Ovo se dogodilo prije nešto više od mjesec dana. U zgradi se upalio alarm, pa smo svi izašli napolje. Ne znam šta je bio razlog za uzbunu. Zagledao sam fasadu: nije bilo dima, nigdje se nije ukazivao plamen, i po svemu sudeći – u pitanju je bila neka vježba za službenike sigurnosti. Ispred zgrade saznajemo da se ne možemo zadržavati tu, pred ulazom, i da se svi moramo udaljiti do Trinaeste ulice. Bio sam u Danielovom društvu, i dan je bio sunčan. Prijala mi je ta neočekivana sloboda da se bude napolju i da se ne radi ništa.
Na Trinaestoj ulici je zgrada Muzeja umjetnicâ (punim imenom: National Museum of Women in the Arts), u koji nekada svratim u nadi da ću u gift shopu naći sitnice za poklone. Daniel je novinar, vrlo ozbiljan mladi čovjek. Rođen je u Bostonu, a njegovi su u nekoj dalekoj prošlosti doselili u Ameriku iz istočne Evrope. To je zgodna tačka prepoznavanja i izgovor za konverzaciju: on me podsjeća da neki naši košarkaši sada igraju u Bostonu, pa onda pričamo o tome. Sklonili smo se s vrelog sunca, ušli u gift shop Muzeja i zagledamo šta se tu prodaje. Uglavnom nakit lokalnih umjetnica, i monografije znamenitih umjetnica – od Diane Arbus do Fride Kahlo. Razdvojili smo se i on je po shopu išao u jednom, a ja u suprotnom smjeru, tako da smo se sreli negdje na sredini. Pred nama je na polici bila otvorena knjiga The Artist is Present Marine Abramović: kao da se namjestila za razgovor s Danielom. Listam knjigu, zagledamo fotografije radova i Abramovićkinih performansa, govorim ono što o njenoj umjetnosti znam, a ne znam puno, i tako listajući dolazimo do stranica na kojim se počinju ukazivati gola ljudska tijela. Daniel počinje da se izmiče, vidim da mu je neprijatno gledati u gole žene i u faluse. Pitam: “Ovo je malo previše za tebe?” A on kaže: “Da. Ovo nije za moj coffee table.”
Nakon toga, izađemo napolje. Mene njegova reakcija nije iznenadila: ovdje je kućni coffee table mjera umjetnosti. Art koji uznemirava može ući u neki muzej, ali izaći iz njega teško. Ne brine mene otpor običnog svijeta prema umjetnosti: ko sam ja da umjetnost štitim od ljudi? Ali, kad smo već iz Muzeja izašli na sunce, vidim da se Daniel i dalje snebiva i izmiče. Možda je ubrzavao korak zato što sam bio svjedok njegovog stida? Ne vjerujem da je nakon muzejskog iskustva s Marinom Abramović u svim Slavenima s prezimenom na ić, vidio razvratnike? Ne znam. Vratili smo se u ured. Uzbuna je bila lažna.
Alarm
Ovo se dogodilo prije nešto više od mjesec dana. U zgradi se upalio alarm, pa smo svi izašli napolje. Ne znam šta je bio razlog za uzbunu. Zagledao sam fasadu: nije bilo dima, nigdje se nije ukazivao plamen, i po svemu sudeći – u pitanju je bila neka vježba za službenike sigurnosti. Ispred zgrade saznajemo da se ne možemo zadržavati tu, pred ulazom, i da se svi moramo udaljiti do Trinaeste ulice. Bio sam u Danielovom društvu, i dan je bio sunčan. Prijala mi je ta neočekivana sloboda da se bude napolju i da se ne radi ništa.
Na Trinaestoj ulici je zgrada Muzeja umjetnicâ (punim imenom: National Museum of Women in the Arts), u koji nekada svratim u nadi da ću u gift shopu naći sitnice za poklone. Daniel je novinar, vrlo ozbiljan mladi čovjek. Rođen je u Bostonu, a njegovi su u nekoj dalekoj prošlosti doselili u Ameriku iz istočne Evrope. To je zgodna tačka prepoznavanja i izgovor za konverzaciju: on me podsjeća da neki naši košarkaši sada igraju u Bostonu, pa onda pričamo o tome. Sklonili smo se s vrelog sunca, ušli u gift shop Muzeja i zagledamo šta se tu prodaje. Uglavnom nakit lokalnih umjetnica, i monografije znamenitih umjetnica – od Diane Arbus do Fride Kahlo. Razdvojili smo se i on je po shopu išao u jednom, a ja u suprotnom smjeru, tako da smo se sreli negdje na sredini. Pred nama je na polici bila otvorena knjiga The Artist is Present Marine Abramović: kao da se namjestila za razgovor s Danielom. Listam knjigu, zagledamo fotografije radova i Abramovićkinih performansa, govorim ono što o njenoj umjetnosti znam, a ne znam puno, i tako listajući dolazimo do stranica na kojim se počinju ukazivati gola ljudska tijela. Daniel počinje da se izmiče, vidim da mu je neprijatno gledati u gole žene i u faluse. Pitam: “Ovo je malo previše za tebe?” A on kaže: “Da. Ovo nije za moj coffee table.”
Nakon toga, izađemo napolje. Mene njegova reakcija nije iznenadila: ovdje je kućni coffee table mjera umjetnosti. Art koji uznemirava može ući u neki muzej, ali izaći iz njega teško. Ne brine mene otpor običnog svijeta prema umjetnosti: ko sam ja da umjetnost štitim od ljudi? Ali, kad smo već iz Muzeja izašli na sunce, vidim da se Daniel i dalje snebiva i izmiče. Možda je ubrzavao korak zato što sam bio svjedok njegovog stida? Ne vjerujem da je nakon muzejskog iskustva s Marinom Abramović u svim Slavenima s prezimenom na ić, vidio razvratnike? Ne znam. Vratili smo se u ured. Uzbuna je bila lažna.