Sigurno si, Miljenko, čitao roman Philipa Rotha, ne mogu trenutno da se setim naslova, u kome glavni junak dobije vest da mu je umro dobar prijatelj, šokira se, a potom rezignirano kaže: “ljudi stalno umiru, a mi nikako da se naviknemo na to.”
Ima stvari na koje je nemoguće navići se – smrt i rat, između ostalih – a koje se neprestano događaju i koje nas uvek dovedu u stanje šoka, svejedno što su očekivane. Pitali tako jednom (kušali) Schopenhaura da li on poriče realnost sveta, Schopenhaur je odgovorio: uopšte ne, svet itekako postoji, ali kakva je vajda od njega. Doista, u konačnom zbiru od sveta niko nema vajde. Niko ne izmakne propadaljivosti, bolesti, starosti i smrti, usudima koje su Buddhu navele da potraži izbavljenje od samsare. Uvek se na pravoslavnim liturgijama setim Buddhe kad sveštenoslužitelj stane da nabraja za koga se sve “molimo”: za našeg patrijarha, našeg episkopa i sve pravoslavne hrišćane. Maltene kao ono za koga – za narod, za koga – za Tita, za koga – za partiju. Buddhisti se, kao što znaš, nisu molili, bar ne u zapadnjačkom smislu reči. Nisu se obraćali višoj instanci da uradi ono što čovek mora sam uraditi. Saosećali su sa patnjama svih živih bića, što je – dok je ljudski rod mogao da podnese visoku duhovnost buddhizma – bilo učinkovitije od svih molitvi pravoslavne vaseljene. Koje (molitve), usuđujem se reći – a imajući u vidu poslove i dane ruske i srpske crkve (za ostale ne znam) – smatram potpuno neučinkovitim, verovatno i kontraučinkovitim.
Nije tu krivica do Hrista i hrišćanstva, nego do karikaturalnih hrišćana do grla ogrezlih u ahamkaru. Čak i oni ponajbolji. Pre, recimo, neki dan, ugleda me na TV naš drug Dionisije – koji se podvizava celodnevnim surfovanjem po internetu i gledanjem (i slušanjem) svega i svačeg – u društvu koje njemu nije po ideološkoj volji i posla mi na viber sledeću poruku, citiram u originalu: “Svaka tebi čast što možeš u istom studiju sa takvim ljudima. Mada, najogavniji gost do sada ti je bio onaj Prokić.” Ja mu odgovorim: “Ti bi kao monah morao da sediš sa mnogo ogavnijim ljudima, ali ti ideš stazama bačke teologije.” Stiže odgovor: “Ma zabole me, ja čitamo Autobiografiju Woody Alena.” Iz odgovora naslućujem da se uzrujao, međutim ne odustajem. “Dok ne budeš čvrsto” – pišem – “ne isfolirano, deklarativno, verovao da si najogavnije stvorenje u vaseljeni, džabe sediš u manastiru i propuštaš lepe jebačine.” Obrati pažnju na repliku: “Brate, za to treba duhovnost koju niti sam imao niti ću imati. A što me i ovakvog Bog (i bratija) trpi u manastiru, to je dokaz da je logika uvrnuta.”
Videti samog sebe kao najogavnije stvorenje na svetu, to znači biti osenjen duhom i videti pravo stanje stvari, ali to zbog sveobuhvatne ljudske raslabljenosti više nije moguće, ali je itekako moguće – a za monahe bi trebalo biti obavezno – ne projektovati svoju ogavnost na druge.
Uopšte ne hajem što će se Dionisije zgranuti kad pročita ove redove. Pretpostavljam da će mi predbaciti i indiskreciju. Ni za to neću hajati.
Složili smo se da od sveta nema vajde, samo štete, Obrni okreni, uvek se u svetu nađe dovoljno onih – šta dovoljno, oni su ogromna većina – koji od sveta, takvog kakav je, pošto-poto hoće da vide neku vajdu, da izvuku neku korist, a da bi to postigli, nema im druge nego da eksponencijalno povećavaju propadljivost, patnju i smrtnost. A ima li šta bolje za povećavanje patnje i smrtnosti od rata. Trenutno je Ukrajina ta koja plaća preskupu cenu geografske – doskora i kulturne – blizine sa Rusijom. Za razliku od Poljaka – koliko-toliko (i povremeno) zaštićenih firewallom katolicizma i hiperlatinične ortografije – Ukrajinci su stoleća proveli u raznim Rusijama, smatrani nekom vrstom light Rusa ili Rusa pod B.
Ako od rata ima neke koristi – a neke koristi mora biti i od rata – ovaj rat će za sva vremena učvrstiti nacionalni identitet Ukrajinaca.
Naravno, ukrajinski identitet i sloboda – i uspešno odolevanje ruskoj invaziji – nisu samo trn u ruskom oku, nego i u očima solidne većine Srba koji oslonac za svoj fragilni (zato fanatični) nacionalni identitet i svoju sklonost neslobodi traže u idolu Rusije. Verujem da pratiš sve šta se zbiva u Srbiji i na koje se sve niske grane spada. Spadaće se još niže. Tu, pre neki dan, recimo, krenem iz Beške u Inđiju, u biblioteku, a ispred mene se u oblaku izduvnih gasova vuče smrdljivi, prljavi i razvaljeni kamion. Pre nego što ću ga preteći, ugledam na zadnjoj stranici namalano ono pobedonosno “Z”.
Dan-dva potom, Stojana Valan mi pošalje na viber sliku i tekst sa dodeljivanja nekakvog ordena SKD Prosvjeta Emiru Kusturici. (Taj čovek serijski prima ordene.) Tom je prilikom (u prisustvu Porfirija, Vučele, itd.) nesretni (i sve nesretniji) Kusturica – koji će na kraju završiti kao Ćorkan u filmu “Na Drini ćuprija” koji, na Andrićevu sreću, nikada neće snimiti – odvalio da je rat u Ukrajini “rat protiv pravoslavlja”.
Kusturica, čovek čvrsto rešen da od ovog sveta vidi neke vajde, samo je jedan od bezbroja dokaza da od ovog sveta nema nikakve vajde.
Jedina moguća vajda na ovom svetu je umetnost – to je i Schopenhauer naglašavao – i to ne umetnost koja sedira bol ili laska bolu – na ovo naleteh u Dnevnicima Žike Pavlovića – nego umetnost koja izaziva bol.
Dosta je svakom danu zla njegovoga. Ostavimo nešto i za sutra. Ostaj mi zdrav.
B.
Pula, petak 8. aprila
Kažeš: “Ako od rata ima neke koristi – a neke koristi mora biti i od rata – ovaj rat će za sva vremena učvrstiti nacionalni identitet Ukrajinaca.”
A ja, vidiš, mislim da nema nikakve sreće od učvršćivanja nacionalnog identiteta. Ustvari, rekao bih da tolike bezrazložne, nesupstancijalne i protu-sudbinske nesreće u životu pojedinca i zajednice nastupaju kao posljedica učvršćivanja nacionalnog identiteta. Ali manimo sad nesreće, nije čovjeku zapisano ni obećano da treba biti sretan: s učvršćivanjem nacionalnog identiteta slabi, razglobljuje se, omekšava i relativizira sve drugo. Gube se ljudski karakteri, žive kulture i narodni folklori lišavaju se svake plemenitosti, iščezava savjest, tope se, razmekšavaju i razvodnjavaju svi moralni principi, lični i kolektivni, a svaki religijski sustav, sve crkve i vjerske zajednice, sva velika filozofska učenja transformiraju se u službi učvršćivanja nacionalnog identiteta, a zatim u slavljenju njegove apsolutne čvrstoće. Raspadaju se sva prethodna, u krvi i suzama dokazivana vjerovanja, i ničega više nema osim tog neporecivog i nesumnjivog identiteta, koji je prethodno, dok još nije bio učvršćen, bio i policentričan, i polivalentan, i višeznačan, i duhovit. Bio je paradoksalan. O njemu se imalo što misliti. Bio je bolji i funkcionalniji, bio je ljudskiji od svega što je čvrsto.
Danima gledam, slušam i čitam kako se učvršćuje ukrajinski nacionalni identitet. I žalim, strašno zbog toga žalim. Jer s njegovim učvršćivanjem kao da pomalo i mene nestaje, ili se samo prisjećam toga kako me je 1991. i 1992. nestajalo. Jedna kijevska porodica trenutno nam je na izvjesnoj brizi. Nije to neka velika briga, ne radimo mi ništa važno. Oni su došli kao izbjeglice – prije sedam dana su željeznicom, isključivo dakle vozovima, doputovali od Kijeva do Zagreba. Morale su tako putovati te četiri žene, jer su uza se pored desetak torbi, ruksaka i kofera, imale i dva od rata i ruskih raketa izluđena jazavčara. Najmlađa studira veterinu, dvadesetak joj je, i sad bi išla u Kanadu, a najstarija je umirovljena profesorica ukrajinskog, dobrodržeća gospođa, koja je do prije koju godinu radila u njihovoj akademiji nauka, a sad preko kompjutora priprema klince za maturu. Srednje dvije završile su studij našeg jezika u Kijevu. Sve četiri su Ukrajinke, i ništa osim Ukrajinke, ali jedna među njima, premda je Ukrajinka i ništa osim Ukrajinka, ruskog je materinjeg jezika. Tako da ostale tri s njom razgovaraju uglavnom na ruskom. A najstarija ju sad, kad imaju mnogo vremena, poučava ukrajinskom. U njihovoj malenoj zajednici, koju čine četiri žene i dva psa, ne dolazi do učvršćivanja nacionalnog identiteta. Sve je vrlo opušteno i prirodno. Ali u onom širem svijetu, u njihovoj zemlji, među njihovim narodom, to se učvršćivanje u krvi provodi. A provodi se tako da će biti nepristojno, ako ne i nešto više od toga, da neki Ukrajinac za materinji jezik ima ruski. Ili, tačnije rečeno, da za materinji jezik ima anti-ukrajinski. To ne može biti dobro. I ne može biti u korist pojedinca ili naroda. Nepropusne kulture, blindirane nacije, to su ti čuveni dovršeni identiteti. Ali mene nepropusne kulture nekako i ne zanimaju. Plaše me, lako im se zamjerim.
Inače, njih četiri sad žive u jednoj kući, pedesetak kilometara od Zagreba. Tu psi imaju prostora i tišine. Dobro im je. Smiruju se. A žene, i ženama je, vjerujem, dobro. Naša briga, pošto sam je već spomenuo, vrlo je sitna. Obiđemo ih, donesemo im nešto, pobrinuli smo se da imaju neograničen internet, jer preko interneta su na poslu.
U jednom trenutku 1989. ili 1990. imao sam osjećaj, fatalno pogrešan, ali pamtim ga savršeno dobro, da su Hrvati (Slovenci, Muslimani – oni koji će se kasnije nazvati Bošnjacima) u ozbiljnoj prednosti ispred Srba. Naime, dok su Srbi tada, po mom klinačkom viđenju stvari, u svakom trenutku znali što su, gdje su, šta i koliko žele, kako definiraju sebe, a kako druge, Hrvati (i ostali) učinili su mi se nekako opuštenijima (čuj Hrvati, pa opušteni!), višeznačnijima, naprosto šarenijima, i to ne u svojim političkim opredjeljenjima, jer nije o političkim opredjeljenima riječ, nego u načinu na koji sebe vide i definiraju. Srbi su mi se u to gazimestansko doba, ili još malo ranije, kada je Mirko Jović uz Vukovu asistenciju divljao po Novoj Pazovi, činili sve sivijim i sivijim. Nisam tada računao da je to srpsko sivilo ustvari temeljna boja čvrstih nacionalnih identiteta. Sivilo tenka. Sivilo Zida. I nisam tada računao na to da će Hrvati (i ostali) munjevito i preko noći posivjeti, a da ću ja onda svoj život ćerdati i trošiti na njihovo sivilo, i na veoma loš ću glas među njima doći kao netko tko je nedovoljno siv.
