Tata, kak ne kužiš da se na mom iPodu mogu snimati filmići, pa ti opće nisi iniš – kaže mi neki dan moja Petra. Pa, kako mi možeš reći da nisam za niš?! Rekla sam da nisi “iniš”, a to ti znači da nisi fora, da nisi u toku.
Današnja djeca su definitivno drugačija. I učitelji mi govore da je njihova socijalna inteligencija napredovala kroz generacije. Nije ni čudo. Mi smo dobili šnitu kruha-masti i išli van igrati nogomet, a oni istodobno gledaju TV, chataju (vjerojatno sam krivo napisao), surfaju, fejsaju i snimaju “iniš” filmiće. Trebat će mi vremena da shvatim kako moja 12-godišnja kći, inače sportski tip, odjednom želi čizmice sa štiklom samo zato što frontman njene omiljene grupe Semi Precious Weapons, koji pak koristi žensku obuću, make-up i nosi šljokaste (kaže se svjetlucave, velim ja naivno) tajce – baš super izgleda.
Imam dosta problema i s kraticama. U moje vrijeme nije ih bilo puno. NNNI (ništa nas ne smije iznenaditi), kasnije PS (pravilo službe) i u prvim Stojadinima SNO (sjedala na obaranje). Oni ih danas stvaraju na tone: Tata, ja i frendice smo BFFRP! Šta, dreknem, samo mi se nemoj baviti politikom! Kaj ti je daddy, pa to znači Best Freaks for Robert Pattinson. Koji ti je sad taj pjevač? Nemaš pojma, on je vampir. Vampir! Si poludila, pa kaj si postala darkerica (odmah se sjetim Crne Ruže)! Ti stvarno niš ne kužiš, pa on ti je vegetarijanac. Vampir – vegetarijanac? Da, imam još puno toga za naučiti…
*
Njihovo samopouzdanje raste, a moje samo pada
Podržavam dječja prava, hrabre telefone, socijalne službe i druge promicatelje zaštite najmlađih. Zato sam i potpisao obrazac koji smo dobili na roditeljskom sastanku. U njemu piše da moj sin ima pravo na neograničen broj pogrešaka te da mu ja, njegov dolje potpisani otac, obećajem da neće biti kažnjen. Nije šala. Takav smo papir dobili od školske psihologinje. Cilj je bio izgradnja samopouzdanja, uz prijedlog da dozvolu uramimo kako bi se dijete po potrebi moglo pozvati na navedene odredbe. Nakon početnog šoka bio sam sretan što će moj sin uživati blagodati modernog obrazovanja.
I danas znam čuti: “Tata, di je onaj papir na kojem piše da nisam kriv?”
Naravno, bez obzira što je namijenjen stjecanju samopouzdanja kod prvaša, isti sam obrazac morao potpisati i Petri. Rezultat nakon svega: njihovo je OK, ali zato ništa od mog samopouzdanja.
Svijest o pravima danas se mladima usađuje vrlo rano, pa je tako još u vrtiću naša princeza radila po vrlo slobodnom američkom “step by step” programu. Ne moraju spavati kad se spava, ni biti u krevetićima, ni jesti ako ne žele… Jedna je grupa vrtićara čak napisala (nacrtala) peticiju protiv mahuna (!) i vrtić je bio dužan reagirati. Petra je tada često dolazila kući tražeći svoje pravo na – čokoladu.
Otvorili smo i dječju štednju, uplaćivali za crne dane. Iznenadili smo se kad su nam u banci rekli da kod podizanja većeg iznosa s računa koji glasi na dijete moramo priložiti i potvrdu nadležne socijalne službe kojoj treba objasniti zašto klincima uzimamo njihovu lovu. Dakle, vrijeme me je definitivno pregazilo.
*
Kći pita što je ‘lepa breza’. Ponosan sam
Nije da naši mali genijalci uvijek sve znaju prije nas. Postoje trenuci kada su roditelji čak ponosni na dječje neznanje. Petra mi nedavno dolazi iz škole i pita: Tata, kaj to znači “lepa breza”? Nemam pojma, velim ja. Otkud ti to? Pa, svi kažu da u Zagreb dolazi “lepa breza” i da ima koncert. Ma,to ti je pevaljka i zove se Lepa Brena, a zato što nisi znala (u tom trenutku je u njenom razredu više od 90 posto klinaca slušalo turbo-folk) dobit ćeš od tate nagradu, rekoh neizmjerno ponosno. Trebao sam šutjeti. Već sutradan je genijalka došla sva vesela – Tata, pitala me matematiku i nisam niš znala – kaj ćeš mi kupit?
Lukave verbalne figure nisu strane ni mlađem Filipu: Gle tata, ti meni uopće ne trebaš kupovati poklone, ja imam dovoljno igračaka. Molim?! Jedino je problem što je baka rekla da mi nekaj moraš kupit, a to je tvoja mama, a svi mi moramo slušati svoju mamu, to si mi ti rekao.
U višim razredima postaje komplicirano. Nedavno sam saznao da u školi postoji “hranidbeni lanac”. Ma daj, Petra, ne pretjeruj. Ma nemaš pojma tata, to je obična piramida popularnosti. Znaš ono – štreberi, cool face, pa cure koje skviče, ljube se i tepaju si međusobno, gejevi i tak dalje… Gejevi, koji su pak ti!? Pa, to su ti dečki koji ne tuku cure. Zezaš me da tak zovete dečke koji su dobri? Pa da, oni su ti pristojni i s njima možeš normalno razgovarati, al se curama baš ne sviđaju. Da, stvarno nemam pojma. I opet sam nešto naučio.
