Čika Života, oficir u penziji, barba Momčilov ratni drug, jedne je godine u lipnju došao u Drvenik. Čime sam mu se svidio, ne znam, pitao me je hoću li s njime na plažu, a onda je Noneta i Nonu pitao smije li me voditi sa sobom na plažu, oni su rekli da može, takvo je to bilo vrijeme, pa smo otišli na kraj uvale, tamo pod Čmiljem, na plažu na kojoj nikoga drugog nije bilo.
Sljedećih deset dana, svakoga jutra, sa čika Životom sam išao na plažu. Neženja i osobenjak, govorio je da boljeg djeteta u životu nije sreo, i da se malo s kim u životu, pogotovo u ovom vremenu nakon rata, ispričao tako kao sa mnom. O čemu smo razgovarali, ne znam, zaboravio sam, ali sudeći po tadašnjim mojim interesima – pet mi je godina bilo – mogli smo razgovarati o tipovima automobila i kamiona, o vrstama morskih puževa, školjki, rakova i riba, o agavama – nekoliko ih je raslo pod Čmiljem, o drveću koje raste u vali – za svako sam se raspitao kako se zove, o zastavama i glavnim gradovima stranih zemalja, kao i o tome koliko treba putničkom vozu, a koliko ubrzanom i brzom, da stigne do Sarajeva, Zagreba, Beograda.
Bit će, ipak, da smo razgovarali o nečemu što sam zaboravio, čega u meni više nema i za čim žalim kao za propuštenom mogućnosti. Kao za životom koji nisam živio.
Posljednjega, desetog dana nešto se, izgleda, u meni promijenilo. Kao da to više nije onaj dječak, razočarano je rekao čika Života dok me je vraćao. Nisi slušao, je li?, obraćala mi se Nona, pomalo zadovoljna što je završilo ovako.
Obuzimao me je stid.
Čika Života bio je prvi čovjek koji je za mene bio čika. Svi drugi su bili barbe. Možda je bio i posljednji.
Nikad ga više nisam vidio, niti smo išta za njega čuli.
Iako je već dugo mrtav, jer bi mu po računicama naših života, danas bilo oko sto i deset godina, čika Života ne samo što nije umro, nego je prisutan stalno u mom živom stidu, jer nisam bio dobar tog posljednjeg, desetog dana na plaži ispod Čmilja.
Čika Života
Čika Života, oficir u penziji, barba Momčilov ratni drug, jedne je godine u lipnju došao u Drvenik. Čime sam mu se svidio, ne znam, pitao me je hoću li s njime na plažu, a onda je Noneta i Nonu pitao smije li me voditi sa sobom na plažu, oni su rekli da može, takvo je to bilo vrijeme, pa smo otišli na kraj uvale, tamo pod Čmiljem, na plažu na kojoj nikoga drugog nije bilo.
Sljedećih deset dana, svakoga jutra, sa čika Životom sam išao na plažu. Neženja i osobenjak, govorio je da boljeg djeteta u životu nije sreo, i da se malo s kim u životu, pogotovo u ovom vremenu nakon rata, ispričao tako kao sa mnom. O čemu smo razgovarali, ne znam, zaboravio sam, ali sudeći po tadašnjim mojim interesima – pet mi je godina bilo – mogli smo razgovarati o tipovima automobila i kamiona, o vrstama morskih puževa, školjki, rakova i riba, o agavama – nekoliko ih je raslo pod Čmiljem, o drveću koje raste u vali – za svako sam se raspitao kako se zove, o zastavama i glavnim gradovima stranih zemalja, kao i o tome koliko treba putničkom vozu, a koliko ubrzanom i brzom, da stigne do Sarajeva, Zagreba, Beograda.
Bit će, ipak, da smo razgovarali o nečemu što sam zaboravio, čega u meni više nema i za čim žalim kao za propuštenom mogućnosti. Kao za životom koji nisam živio.
Posljednjega, desetog dana nešto se, izgleda, u meni promijenilo. Kao da to više nije onaj dječak, razočarano je rekao čika Života dok me je vraćao. Nisi slušao, je li?, obraćala mi se Nona, pomalo zadovoljna što je završilo ovako.
Obuzimao me je stid.
Čika Života bio je prvi čovjek koji je za mene bio čika. Svi drugi su bili barbe. Možda je bio i posljednji.
Nikad ga više nisam vidio, niti smo išta za njega čuli.
Iako je već dugo mrtav, jer bi mu po računicama naših života, danas bilo oko sto i deset godina, čika Života ne samo što nije umro, nego je prisutan stalno u mom živom stidu, jer nisam bio dobar tog posljednjeg, desetog dana na plaži ispod Čmilja.