Ne mogu ti reći koliko mi je žao što će se to sad dogoditi i s Ukrajincima. I što s mnogima od njih koje sam poznavao neću moći da progovorim više ni riječi, a oni će me, znam to, sumnjičiti kao neprijatelja.
Tako to, na žalost, mora biti.
Pozdravljam te, i piši!
m
11. 4. 2020.
Pretpostavljam da se nećeš iznenaditi kad ti kažem da jako malo držim i do ličnih, kamoli do nacionalnih identiteta, smatram ih mamcima ahamkare, ali svi su nam ti identiteti potrebi kao prelazno rešenje. Da bi se uvidelo koliko je besmislena (i pogubna) fanatična apsolutizacija bivanja Srbinom/Hrvatom, mora se prethodno biti Srbin/Hrvat.
Proces individuacije – koji ni smrt ne prekida – doista započinje uzdizanjem iznad roda. Ipak je bitno je da rod iznad koga se uzdižeš bude tvoj, a ne neki drugi, nametnut. A u Ukrajini upravo gledamo brutalan (verujem, u stvari nadam se, neuspešan) pokušaj nametanja tuđeg (ruskog) identiteta. Vekovima u ruskoj senci – senci koja seže mnogo dalje od Ukrajine – Ukrajinci su izgradili nacionalni identitet koji je snažniji unutra, nego spolja. Hoću da kažem: Ukrajinci mnogo više veruju u ukrajinstvo i Ukrajinu nego što je to do skora činio ostatak sveta.
Evo mog primera, nema potrebe da idemo dalje. Sve tamo do ranih devedesetih mislio sam, u stvari podrazumevao a ne mislio, da su Ukrajinci nekakvi Rusi “krajišnici”, Rusi s određenim posebnostima, a toj zabludi na ruku je išlo samo ime zemlje “Ukrajina” (SAO Ukrajina), sjajni ukrajinski pisci koji su pisali na ruskom, (vrlo varljiva) sličnost jezika i ortografija i – pogotovo – velikoruska carska, sovjetska, postsovjetska, svejedno.
Pokazalo se, međutim – i svakim danom se sve više pokazuje – da osim sličnosti postoje i bitne razlike u nacionalnim mentalitetima, da Ukrajinci, koji su zahvaljujući geografskom položaju vekovima živeli u bliskom dodiru sa centralnoevropskim i katoličkim zemljama, nisu spremni da bespogovorno žive pod autoritarnim ruskim poretkom. Ruski patetični, resantimanski imperijalizam, priznaje neslovenske drugosti – ali im ipak utrapi ćirilicu – slovenske drugosti ne. Rusi na sve Slovene gledaju kao na odrođene Ruse ili – u slučaj Srba i Srbije – kao na ruske sluge i korisne idiote.
Mora se priznati – i to ide na raboš Evrope – da Ukrajina pre invazije nije dovoljno ozbiljno shvatana. Na nju se gledalo kao na zemlju izvoznicu velikih količina pšenice i lepih (pristupačnih) devojaka. Ubuduće će Ukrajinci biti mnogo ozbiljnije shvatani, iako će to skupo platiti.
Moram priznati da oduvek gajim snažan otpor, ne prema Rusima – Rusija je i njima krst – nego prema ruskom državnom stylingu, šapkama površine metar kvadratni, crvenim trakama širokim 10 cm na oficirskim pantalonama, anahronim, operetskim generalskim uniformama, mornarskim majicama ispod bluza specijalaca kopnene vojske, imperijalnom strojevom koraku, mrtvim stražama po beskrajnim kremaljskim hodnicima, da ne dužim – prema čitavom tom imaginarijumu permanentnih i svudaprisutnih demonstracija sile.
Neuništiva je – i od najmanje 80% populacije podržana – ruska težnja da se duh, sjaj i slava XVIII i XIX veka održavaju u veštačkom životu ( koji periodično proizvodi stvarne smrti). Još je neuništivija – meni najodurnija – kolektivna deluzija (raširena kako među ruskim anarhistima i komunistima tako i među monarhistima i crnostotinašima) o Rusiji kao “spasiteljici sveta”, “civilizaciji duhovnosti i prezira prema materijalnim stvarima”. Moja iskustva s Rusima – i ono kratkotrajno, turističko iz osamdesetih i ono nešto skorije, sa Kipra – jedne od najomiljenijih ruskih destinacija – govore da nema nacije ogrezlije u razmetljive materijalne i kupoprodajne rabote od Rusa. Verovatno si i to kojegde gledao na šta to liči.
Nisu naravno, svi takvi. Podozrevam, međutim, da većina takvih nije takva jer naprosto nije u situaciji da bude takva. Onih koji iz uverenja nisu takvi, ne propuštaju ni jednu priliku da demonstriraju da nisu takvi. To je manje-više – iako mnogo manje razmetljivo – prosečna slika ljudi XX i XXI veka, mada sumnjam da je i u ranijim vekovima bilo bitno drugačije. Uprkos svemu, Rusi u većini misle da su drugačiji. tj. bolji od ostatka sveta.
Što bi bila njihova unutrašnja stvar i njihov problem kad ne bi ispoljavali neskrivene mesijanske namere da spasu ostatak sveta, bar onaj njegov deo koji im je u domašaju. Poslednjih meseci je isplivalo – iako se nije mnogo ni prikrivalo, naprotiv, najavljivalo se na sva zvona – da je pokoravanje Ukrajine trebalo da bude samo prva etapa u stvaranju Ruskog sveta. Pokazalo se da su zaglavili u Donbasu, što se (ovo je naknadna pamet) moglo i predvideti s obzirom na to da je invazija odvija u fiktivnom vremenu neuklopivom s realnim. Vidi se to i na terenu, tj, na bojištima. Svugde gde ne mogu dopreti artiljerijom i hipersoničnim raketama, ruske trupe kasne. Najmodernije naoružanje u rukama antimodernih stratega jeste razorno, ali razorno u smislu zemljotresa ili cunamija. To je pre erupcija prirodnih stihija, nego ratna operacija s jasnim političkim ciljem. Jer ono što je pokrenulo Ruse nije politika, nego geopolitička halucinacija.
Velika je šteta što je Paul Virilio umro, vredelo bi pročitati njegovu analizu ovog krstaškog pohoda protiv realnosti, jalovog (iako krvavog) pokušaja da se poštovanje namakne grubom silom.
Bio sam nedavno sa Pavlom Rakom kod Kukića u Čačku. Pavle zna dosta o Rusiji, živeo je izvesno vreme tamo, bivša žena mi je Ruskinja (tipična koliko sam shvatio iz priče). Ono što je bitno, Pavle lično poznaje Dugina. Svašta sam čuo pre nego što je Pavle posle dva dana produžio za Svetu Goru. Pavle je nesklon grubim i prejakim rečima, ali koliko sam razabrao iz njegove priče, Dugin – vodeći ideolog Ruskog sveta, Putinov Raspućin – u mentalnom i moralnom smislu jedva da je odmakao od Dragoša Kalajića i Bokana. Kalajić je, uostalom, bio član redakcije Duginovog otvoreno nacističkog časopisa Elementi, mislim da je Bokan bio saradnik.
Kao što je Milošević krajem osamdesetih preuzeo Ćosićevu nakaznu ideologiju – a Ćosić Miloševića još 1985. odabrao za izvođača radova koji će robijati umesto njega – Putin je preuzeo Duginovu mistično -epileptičarsku papazjaniju i uspostavio je kao rusku državnu politiku. Kako će ta avantura završiti, ostaje da se vidi, kakogod, međutim, završila, ostaviće posledice neuporedivo gore (i trajnije) od posledica rata u Jugoslaviji
Ovako ja to vidim: Rusija i Rusi su neka vrst uveličavajućeg stakla za besmiso ovog sveta, koji oni shvataju vrlo ozbiljno, nije preterano reći ni preozbiljno i valjda zato im zapada da obavljaju sve prljave, a neizbežne, svetske poslove.
Ostaj mi zdrav,
pozdrav,
B.
p.s. jadno je ovo i bedno vreme, ali mora se biti savremen
utorak, 19. aprila, na tržnici
Kažeš da ne držiš do identiteta, kako ličnih, tako ni kolektivnih. I ja te, bezbeli, dobro razumijem. Ali da čovjek, a onda i zajednica, ne bi postali opsesionirani identitetima i da ne bi postali svojevoljnim ili porobljenim žrtvama velikih identitarnih iluzija, nužno je da se o identitetima može misliti. A o naciji, vjeri, svojoj šepavosti, ćoravosti ili muzikalnosti – što su također sve identiteti, moguće je misliti sve dok se identiteti ne učvrste, ne postanu nedvosmisleni, dok se krvlju, nesrećom i ludošću ne cementiraju, jer nakon što se to dogodi, o identitetima se više ne može misliti. Dakle, sve dok ti identitet ne postane sudbina, a ti sudbine rob, moguće je misliti. A čim misliš, nacija, vjera, muzikalnost i ćoravost postaju ono iznad čega se čovjek uzdiže. Identiteti su tad načini da se bude. Nisu cilj. Ali kažem, to je moguće samo dok stvar nije dovršena. Dovršeni identiteti su cilj i smisao. Oni su iznad čovjeka. On, da tako kažem, nije više čovjek, nego je šepavac. Hrvat. Katolik. Fanatik. Pritom, prezir prema fanatizmu uglavnom je uzaludan. Jer kada imaš posla s ozbiljnim fanatizmom, možeš samo šutjeti. Ili bježati. Jer nije fanatik Šešelj, niti je fanatik Boško Obradović. Pa čak ni Ante Pavelić nije bio fanatik. Sve su to, manje ili više, delinkventi, kriminalci i psihopati. Oni o čijem mišljenju nemaš šta da misliš. I kad učine zlo, pa čak i kada to zlo podrazumijeva ubijanje ljudi, hiljada, desetina hiljada, milijuna mrtvih po masovnim grobnicama i u krematorijima, čak ni tada takvi se ne mogu nazvati pravim fanaticima. U svojoj kriminalnoj raboti oni samo parazitiraju na tuđem fanatizmu. I stvaraju fanatike među svojim žrtvama i neprijateljima. Pravi fanatici su oni koji su protjerani iz svojih zavičaja, nakon što su im pobijena djeca, silovane kćeri, zatrto sjeme. Oni su ti nacionalno dovršeni Ukrajinci, Srbi, Hrvati. O njihovim stavovima i identitetima nemoguće je misliti. S njima je nemoguće razgovarati. Oni su roboti nesreće.
Pomalo zavidim Pavlu Raku na poznanstvu s Duginom. Mislim, zavidim ja njemu i na koječemu drugom, uglavnom na daru, karakteru i znanju, ali mu zavidim i na Duginu, jer mislim da bih ja ovakav od poznanstva s takvih tipom imao mnogo više nego što može imati Pavle. Meni je, naime, posve prirodno da rečeni nije daleko odmakao od Kalajića i Bokana. Od Kalajića je, vjerojatno, čak i manje zanimljiv. Ali me zanima kako se ponašaju, šta rade, kako komuniciraju u sitnim i nevažnim svakodnevnim okolnostima, takvi likovi kojima ne bi bio baš nikakav problem da na svojim plećima i na svojim učenjima ponesu par stotina hiljada iskasapljenih Ukrajinaca. Zanima me šta piju u kafani, imaju li psa, umiju li kuhati, čitaju li na zahodskoj školjki. Sve me u vezi njih zanima.
