Prilično dobro prepoznajem topografiju gradova u kojima sam boravio duže vreme, ali ne mogu u sećanju tačno da lociram gde se nalazila zgrada gospođe Nikoliš. Čini mi se da je bila u nekoj od onih paralelnih ulica sa Proleterskim brigadama (nekadašnja i sadašnja Krunska), gde sam u to vreme živeo kao podstanar kod Galićevih, jer mi je trebalo desetak minuta da stignem kod g-đe Nikoliš. Pamtim i kafanu “Tri lista duvana” u blizini njenog stana, nasuprot Pionirskog parka i Skupštine, gde sam posle seanse čitanja navraćao na ručak. Eto, ne sećam se čak ni na kom spratu je bio njen stan, ali zato mogu lako da vizualizujem tamni sto od hrastovog drveta u sred prostrane dnevne sobe, gde su me sačekivali, uredno poređani, Nin, Ilustrovana i nekoliko brojeva dnevne Politike, skladirana između dve čitalačke seanse.
Ne znam sa kim je stanovala g-đa Nikoliš, i ko bi to bio, jer za vreme naših čitanja nisam video nikog da se pojavi u dnevnoj. Čak i za vreme pauza, koje su se redovno, kao na fakultetu, odvijale između dva časa… Onda bi sa svojim tamnim naočarima, koračajući pažljivo uza zid, otišla u kujnu, da bi se posle nekoliko minuta vratila sa poslužavnikom na kome su bile dve porcelanske šolje ukrašene pastoralnim sličicama, đezvom sa tek skuvanom kafom sa kajmakom i kolačićima u kristalnoj posudi (baš sam se pitao kako je mogla poluslepa žena da napravi tako ukusne sitne kolačiće). Ponekad bi me umesto kolačićima poslužila slatkim od dunja ili višanja, uz obaveznu čašu vode.
Desilo se, za vreme cele te godine koliko su trajala čitanja novena, da neko pozvoni na ulaznim vratima. Jednom je to bio poštar sa prispelom penzijom, jednom su dvojica unela tepih koji je bio kod njih na čišćenju. G-đa Nikoliš ih je primila i ispratila ljubazno, a oni su sa poštovanjem izašli iz stana. Treća poseta se mogla nazvati privatnom.
Jednoga dana, dok smo pravili pauzu, a g-đa Nikoliš otišla u kujnu da skuva kafu, zvonce na vratima najavi dolazak gošće, koja, ubrzo je bilo jasno, imala nameru da ostane duže. Bila je oko dvadesetak godina mlađa od gospođe, bez naočara, brza u pokretima i govoru, čiji naglasak je otkrivao da, iako duže vreme tu živi, zapravo došla iz inostranstva.
Pomislih da je ona možda otmena guvernanta (naime, obe starije žene iz mojih beogradskih studentskih godina koje su bile po šezdesetak godina starije od mene – prva gazdarica, g-đa J. i g-đa Nikoliš – i spram svoje pojave i atmosfere u njihovim domovima, čak i po mirisu mebela u njihovim dnevnim sobama, u očima neiskusnog mladog čoveka imale su mnogo sličnosti, te mi se učini da pred sobom umesto teta Lepe iz Zmaja Ognjenog Vuka vidim suptilniju varijantu družbenice g-đe Nikoliš). Što se odmah pokazalo netočnim, suočen sa porodičnom bliskošću dveju žena. G’đa Nikoliš nas predstavi i mi se rukovasmo. Pa ipak sam pogodio da je ova gospođa stranac, Francuskinja Margo, druga supruga brata g-đe Nikoliš, čuvenog partizanskog lekara sa nadimkom Mediko, španskog borca, narodnog heroja, generala i akademika Gojka Nikoliša.
Razgovor između dveju žena u salonu bio je veoma živ, s prebacivanjem sa teme na temu, parlons d’autre chose bez prekida. Slušao sam ih i posmatrao, sedeći na uglu hrastovog stola, sa neprikrivenim interesovanjem iako sam se trudio da se pridržavam uloge vaspitanog čitača novina, koji se zatekao usred živog razgovora dve gospođe i ponekad, uz osmeh, klima glavom.
Tada, možda da bi me uključila u razgovor, g-đa Nikoliš se spontano prebaci na skorašmji slučaj kada sam na jednoj klupi na Tašu zaboravio torbicu, a kada sam se posle nekoliko minuta setio i trčeći vratio, klupa je bila prazna.
– A rekla sam mu, uvek kad ustanete, Aleksandre, kažite doviđenja klupi – iskomentira g-đa Nikoliš, a g-đa Margi i ja potvrdismo. Hteo sam još nešto da kažem, ali me je bilo nekako sramota, a one su produžile na temu nove frizure g-đe Margo, koja nije bila njome zadovoljna jer je prekratka, mada se meni baš dopala jer joj je davala pravi francuski šmek.
