Šlezingerovo brdo

U vrijeme između dva svjetska rata, živio je u gradu Imre Šlezinger, rođen s rane jeseni 1905., kao treće dijete u obitelji trgovca Arnolda Šlezingera, uglednog člana poprilično brojne židovske zajednice. Pažljivi čitatelj naslutit će da nije Imre samo „živio“, već i radio u očevoj trgovini koju je kasnije potpuno preuzeo, zaljubljivao se, drugovao sa susjedima, uljudno od njih primao čestitke za svoje i još uljudnije im čestitao njihove blagdane, trudeći se izbjegavati one sitne međususjedske svađe kakve se mogu zapodjenuti iz ničega pa trajati godinama, obilazio gostionice, kitio svirače, davao razumne donacije, kako za klupe u sinagogi tako i za oltar u pokrajnjoj lađi crkve sv. Josipa, kibicirao na lokalnom stadionu, pjevao u pjevačkom društvu „Zrinski“ gdje je ponekad mangupski znao namignuti Jani Androševoj, na što je ova samo spuštala glavu, odlazio na sprovode, vjenčanja i rođendanske proslave i, na koncu konca, oženio se i dobio kćerku. Među sugrađanima je bio toliko cijenjen, da su malo brdašce na kojem je sagradio lijepu kuću, gotovo vilu, svi odreda nazivali „Šlezingerovo brdo“.

***

Oduševljenje novom državom koja je uspostavljena u travnju 1941. kod nekih susjeda je do ranog proljeća 1942. već dobrano splasnula, dok su se neki puni entuzijazma svim silama trudili da je učine što čišćom, u svakom pogledu. Tako su oni prvi bojažljivo, kroz spuštene rolete i navučene zavjese, gledali kako mu oni drugi suprugu i kćerku otpremaju put Auschwitza, u stočnom vagonu iz kojeg kćerka nije izašla živa (što bi mu suprugu vrlo brzo ubilo samo da nije ekspresno po dolasku na odredište i ona završila u plinskoj komori). Izbezumljenog Imru otpremili su u talijanski logor na otoku Rabu. Nakon nekoliko mjeseci, koji su u logoru trajali kao nekoliko desetljeća, upoznao je Bugojanku Rivku Bebu Atias, dušu u patnji srodnu, kojoj su u jednoj noći ustaše pobile gotovo cijelu obitelj. S njom je otišao u partizane, gdje im se krajem rata rodio sin Jozef, kojeg je po rođenju majka zamotala u meku, bijelu svilu britanskog vojnog padobrana, negdje u okolici Čazme. Po završetku rata, obitelj se pokušala skrasiti u jednom malom selu pokraj grada, gdje im se dvije godine poslije rodio još jedan sin. I baš kada je trebalo pokušati zaboraviti sve ratne strahote, obitelj je ponovno pogodila nevolja. Imre nikada nije gajio simpatije spram komunizma, a kada se jednom prilikom našalio na račun maršala Tita, odležao je nekoliko mjeseci u zatvoru. Ne zna se je li to bio razlog, ali obitelj je 1948. emigrirala u Izrael.

***

Nakon što je Imre otpremljen put Raba, još istu večer u njegovu vilu uselio je bojnik Mihovil Sertić, zapovjednik XV. bojne Ustaške vojnice. Uživao je u svom novom, luksuznom smještaju, organizirao pijanke i terevenke, kolegama časnicima pokazivao umjetnine i točio francuski konjak, koji su zatim trzajem ruke ispijali do dna, ali jedna stvar ga je cijelo vrijeme mučila. Uzalud je sugrađane pokušavao navesti na to da brdo počnu nazivati „Sertićevo brdo“. Psovao ih je, molio, čak im i prijetio, ali nova navika nije bila stvorena. Istini za volju, nije imao baš previše vremena na raspolaganju. Već nakon dvije i pol godine, vila je dobila novog stanara, mladog partizanskog majora Bogdana Ratkovića. Dokazan u mnogim bitkama, i nakon ulaska partizana dobivao je odgovorne dužnosti. Mlad i okretan, bio je idealan izbor za organizatora društvenog života mladih u gradu. Na jednom od sastanaka nekog od komiteta, upoznao je lijepu kćerku predratnog haesesovca, koji je iz razumljivih razloga ovaj brak blagoslovio, pogotovo kada je vidio da i Katarina, kćerka mu, nije ravnodušna spram mladog, ljepuškastog oficira. Nakon nekoliko godina skladnog braka, rodio im se sin kojem su dali ime Dinko. Bilo je to baš nekako u vrijeme kada se Imre Šlezinger sa svojom obitelji ukrcavao na brod koji ih je imao preko Sredozemnog mora odvesti u obećanu zemlju.