Inače, kad smo kod Kalajića, vjerojatno sam ti o tome pričao, ali moram opet: onoga posljednjeg prijeratnog ljeta, godine 1990, Dragoš Kalajić po priči u koju sam sklon vjerovati, jer mi je vrlo detaljno ispripovijedana, ljetovao je na Braču, zajedno sa svojim velikim prijateljem, povjesničarom umjetnosti i velikim estetom Igorom Zidićem. Igor možda nije bio tako lijep kao Dragoš, ali jest bio vrlo naočit. I jednako tako estetiziran. Svaka stvar na njemu uvijek je bila probrana, promišljeno dizajnirana. Olovka, ako bi je uzeo da nešto pribilježi, nikad ne bi bila obična olovka. Kašičica kojom će promiješati čaj. Šalica u kojoj je čaj, makar bila i ona industrijska, s natpisom proizvođača čaja, najednom je u prisustvu Igora Zidića, ili čim bi se on njome poslužio, postajala artefakt. Dakle, sve je bilo kao i u Dragoša Kalajića. Uz blagu, ali značajnu razliku u tonalitetima, koja se, duboko u to vjerujem, više ticala razlike između njihovih nacionalnih kolektiva, nego razlike u njihovim ličnim temperamentima i prirodama. Kalajić je, naime, bio u onim agresivnim bijelim odijelima, s leptir mašnama, frizurama i parfemima također agresivnim, i govorio je malo preglasno. Zidić je bio u tonovima diskretnijim, bez leptirki i kravata, dizajniran kao švicarski bankar koji glumi boema. Ili kao direktor kakvoga njujorškog muzeja moderne umjetnosti. Kalajić je bio raskošan salonski fašist, bučan i prezriv srpski nacionalist. Zidić, pak, isti takav, samo malo drukčiji hrvatski nacionalist, i fašist koji se nikad ne bi tako deklarirao. Kalajić je prema Hrvatima imao u dlaku isti odnos kao Zidić prema Srbima. I bili su najbolji prijatelji, ljetovali su vrlo glasno i raspusno na otoku Braču, tog posljednjeg ljeta posljednjega našeg srpskohrvatskog mira. A onda se, godinu kasnije, zaratilo, i dvojica naših junaka ponijeli su na svojim privatnim plećima sudbine svojih kolektiva. Dragoš se uključio, angažirao se, putovao po okupiranim hrvatskim teritorijima, lomio pogače, jeo slaninu i luk sa srpskim narodnim junacima, postao senator Republike Srpske, i malo-pomalo iščezavao na dubokim marginama poraženih srpskih nesretnika i čudaka. Bio je gotovo ganutljivo beznačajan one ljetne noći 2005, kad ga je u Beogradu susrela smrt. Samo dvadesetak godina ranije, isti taj Dragoš Kalajić bio je jedan od najprominentnijih beogradskih javnih intelektualaca, umjetnika i kulturtregera. Volio bih znati je li Zidić slao telegram u Beograd. Kome ga je slao? Što je u tom telegramu pisao? Volio bih znati je li možda putovao na sahranu. Čak bih se i kladio da jest. Njemu bi, doista, bilo ispod časti da se odriče prijatelja. On je, kao i Dragoš, pjevčić uzdignutog repa, čovjek s vrlo visokim osjećajem za vlastiti ugled i dostojanstvo. Takvi nikad javno ne povraćaju.
Ali što je bilo s njim dok je Dragoš Kalajić propadao onako kako je propadao srpski ratnički i nacionalni ugled tokom devedesetih? Igor Zidić najprije je bio predložen za ministra kulture. Sam ga je Tuđman zvao, jer je Zidić sjedio u nekim redakcijama koje su 1971. štampale dosadne Tuđmanove članke o nacionalnom pitanju. Međutim, odbio ga je. Poslije će se govoriti da je Zidić odbio Tuđmana jer je bio mudar i znao je da mu takav angažman nije potreban. Ja mislim da ga je odbio zato što njegova taština nije mogla podnijeti da jedan Tuđman, po njegovom osjećaju posve naeartikuliran, u tim očajno lošim odijelima, s tim groznim okvirima za naočale, nudi da mu on, Igor Zidić, bude ministar. Umjesto toga Igor je vladao Modernom galerijom, objavljivao je monografije hrvatskih likovnih klasika – oduvijek je odlično pisao o umjetnosti, mnogo bolje od Dragoša – a kada je Bill Clinton putovao preko Zagreba u Bosnu, pa kad su na zagrebačkom aerodromu razapeli šator u kojem će hrvatski predsjednik dočekati američkog, jer ovom se nije dalo s aerodroma ići u Zagreb, Igor Zidić je, po Tuđmanovoj molbi, probirao klasična djela hrvatskoga slikarstva, ono čime se mi kao nacija ponosimo, da ih pred Clintonom izloži u šatoru na aerodromu. To mu se, za razliku od ministrovanja, učinilo zgodnim i dostojnim njegova ugleda.
Poslije je postao predsjednik Matice hrvatske, a danas je, kao dobro držeći osamdesettrogodišnjak, i dalje jedan od dvojice-trojice glavnih kunsthistoričara u državi, ugledan i cijenjen od kulturne elite, u šestom je ili sedmom braku, s jednom pola života mlađom umjetnicom, koja se bavi nekom svojom slabo komunikativnom umjetnošću, koju on vrlo uspješno naokolo reklamira. I sve u svemu, za razliku od Dragoša Kalajića, koji je u ovom našem ratu nešto, ipak, uspio izgubiti, Igor Zidić na suštinskom je dobitku. Osim što više nije s Dragošem ljetovao na Braču. Ili samo ja mislim da nije. Pa kad mi moji beogradski drugovi sasvim ozbiljno govore da su Hrvati dobili rat protiv Srba, a ja im odgovaram da pričaju ozbiljne gluposti, samo jedan ozbiljan argument na njihovoj je strani: razlika u sudbinama dvojice velikih prijatelja, fašista i nacionalista, esteta i umjetnika.
Ja čak mislim da su Dragoš i Igor pametniji, talentiraniji i opasniji od Dugina. Dugin je onoliko veći bezveznjak, neznalica i jad od ove naše dvojice, koliko je Rusija prostranija, veća i opasnija od Srbije i Hrvatske.
Živio,
m
26.4.2022.
Nema sumnje, Miljenko, da bi ti imao – a posredno bi imali i tvoji čitaoci – neuporedivo više od poznanstva sa Duginom nego Pavle Rak. Pavle zapravo nije imao ništa. Njegove oči vide mnogo manje zla od tvojih, (naročito) od mojih, a kod Dugina bi se imalo štošta videti. (I analizirati.)
Sve što je Pavle video sažeo je u dijagnozu – Dugin nema distancu od sebe. Treba reći da je u teologiji Pavla Raka nemanje distance fatalna dijagnoza. Evo kako ju je Pavle postavio. Razgovor se bio poveo o isihastičkim tehnikama molitve srca, a Dugin je u jednom momentu rekao da je baš dobra stvar očistiti srce, ispuniti ga nestvorenim božanskim energijama i onda te energije eksteriorizovati i upotrebiti ih za “uništavanje neprijatelja”.
Nije to Pavla ni malo uzrujalo. Zna on puno o “tajni bezakonja” – i o mnogo čemu još – a govori, ako uopšte govori, mnogo manje nego što zna. Za razliku, recimo, od Dragoša Kalajića koji je naveliko govorio (i pisao) o stvarima o kojima ništa nije znao, o kojima se, strogo uzev, ništa ne može ni znati jer su to puke mistifikacije, fantazmi ambicioznih umova koji nisu napravili distancu od sebe, a behu naumili da otkriju tajne sveta. Za one koji imaju uši da čuju, napraviti distancu od sebe Rakova je, našem vremenu prilagođena verzija nekoliko ključnih hrišćanskih teologema, jedna od kojih je “umreti za sebe”. Ta distanca od sebe – koja se često uspostavlja polusvesno, nesvesno ili čak u beutima – jer se taj proces odvija u najdubljim slojevima sebe – je kenosis, ispražnjenje. Ako se ne isprazniš od sebe, onda svet ispuniš sobom, ali potpadneš pod vlast stihija sveta koje – budući da nemaš distancu od sebe – smatraš nečim svojim. Ako imaš distancu od sebe, to te uopšte neće izbaviti potpadanja pod vlast stihija sveta, ali će te izbaviti zablude da ti njima vladaš, a ne one tobom.
Da bi čovek napravio distancu od sebe, uopšte ne mora biti religiozan. Ti, recimo, imaš tu distancu iako formalno nisi vernik. Vidi se to u tvojim tekstovima. A i sam si mi pisao o dva Jergovića od kojih jedan uvek nadzire onog drugog.
Naravno… ljudska slabost je isuviše očigledna i najradikalnijim arijevskim junacima i iluminatima pa oni krivicu za takvo stanje stvari svaljuju na “dekadenciju”, “zaborav primordijalnog znanja”, “prekid tradicije” i “degradaciju herojskog čoveka”, ali sve se to, naučavaju Guenon i Evola i Kalajić, ipak može prevladati, samo treba zajahati tigra, plivati protiv struje i naći čoveka koga nema, koji možda nikad nije ni postojao – svenzadara koji će te uputiti u inicijaciju.
Među onima koji ne naprave distancu od sebe, ima dosta darovitih, obrazovanih i šarmantnih osoba, ono, međutim, što ih neraskidivo povezuje s ruljom koja je njihovo glavno oruđe jeste da gdegod bace pogled vide sebe i osete da je to što vide njihovo. Seti se ahamkare. Budizam (u ovom slučaju tibetanski) ima još dubokih uvida, Recimo ovaj: Problem nije tamo gde ga vidiš nego u načinu na koji ga gledaš.
Inače, ispravno nagađaš, Miljenko, Dugin uopšte nije daleko odmakao od Kalajića i Bokana – verovatno je u nekim stvarima i ispod njihovog nivoa (ali ima više tenkovskih divizija) – nije, štaviše, isključeno da je upravo Kalajić bio taj koji je Dugina “inicirao” u Guenona i Evolu, prethodno nepoznate u Rusiji, ali vrlo upotrebljive kao komponenta za eksplozivnu smesu ruskih epileptičnih filozofija i nakaradnih teozofija, koja je nedavno detonirala u Ukrajini, a moglo bi se lako dogoditi da detonira i na drugim mestima. Ima, naravno, između Dugina i Kalajića i razlika. Dugin je visoko pozicioniran u ruskim KGB-ovskim, “naučnim”, političkim (i ko zna kakvim još) ruskim strukturama, dok je nesretnog Dragoša potraga za primordijalnim znanjima i inicijacijama odvela u involuciju, u treći ešalon (i peti platni razred) pljačkaške družine Mire Marković, kojoj je služio kao uterivač strahova u kosti preispoljnih beogradskih kukavica.
Da je Dragoš, bog da mu dušu prosti, počem poživeo do naših dana, – i da je ostao u dobroj kondiciji – odavno bi već bio na prilazima Mariupolju, odeven u fancy maskirnu uniformu, u društvu Ramzana Kadirova, odakle bi slao pompezne izveštaje o sintezi evroazijskog islama i pravoslavlja i inicijacijskoj fuziji arijevskog slovenstva i čečenstva.