Ali kada je g-đa Nikoliš ustala da skuva kafu, ovog puta za troje, dok je bila u kujni, osetio sam potrebu, oslobodivši pomalo svoju ukočenost, da dopunim Francuskinji priču o izgubljenoj torbici. Koliko sam se prethodno ustručavao, sad mi je potekla bujica od reči: kako sam u torbici imao penkalo, svesku sa zabeleškama sa predavanja iz Teorije književnosti kod Miloševića, koverat sa honorarom od g-đe Nikoliš, a unutra, naglasio sam uzbuđen, bio je i novčanik pun para…
Saslušala me je sa pažnjom: – Laissez faire, laissez passer, kako kažu moji sunarodnici, neka život teče dalje. Važno da ste živi i zdravi, što vam se i vidi, proćiće i nervoza, sigurna sam da vas čekaju veoma interesantna dešavanja – reče mi uz osmeh.
Godinama kasnije, 1980-te, kada sam posle beogradske decenije odlazio iz grada, izašao je prvi tom memoara Gojka Nikoliša „Korijen, stablo, pavetina“. Autor pojašnjava intrigantnu „pavetinu“ iz naslova, kako se u njegovom rodnom kraju, na Kordunu, označava biljka puzavica, bršljan: „Za razliku od ljudi-puzavica, pavetina može da se popne u vrh stabla. Pavetina obavije i pokrije cijelo stablo tako da se više ne raspoznaje njegova prava priroda. .. Lakše je iskorijeniti stablo nego pavetinu.“
U to vreme, ponekad i ja sam se žalio kao jadno stablo. Činilo mi se da me sudbina obavija kao pavetina i moja doza nesigurnosti lako se uvećavala kada bih pomislio šta me sve čeka dalje u životu.
Prošetao bih se po Kališu ili Tašu da malo smirim misli. Iako je prošlo tako reći osam godina, klupa na Tašu gde sam izgubio torbicu bila je na istom mestu. I kada bih seo, iz dubine parka čui bih reči g-đe Margo: Laissez faire, laissez passer…
A kad bih ustao, ne bih zaboravio da pozdravim klupu sa „doviđenja“.
Čitač novina
Prilično dobro prepoznajem topografiju gradova u kojima sam boravio duže vreme, ali ne mogu u sećanju tačno da lociram gde se nalazila zgrada gospođe Nikoliš. Čini mi se da je bila u nekoj od onih paralelnih ulica sa Proleterskim brigadama (nekadašnja i sadašnja Krunska), gde sam u to vreme živeo kao podstanar kod Galićevih, jer mi je trebalo desetak minuta da stignem kod g-đe Nikoliš. Pamtim i kafanu “Tri lista duvana” u blizini njenog stana, nasuprot Pionirskog parka i Skupštine, gde sam posle seanse čitanja navraćao na ručak. Eto, ne sećam se čak ni na kom spratu je bio njen stan, ali zato mogu lako da vizualizujem tamni sto od hrastovog drveta u sred prostrane dnevne sobe, gde su me sačekivali, uredno poređani, Nin, Ilustrovana i nekoliko brojeva dnevne Politike, skladirana između dve čitalačke seanse.
Ne znam sa kim je stanovala g-đa Nikoliš, i ko bi to bio, jer za vreme naših čitanja nisam video nikog da se pojavi u dnevnoj. Čak i za vreme pauza, koje su se redovno, kao na fakultetu, odvijale između dva časa… Onda bi sa svojim tamnim naočarima, koračajući pažljivo uza zid, otišla u kujnu, da bi se posle nekoliko minuta vratila sa poslužavnikom na kome su bile dve porcelanske šolje ukrašene pastoralnim sličicama, đezvom sa tek skuvanom kafom sa kajmakom i kolačićima u kristalnoj posudi (baš sam se pitao kako je mogla poluslepa žena da napravi tako ukusne sitne kolačiće). Ponekad bi me umesto kolačićima poslužila slatkim od dunja ili višanja, uz obaveznu čašu vode.
Desilo se, za vreme cele te godine koliko su trajala čitanja novena, da neko pozvoni na ulaznim vratima. Jednom je to bio poštar sa prispelom penzijom, jednom su dvojica unela tepih koji je bio kod njih na čišćenju. G-đa Nikoliš ih je primila i ispratila ljubazno, a oni su sa poštovanjem izašli iz stana. Treća poseta se mogla nazvati privatnom.
