Pobijelio, kao da je paučinu prenosio iz sobe u sobu.
Ima da mi ostaneš moje sjećanje na tebe, čuješ!
Šta, pa i mesaru prsti noktaju između dva jaganjca.
Zamisli sonet, zadihan, zakasnio u himnu.
I tako praštaš, praštaš, zapraštaš se, i poslije te nema šta maknuti prašinu.
Munja koja oluju presjedi u mraku.
Ili tamo, gdje se nerođeni skrivaju od rađanja.
Ili ono što ruža u sebi misli o zemlji.
Da je podmetnut lavor pod kuću.
BOSNA XXI
Prilog za dodatak romanu “ŠTO NA PODU SPAVAŠ”
GLAVA TRIDESET TREĆA
(Esmeraldin gitarist, Biografija, Četiri glave, Wikipedia)
Bahrudin Kaletović je rođen 1971. godine u Tuzli. Postao je poznat široj jugoslavenskoj javnosti u jeku sukoba u SR Sloveniji 1991 godine. U trenutku sukoba u SR Sloveniji Bahrudin je bio na odsluženju redovnog vojnog roka u Karlovcu, te je kao desetar 306. lakog artiljerijskog puka PVO 10. korpusa JNA Zagreb – bio odaslan u SR Sloveniju.
U ranim satima 27. 6. 1991. godine 306. laki artiljerijski puk PVO je prešao slovensku granicu kod Metlike, da bi odmah potom bio napadnut od pripadnika Teritorijalne obrane (TO) SR Slovenije. Novinar Yutela Ivica Puljić je intervjuirao Bahrudina na liniji vatre na Krakovskem Gozdu, dok je ležeći u šumi držao položaj. Taj dvominutni intervju, a i sam Bahrudin, ušli su u kolektivno sjećanje svih pripadnika južnoslavenskih naroda koji su te večeri gledali Yutelov prilog. Bahrudin je kao desetar bio zadužen za tri mlada vojnika (Marko Bojanić 1971. godište, Fahir Imamović 1972. godište i Florim Kasumi 1971. godište) koji su u vojsku tek bili stigli. Nažalost sva trojica su poginula tokom tog sukoba.
Sam Bahrudin je par dana kasnije bio zarobiljen od pripadnika slovenske TO.
Prema riječima njegova strica, prema Bahrudinu su se u zarobljeništvu dobro odnosili. Nešto kasnije, Bahrudin i preostali zarobljeni regruti (vojnici) su dobili civilnu odjeću i pušteni su svojim kućama. Poslije nekoliko dana odmora u rodnoj Tuzli, Bahrudin i ostali tuzlanski regruti su dobili pozive da se jave u JNA kako bi doslužili ostatak vojnog roka. Bahrudin je bio odaslan u Đakovo gdje je služio ostatak vojnog roka kao dio 17. korpusa JNA – Tuzla. U Đakovu je bio u vojničkom orkestru.
Bahrudin je i u Đakovu bio zarobljen, sa cijelom svojom jedinicom, nakon što se rat u Hrvatskoj rasplamsao, iako kao član vojničkog orkestra nije bio na samoj liniji fronta u Hrvatskoj. Poslije je bio pušten na slobodu.
Bahrudin se konačno “skinuo” iz JNA 29. 11. 1991. godine, na Dan Republike (SFRJ) koja tada više nije postojala.
Na početku rata u Bosni i Hercegovini, Bahrudin se prijavio u rezervni policijski sastav. Prema vlastitom svjedočanstvu tokom rata u Bosni i Hercegovini je bio vezista, često na prvoj liniji fronta gdje je vidio pravi pakao.
Demobiliziran je po završetku rata 24.4.1996. godine.
Bahrudin se oženio 1993. godine. Iz tog braka mu se rodila kći Esmeralda i sin Damir.
Sanjao je da će biti muzičar i svirao je gitaru. Bahrudin je u vremenu nakon jugoslavenskih ratova svirao sa svojom grupom u Zagrebu.
Nesretno je poginuo u saobraćajnoj nesreći 1998. godine kada je posjetio Tuzlu, da vidi porodicu, tj. novorođenog sina.
“Pošao je uvečer kolima, tu blizu, samo da odnese pare koje je njegov prijatelj poslao roditeljima. I poginuo je u tim kolima”, priča njegov otac Tajib.