Uprkos svemu, Kalajića nikada nisam otpisao – kako se to kaže u Srbiji – niti su moja naklonost i selektivno poštovanje prema njemu oslabili. Povremeno ga jesan baš žestoko (i posprdno) kritikivao u štampi, iako nikada đonom kao recimo seoske rapalje, Ćosića i Koštunicu. Šta god da radio, Dragoš ipak nije bio taj nivo. Kalajić mi to, moram priznati, nikada nije zamerio. Kad god bismo se sreli, a sretali smo slučajno, dvaput-triput godišnje, na Sajmu knjiga ili negde na ulici, zastali bismo, ili otišli negde na kafu, i popričali na predratne teme.
Poslednji put sam ga sreo 2001. i svratio ga u derutni kafić Alan Ford – u kome sam izjednačavao pritiske depresija – Kalajić je onako nadodoljen stoički ušao u Alana Forda, popili smo kafu i porazgovarali pour finir encore. Posle sam čuo – i bilo mi je drago da čujem – da je umro mirno i dostojanstveno.
Ipak je u Kalajiću bilo neke plemenitosti i nekog gospodstva, iako ponajmanje na mestu gde je mislio da je to najvidljivije – u odevanju. Kalajićevi i Zidićevi brački stajlinzi (odakle mi je toliko poznato ime Zidić) koje si ti u “duhu tvog kolektiviteta” opisao kao “blagu, ali značajnu razliku u tonalitetima, koja se, duboko u to vjerujem, više ticala razlike između njihovih nacionalnih kolektiva” – a koju bih ja, u duhu mog kolektiviteta i moje poetike direktnije opisao kao razliku između beogradskih i zagrebačkih nužnika – zapravo je puki dendizam, jedna od najvidljivijih manifestacija dekadencije zapada protiv koje se Dragoš, a pretpostavljam i Zidić, toliko borio.
Pojam gospodina i gospodstva za mene je onaj pariski grof iz XIX veka, direktni potomak Merovinga, koji je svake večeri igrao karte sa svojim lakejem, sve vreme se, kako to ide pri kartanju, svađajući i pičkarajući, da bi ga lakej pred zoru skinuo u ušuškao u krevet. Ili Sreten Marić, koji se odevao čak i za moj ukus nemarno, a pred kojim su se drski užički kelneri klanjali do zemlje, kao što su nešto manje drski opštinski funkcioneri – kojima Marićevi genijalni prevodi i predgovori nisu značili ništa – drhtali pred njim.
Ostaj mi zdravo, Miljenko.
Pozdrav,
B.
29. april, podne
Zlokobno mi zvuči, ali na neki način i tipično, način na koji Pavle Rak opisuje Dugina: “nema distancu od sebe”. Ti si ove riječi protumačio kroz Rakovu teologiju, mene su podsjetile na nešto drugo. A možda i na to isto, samo iz drukčije perspektive. Kao sasvim mali dječak bio sam odistinski prestravljen svijetom. Kao što sam ti već govorio, imam vrlo rana, duboka, obuhvatna i intenzivna sjećanja. Uglavnom na razne užase. A sve što bih prvi put vidio, ili prvi put pomislio, bilo je strašno. Tako da ta moja sjećanja uglavnom imaju formu mentalnih udara, elektrošokova, eksplozivnih saznanja. I uvijek bih, kada bih o saznanju, o nekoj djetinjoj ideji bila riječ, pamtio ne samo ideju, nego i trenutak, mjesto, miris, boju i osjećaj njezina nailaska. Tako pamtim večer u Drveniku, bila je zima, Nono i Nona su bili dolje u konobi, mene je već ranije leglo spavati, ali onda me nešto probudilo. Probudila me misao o konačnosti, o vlastitoj granici i o tome da postoji vrijeme iza kojeg je ništa. Misao o smrti i o ništa. Imao sam samo pet godina, bio sam sam, nisam vladao mehanizmima samosmirivanja, obuzdavanja straha, nisam umio misao prebaciti na nešto drugo. Koješta će mi se u životu nakon ovog događati, ali i danas mi se čini da nikad poslije nisam doživio nešto toliko strašno. I onda sam – toga se također savršeno jasno sjećam – najednom postao svjestan sebe koji se tako strašno boji. I mogao sam, ali zaista po prvi put u životu, vidjeti kao činim nešto što baš i ne bih morao učiniti. I mogao sam se vidjeti sa strane, i misliti kako taj moj strah nije jedino što postoji, nego postoji i pogled na mene i na taj strah. I taj pogled sam također ja. Do tog trenutka činilo se da postojim samo jedinstveni ja, a sve ono mene je neka strašna neman svijeta, čiji je cilj da zadaje strah. Od tog trenutka za mene postojao je i taj neki ja, koji mnogo mirnije, bez takvog straha i bez toga da ga stalno nešto boli, vidi ono što osjećam i radim. Ali nakon toga ni svijet više nije bio neman, nego je i svijet počeo postojati nezavisno od mene, ili čak kao neki tajanstveni dio mene.
Tako je to, kažem, izgledalo. Strah koji je bio veći od mene stvorio je u jednoj noći, meni petogodišnjaku, cjeloživotnu distancu od sebe. I uglavnom se vidim kao neki slabi jadnik, pa onda samom sebi pokušavam služiti kao štaka. Onaj koji nadgleda, koji me vidi s distance, uvijek je bolji od onog kojeg gleda. Taj dolje nepopravljivo je sjeban. Ali, na neki način, ovaj gore od njegove sjebanosti nešto stvara, smišlja.
Međutim, postoje ljudi kojima se nikad nije dogodilo ono što se meni dogodilo s pet godina. Oni zauvijek žive u onom prvobitnom djetinjem svijetu koji sam ti opisao. A djeca su, suprotno od odraslih predrasuda, ali i suprotno od jezika i simbolike svih velikih religijskih sustava, zapravo vrlo zla. Dijete nije nevino, kao što bi to kršćani htjeli, dijete je samo prazno. A ta praznina je, kao i u dementnih staraca, vakuumirana strahom. Sa stjecanjem iskustva, s ponavljanjem istih doživljaja, strah polako popušta i zlo se širi. Onaj tko nema distancu od sebe, onaj tko sebe u svakom trenutku ne može vidjeti, zauvijek ostaje zlo dijete. Ne dajem ja ni pet para na koncept vraga, nečastivog, sotone, kao ni na psihopatološke poremećaje kao uzročnike zla. Nema tog vraga ni tog psihopata koji bi u zlu bio ravan djetetu. To opet govorim sjećajući se sebe. Ali i ne samo sjećajući se sebe. Pritom, iz djetinjstva, iz te prvobitne djetinje perspektive, nemoguće je izaći bez stvaranja distance, bez cijepanja te strašne magmatske svijesti djeteta kao svijeta.
Neobično mi je da ljudi to ne vide. Recimo, ljudi u Adolfu Hitleru obično vide bolesnika. Ili vide vraga. Ali Hitler je, to očigledno je u svakome njegovom nastupu, vječno dijete. Razlika između njega i cjelokupne one ekipe iz mlađe grupe u obdaništu samo je u tome što su ljudski mladunci, kao i uglavnom svi drugi mladunci, evolucijski zaštićeni svojom mladunačkom ljupkošću. Zašto svi ti mačići, kučići, praščići, štakorčići i čovječići izgledaju tako da se raznježiš nad njima? Vrlo jednostavno: zato da ih na licu mjesta ne bi ubio i pojeo. Hitler je, kao i toliki drugi, kao i Dugin u Rakovom opisu, dijete koje je samo izgubilo tu mladunačku zaštitnu ljupkost. I umjesto nje pridobio je mnogo strašniju masku proroka. Lažni proroci i unesrećitelji čovječanstva djeca su s maskama odraslih ljudi. “Baš (je) dobra stvar očistiti srce, ispuniti ga nestvorenim božanskim energijama i onda te energije eksteriorizovati i upotrebiti ih za ‘uništavanje neprijatelja’”, kažeš da je tako Dugin objašnjavao Pavlu Raku. Pa tako sam i ja mučio i ubijao mrave, moje neprijatelje, u Drveniku, na jednom zidiću u susjedstvu. Nakon noći koju sam ti opisao nisam to više činio.
Lijepa ti je, i na žalost vrlo tačna, slika Dragoša Kalajića, kako na prilazima Mariupolju, glumeći Malapartea, sastavlja pompoznu raspravu o sjedinjenju slavenske i čečenske duše, i o tajnoj stazi k jedinstvu praksi pravoslavlja i islama. Ali, za razliku od tebe, za Kalajićev soj nemam ja ni milosti ni dragosti. No, kako si, kao opoziciju Dragošu, spomenuo Dobricu Ćosića i Koštunicu, “seoske rapalje”, na um mi je palo nešto malo blesavo, ali što ću svejedno izgovoriti. Je li moguće da je tvoja milost prema Kalajiću i prema sličnom soju ljudi, a odsustvo bilo kakve milosti prema dvojici spomenutih, kao i prema stotinama njima bliskih epizodista, dijelom uvjetovana tvojom bajnabaštanskom početnom perspektivom? Naime, meni se, izraslom ne toliko iz Sarajeva, koliko iz jedne, mnogo već opisane, bolesne, neurotične i veoma tužne hiper-građanske i hiper-malograđanske sredine, na Kalajića kao i na Zidića, kao izdanke upravo te sredine, ili čak i one koji se samo prave da su iz nje izniknuli, stvara golemi bijes i prezir, u kojem postoji i nešto što bismo mogli nazvati šovinizmom. (Ili kako se to danas učeno kaže – autošovinizmom.) Taj šovinizam, istina, nema etničkih ni vjerskih obilježja, ali jest šovinizam, jer je u osnovi generalizirajući.
A Ćosić i Koštunica, kad si baš njih dvojicu spomenuo, u meni mogu izazvati empatiju. Naročito ako ih slušam dok govore, pa pratim njihove geste. Ili, još češće, dok ih gledam kako su obučeni, a naročito obuveni. Ili kad vidim njihove aktntašne. I tu nesolidnu, ali monaško-isposničku svezanost i privezanost njihovih kravata. Kravata je kostrijet tog svijeta. Sredstvo za mučenje i samoponižavanje. Pa te prerazgažene cipele, ti strogokontrolirani, biskupski izrazi lica. I ta lažna učenost kojom se nastoji sakriti muka i tjeskoba zavičajnog naglaska. Uglavnom sve to u meni budi neko duboko sažaljenje. Pa pomišljam, naravno, posve krivo, da bi oni bili neki drukčiji ljudi, dobri, marljivi i moralno odgovorni, da nisu imali tu nevolju da se rode i odrastaju onako kako su se rađali i odrastali.
Ti si, međutim, te ljude iz svoga malo povišenog položaja Bajine Bašte, koja nije selo, a nije ni grad, gledao u njihovim prvim koracima. I odmah si ih prezreo. Dok si ti još želio biti rock gitarist i imati svoj band, oni su se učili vezivati svoje kravate, oni su navlačili građanska odijela, onako kako ateisti navlače monašku odeždu da bi popravili svoj socijalni i duhovni status. Uostalom, i tvoj odnos prema Vuku Karadžiću ima nešto od svega ovog…
Naravno, ovo posljednje shvati kao igru i fikciju, kojom sam pokušao olakšati i razmrdati onu tešku priču o Duginu i Hitleru kao radikalnoj djeci.
Proljeće 2022, fragmenti dopisivanja s Basarom
1.4.2022.
