Blaženo neka je ono davno vrijeme kada drukčijom, nadasve naivnom osobom bijah. Mogao sam da nas zamislim, i čeznuo sam, štaviše, za životom u gradu nekom, velikom i dalekom, bilo kojem, ali svakako okcidentalnom, gdje nas niko ni poznavao ne bi. Za ruke držeći se (i sad to vidim), ronimo ulicom veseli, užurbani, premda nikuda ne bismo hitali, već bismo iskonsku radost utapali u nepregledno mnoštvo kroz koje promičemo, a prolaznik nas nijedan, nevoljama svojim unatoč, ni pogledati mrko neće: pratit će nas osmijesi i ruka će nam poneka prostodušno mahnuti
Hiljadudevetstoosamdesetdeveta: ti i ja porušili smo zidove, sretni što i onaj u Berlinu pao je, ali, začudo, strah je od tada sve užasnijim bivao, kroz gradove je tutnjao, urlikao u krošnjama i stoljetna stabla čupao, trgao je tapiserije savana i stepa, kovitlao poludjelim vodama, morima i okeanima, mračio je i srca i misli i bijelih i žutih i crnih i crvenih, pa se, potom, poput orkana, u Bosnu bjesomučno ustremio. I ova kasaba nezapamćeno je stradala, u žiži vrtloga četiri godine bili smo, ali preživjesmo, kao što hiljadu drugih nije, te smo zaključili da nije loša ni ova čikma zavičajna: neka nje, mimo takvoga svijeta, i u njoj neka je nas!
A pjesma bi ova mogla sada u različitim smjerovima da krene, o gorkoj čamotinji provincijskoj da kazuje, o repariranju prošlosti, ili o mentalnom prepariranju koje se vrši nad živima, ili o onim što nastoje da nas u beslovesno krdo utjeraju, zatirući svaki mukotrpni iskorak sirotog čovjeka u vlastiti ponos. O državama da zbori i na Istoku i na Zapadu i sjevernim i južnim, gdje se imperativ individualnog oslobođenja tumači pozivom na opći pokolj radi pojedinačnih usmrćenja
Ali neće o tome ovi turobni versi; oni bi da zabilježe dokle smo, napokon, dospjeli mi, da nas u bijegu od svega svijeta zapamte, u uzmicanju od svakoga vida stvarnosti homo sapiensa vajnoga, i kako se grstimo danas pred svakom manifestacijom zoona politikona dok za slobodom žudimo, no tek nakratko mogućom kad zatvorimo vrata i prozore. Sve mudriji, što znači sve usamljeniji, sa jasnom sviješću da spasa ne može biti pred hordom čovjekolikom, koja sve brojnijom i sve krvožednijom postaje, svakoga trena, ma gdje da se dom naš nalazi, u svijetu koji okrutno nas je izdao. Sa neizgovorenim, ali pitanjem neminovnim: Čemu?
U svijetu koji nas je izdao
Blaženo neka je ono davno vrijeme kada drukčijom,
nadasve naivnom osobom bijah. Mogao sam da nas
zamislim, i čeznuo sam, štaviše, za životom u gradu
nekom, velikom i dalekom, bilo kojem, ali svakako
okcidentalnom, gdje nas niko ni poznavao ne bi. Za
ruke držeći se (i sad to vidim), ronimo ulicom veseli,
užurbani, premda nikuda ne bismo hitali, već bismo
iskonsku radost utapali u nepregledno mnoštvo kroz
koje promičemo, a prolaznik nas nijedan, nevoljama
svojim unatoč, ni pogledati mrko neće: pratit će nas
osmijesi i ruka će nam poneka prostodušno mahnuti
Hiljadudevetstoosamdesetdeveta: ti i ja porušili smo
zidove, sretni što i onaj u Berlinu pao je, ali, začudo,
strah je od tada sve užasnijim bivao, kroz gradove je
tutnjao, urlikao u krošnjama i stoljetna stabla čupao,
trgao je tapiserije savana i stepa, kovitlao poludjelim
vodama, morima i okeanima, mračio je i srca i misli
i bijelih i žutih i crnih i crvenih, pa se, potom, poput
orkana, u Bosnu bjesomučno ustremio. I ova kasaba
nezapamćeno je stradala, u žiži vrtloga četiri godine
bili smo, ali preživjesmo, kao što hiljadu drugih nije,
te smo zaključili da nije loša ni ova čikma zavičajna:
neka nje, mimo takvoga svijeta, i u njoj neka je nas!
A pjesma bi ova mogla sada u različitim smjerovima
da krene, o gorkoj čamotinji provincijskoj da kazuje,
o repariranju prošlosti, ili o mentalnom prepariranju
koje se vrši nad živima, ili o onim što nastoje da nas
u beslovesno krdo utjeraju, zatirući svaki mukotrpni
iskorak sirotog čovjeka u vlastiti ponos. O državama
da zbori i na Istoku i na Zapadu i sjevernim i južnim,
gdje se imperativ individualnog oslobođenja tumači
pozivom na opći pokolj radi pojedinačnih usmrćenja
Ali neće o tome ovi turobni versi; oni bi da zabilježe
dokle smo, napokon, dospjeli mi, da nas u bijegu od
svega svijeta zapamte, u uzmicanju od svakoga vida
stvarnosti homo sapiensa vajnoga, i kako se grstimo
danas pred svakom manifestacijom zoona politikona
dok za slobodom žudimo, no tek nakratko mogućom
kad zatvorimo vrata i prozore. Sve mudriji, što znači
sve usamljeniji, sa jasnom sviješću da spasa ne može
biti pred hordom čovjekolikom, koja sve brojnijom i
sve krvožednijom postaje, svakoga trena, ma gdje da
se dom naš nalazi, u svijetu koji okrutno nas je izdao.
Sa neizgovorenim, ali pitanjem neminovnim: Čemu?