce iza gore. Bojiš je se, jer ona noću ulazi u sobu, kraj uzglavlja ti stavlja zavežljaj sa hranom i govori ti da ćeš to uzeti ako “budemo bježali u šumu”.
Ako dođu njihovi, uđu kao bacili među naše, i koncentracija naših od toga oslabi.
Ti se onda uplašiš kako je kod babe počelo isto ono kao kod prababe nedavno. Samo je pitanje dana kad će se i ona sasvim izgubiti kao njena jadna mati, i početi da tumara po šumama tražeći odavno nestalu bratovljevu kuću, ili svoje dvije mrtve kćeri iz onoga rata.
Pa će i tvoju dragu babu, čije si golub pitomi, tako vraćati iznemoglu u kolicima za drva.
Tako to sigurno počne kod svakog, to vam je izgleda u krvi, da jednom počnete bježati od njihovih i tražiti svoje mrtve.
Izgubiće se jednom i tvoja mati, a vjerovatno i ti. Jednom ćeš svojoj još nerođenoj kćeri ispričati priču o bježanju u šumu. Od njihovih. U šumi su svi vaš mrtvi, i dođe dan kad vas pozovu, evo kao ove večeri kad farovi sijeku strop iznad tebe a baba ti ostavlja zavežljaj sa hranom i prenosi ti šta mrtvi kažu.
Osim ako ti njihovi sad zaista ne dođu. Stignu te još noćas u šumi, jer imaš premala i preslaba stopala, i spora si, i ubiju te.
Uzmu i pojedu ono iz babinog zavežljaja.
A ti nikada ne odrasteš, ne rodiš kćer, ne brineš o svojoj dementnoj majci, ne postaneš ni ti dementna.
Miševi na mostu/3
Prozice o zavičaju
***
Stoja. Bijeli kombi.
Pamtim taj bijeli kombi. Možda ne baš taj, možda ih je bilo više.
Jednom se zaustavio ispred mene, na semaforu. Ona bočna klizna vrata otvorena. Na njima sjedi jedan namazan nekim garom po obrazima, koljeno mu je istureno naprijed, iz kola, na koljenu je kundak, a cijev je nagore.
Ja idem na sat matematike kod starog profesora K, koji ima kuhinjski zid pun lula i miriši uvijek na te lule i on, i cio stan.
I nama se pogledi sretnu.
I ja imam trinaest godina i mislim samo na to da sam Srpkinja i da je stari profesor K. Srbin, i da su i te lule srpske. Žao mi je što barem K. nije Hrvat.
Onda mislim panično: čovjek u kombiju to ne može znati. Pa ne može on na meni samo tako prosto vidjeti da sam Srpkinja.
Onda mislim, možda može. On me sad gleda i on to zna i vidi, sigurno nekako vidi moju preplašenu mišju prirodu.
Da je barem stari K. Hrvat, pa nekako. Barem bi taj stan pun lula, u koji sad idem na sat matematike, bio hrvatski stan. Ja bih išla do tog hrvatskog stana, mogla bih to reći kad me pitaju. Idem kod jednog starog profesora, Hrvata, na sat matematike jer mi matematika ide loše i imam trojku. Ovako je i to srpski stan i nigdje nije sigurno.
Nigdje nije sigurno.
***
Onda te odvedu kod babe u selo jer je tamo sigurnije. Tamo su naši, a ovdje je sve manje naših, svijet se prazni od naših i zato valja otići tamo gdje je koncentracija naših veća.
U selu je noć drugačija, i krevet je drugačiji, babin krevet sa dubokim perinama u koje upadneš kao u živi pijesak. U selu nema uličnog svjetla i svaki automobil koji prođe farovima siječe strop iznad tebe i od tog se svjetla ježiš više no od mraka.
A plašiš se i od svoje najrođenije babe, one iste čija si dika, i golub, i mače nejačko, i gadište milo, i sunce iza gore. Bojiš je se, jer ona noću ulazi u sobu, kraj uzglavlja ti stavlja zavežljaj sa hranom i govori ti da ćeš to uzeti ako “budemo bježali u šumu”.
Ako dođu njihovi, uđu kao bacili među naše, i koncentracija naših od toga oslabi.
Ti se onda uplašiš kako je kod babe počelo isto ono kao kod prababe nedavno. Samo je pitanje dana kad će se i ona sasvim izgubiti kao njena jadna mati, i početi da tumara po šumama tražeći odavno nestalu bratovljevu kuću, ili svoje dvije mrtve kćeri iz onoga rata.
Pa će i tvoju dragu babu, čije si golub pitomi, tako vraćati iznemoglu u kolicima za drva.
Tako to sigurno počne kod svakog, to vam je izgleda u krvi, da jednom počnete bježati od njihovih i tražiti svoje mrtve.
Izgubiće se jednom i tvoja mati, a vjerovatno i ti. Jednom ćeš svojoj još nerođenoj kćeri ispričati priču o bježanju u šumu. Od njihovih. U šumi su svi vaš mrtvi, i dođe dan kad vas pozovu, evo kao ove večeri kad farovi sijeku strop iznad tebe a baba ti ostavlja zavežljaj sa hranom i prenosi ti šta mrtvi kažu.
Osim ako ti njihovi sad zaista ne dođu. Stignu te još noćas u šumi, jer imaš premala i preslaba stopala, i spora si, i ubiju te.
Uzmu i pojedu ono iz babinog zavežljaja.
A ti nikada ne odrasteš, ne rodiš kćer, ne brineš o svojoj dementnoj majci, ne postaneš ni ti dementna.
Nestanu naši, ostanu njihovi.
I šuma.