Sigurno si, Miljenko, čitao roman Philipa Rotha, ne mogu trenutno da se setim naslova, u kome glavni junak dobije vest da mu je umro dobar prijatelj, šokira se, a potom rezignirano kaže: “ljudi stalno umiru, a mi nikako da se naviknemo na to.”
Ima stvari na koje je nemoguće navići se – smrt i rat, između ostalih – a koje se neprestano događaju i koje nas uvek dovedu u stanje šoka, svejedno što su očekivane. Pitali tako jednom (kušali) Schopenhaura da li on poriče realnost sveta, Schopenhaur je odgovorio: uopšte ne, svet itekako postoji, ali kakva je vajda od njega. Doista, u konačnom zbiru od sveta niko nema vajde. Niko ne izmakne propadaljivosti, bolesti, starosti i smrti, usudima koje su Buddhu navele da potraži izbavljenje od samsare. Uvek se na pravoslavnim liturgijama setim Buddhe kad sveštenoslužitelj stane da nabraja za koga se sve “molimo”: za našeg patrijarha, našeg episkopa i sve pravoslavne hrišćane. Maltene kao ono za koga – za narod, za koga – za Tita, za koga – za partiju. Buddhisti se, kao što znaš, nisu molili, bar ne u zapadnjačkom smislu reči. Nisu se obraćali višoj instanci da uradi ono što čovek mora sam uraditi. Saosećali su sa patnjama svih živih bića, što je – dok je ljudski rod mogao da podnese visoku duhovnost buddhizma – bilo učinkovitije od svih molitvi pravoslavne vaseljene. Koje (molitve), usuđujem se reći – a imajući u vidu poslove i dane ruske i srpske crkve (za ostale ne znam) – smatram potpuno neučinkovitim, verovatno i kontraučinkovitim.
Nije tu krivica do Hrista i hrišćanstva, nego do karikaturalnih hrišćana do grla ogrezlih u ahamkaru. Čak i oni ponajbolji. Pre, recimo, neki dan, ugleda me na TV naš drug Dionisije – koji se podvizava celodnevnim surfovanjem po internetu i gledanjem (i slušanjem) svega i svačeg – u društvu koje njemu nije po ideološkoj volji i posla mi na viber sledeću poruku, citiram u originalu: “Svaka tebi čast što možeš u istom studiju sa takvim ljudima. Mada, najogavniji gost do sada ti je bio onaj Prokić.” Ja mu odgovorim: “Ti bi kao monah morao da sediš sa mnogo ogavnijim ljudima, ali ti ideš stazama bačke teologije.” Stiže odgovor: “Ma zabole me, ja čitamo Autobiografiju Woody Alena.” Iz odgovora naslućujem da se uzrujao, međutim ne odustajem. “Dok ne budeš čvrsto” – pišem – “ne isfolirano, deklarativno, verovao da si najogavnije stvorenje u vaseljeni, džabe sediš u manastiru i propuštaš lepe jebačine.” Obrati pažnju na repliku: “Brate, za to treba duhovnost koju niti sam imao niti ću imati. A što me i ovakvog Bog (i bratija) trpi u manastiru, to je dokaz da je logika uvrnuta.”
Videti samog sebe kao najogavnije stvorenje na svetu, to znači biti osenjen duhom i videti pravo stanje stvari, ali to zbog sveobuhvatne ljudske raslabljenosti više nije moguće, ali je itekako moguće – a za monahe bi trebalo biti obavezno – ne projektovati svoju ogavnost na druge.
Uopšte ne hajem što će se Dionisije zgranuti kad pročita ove redove. Pretpostavljam da će mi predbaciti i indiskreciju. Ni za to neću hajati.
Složili smo se da od sveta nema vajde, samo štete, Obrni okreni, uvek se u svetu nađe dovoljno onih – šta dovoljno, oni su ogromna većina – koji od sveta, takvog kakav je, pošto-poto hoće da vide neku vajdu, da izvuku neku korist, a da bi to postigli, nema im druge nego da eksponencijalno povećavaju propadljivost, patnju i smrtnost. A ima li šta bolje za povećavanje patnje i smrtnosti od rata. Trenutno je Ukrajina ta koja plaća preskupu cenu geografske – doskora i kulturne – blizine sa Rusijom. Za razliku od Poljaka – koliko-toliko (i povremeno) zaštićenih firewallom katolicizma i hiperlatinične ortografije – Ukrajinci su stoleća proveli u raznim Rusijama, smatrani nekom vrstom light Rusa ili Rusa pod B.
Ako od rata ima neke koristi – a neke koristi mora biti i od rata – ovaj rat će za sva vremena učvrstiti nacionalni identitet Ukrajinaca.
Naravno, ukrajinski identitet i sloboda – i uspešno odolevanje ruskoj invaziji – nisu samo trn u ruskom oku, nego i u očima solidne većine Srba koji oslonac za svoj fragilni (zato fanatični) nacionalni identitet i svoju sklonost neslobodi traže u idolu Rusije. Verujem da pratiš sve šta se zbiva u Srbiji i na koje se sve niske grane spada. Spadaće se još niže. Tu, pre neki dan, recimo, krenem iz Beške u Inđiju, u biblioteku, a ispred mene se u oblaku izduvnih gasova vuče smrdljivi, prljavi i razvaljeni kamion. Pre nego što ću ga preteći, ugledam na zadnjoj stranici namalano ono pobedonosno “Z”.
Dan-dva potom, Stojana Valan mi pošalje na viber sliku i tekst sa dodeljivanja nekakvog ordena SKD Prosvjeta Emiru Kusturici. (Taj čovek serijski prima ordene.) Tom je prilikom (u prisustvu Porfirija, Vučele, itd.) nesretni (i sve nesretniji) Kusturica – koji će na kraju završiti kao Ćorkan u filmu “Na Drini ćuprija” koji, na Andrićevu sreću, nikada neće snimiti – odvalio da je rat u Ukrajini “rat protiv pravoslavlja”.
Kusturica, čovek čvrsto rešen da od ovog sveta vidi neke vajde, samo je jedan od bezbroja dokaza da od ovog sveta nema nikakve vajde.
Jedina moguća vajda na ovom svetu je umetnost – to je i Schopenhauer naglašavao – i to ne umetnost koja sedira bol ili laska bolu – na ovo naleteh u Dnevnicima Žike Pavlovića – nego umetnost koja izaziva bol.
Dosta je svakom danu zla njegovoga. Ostavimo nešto i za sutra. Ostaj mi zdrav.
B.
Pula, petak 8. aprila
Kažeš: “Ako od rata ima neke koristi – a neke koristi mora biti i od rata – ovaj rat će za sva vremena učvrstiti nacionalni identitet Ukrajinaca.”
A ja, vidiš, mislim da nema nikakve sreće od učvršćivanja nacionalnog identiteta. Ustvari, rekao bih da tolike bezrazložne, nesupstancijalne i protu-sudbinske nesreće u životu pojedinca i zajednice nastupaju kao posljedica učvršćivanja nacionalnog identiteta. Ali manimo sad nesreće, nije čovjeku zapisano ni obećano da treba biti sretan: s učvršćivanjem nacionalnog identiteta slabi, razglobljuje se, omekšava i relativizira sve drugo. Gube se ljudski karakteri, žive kulture i narodni folklori lišavaju se svake plemenitosti, iščezava savjest, tope se, razmekšavaju i razvodnjavaju svi moralni principi, lični i kolektivni, a svaki religijski sustav, sve crkve i vjerske zajednice, sva velika filozofska učenja transformiraju se u službi učvršćivanja nacionalnog identiteta, a zatim u slavljenju njegove apsolutne čvrstoće. Raspadaju se sva prethodna, u krvi i suzama dokazivana vjerovanja, i ničega više nema osim tog neporecivog i nesumnjivog identiteta, koji je prethodno, dok još nije bio učvršćen, bio i policentričan, i polivalentan, i višeznačan, i duhovit. Bio je paradoksalan. O njemu se imalo što misliti. Bio je bolji i funkcionalniji, bio je ljudskiji od svega što je čvrsto.
Danima gledam, slušam i čitam kako se učvršćuje ukrajinski nacionalni identitet. I žalim, strašno zbog toga žalim. Jer s njegovim učvršćivanjem kao da pomalo i mene nestaje, ili se samo prisjećam toga kako me je 1991. i 1992. nestajalo. Jedna kijevska porodica trenutno nam je na izvjesnoj brizi. Nije to neka velika briga, ne radimo mi ništa važno. Oni su došli kao izbjeglice – prije sedam dana su željeznicom, isključivo dakle vozovima, doputovali od Kijeva do Zagreba. Morale su tako putovati te četiri žene, jer su uza se pored desetak torbi, ruksaka i kofera, imale i dva od rata i ruskih raketa izluđena jazavčara. Najmlađa studira veterinu, dvadesetak joj je, i sad bi išla u Kanadu, a najstarija je umirovljena profesorica ukrajinskog, dobrodržeća gospođa, koja je do prije koju godinu radila u njihovoj akademiji nauka, a sad preko kompjutora priprema klince za maturu. Srednje dvije završile su studij našeg jezika u Kijevu. Sve četiri su Ukrajinke, i ništa osim Ukrajinke, ali jedna među njima, premda je Ukrajinka i ništa osim Ukrajinka, ruskog je materinjeg jezika. Tako da ostale tri s njom razgovaraju uglavnom na ruskom. A najstarija ju sad, kad imaju mnogo vremena, poučava ukrajinskom. U njihovoj malenoj zajednici, koju čine četiri žene i dva psa, ne dolazi do učvršćivanja nacionalnog identiteta. Sve je vrlo opušteno i prirodno. Ali u onom širem svijetu, u njihovoj zemlji, među njihovim narodom, to se učvršćivanje u krvi provodi. A provodi se tako da će biti nepristojno, ako ne i nešto više od toga, da neki Ukrajinac za materinji jezik ima ruski. Ili, tačnije rečeno, da za materinji jezik ima anti-ukrajinski. To ne može biti dobro. I ne može biti u korist pojedinca ili naroda. Nepropusne kulture, blindirane nacije, to su ti čuveni dovršeni identiteti. Ali mene nepropusne kulture nekako i ne zanimaju. Plaše me, lako im se zamjerim.
Inače, njih četiri sad žive u jednoj kući, pedesetak kilometara od Zagreba. Tu psi imaju prostora i tišine. Dobro im je. Smiruju se. A žene, i ženama je, vjerujem, dobro. Naša briga, pošto sam je već spomenuo, vrlo je sitna. Obiđemo ih, donesemo im nešto, pobrinuli smo se da imaju neograničen internet, jer preko interneta su na poslu.
U jednom trenutku 1989. ili 1990. imao sam osjećaj, fatalno pogrešan, ali pamtim ga savršeno dobro, da su Hrvati (Slovenci, Muslimani – oni koji će se kasnije nazvati Bošnjacima) u ozbiljnoj prednosti ispred Srba. Naime, dok su Srbi tada, po mom klinačkom viđenju stvari, u svakom trenutku znali što su, gdje su, šta i koliko žele, kako definiraju sebe, a kako druge, Hrvati (i ostali) učinili su mi se nekako opuštenijima (čuj Hrvati, pa opušteni!), višeznačnijima, naprosto šarenijima, i to ne u svojim političkim opredjeljenjima, jer nije o političkim opredjeljenima riječ, nego u načinu na koji sebe vide i definiraju. Srbi su mi se u to gazimestansko doba, ili još malo ranije, kada je Mirko Jović uz Vukovu asistenciju divljao po Novoj Pazovi, činili sve sivijim i sivijim. Nisam tada računao da je to srpsko sivilo ustvari temeljna boja čvrstih nacionalnih identiteta. Sivilo tenka. Sivilo Zida. I nisam tada računao na to da će Hrvati (i ostali) munjevito i preko noći posivjeti, a da ću ja onda svoj život ćerdati i trošiti na njihovo sivilo, i na veoma loš ću glas među njima doći kao netko tko je nedovoljno siv.