Pusta Bosna XX i XXI
PUSTA BOSNA XX
Pobijelio, kao da je paučinu prenosio iz sobe u sobu.
Ima da mi ostaneš moje sjećanje na tebe, čuješ!
Šta, pa i mesaru prsti noktaju između dva jaganjca.
Zamisli sonet, zadihan, zakasnio u himnu.
I tako praštaš, praštaš, zapraštaš se, i poslije te nema šta maknuti prašinu.
Munja koja oluju presjedi u mraku.
Ili tamo, gdje se nerođeni skrivaju od rađanja.
Ili ono što ruža u sebi misli o zemlji.
Da je podmetnut lavor pod kuću.
BOSNA XXI
Prilog za dodatak romanu “ŠTO NA PODU SPAVAŠ”
GLAVA TRIDESET TREĆA
(Esmeraldin gitarist, Biografija, Četiri glave, Wikipedia)
Bahrudin Kaletović je rođen 1971. godine u Tuzli. Postao je poznat široj jugoslavenskoj javnosti u jeku sukoba u SR Sloveniji 1991 godine. U trenutku sukoba u SR Sloveniji Bahrudin je bio na odsluženju redovnog vojnog roka u Karlovcu, te je kao desetar 306. lakog artiljerijskog puka PVO 10. korpusa JNA Zagreb – bio odaslan u SR Sloveniju.
U ranim satima 27. 6. 1991. godine 306. laki artiljerijski puk PVO je prešao slovensku granicu kod Metlike, da bi odmah potom bio napadnut od pripadnika Teritorijalne obrane (TO) SR Slovenije. Novinar Yutela Ivica Puljić je intervjuirao Bahrudina na liniji vatre na Krakovskem Gozdu, dok je ležeći u šumi držao položaj. Taj dvominutni intervju, a i sam Bahrudin, ušli su u kolektivno sjećanje svih pripadnika južnoslavenskih naroda koji su te večeri gledali Yutelov prilog. Bahrudin je kao desetar bio zadužen za tri mlada vojnika (Marko Bojanić 1971. godište, Fahir Imamović 1972. godište i Florim Kasumi 1971. godište) koji su u vojsku tek bili stigli. Nažalost sva trojica su poginula tokom tog sukoba.
Sam Bahrudin je par dana kasnije bio zarobiljen od pripadnika slovenske TO.
Prema riječima njegova strica, prema Bahrudinu su se u zarobljeništvu dobro odnosili. Nešto kasnije, Bahrudin i preostali zarobljeni regruti (vojnici) su dobili civilnu odjeću i pušteni su svojim kućama. Poslije nekoliko dana odmora u rodnoj Tuzli, Bahrudin i ostali tuzlanski regruti su dobili pozive da se jave u JNA kako bi doslužili ostatak vojnog roka. Bahrudin je bio odaslan u Đakovo gdje je služio ostatak vojnog roka kao dio 17. korpusa JNA – Tuzla. U Đakovu je bio u vojničkom orkestru.
Bahrudin je i u Đakovu bio zarobljen, sa cijelom svojom jedinicom, nakon što se rat u Hrvatskoj rasplamsao, iako kao član vojničkog orkestra nije bio na samoj liniji fronta u Hrvatskoj. Poslije je bio pušten na slobodu.
Bahrudin se konačno “skinuo” iz JNA 29. 11. 1991. godine, na Dan Republike (SFRJ) koja tada više nije postojala.
Na početku rata u Bosni i Hercegovini, Bahrudin se prijavio u rezervni policijski sastav. Prema vlastitom svjedočanstvu tokom rata u Bosni i Hercegovini je bio vezista, često na prvoj liniji fronta gdje je vidio pravi pakao.
Demobiliziran je po završetku rata 24.4.1996. godine.
Bahrudin se oženio 1993. godine. Iz tog braka mu se rodila kći Esmeralda i sin Damir.
Sanjao je da će biti muzičar i svirao je gitaru. Bahrudin je u vremenu nakon jugoslavenskih ratova svirao sa svojom grupom u Zagrebu.
Nesretno je poginuo u saobraćajnoj nesreći 1998. godine kada je posjetio Tuzlu, da vidi porodicu, tj. novorođenog sina.
“Pošao je uvečer kolima, tu blizu, samo da odnese pare koje je njegov prijatelj poslao roditeljima. I poginuo je u tim kolima”, priča njegov otac Tajib.