Prstohvat ludila

Svakog leta događa mi se ista stvar, ali nikako da se naviknem. Zapravo, nikako da oguglam. Na to se valjda i ne može oguglati, osim ako ne digneš ruke od svega, pa ti sve bude svejedno jer ti je sve nevažno, pa se ničemu ne čudiš jer se ničega više ni ne stidiš. Naime, došao je vakat da pakujem kofere za povratak kući, a pred tim me povratkom hvata mala snaga, čak neverica: šta je to i gde je to čemu se ja vraćam? Ne u puko geografskom smislu, nego na jednoj mentalnoj mapi, koja je jedan osetljiv instrument, beleži sve, ništa joj ne promiče.

A uskoro ću, eto, krenuti, jer „vrijeme je da se krene“ kako pevaju „Majke“, pa ću proći kroz Tunel Učka u pogrešnom pravcu, i obreću se u predvorju onoga od čega sam pobegao „da se odmorim“; hajde de, do Rijeke će sve još biti dobro, ali kad zamaknemo iza njenih poslednjih kuća i krenemo se uspinjati u Gorski Kotar, znaću da sam već stigao doma, na „imaginarni Balkan“ iz najcrnjih balkanoloških fantazija, i tako ću, već poražen, proputovati ostatak Hrvatske, i zatim stići onamo, to jest ovamo, baš-baš kući, ako je to kuća. A kanda jeste jer, opet, druge nemam.

A tako nekako ispadne da svakoga leta, boraveći na svetloj strani Učke, tek da ostanem u formi i da se ne opustim previše, hteo-ne hteo saznam ponešto novo o svojoj Otadžbini i njenoj široj okolini, mada nije da mi je život bez toga novog bio siromašan. Ovog leta to su „Jarinje“ i „Brnjak“, ne kao konkretne tačke u prostoru, nego opet kao toposi one mentalne mape, koja pokazuje jedno strašno, valjda nepopravljivo opustošenje, jedno beznađe koje odavno je samo sebi svrhom, samo sebi izvorom i uvirom. Ne, ne može moja Otadžbina da miruje ni tih petnaestak letnjih dana, koliko jedno drugome dajemo fraj, ne može da me veoma intenzivno ne podseti na sebe, pa to ti je. Kao da se boji da ću je zaboraviti ako bude tiho, ako se skutri u neko obično, normalno postojanje.

Ovde odakle ispisujem ove redove, već skoro pa spakovan za povratak, naše novine stižu sa dan-dva zakašnjenja, televizor ne palim, internetišem samo u nužnoj samoodbrani, ali prave me stvari ipak sustižu, ta dašta. Pa tako čitam u jednim od dveju prestoničkih novina koje dobacuju dovde da u jednoj bolnici u Beogradu postojano kano klisurina leži čovek koji je pre dve godine dobio otpusnu listu, ali je naprosto odbio da pođe kući. Ili bilo gde drugde. Čovek je jednostavno odlučio da ostane u bolnici, dopalo mu se, i tako je rešio problem sa stanom, hranom i još ponečim. Ispostavilo se da niko nije nadležan da ga izbaci, ako on sam neće da ide. Pa se osoblje još žali kako dotični građanin spletkari i kadrovira po bolnici, što je već onaj trenutak kada ne možeš a da ne usklikneš s ljubavlju da to što u tvojoj Otadžbini ima, i što je u njoj i stvarno i moguće, ne može biti ni moguće, a kamoli stvarno, bilo gde drugde. I da je zato sve, baš sve što su ikada napisali svi ti acepopovići, dušanikovačevići i ostali branislavinušići tek beda ubogog nedostatka mašte u poređenju sa onim što objavljuju čak i ozbiljne dnevne novine – a još nije čak ni izmišljeno.

Ili, pogledajte drugi slučaj, iz drugih od onih dveju prestoničkih novina. Radnici Tekstilnog komibinata „Raška“ iz Novog Pazara krenuli pešice u Beograd, po hleb i po pravdu, jer platu nisu primili od 1991. Da, dobro ste pročitali: od 1991. Vi ste možda te godine dobili dete, i ono je sada već uveliko na fakultetu, a ti tekstilci od tada nisu videli platu. A sve vreme su, je li, „zaposleni“, šta god to značilo. I sad vi meni recite: ima li to igde? Čovek ili radi i prima platu (mogući su manji poremećaji, ali to je to, u osnovi), ili ne radi i ne prima je. Ovo, međutim, ne može biti u svetu sa ove strane ogledala, izvan Alisine Zemlje čuda: dvadeset godina! Ceo jedan život. Ali, ako mislite da je to udeo nadrealnosti o kojem govorim i koji me pritišće iz ove udaljene perspektive, varate se, jer tu nije kraj. Novopazarci su, velim, krenuli peške, klaj-klaj niz Ibarsku magistralu, pa ih je u Mrčajevcima sačekala vesela družina od četvorice simpatičnih građana „sa četničkim obeležjima i u uniformama“, prigodno ih izvređavši „na nacionalnoj i verskoj osnovi“. Pošto su, je li, zaključili da ti iz Novog Pazara mora da su tamo neki muslimani. O čemu tekstilci nisu ništa slutili, pošto oni nisu krenuli u Beograd kao muslimani, nego kao radnici. Ali, u mojoj Otadžbini i široj okolini, nisi nikada ono što misliš da jesi, nego što ti se naredi. Kažu da je tako onomad, potkraj osamdesetih, onaj nepomenik S. M. na nekakav miting dovabio gomilu nezadovoljnika koji su tamo „došli kao radnici, a otišli kao Srbi“. E sad, izgleda da obrnut proces ide mnogo teže, ta alhemija nekako deluje samo u jednom pravcu. Kako god bilo, u toj vesti postoji taj ključni Prstohvat Ludila koji čoveka ne može da ne razneži pred povratak. Hrabro, putniče, samo hrabro.

Teofil Pančić 22. 08. 2011.