Ne mogu ti reći koliko mi je žao što će se to sad dogoditi i s Ukrajincima. I što s mnogima od njih koje sam poznavao neću moći da progovorim više ni riječi, a oni će me, znam to, sumnjičiti kao neprijatelja.
Tako to, na žalost, mora biti.
Pozdravljam te, i piši!
m
11. 4. 2020.
Pretpostavljam da se nećeš iznenaditi kad ti kažem da jako malo držim i do ličnih, kamoli do nacionalnih identiteta, smatram ih mamcima ahamkare, ali svi su nam ti identiteti potrebi kao prelazno rešenje. Da bi se uvidelo koliko je besmislena (i pogubna) fanatična apsolutizacija bivanja Srbinom/Hrvatom, mora se prethodno biti Srbin/Hrvat.
Proces individuacije – koji ni smrt ne prekida – doista započinje uzdizanjem iznad roda. Ipak je bitno je da rod iznad koga se uzdižeš bude tvoj, a ne neki drugi, nametnut. A u Ukrajini upravo gledamo brutalan (verujem, u stvari nadam se, neuspešan) pokušaj nametanja tuđeg (ruskog) identiteta. Vekovima u ruskoj senci – senci koja seže mnogo dalje od Ukrajine – Ukrajinci su izgradili nacionalni identitet koji je snažniji unutra, nego spolja. Hoću da kažem: Ukrajinci mnogo više veruju u ukrajinstvo i Ukrajinu nego što je to do skora činio ostatak sveta.
Evo mog primera, nema potrebe da idemo dalje. Sve tamo do ranih devedesetih mislio sam, u stvari podrazumevao a ne mislio, da su Ukrajinci nekakvi Rusi “krajišnici”, Rusi s određenim posebnostima, a toj zabludi na ruku je išlo samo ime zemlje “Ukrajina” (SAO Ukrajina), sjajni ukrajinski pisci koji su pisali na ruskom, (vrlo varljiva) sličnost jezika i ortografija i – pogotovo – velikoruska carska, sovjetska, postsovjetska, svejedno.
Pokazalo se, međutim – i svakim danom se sve više pokazuje – da osim sličnosti postoje i bitne razlike u nacionalnim mentalitetima, da Ukrajinci, koji su zahvaljujući geografskom položaju vekovima živeli u bliskom dodiru sa centralnoevropskim i katoličkim zemljama, nisu spremni da bespogovorno žive pod autoritarnim ruskim poretkom. Ruski patetični, resantimanski imperijalizam, priznaje neslovenske drugosti – ali im ipak utrapi ćirilicu – slovenske drugosti ne. Rusi na sve Slovene gledaju kao na odrođene Ruse ili – u slučaj Srba i Srbije – kao na ruske sluge i korisne idiote.
Mora se priznati – i to ide na raboš Evrope – da Ukrajina pre invazije nije dovoljno ozbiljno shvatana. Na nju se gledalo kao na zemlju izvoznicu velikih količina pšenice i lepih (pristupačnih) devojaka. Ubuduće će Ukrajinci biti mnogo ozbiljnije shvatani, iako će to skupo platiti.
Moram priznati da oduvek gajim snažan otpor, ne prema Rusima – Rusija je i njima krst – nego prema ruskom državnom stylingu, šapkama površine metar kvadratni, crvenim trakama širokim 10 cm na oficirskim pantalonama, anahronim, operetskim generalskim uniformama, mornarskim majicama ispod bluza specijalaca kopnene vojske, imperijalnom strojevom koraku, mrtvim stražama po beskrajnim kremaljskim hodnicima, da ne dužim – prema čitavom tom imaginarijumu permanentnih i svudaprisutnih demonstracija sile.
Neuništiva je – i od najmanje 80% populacije podržana – ruska težnja da se duh, sjaj i slava XVIII i XIX veka održavaju u veštačkom životu ( koji periodično proizvodi stvarne smrti). Još je neuništivija – meni najodurnija – kolektivna deluzija (raširena kako među ruskim anarhistima i komunistima tako i među monarhistima i crnostotinašima) o Rusiji kao “spasiteljici sveta”, “civilizaciji duhovnosti i prezira prema materijalnim stvarima”. Moja iskustva s Rusima – i ono kratkotrajno, turističko iz osamdesetih i ono nešto skorije, sa Kipra – jedne od najomiljenijih ruskih destinacija – govore da nema nacije ogrezlije u razmetljive materijalne i kupoprodajne rabote od Rusa. Verovatno si i to kojegde gledao na šta to liči.
Nisu naravno, svi takvi. Podozrevam, međutim, da većina takvih nije takva jer naprosto nije u situaciji da bude takva. Onih koji iz uverenja nisu takvi, ne propuštaju ni jednu priliku da demonstriraju da nisu takvi. To je manje-više – iako mnogo manje razmetljivo – prosečna slika ljudi XX i XXI veka, mada sumnjam da je i u ranijim vekovima bilo bitno drugačije. Uprkos svemu, Rusi u većini misle da su drugačiji. tj. bolji od ostatka sveta.
Što bi bila njihova unutrašnja stvar i njihov problem kad ne bi ispoljavali neskrivene mesijanske namere da spasu ostatak sveta, bar onaj njegov deo koji im je u domašaju. Poslednjih meseci je isplivalo – iako se nije mnogo ni prikrivalo, naprotiv, najavljivalo se na sva zvona – da je pokoravanje Ukrajine trebalo da bude samo prva etapa u stvaranju Ruskog sveta. Pokazalo se da su zaglavili u Donbasu, što se (ovo je naknadna pamet) moglo i predvideti s obzirom na to da je invazija odvija u fiktivnom vremenu neuklopivom s realnim. Vidi se to i na terenu, tj, na bojištima. Svugde gde ne mogu dopreti artiljerijom i hipersoničnim raketama, ruske trupe kasne. Najmodernije naoružanje u rukama antimodernih stratega jeste razorno, ali razorno u smislu zemljotresa ili cunamija. To je pre erupcija prirodnih stihija, nego ratna operacija s jasnim političkim ciljem. Jer ono što je pokrenulo Ruse nije politika, nego geopolitička halucinacija.
Velika je šteta što je Paul Virilio umro, vredelo bi pročitati njegovu analizu ovog krstaškog pohoda protiv realnosti, jalovog (iako krvavog) pokušaja da se poštovanje namakne grubom silom.
Bio sam nedavno sa Pavlom Rakom kod Kukića u Čačku. Pavle zna dosta o Rusiji, živeo je izvesno vreme tamo, bivša žena mi je Ruskinja (tipična koliko sam shvatio iz priče). Ono što je bitno, Pavle lično poznaje Dugina. Svašta sam čuo pre nego što je Pavle posle dva dana produžio za Svetu Goru. Pavle je nesklon grubim i prejakim rečima, ali koliko sam razabrao iz njegove priče, Dugin – vodeći ideolog Ruskog sveta, Putinov Raspućin – u mentalnom i moralnom smislu jedva da je odmakao od Dragoša Kalajića i Bokana. Kalajić je, uostalom, bio član redakcije Duginovog otvoreno nacističkog časopisa Elementi, mislim da je Bokan bio saradnik.
Kao što je Milošević krajem osamdesetih preuzeo Ćosićevu nakaznu ideologiju – a Ćosić Miloševića još 1985. odabrao za izvođača radova koji će robijati umesto njega – Putin je preuzeo Duginovu mistično -epileptičarsku papazjaniju i uspostavio je kao rusku državnu politiku. Kako će ta avantura završiti, ostaje da se vidi, kakogod, međutim, završila, ostaviće posledice neuporedivo gore (i trajnije) od posledica rata u Jugoslaviji
Ovako ja to vidim: Rusija i Rusi su neka vrst uveličavajućeg stakla za besmiso ovog sveta, koji oni shvataju vrlo ozbiljno, nije preterano reći ni preozbiljno i valjda zato im zapada da obavljaju sve prljave, a neizbežne, svetske poslove.
Ostaj mi zdrav,
pozdrav,
B.
p.s. jadno je ovo i bedno vreme, ali mora se biti savremen
utorak, 19. aprila, na tržnici
Kažeš da ne držiš do identiteta, kako ličnih, tako ni kolektivnih. I ja te, bezbeli, dobro razumijem. Ali da čovjek, a onda i zajednica, ne bi postali opsesionirani identitetima i da ne bi postali svojevoljnim ili porobljenim žrtvama velikih identitarnih iluzija, nužno je da se o identitetima može misliti. A o naciji, vjeri, svojoj šepavosti, ćoravosti ili muzikalnosti – što su također sve identiteti, moguće je misliti sve dok se identiteti ne učvrste, ne postanu nedvosmisleni, dok se krvlju, nesrećom i ludošću ne cementiraju, jer nakon što se to dogodi, o identitetima se više ne može misliti. Dakle, sve dok ti identitet ne postane sudbina, a ti sudbine rob, moguće je misliti. A čim misliš, nacija, vjera, muzikalnost i ćoravost postaju ono iznad čega se čovjek uzdiže. Identiteti su tad načini da se bude. Nisu cilj. Ali kažem, to je moguće samo dok stvar nije dovršena. Dovršeni identiteti su cilj i smisao. Oni su iznad čovjeka. On, da tako kažem, nije više čovjek, nego je šepavac. Hrvat. Katolik. Fanatik. Pritom, prezir prema fanatizmu uglavnom je uzaludan. Jer kada imaš posla s ozbiljnim fanatizmom, možeš samo šutjeti. Ili bježati. Jer nije fanatik Šešelj, niti je fanatik Boško Obradović. Pa čak ni Ante Pavelić nije bio fanatik. Sve su to, manje ili više, delinkventi, kriminalci i psihopati. Oni o čijem mišljenju nemaš šta da misliš. I kad učine zlo, pa čak i kada to zlo podrazumijeva ubijanje ljudi, hiljada, desetina hiljada, milijuna mrtvih po masovnim grobnicama i u krematorijima, čak ni tada takvi se ne mogu nazvati pravim fanaticima. U svojoj kriminalnoj raboti oni samo parazitiraju na tuđem fanatizmu. I stvaraju fanatike među svojim žrtvama i neprijateljima. Pravi fanatici su oni koji su protjerani iz svojih zavičaja, nakon što su im pobijena djeca, silovane kćeri, zatrto sjeme. Oni su ti nacionalno dovršeni Ukrajinci, Srbi, Hrvati. O njihovim stavovima i identitetima nemoguće je misliti. S njima je nemoguće razgovarati. Oni su roboti nesreće.
Pomalo zavidim Pavlu Raku na poznanstvu s Duginom. Mislim, zavidim ja njemu i na koječemu drugom, uglavnom na daru, karakteru i znanju, ali mu zavidim i na Duginu, jer mislim da bih ja ovakav od poznanstva s takvih tipom imao mnogo više nego što može imati Pavle. Meni je, naime, posve prirodno da rečeni nije daleko odmakao od Kalajića i Bokana. Od Kalajića je, vjerojatno, čak i manje zanimljiv. Ali me zanima kako se ponašaju, šta rade, kako komuniciraju u sitnim i nevažnim svakodnevnim okolnostima, takvi likovi kojima ne bi bio baš nikakav problem da na svojim plećima i na svojim učenjima ponesu par stotina hiljada iskasapljenih Ukrajinaca. Zanima me šta piju u kafani, imaju li psa, umiju li kuhati, čitaju li na zahodskoj školjki. Sve me u vezi njih zanima.