***

Negdje oko desete godine života, s dječakom se počelo nešto čudno događati. Noću se budio sav u znoju, vrlo često nakon krikova koji su sablasno odzvanjali velikom kućom, u kojoj je sve češće s majkom bio sam. Bogdan je, naime, obilazio razne sastanke, sudjelovao u radu komiteta i odbora, odlučivao o kadrovskim pitanjima i prvi dobivao na uvid nove brojeve Glasila radnika drvne industrije „Gaj“, jedinih novina koje su u gradu izlazile. S vremenom je i jedna ulica nazvana njegovim imenom (trg je, ipak, bio rezerviran za one najzaslužnije). Postajao je čovjek-institucija kojemu se svi vesele kada dođe i posjeti ih, a još više kada ode, koji sve oko sebe guši svodeći svaki sastanak na dugački i dosadni monolog.

Kako od takvog Bogdana u kući nije bilo prevelike pomoći, Katarina je s Dinkom obilazila doktore, koji dječaku nisu nalazili nikakvu dijagnozu, pogotovu ne onu koja bi objašnjavala njegove noćne nemire. Situacija se nešto poboljšala kada je ušao u pubertet, da bi se stanje konačno smirilo odlaskom na studij. Blago pogoršanje uslijedilo je kada je, kao apsolvent, došao u grad na očev pokop, koji je održan uz sve počasti koje je Bogdan kao prvoborac zaslužio. Od tog trenutka, Dinko je počeo osjećati tjeskobu koju je sam sebi objašnjavao očevom smrću i trudio se ne dovoditi je u vezu s problemima koje je u djetinjstvu imao. No, budući da više nije bilo noćnih mora i neljudskih krikova kojima je budio cijelu kuću, smatrao je da je definitivno izliječen.

***

Katarinina smrt u ožujku 1991. pogodila ga je znatno više od Bogdanove. Nije to bilo ništa čudno, s obzirom na Bogdanova višegodišnja izbivanja i Katarininu kontinuiranu brigu oko sina jedinca. Ostavši sam u velikoj kući, u vremenu u kojem se nije snalazio, u kojem je sve ono što je njegov otac bio nestajalo poput jutarnje rose na suncu, počeo je prekomjerno piti. Nije to činio naočigled, izbjegavao je birtije i duge razgovore poslije smjene u radničkoj menzi; pio je sam, za velikim blagovaonskim stolom, osluškujući sablasne zvukove prazne kuće.

***

Kada su Dinka, jednog rujanskog jutra 1991., susjedi pronašli kako mrtav leži ispod balkona obiteljske kuće na „Šlezingerovu brdu“, vijest je prohujala gradom. Teorije koje su je pratile bile su različite.

Jedni su govorili kako se pijan spotaknuo i pao preko relativno niske balkonske ograde. Drugi su smatrali kako se nije radilo o nesretnom slučaju, već o klasičnom samoubojstvu izazvanom prekomjernom konzumacijom alkohola u kombinaciji s anti-depresivima. Oni najslobodniji i najmaštovitiji spominjali su židovsko zlato koje je bilo skriveno u kući, po koje su večer prije došli neki sumnjivi tipovi u čudnim maskirnim odorama, koji su onda Dinka ubili pa ga bacili u dvorište kako bi inscenirali samoubojstvo.

Na žalost, niti jedna teorija nije u sebi uključivala onaj osjećaj slobode koji je Dinko osjetio kada je u letu, kroz veliki blagovaonski prozor, ugledao Imru Šlezingera i Mihovila Sertića kako sjede za stolom, piju rakiju i rukom ga pozivaju da im se pridruži.

 

Oliver Jukić 26. 06. 2020.