Ja, otac/1
Moja kći je postala BFFRP!
Tata, kak ne kužiš da se na mom iPodu mogu snimati filmići, pa ti opće nisi iniš – kaže mi neki dan moja Petra. Pa, kako mi možeš reći da nisam za niš?! Rekla sam da nisi “iniš”, a to ti znači da nisi fora, da nisi u toku.
Današnja djeca su definitivno drugačija. I učitelji mi govore da je njihova socijalna inteligencija napredovala kroz generacije. Nije ni čudo. Mi smo dobili šnitu kruha-masti i išli van igrati nogomet, a oni istodobno gledaju TV, chataju (vjerojatno sam krivo napisao), surfaju, fejsaju i snimaju “iniš” filmiće. Trebat će mi vremena da shvatim kako moja 12-godišnja kći, inače sportski tip, odjednom želi čizmice sa štiklom samo zato što frontman njene omiljene grupe Semi Precious Weapons, koji pak koristi žensku obuću, make-up i nosi šljokaste (kaže se svjetlucave, velim ja naivno) tajce – baš super izgleda.
Imam dosta problema i s kraticama. U moje vrijeme nije ih bilo puno. NNNI (ništa nas ne smije iznenaditi), kasnije PS (pravilo službe) i u prvim Stojadinima SNO (sjedala na obaranje). Oni ih danas stvaraju na tone: Tata, ja i frendice smo BFFRP! Šta, dreknem, samo mi se nemoj baviti politikom! Kaj ti je daddy, pa to znači Best Freaks for Robert Pattinson. Koji ti je sad taj pjevač? Nemaš pojma, on je vampir. Vampir! Si poludila, pa kaj si postala darkerica (odmah se sjetim Crne Ruže)! Ti stvarno niš ne kužiš, pa on ti je vegetarijanac. Vampir – vegetarijanac? Da, imam još puno toga za naučiti…
*
Njihovo samopouzdanje raste, a moje samo pada
Podržavam dječja prava, hrabre telefone, socijalne službe i druge promicatelje zaštite najmlađih. Zato sam i potpisao obrazac koji smo dobili na roditeljskom sastanku. U njemu piše da moj sin ima pravo na neograničen broj pogrešaka te da mu ja, njegov dolje potpisani otac, obećajem da neće biti kažnjen. Nije šala. Takav smo papir dobili od školske psihologinje. Cilj je bio izgradnja samopouzdanja, uz prijedlog da dozvolu uramimo kako bi se dijete po potrebi moglo pozvati na navedene odredbe. Nakon početnog šoka bio sam sretan što će moj sin uživati blagodati modernog obrazovanja.
I danas znam čuti: “Tata, di je onaj papir na kojem piše da nisam kriv?”
Naravno, bez obzira što je namijenjen stjecanju samopouzdanja kod prvaša, isti sam obrazac morao potpisati i Petri. Rezultat nakon svega: njihovo je OK, ali zato ništa od mog samopouzdanja.
Svijest o pravima danas se mladima usađuje vrlo rano, pa je tako još u vrtiću naša princeza radila po vrlo slobodnom američkom “step by step” programu. Ne moraju spavati kad se spava, ni biti u krevetićima, ni jesti ako ne žele… Jedna je grupa vrtićara čak napisala (nacrtala) peticiju protiv mahuna (!) i vrtić je bio dužan reagirati. Petra je tada često dolazila kući tražeći svoje pravo na – čokoladu.
Otvorili smo i dječju štednju, uplaćivali za crne dane. Iznenadili smo se kad su nam u banci rekli da kod podizanja većeg iznosa s računa koji glasi na dijete moramo priložiti i potvrdu nadležne socijalne službe kojoj treba objasniti zašto klincima uzimamo njihovu lovu. Dakle, vrijeme me je definitivno pregazilo.
*
Kći pita što je ‘lepa breza’. Ponosan sam
Nije da naši mali genijalci uvijek sve znaju prije nas. Postoje trenuci kada su roditelji čak ponosni na dječje neznanje. Petra mi nedavno dolazi iz škole i pita: Tata, kaj to znači “lepa breza”? Nemam pojma, velim ja. Otkud ti to? Pa, svi kažu da u Zagreb dolazi “lepa breza” i da ima koncert. Ma,to ti je pevaljka i zove se Lepa Brena, a zato što nisi znala (u tom trenutku je u njenom razredu više od 90 posto klinaca slušalo turbo-folk) dobit ćeš od tate nagradu, rekoh neizmjerno ponosno. Trebao sam šutjeti. Već sutradan je genijalka došla sva vesela – Tata, pitala me matematiku i nisam niš znala – kaj ćeš mi kupit?
Lukave verbalne figure nisu strane ni mlađem Filipu: Gle tata, ti meni uopće ne trebaš kupovati poklone, ja imam dovoljno igračaka. Molim?! Jedino je problem što je baka rekla da mi nekaj moraš kupit, a to je tvoja mama, a svi mi moramo slušati svoju mamu, to si mi ti rekao.
U višim razredima postaje komplicirano. Nedavno sam saznao da u školi postoji “hranidbeni lanac”. Ma daj, Petra, ne pretjeruj. Ma nemaš pojma tata, to je obična piramida popularnosti. Znaš ono – štreberi, cool face, pa cure koje skviče, ljube se i tepaju si međusobno, gejevi i tak dalje… Gejevi, koji su pak ti!? Pa, to su ti dečki koji ne tuku cure. Zezaš me da tak zovete dečke koji su dobri? Pa da, oni su ti pristojni i s njima možeš normalno razgovarati, al se curama baš ne sviđaju. Da, stvarno nemam pojma. I opet sam nešto naučio.