Inače, kad smo kod Kalajića, vjerojatno sam ti o tome pričao, ali moram opet: onoga posljednjeg prijeratnog ljeta, godine 1990, Dragoš Kalajić po priči u koju sam sklon vjerovati, jer mi je vrlo detaljno ispripovijedana, ljetovao je na Braču, zajedno sa svojim velikim prijateljem, povjesničarom umjetnosti i velikim estetom Igorom Zidićem. Igor možda nije bio tako lijep kao Dragoš, ali jest bio vrlo naočit. I jednako tako estetiziran. Svaka stvar na njemu uvijek je bila probrana, promišljeno dizajnirana. Olovka, ako bi je uzeo da nešto pribilježi, nikad ne bi bila obična olovka. Kašičica kojom će promiješati čaj. Šalica u kojoj je čaj, makar bila i ona industrijska, s natpisom proizvođača čaja, najednom je u prisustvu Igora Zidića, ili čim bi se on njome poslužio, postajala artefakt. Dakle, sve je bilo kao i u Dragoša Kalajića. Uz blagu, ali značajnu razliku u tonalitetima, koja se, duboko u to vjerujem, više ticala razlike između njihovih nacionalnih kolektiva, nego razlike u njihovim ličnim temperamentima i prirodama. Kalajić je, naime, bio u onim agresivnim bijelim odijelima, s leptir mašnama, frizurama i parfemima također agresivnim, i govorio je malo preglasno. Zidić je bio u tonovima diskretnijim, bez leptirki i kravata, dizajniran kao švicarski bankar koji glumi boema. Ili kao direktor kakvoga njujorškog muzeja moderne umjetnosti. Kalajić je bio raskošan salonski fašist, bučan i prezriv srpski nacionalist. Zidić, pak, isti takav, samo malo drukčiji hrvatski nacionalist, i fašist koji se nikad ne bi tako deklarirao. Kalajić je prema Hrvatima imao u dlaku isti odnos kao Zidić prema Srbima. I bili su najbolji prijatelji, ljetovali su vrlo glasno i raspusno na otoku Braču, tog posljednjeg ljeta posljednjega našeg srpskohrvatskog mira. A onda se, godinu kasnije, zaratilo, i dvojica naših junaka ponijeli su na svojim privatnim plećima sudbine svojih kolektiva. Dragoš se uključio, angažirao se, putovao po okupiranim hrvatskim teritorijima, lomio pogače, jeo slaninu i luk sa srpskim narodnim junacima, postao senator Republike Srpske, i malo-pomalo iščezavao na dubokim marginama poraženih srpskih nesretnika i čudaka. Bio je gotovo ganutljivo beznačajan one ljetne noći 2005, kad ga je u Beogradu susrela smrt. Samo dvadesetak godina ranije, isti taj Dragoš Kalajić bio je jedan od najprominentnijih beogradskih javnih intelektualaca, umjetnika i kulturtregera. Volio bih znati je li Zidić slao telegram u Beograd. Kome ga je slao? Što je u tom telegramu pisao? Volio bih znati je li možda putovao na sahranu. Čak bih se i kladio da jest. Njemu bi, doista, bilo ispod časti da se odriče prijatelja. On je, kao i Dragoš, pjevčić uzdignutog repa, čovjek s vrlo visokim osjećajem za vlastiti ugled i dostojanstvo. Takvi nikad javno ne povraćaju.
Ali što je bilo s njim dok je Dragoš Kalajić propadao onako kako je propadao srpski ratnički i nacionalni ugled tokom devedesetih? Igor Zidić najprije je bio predložen za ministra kulture. Sam ga je Tuđman zvao, jer je Zidić sjedio u nekim redakcijama koje su 1971. štampale dosadne Tuđmanove članke o nacionalnom pitanju. Međutim, odbio ga je. Poslije će se govoriti da je Zidić odbio Tuđmana jer je bio mudar i znao je da mu takav angažman nije potreban. Ja mislim da ga je odbio zato što njegova taština nije mogla podnijeti da jedan Tuđman, po njegovom osjećaju posve naeartikuliran, u tim očajno lošim odijelima, s tim groznim okvirima za naočale, nudi da mu on, Igor Zidić, bude ministar. Umjesto toga Igor je vladao Modernom galerijom, objavljivao je monografije hrvatskih likovnih klasika – oduvijek je odlično pisao o umjetnosti, mnogo bolje od Dragoša – a kada je Bill Clinton putovao preko Zagreba u Bosnu, pa kad su na zagrebačkom aerodromu razapeli šator u kojem će hrvatski predsjednik dočekati američkog, jer ovom se nije dalo s aerodroma ići u Zagreb, Igor Zidić je, po Tuđmanovoj molbi, probirao klasična djela hrvatskoga slikarstva, ono čime se mi kao nacija ponosimo, da ih pred Clintonom izloži u šatoru na aerodromu. To mu se, za razliku od ministrovanja, učinilo zgodnim i dostojnim njegova ugleda.
Poslije je postao predsjednik Matice hrvatske, a danas je, kao dobro držeći osamdesettrogodišnjak, i dalje jedan od dvojice-trojice glavnih kunsthistoričara u državi, ugledan i cijenjen od kulturne elite, u šestom je ili sedmom braku, s jednom pola života mlađom umjetnicom, koja se bavi nekom svojom slabo komunikativnom umjetnošću, koju on vrlo uspješno naokolo reklamira. I sve u svemu, za razliku od Dragoša Kalajića, koji je u ovom našem ratu nešto, ipak, uspio izgubiti, Igor Zidić na suštinskom je dobitku. Osim što više nije s Dragošem ljetovao na Braču. Ili samo ja mislim da nije. Pa kad mi moji beogradski drugovi sasvim ozbiljno govore da su Hrvati dobili rat protiv Srba, a ja im odgovaram da pričaju ozbiljne gluposti, samo jedan ozbiljan argument na njihovoj je strani: razlika u sudbinama dvojice velikih prijatelja, fašista i nacionalista, esteta i umjetnika.
Ja čak mislim da su Dragoš i Igor pametniji, talentiraniji i opasniji od Dugina. Dugin je onoliko veći bezveznjak, neznalica i jad od ove naše dvojice, koliko je Rusija prostranija, veća i opasnija od Srbije i Hrvatske.
Živio,
m
26.4.2022.
Nema sumnje, Miljenko, da bi ti imao – a posredno bi imali i tvoji čitaoci – neuporedivo više od poznanstva sa Duginom nego Pavle Rak. Pavle zapravo nije imao ništa. Njegove oči vide mnogo manje zla od tvojih, (naročito) od mojih, a kod Dugina bi se imalo štošta videti. (I analizirati.)
Sve što je Pavle video sažeo je u dijagnozu – Dugin nema distancu od sebe. Treba reći da je u teologiji Pavla Raka nemanje distance fatalna dijagnoza. Evo kako ju je Pavle postavio. Razgovor se bio poveo o isihastičkim tehnikama molitve srca, a Dugin je u jednom momentu rekao da je baš dobra stvar očistiti srce, ispuniti ga nestvorenim božanskim energijama i onda te energije eksteriorizovati i upotrebiti ih za “uništavanje neprijatelja”.
Nije to Pavla ni malo uzrujalo. Zna on puno o “tajni bezakonja” – i o mnogo čemu još – a govori, ako uopšte govori, mnogo manje nego što zna. Za razliku, recimo, od Dragoša Kalajića koji je naveliko govorio (i pisao) o stvarima o kojima ništa nije znao, o kojima se, strogo uzev, ništa ne može ni znati jer su to puke mistifikacije, fantazmi ambicioznih umova koji nisu napravili distancu od sebe, a behu naumili da otkriju tajne sveta. Za one koji imaju uši da čuju, napraviti distancu od sebe Rakova je, našem vremenu prilagođena verzija nekoliko ključnih hrišćanskih teologema, jedna od kojih je “umreti za sebe”. Ta distanca od sebe – koja se često uspostavlja polusvesno, nesvesno ili čak u beutima – jer se taj proces odvija u najdubljim slojevima sebe – je kenosis, ispražnjenje. Ako se ne isprazniš od sebe, onda svet ispuniš sobom, ali potpadneš pod vlast stihija sveta koje – budući da nemaš distancu od sebe – smatraš nečim svojim. Ako imaš distancu od sebe, to te uopšte neće izbaviti potpadanja pod vlast stihija sveta, ali će te izbaviti zablude da ti njima vladaš, a ne one tobom.
Da bi čovek napravio distancu od sebe, uopšte ne mora biti religiozan. Ti, recimo, imaš tu distancu iako formalno nisi vernik. Vidi se to u tvojim tekstovima. A i sam si mi pisao o dva Jergovića od kojih jedan uvek nadzire onog drugog.
Naravno… ljudska slabost je isuviše očigledna i najradikalnijim arijevskim junacima i iluminatima pa oni krivicu za takvo stanje stvari svaljuju na “dekadenciju”, “zaborav primordijalnog znanja”, “prekid tradicije” i “degradaciju herojskog čoveka”, ali sve se to, naučavaju Guenon i Evola i Kalajić, ipak može prevladati, samo treba zajahati tigra, plivati protiv struje i naći čoveka koga nema, koji možda nikad nije ni postojao – svenzadara koji će te uputiti u inicijaciju.
Među onima koji ne naprave distancu od sebe, ima dosta darovitih, obrazovanih i šarmantnih osoba, ono, međutim, što ih neraskidivo povezuje s ruljom koja je njihovo glavno oruđe jeste da gdegod bace pogled vide sebe i osete da je to što vide njihovo. Seti se ahamkare. Budizam (u ovom slučaju tibetanski) ima još dubokih uvida, Recimo ovaj: Problem nije tamo gde ga vidiš nego u načinu na koji ga gledaš.
Inače, ispravno nagađaš, Miljenko, Dugin uopšte nije daleko odmakao od Kalajića i Bokana – verovatno je u nekim stvarima i ispod njihovog nivoa (ali ima više tenkovskih divizija) – nije, štaviše, isključeno da je upravo Kalajić bio taj koji je Dugina “inicirao” u Guenona i Evolu, prethodno nepoznate u Rusiji, ali vrlo upotrebljive kao komponenta za eksplozivnu smesu ruskih epileptičnih filozofija i nakaradnih teozofija, koja je nedavno detonirala u Ukrajini, a moglo bi se lako dogoditi da detonira i na drugim mestima. Ima, naravno, između Dugina i Kalajića i razlika. Dugin je visoko pozicioniran u ruskim KGB-ovskim, “naučnim”, političkim (i ko zna kakvim još) ruskim strukturama, dok je nesretnog Dragoša potraga za primordijalnim znanjima i inicijacijama odvela u involuciju, u treći ešalon (i peti platni razred) pljačkaške družine Mire Marković, kojoj je služio kao uterivač strahova u kosti preispoljnih beogradskih kukavica.
Da je Dragoš, bog da mu dušu prosti, počem poživeo do naših dana, – i da je ostao u dobroj kondiciji – odavno bi već bio na prilazima Mariupolju, odeven u fancy maskirnu uniformu, u društvu Ramzana Kadirova, odakle bi slao pompezne izveštaje o sintezi evroazijskog islama i pravoslavlja i inicijacijskoj fuziji arijevskog slovenstva i čečenstva.
