Kuća zalazećeg sunca

Veliki svjetski hit grupe „Animals“ iz 1964. godine – „Kuća izlazećeg sunca“ (The house of the rising sun) nastao je u XVII vijeku kao djelo londonske prostitutke iz četvrti Soho, kojim je u dugim noćima nadahnuto oplakivala svoju zlu sudbinu. Tužna melodija i njen sumorni tekst brzo su prihvaćeni među koleginicama iz branše, pa je tako ova pjesma za kratko vrijeme postala jedna vrsta esnafske himne. Širenjem tržišta najstarijeg zanata iz Londona na novi američki kontinent, prenesena je i melodija koju su djevojke pjevušile u trenucima nostalgije i očaja, a njen tekst objeručke su prihvatali i prilagođavali sebi okovani i obespravljeni afroamerički crni robovi.

Na svom putovanju širokim prostranstvima Novog svijeta, pjesma je 1862. godine stigla i do Nju Orleansa, gdje se u ulici Sent Luis nalazila javna kuća gospođe Le Soleil Levant čije je prezime na francuskom jeziku značilo „Izlazeće sunce“, pa je po tome dobila ime i pjesma, i njena zanatska radionica najstarijeg zanata na svijetu.

Negdje baš u to vrijeme, desetinama hiljada milja istočno od ulice Sent Luis, u Otomanskom carstvu koje se u širokom pojasu provlačilo Balkanom, između dvije male i međunarodno još nepriznate države zvane Crna Gora i Srbija, Osmanilije su u plodnoj dolini Lima osnovale vojno utvrđenje i oko njega varoš Berane, čija se južna granica nalazila na teritoriji sela Vinicka. Trebalo je da prođe čitavih pola vijeka, pa nakon toga još šest godina i tri rata, da bi se varoš okrenula prema zapadu i kolektivno zaputila u pravcu Nju Orlansa. Sposobni kakvim nas je sami Bog dao, vrlo brzo smo nadoknadili razliku. Čim smo osjetili da smo se dovoljno približili Novom svijetu, i nama je ovdje polako počelo da sviće. Gospođa Plana Čejović otvorila je u Beranama prvu zanatsku radionicu najstarijeg zanata na svijetu, pa je i ovaj grad napokon dobio svoju „kuću izlazećeg sunca“, a svjetlost crvenog fenjera obasjala nam je široki put od žute cigle koji vodi pravo u budućnost. 

Međutim, zli komunisti koji nisu htjeli “ni na istok, ni na zapad”, kako onomad reče Džej, pogasili su nam sve crvene fenjere i opet nas ostavili u potpunom mraku još čitavih pola vijeka. No, kako ničija ne gori do zore, i njima se jednom počeo nazirati kraj. Mogli su da nam oduzmu sve, ukinu vjere i nacije, poruše crkve i džamije, ali da nam ugase hormone, to nisu mogli nikada. Detaljnim prebrojavanjem krvnih zrnaca hormoni su nam ponovo krenuli na juriš, pa se već krajem osamdesetih godina čitav Balkan pretvorio u veliku kuću razvrata gospođe Le Soleil Levant iz ulice Sent Luis broj 830. 

Uz našu tradicionalnu preduzimljivost i veze, vrlo brzo smo razvili posao do te mjere da smo bacili u zasjenak čak i dugogodišnju uspješnu karijeru gospođe “Izlazeće Sunce”. Ali mi ne bi bili mi da na kraju uvijek nešto ne upropastimo. Nekontrolisani izlivi hormana doveli su Balkan do krvavog međunacionalnog incesta neslućenih razmjera. U divljem zanosu niskih strasti, upleteni kao klupko zmija tokom parenja, negdje smo zaturili ključeve kuće izlazećeg sunca, i ostavili joj širom otvorena vrata i prozore. Sva prljavština, grijeh i razvrat začas su iskuljali napolje, i više ih ni gospođa Le Soleil Levant, ni gospođa Pandora nisu mogle pohvatati i spakovati natrag u kutiju. 

Nakon što se sjeme zla uvuklo u svaku pukotinu, slivnik i trotoar balkanskih ulica, oni koji su ih još imali pošli su natrag svojim kućama, misleći da će nakon svega moći ponovo da žive mirnim palanačkim životom. Vratili su se svom tradicionalnom sitnošićardžijskom biznisu, ali ćemo ipak svi zajedno ovdje još dugo ubirati gorke plodove našeg krvavog kolektivnog orgijanja.

Od velike kuće izlazećeg sunca ostao nam je na kraju samo veliki hit grupe Animals, sjetne melodije i tužnih stihova londonske prostitutke iz XVII vieka. A ovdje u Beranama, na istom onom mjestu gdje je gospođa Plana Čejović prije skoro 90 godina otvorila prvu varošku kuću izlazećeg sunca, danas se nalazi mali i mirni kafe bar pod imenom Sunset. Iako to u prevodu znači “Zalazak sunca”, ova čudna simbolika još uvijek nije dovoljan znak da smo se iz svega izvukli čistih ruku i svijetla obraza. 

Od zalaska do novog izlaska sunca treba prebroditi dugu balkansku noć. A Tarantinovi filmovi “Od sumraka do svitanja” najobičnije su lutkarsko pozorište prema ovdašnjim noćnim morama i posttraumatskim sindromima, obojenim krvavim tragovima naših balkanskih “Animalsa”.

 

Adem Ado Softić 27. 06. 2020.