Donjim putem, ako se ide od Drvenika prema Zaostrogu i prođe se Punta (jedan vrh vale nazvan je Punta, a suprotni je Puntin), uskoro prestaju kuće. S donje strane puta borova je šuma, s gornje magistrala.
Na mjestu na kojem se put spaja s magistralom velika je okuka. Dalje treba nastaviti oprezno, jer se pješači ukraj magistrale.
Ispod okuke gusta je borova šuma. Iznad su borovi prorijeđeni velikim požarom iz ljeta 1970.
Pod šumom je plaža, zvana Lučica, dvjestotinjak metara široka, od oblih, valovima vajanih kamenova velikih kao dječja šaka. Tu je, pod borovima, tokom ljeta 1968. ili 1969, formirana prva nudistička plaža. Strani turisti, Nijemci, Austrijanci, Francuzi, skidali su se goli, a da nikoga nisu ništa pitali. Sablazan, koja je stvorena u selu, bila je bez praktičnih posljedica. Ljudi su pričali o golima, i samo im je ta priča bila važna. Zamišljali su ih.
Dok prolazimo donjim putem, prije nego što ćemo izaći na magistralu, ništa se ne vidi kroz borove krošnje. Samo se čuju glasovi, vrisak djece u moru, udarac napuhnutog madraca o morsku površinu, životi plaže.
Nono i Nona tu su uvijek dobro raspoloženi, smješkaju se, sve je sa svijetom dobro, dok god postoje ovakva mjesta.
Na magistrali me ne mogu držati za ruku. Prvi ide Nono, metar iza njega ja, metar iza mene Nona. Gledaj pred noge, strogo mi govori ona.
Strah me je, ponosan sam.
Ovo je moj prvi ponos: puštaju me samog, iako mogu otrčati pod auto, iako ću moći, nekoliko stotina metara dalje, kad nestane bankina uz magistralu, pasti u duboku profundu. Nona ne zna koliko me vuče da odem pod auto, da se bacim u profundu.
Ali još uvijek smo tu, kod okuke, iznad Lučice.
Tu će u zimu 1971, od Zaostroga prebrzo naići kamion s prikolicom, okuka će ga prevariti, izvrnut će se u plitki jarak, i na sve strane rasut će se jabuke.
Djeca su trčala iz Drvenika i iz Zaostroga da jedu jabuke.
Pokraj kamiona na rubu magistrale sjedio je vozač, Makedonac, i gorko plakao.
Nisu me pustili samog na magistralu, onako kako su išla druga djeca, nego je Nono išao sa mnom.
Uplakani čovjek govorio je da uzmemo jabuka, ali mi nismo htjeli.
Ne uzimaš jabuke kada čovjek plače, znali smo isto obojica, Nono kojem je bilo 75 i ja kojem je bilo 5.
Iste je godine s druge strane okuke, dolje u krošnje borova, sletio divlji fićo. Tu će zauvijek ostati. Ili sve dok ga u nekoj budućnosti odozdo ne izvuku makarske službe. Ali tada nas više neće biti u Drveniku, jer ćemo zauvijek otići.
Krajem juna i početkom jula išli smo u Sarajevo. Dva ljetna mjeseca u Drveniku su umjesto nas provodili teta Viola, barba Dragan, Vesna, Pepe, Mladen… Stizali su iz Moskve, Helsinkija, Zenice, vedri, bogati i puni planova.
Mi smo se vraćali u septembru.
Tada više nije bilo turista.
Tokom septembra i oktobra, jedne godine i sve do 15. novembra, kupali smo se u Lučici. Ja sam naokolo istraživao tragove nudista, tragove golih ljudi, papiriće sa stranim natpisima, zahrđale kutijice krema za sunčanje, požutjele novine s fotografijom Willyja Brandta.
Tko je ovo?, pitao sam Noneta.
Zašto kleči?
Samo sam Noneta to mogao pitati. Sramio bih se pitati ikoga drugog zašto čovjek iz novina kleči.