Uprkos svemu, Kalajića nikada nisam otpisao – kako se to kaže u Srbiji – niti su moja naklonost i selektivno poštovanje prema njemu oslabili. Povremeno ga jesan baš žestoko (i posprdno) kritikivao u štampi, iako nikada đonom kao recimo seoske rapalje, Ćosića i Koštunicu. Šta god da radio, Dragoš ipak nije bio taj nivo. Kalajić mi to, moram priznati, nikada nije zamerio. Kad god bismo se sreli, a sretali smo slučajno, dvaput-triput godišnje, na Sajmu knjiga ili negde na ulici, zastali bismo, ili otišli negde na kafu, i popričali na predratne teme.
Poslednji put sam ga sreo 2001. i svratio ga u derutni kafić Alan Ford – u kome sam izjednačavao pritiske depresija – Kalajić je onako nadodoljen stoički ušao u Alana Forda, popili smo kafu i porazgovarali pour finir encore. Posle sam čuo – i bilo mi je drago da čujem – da je umro mirno i dostojanstveno.
Ipak je u Kalajiću bilo neke plemenitosti i nekog gospodstva, iako ponajmanje na mestu gde je mislio da je to najvidljivije – u odevanju. Kalajićevi i Zidićevi brački stajlinzi (odakle mi je toliko poznato ime Zidić) koje si ti u “duhu tvog kolektiviteta” opisao kao “blagu, ali značajnu razliku u tonalitetima, koja se, duboko u to vjerujem, više ticala razlike između njihovih nacionalnih kolektiva” – a koju bih ja, u duhu mog kolektiviteta i moje poetike direktnije opisao kao razliku između beogradskih i zagrebačkih nužnika – zapravo je puki dendizam, jedna od najvidljivijih manifestacija dekadencije zapada protiv koje se Dragoš, a pretpostavljam i Zidić, toliko borio.
Pojam gospodina i gospodstva za mene je onaj pariski grof iz XIX veka, direktni potomak Merovinga, koji je svake večeri igrao karte sa svojim lakejem, sve vreme se, kako to ide pri kartanju, svađajući i pičkarajući, da bi ga lakej pred zoru skinuo u ušuškao u krevet. Ili Sreten Marić, koji se odevao čak i za moj ukus nemarno, a pred kojim su se drski užički kelneri klanjali do zemlje, kao što su nešto manje drski opštinski funkcioneri – kojima Marićevi genijalni prevodi i predgovori nisu značili ništa – drhtali pred njim.
Ostaj mi zdravo, Miljenko.
Pozdrav,
B.
29. april, podne
Zlokobno mi zvuči, ali na neki način i tipično, način na koji Pavle Rak opisuje Dugina: “nema distancu od sebe”. Ti si ove riječi protumačio kroz Rakovu teologiju, mene su podsjetile na nešto drugo. A možda i na to isto, samo iz drukčije perspektive. Kao sasvim mali dječak bio sam odistinski prestravljen svijetom. Kao što sam ti već govorio, imam vrlo rana, duboka, obuhvatna i intenzivna sjećanja. Uglavnom na razne užase. A sve što bih prvi put vidio, ili prvi put pomislio, bilo je strašno. Tako da ta moja sjećanja uglavnom imaju formu mentalnih udara, elektrošokova, eksplozivnih saznanja. I uvijek bih, kada bih o saznanju, o nekoj djetinjoj ideji bila riječ, pamtio ne samo ideju, nego i trenutak, mjesto, miris, boju i osjećaj njezina nailaska. Tako pamtim večer u Drveniku, bila je zima, Nono i Nona su bili dolje u konobi, mene je već ranije leglo spavati, ali onda me nešto probudilo. Probudila me misao o konačnosti, o vlastitoj granici i o tome da postoji vrijeme iza kojeg je ništa. Misao o smrti i o ništa. Imao sam samo pet godina, bio sam sam, nisam vladao mehanizmima samosmirivanja, obuzdavanja straha, nisam umio misao prebaciti na nešto drugo. Koješta će mi se u životu nakon ovog događati, ali i danas mi se čini da nikad poslije nisam doživio nešto toliko strašno. I onda sam – toga se također savršeno jasno sjećam – najednom postao svjestan sebe koji se tako strašno boji. I mogao sam, ali zaista po prvi put u životu, vidjeti kao činim nešto što baš i ne bih morao učiniti. I mogao sam se vidjeti sa strane, i misliti kako taj moj strah nije jedino što postoji, nego postoji i pogled na mene i na taj strah. I taj pogled sam također ja. Do tog trenutka činilo se da postojim samo jedinstveni ja, a sve ono mene je neka strašna neman svijeta, čiji je cilj da zadaje strah. Od tog trenutka za mene postojao je i taj neki ja, koji mnogo mirnije, bez takvog straha i bez toga da ga stalno nešto boli, vidi ono što osjećam i radim. Ali nakon toga ni svijet više nije bio neman, nego je i svijet počeo postojati nezavisno od mene, ili čak kao neki tajanstveni dio mene.
Tako je to, kažem, izgledalo. Strah koji je bio veći od mene stvorio je u jednoj noći, meni petogodišnjaku, cjeloživotnu distancu od sebe. I uglavnom se vidim kao neki slabi jadnik, pa onda samom sebi pokušavam služiti kao štaka. Onaj koji nadgleda, koji me vidi s distance, uvijek je bolji od onog kojeg gleda. Taj dolje nepopravljivo je sjeban. Ali, na neki način, ovaj gore od njegove sjebanosti nešto stvara, smišlja.
Međutim, postoje ljudi kojima se nikad nije dogodilo ono što se meni dogodilo s pet godina. Oni zauvijek žive u onom prvobitnom djetinjem svijetu koji sam ti opisao. A djeca su, suprotno od odraslih predrasuda, ali i suprotno od jezika i simbolike svih velikih religijskih sustava, zapravo vrlo zla. Dijete nije nevino, kao što bi to kršćani htjeli, dijete je samo prazno. A ta praznina je, kao i u dementnih staraca, vakuumirana strahom. Sa stjecanjem iskustva, s ponavljanjem istih doživljaja, strah polako popušta i zlo se širi. Onaj tko nema distancu od sebe, onaj tko sebe u svakom trenutku ne može vidjeti, zauvijek ostaje zlo dijete. Ne dajem ja ni pet para na koncept vraga, nečastivog, sotone, kao ni na psihopatološke poremećaje kao uzročnike zla. Nema tog vraga ni tog psihopata koji bi u zlu bio ravan djetetu. To opet govorim sjećajući se sebe. Ali i ne samo sjećajući se sebe. Pritom, iz djetinjstva, iz te prvobitne djetinje perspektive, nemoguće je izaći bez stvaranja distance, bez cijepanja te strašne magmatske svijesti djeteta kao svijeta.
Neobično mi je da ljudi to ne vide. Recimo, ljudi u Adolfu Hitleru obično vide bolesnika. Ili vide vraga. Ali Hitler je, to očigledno je u svakome njegovom nastupu, vječno dijete. Razlika između njega i cjelokupne one ekipe iz mlađe grupe u obdaništu samo je u tome što su ljudski mladunci, kao i uglavnom svi drugi mladunci, evolucijski zaštićeni svojom mladunačkom ljupkošću. Zašto svi ti mačići, kučići, praščići, štakorčići i čovječići izgledaju tako da se raznježiš nad njima? Vrlo jednostavno: zato da ih na licu mjesta ne bi ubio i pojeo. Hitler je, kao i toliki drugi, kao i Dugin u Rakovom opisu, dijete koje je samo izgubilo tu mladunačku zaštitnu ljupkost. I umjesto nje pridobio je mnogo strašniju masku proroka. Lažni proroci i unesrećitelji čovječanstva djeca su s maskama odraslih ljudi. “Baš (je) dobra stvar očistiti srce, ispuniti ga nestvorenim božanskim energijama i onda te energije eksteriorizovati i upotrebiti ih za ‘uništavanje neprijatelja’”, kažeš da je tako Dugin objašnjavao Pavlu Raku. Pa tako sam i ja mučio i ubijao mrave, moje neprijatelje, u Drveniku, na jednom zidiću u susjedstvu. Nakon noći koju sam ti opisao nisam to više činio.
Lijepa ti je, i na žalost vrlo tačna, slika Dragoša Kalajića, kako na prilazima Mariupolju, glumeći Malapartea, sastavlja pompoznu raspravu o sjedinjenju slavenske i čečenske duše, i o tajnoj stazi k jedinstvu praksi pravoslavlja i islama. Ali, za razliku od tebe, za Kalajićev soj nemam ja ni milosti ni dragosti. No, kako si, kao opoziciju Dragošu, spomenuo Dobricu Ćosića i Koštunicu, “seoske rapalje”, na um mi je palo nešto malo blesavo, ali što ću svejedno izgovoriti. Je li moguće da je tvoja milost prema Kalajiću i prema sličnom soju ljudi, a odsustvo bilo kakve milosti prema dvojici spomenutih, kao i prema stotinama njima bliskih epizodista, dijelom uvjetovana tvojom bajnabaštanskom početnom perspektivom? Naime, meni se, izraslom ne toliko iz Sarajeva, koliko iz jedne, mnogo već opisane, bolesne, neurotične i veoma tužne hiper-građanske i hiper-malograđanske sredine, na Kalajića kao i na Zidića, kao izdanke upravo te sredine, ili čak i one koji se samo prave da su iz nje izniknuli, stvara golemi bijes i prezir, u kojem postoji i nešto što bismo mogli nazvati šovinizmom. (Ili kako se to danas učeno kaže – autošovinizmom.) Taj šovinizam, istina, nema etničkih ni vjerskih obilježja, ali jest šovinizam, jer je u osnovi generalizirajući.
A Ćosić i Koštunica, kad si baš njih dvojicu spomenuo, u meni mogu izazvati empatiju. Naročito ako ih slušam dok govore, pa pratim njihove geste. Ili, još češće, dok ih gledam kako su obučeni, a naročito obuveni. Ili kad vidim njihove aktntašne. I tu nesolidnu, ali monaško-isposničku svezanost i privezanost njihovih kravata. Kravata je kostrijet tog svijeta. Sredstvo za mučenje i samoponižavanje. Pa te prerazgažene cipele, ti strogokontrolirani, biskupski izrazi lica. I ta lažna učenost kojom se nastoji sakriti muka i tjeskoba zavičajnog naglaska. Uglavnom sve to u meni budi neko duboko sažaljenje. Pa pomišljam, naravno, posve krivo, da bi oni bili neki drukčiji ljudi, dobri, marljivi i moralno odgovorni, da nisu imali tu nevolju da se rode i odrastaju onako kako su se rađali i odrastali.
Ti si, međutim, te ljude iz svoga malo povišenog položaja Bajine Bašte, koja nije selo, a nije ni grad, gledao u njihovim prvim koracima. I odmah si ih prezreo. Dok si ti još želio biti rock gitarist i imati svoj band, oni su se učili vezivati svoje kravate, oni su navlačili građanska odijela, onako kako ateisti navlače monašku odeždu da bi popravili svoj socijalni i duhovni status. Uostalom, i tvoj odnos prema Vuku Karadžiću ima nešto od svega ovog…
Naravno, ovo posljednje shvati kao igru i fikciju, kojom sam pokušao olakšati i razmrdati onu tešku priču o Duginu i Hitleru kao radikalnoj djeci.
Živio,
m