On je bio sa Džidžikovca, ja sam bio sa Sepetarevca, ali Radu Likića nikad nisam susreo. On mene, kaže, jest. Što je na neki način i prirodno, jer u vrijeme kad svršava mogućnost da se susrećemo njemu je šesnaest, a meni dvadeset i pet. Doba kad mlađi za starije znaju, ali starijima su oni još premladi.
Onda je on bio u Ljubinju, što je od mjesta na kojem sam ja bio mnogo, mnogo dalje nego od Džidžikovca do Sepetarevca.
Upoznali smo se preko elektronske pošte. Razmijenili u životu dvadesetak poruka, u kojima je bilo više neke lijepe prisnosti nego što je inače biva. Tema nam je obojici bilo Sarajevo, uglavnom ono iz prošlosti u kojoj ni jedan ni drugi nismo živjeli. Bliska su bila ta naša dva imaginarna grada.
Od početka augusta 2017. do februara 2018. Rade Likić devet se puta pojavio na ajfelovom mostu. Pisao je jasnim i lakim pripovjedačkim glasom, o Hercegovini i hercegovačkim ljudima, i o Sarajevu, glasom koji je bio mnogo stariji od njegove dobi. Svašta je znao, zanimali su ga ljudi, imao je izraziti talent za priču. Rečenice su mu bile vrlo lijepe, gospodstvene, u slavu jezika. Činilo mi se da je tužan i osamljen čovjek, ali na način vrlo gospodstven. Kao neki gospodar Hercegovine.
Pronašli su ga, kažu, mrtvog, na kapiji doma zdravlja u Ljubinju. Sahranjen je posljednje nedjelje u godini. Opijelo mu je služio vladika zahumsko-hercegovački Dimitrije, što bi, za one koji ga nisu znali, trebala biti potvrda da je umro netko važan.
Rade Likić bio je među osnivačima udruženja Moja Hercegovina. Za sobom ostavio je jednu knjigu, naslova “Đed koji je čuvao karpuzu”. Živio je u pričama, a svoje zemaljsko tijelo opsluživao je teško, nadničareći i radeći svašta. Umnogome bio je sličan junakinjama i junacima svojih priča.
Umro je od srca, od čega bi drugog takav Rade Likić i mogao umrijeti.
Rade Likić
On je bio sa Džidžikovca, ja sam bio sa Sepetarevca, ali Radu Likića nikad nisam susreo. On mene, kaže, jest. Što je na neki način i prirodno, jer u vrijeme kad svršava mogućnost da se susrećemo njemu je šesnaest, a meni dvadeset i pet. Doba kad mlađi za starije znaju, ali starijima su oni još premladi.
Onda je on bio u Ljubinju, što je od mjesta na kojem sam ja bio mnogo, mnogo dalje nego od Džidžikovca do Sepetarevca.
Upoznali smo se preko elektronske pošte. Razmijenili u životu dvadesetak poruka, u kojima je bilo više neke lijepe prisnosti nego što je inače biva. Tema nam je obojici bilo Sarajevo, uglavnom ono iz prošlosti u kojoj ni jedan ni drugi nismo živjeli. Bliska su bila ta naša dva imaginarna grada.
Od početka augusta 2017. do februara 2018. Rade Likić devet se puta pojavio na ajfelovom mostu. Pisao je jasnim i lakim pripovjedačkim glasom, o Hercegovini i hercegovačkim ljudima, i o Sarajevu, glasom koji je bio mnogo stariji od njegove dobi. Svašta je znao, zanimali su ga ljudi, imao je izraziti talent za priču. Rečenice su mu bile vrlo lijepe, gospodstvene, u slavu jezika. Činilo mi se da je tužan i osamljen čovjek, ali na način vrlo gospodstven. Kao neki gospodar Hercegovine.
Pronašli su ga, kažu, mrtvog, na kapiji doma zdravlja u Ljubinju. Sahranjen je posljednje nedjelje u godini. Opijelo mu je služio vladika zahumsko-hercegovački Dimitrije, što bi, za one koji ga nisu znali, trebala biti potvrda da je umro netko važan.
Rade Likić bio je među osnivačima udruženja Moja Hercegovina. Za sobom ostavio je jednu knjigu, naslova “Đed koji je čuvao karpuzu”. Živio je u pričama, a svoje zemaljsko tijelo opsluživao je teško, nadničareći i radeći svašta. Umnogome bio je sličan junakinjama i junacima svojih priča.
Umro je od srca, od čega bi drugog takav Rade Likić i mogao umrijeti.