Okuka, Lučica
Donjim putem, ako se ide od Drvenika prema Zaostrogu i prođe se Punta (jedan vrh vale nazvan je Punta, a suprotni je Puntin), uskoro prestaju kuće. S donje strane puta borova je šuma, s gornje magistrala.
Na mjestu na kojem se put spaja s magistralom velika je okuka. Dalje treba nastaviti oprezno, jer se pješači ukraj magistrale.
Ispod okuke gusta je borova šuma. Iznad su borovi prorijeđeni velikim požarom iz ljeta 1970.
Pod šumom je plaža, zvana Lučica, dvjestotinjak metara široka, od oblih, valovima vajanih kamenova velikih kao dječja šaka. Tu je, pod borovima, tokom ljeta 1968. ili 1969, formirana prva nudistička plaža. Strani turisti, Nijemci, Austrijanci, Francuzi, skidali su se goli, a da nikoga nisu ništa pitali. Sablazan, koja je stvorena u selu, bila je bez praktičnih posljedica. Ljudi su pričali o golima, i samo im je ta priča bila važna. Zamišljali su ih.
Dok prolazimo donjim putem, prije nego što ćemo izaći na magistralu, ništa se ne vidi kroz borove krošnje. Samo se čuju glasovi, vrisak djece u moru, udarac napuhnutog madraca o morsku površinu, životi plaže.
Nono i Nona tu su uvijek dobro raspoloženi, smješkaju se, sve je sa svijetom dobro, dok god postoje ovakva mjesta.
Na magistrali me ne mogu držati za ruku. Prvi ide Nono, metar iza njega ja, metar iza mene Nona. Gledaj pred noge, strogo mi govori ona.
Strah me je, ponosan sam.
Ovo je moj prvi ponos: puštaju me samog, iako mogu otrčati pod auto, iako ću moći, nekoliko stotina metara dalje, kad nestane bankina uz magistralu, pasti u duboku profundu. Nona ne zna koliko me vuče da odem pod auto, da se bacim u profundu.
Ali još uvijek smo tu, kod okuke, iznad Lučice.
Tu će u zimu 1971, od Zaostroga prebrzo naići kamion s prikolicom, okuka će ga prevariti, izvrnut će se u plitki jarak, i na sve strane rasut će se jabuke.
Djeca su trčala iz Drvenika i iz Zaostroga da jedu jabuke.
Pokraj kamiona na rubu magistrale sjedio je vozač, Makedonac, i gorko plakao.
Nisu me pustili samog na magistralu, onako kako su išla druga djeca, nego je Nono išao sa mnom.
Uplakani čovjek govorio je da uzmemo jabuka, ali mi nismo htjeli.
Ne uzimaš jabuke kada čovjek plače, znali smo isto obojica, Nono kojem je bilo 75 i ja kojem je bilo 5.
Iste je godine s druge strane okuke, dolje u krošnje borova, sletio divlji fićo. Tu će zauvijek ostati. Ili sve dok ga u nekoj budućnosti odozdo ne izvuku makarske službe. Ali tada nas više neće biti u Drveniku, jer ćemo zauvijek otići.
Krajem juna i početkom jula išli smo u Sarajevo. Dva ljetna mjeseca u Drveniku su umjesto nas provodili teta Viola, barba Dragan, Vesna, Pepe, Mladen… Stizali su iz Moskve, Helsinkija, Zenice, vedri, bogati i puni planova.
Mi smo se vraćali u septembru.
Tada više nije bilo turista.
Tokom septembra i oktobra, jedne godine i sve do 15. novembra, kupali smo se u Lučici. Ja sam naokolo istraživao tragove nudista, tragove golih ljudi, papiriće sa stranim natpisima, zahrđale kutijice krema za sunčanje, požutjele novine s fotografijom Willyja Brandta.
Tko je ovo?, pitao sam Noneta.
Zašto kleči?
Samo sam Noneta to mogao pitati. Sramio bih se pitati ikoga drugog zašto čovjek iz novina kleči.