Jednoga dana, dok smo pravili pauzu, a g-đa Nikoliš otišla u kujnu da skuva kafu, zvonce na vratima najavi dolazak gošće, koja, ubrzo je bilo jasno, imala nameru da ostane duže. Bila je oko dvadesetak godina mlađa od gospođe, bez naočara, brza u pokretima i govoru, čiji naglasak je otkrivao da, iako duže vreme tu živi, zapravo došla iz inostranstva.
Pomislih da je ona možda otmena guvernanta (naime, obe starije žene iz mojih beogradskih studentskih godina koje su bile po šezdesetak godina starije od mene – prva gazdarica, g-đa J. i g-đa Nikoliš – i spram svoje pojave i atmosfere u njihovim domovima, čak i po mirisu mebela u njihovim dnevnim sobama, u očima neiskusnog mladog čoveka imale su mnogo sličnosti, te mi se učini da pred sobom umesto teta Lepe iz Zmaja Ognjenog Vuka vidim suptilniju varijantu družbenice g-đe Nikoliš). Što se odmah pokazalo netočnim, suočen sa porodičnom bliskošću dveju žena. G’đa Nikoliš nas predstavi i mi se rukovasmo. Pa ipak sam pogodio da je ova gospođa stranac, Francuskinja Margo, druga supruga brata g-đe Nikoliš, čuvenog partizanskog lekara sa nadimkom Mediko, španskog borca, narodnog heroja, generala i akademika Gojka Nikoliša.
Razgovor između dveju žena u salonu bio je veoma živ, s prebacivanjem sa teme na temu, parlons d’autre chose bez prekida. Slušao sam ih i posmatrao, sedeći na uglu hrastovog stola, sa neprikrivenim interesovanjem iako sam se trudio da se pridržavam uloge vaspitanog čitača novina, koji se zatekao usred živog razgovora dve gospođe i ponekad, uz osmeh, klima glavom.
Tada, možda da bi me uključila u razgovor, g-đa Nikoliš se spontano prebaci na skorašmji slučaj kada sam na jednoj klupi na Tašu zaboravio torbicu, a kada sam se posle nekoliko minuta setio i trčeći vratio, klupa je bila prazna.
– A rekla sam mu, uvek kad ustanete, Aleksandre, kažite doviđenja klupi – iskomentira g-đa Nikoliš, a g-đa Margi i ja potvrdismo. Hteo sam još nešto da kažem, ali me je bilo nekako sramota, a one su produžile na temu nove frizure g-đe Margo, koja nije bila njome zadovoljna jer je prekratka, mada se meni baš dopala jer joj je davala pravi francuski šmek.
Ali kada je g-đa Nikoliš ustala da skuva kafu, ovog puta za troje, dok je bila u kujni, osetio sam potrebu, oslobodivši pomalo svoju ukočenost, da dopunim Francuskinji priču o izgubljenoj torbici. Koliko sam se prethodno ustručavao, sad mi je potekla bujica od reči: kako sam u torbici imao penkalo, svesku sa zabeleškama sa predavanja iz Teorije književnosti kod Miloševića, koverat sa honorarom od g-đe Nikoliš, a unutra, naglasio sam uzbuđen, bio je i novčanik pun para…
Saslušala me je sa pažnjom: – Laissez faire, laissez passer, kako kažu moji sunarodnici, neka život teče dalje. Važno da ste živi i zdravi, što vam se i vidi, proćiće i nervoza, sigurna sam da vas čekaju veoma interesantna dešavanja – reče mi uz osmeh.
Godinama kasnije, 1980-te, kada sam posle beogradske decenije odlazio iz grada, izašao je prvi tom memoara Gojka Nikoliša „Korijen, stablo, pavetina“. Autor pojašnjava intrigantnu „pavetinu“ iz naslova, kako se u njegovom rodnom kraju, na Kordunu, označava biljka puzavica, bršljan: „Za razliku od ljudi-puzavica, pavetina može da se popne u vrh stabla. Pavetina obavije i pokrije cijelo stablo tako da se više ne raspoznaje njegova prava priroda. .. Lakše je iskorijeniti stablo nego pavetinu.“
U to vreme, ponekad i ja sam se žalio kao jadno stablo. Činilo mi se da me sudbina obavija kao pavetina i moja doza nesigurnosti lako se uvećavala kada bih pomislio šta me sve čeka dalje u životu.
Prošetao bih se po Kališu ili Tašu da malo smirim misli. Iako je prošlo tako reći osam godina, klupa na Tašu gde sam izgubio torbicu bila je na istom mestu. I kada bih seo, iz dubine parka čui bih reči g-đe Margo: Laissez faire, laissez passer…
A kad bih ustao, ne bih zaboravio da pozdravim klupu sa „doviđenja“.