Sav se život Ružinog brda okreće oko pijace Fenji, ona je gumno i agora četvrti. Ovde usta jedu i govore, pa se čuju jednako i odjeci legendi i tračevi mirisni kao tek ubrano bilje. Ugovaraju se poslovi, u gostionicama nadžidžanim kao biserna niska, trezveno, uz kafu, rečima mirnim i tihim. Onda se toči špricer, napitak nadolazećeg leta, raspaljuje nepce moćna palinka. Egészségedre, govore Budimci nazdravljajući, dok zvone rubovi čaša, a reč je sezamska, alhemijska, i znači: život je na Ružinome brdu ovde i sad. Imaju četvrti i ulice ustaljeno kretanje a opet, svaki je dan kao gutljaj znanog a uvek zagonetnog napitka.
Nosi ritam mađarskog, čas brzog čas usporenog govora, Budimci planu pa tonu u ćutanje. A na pijaci koja je, sad u rano leto, vrt izobilja pun plodova sa panonskih polja, spojile su se u žamoru reči starosedelaca i onih što su, putevima posla i ljubavi, ili samo nošeni vetrom, tek uplovili u grad. Budimci su ljudi od mere, vole privatnost, zato one što dođu ne pitaju mnogo. Nije red uostalom da se pitaju putnici otkud i kuda; ni dobar se majstor ne pita odakle mu zanatsko umeće, niti pisac koliko je u priči stvarnosti. Čoveku je u krvi da priča i što jeste i što nije. Tako na Ružinom brdu neki šapuću da se, sad u svetsko nevreme, bave spasonosnim i poverljivim poslovima, ali ne mogu više reći; o sebi prošlima, sadašnjima i budućima, govore odisejevski i avanturistički. U Budimu, na Ružinom brdu, ja kažem samo da sam posmatrač pticâ, iako ne znam mnogo o njima.
Ovde sam video Riđokosu što vozi autobus 149 uz strmu ulicu, slušajući kaskade klasične muzike na radiju Petefi. Tako sam čuo da je zovu Budimci: Vöröshajú. Puna usta kad kažeš, zvuči bujno kao riđa kosa, a napisana reč zanimljiva oku, sa tačkicama i akcentom na kraju nalik na kićanku na kapi. Vozi plavi autobus, lice joj je pegavo, vozi prateći put , pogled joj prostran, a reč brža jer je sa juga, od Segeda. Bude na trgu, sad u letnje dane, Francuskinja sa psom žućkaste dlake i šiljatih ušiju, koji liči na dinga. Odevena je po starinski, kao devojka sa goblena, nosi haljinu sa čipkastom kragnom, slamnati šešir i velike sunčane naočare skrivaju joj sitno, usko lice. Vegetarijanka je, traži list korijandera za čorbu što krepi usred letnje vreline.
Bude još kraj pijace, tamo gde ulica svija ka trgu Sel Kalman (stari ga još zovu Moskovskim), i taksista Adam. U vožnji, on se sav okrene suvozaču pa utone u legende o mađarskom rodu, koje je čuo i u koje veruje jer drugačije ne može biti, poreklo je jasno: došli su uralski konjanici iz suve stepe u ravnicu plodnu i blagorodnu, ostali u njoj i prvi poboli zastavu. Govori povlačeći crte na mapi i udarajući se o grudi, zatim zaplovi ka svome voćnjaku, kući, ženi. A moj drug, Indijac Abišak, fotograf, ovde, na pijaci Fenji traži prirodan ram svojim slikama.
Kupio jutros parče sira i grozd, pa između zalogaja govori o svetlu nakon kiše te kako je za dobar portret potreban i trenutak i raspoloženje. Gleda boje, miriše travke, a ponajviše upija lica, crte ljudske. Stao pred pijačni kafe, pruža šankeru čokot slatke, plave tamnjanike; slika budimskog bifedžiju, kože crvene i neobrijanog lica, kao Bahusa; pozira bifedžija malo nevoljko, ali već moli za sliku, kad bude: – U svakom, koliko god skroman bio – kaže Abišak – čuči pozer, egzibionista, glumac. Za portret, važni su valeri, nežniji su kad se prethodnog dana pije voda. – Barmen – kazuje Abišak, glagoljiv i odeven u jarke boje – to je zapravo indijska reč braman, jer pravi je šanker mudrac i slušalac, asketski trezan a reči svedene na njegov zanat.
Video sam na Ružinom brdu, kažem, mnoge, a evo jutros i njega. Zoltan mu je ime, mada se ime, pretopilo u nadimak, pa ga ceo kraj tako zove: Đango. Svira povazdan na pešačkom ostrvu ispred trga na gitari sa usekom, svira kao Đango Renart, koji je spajao džez i ciganske melodije, samo što on, budimski Đango, doda i čardaš i neki svoj, panonski bluz. Ne govori Đango puno, tek ponekad, dok otpuhuje kolutove sa cigarete zataknute, kako rade kafanski svirači, za gitarske čivije. – Ti si gitarista, vidim kako gledaš u moje prste – kaže kad prepozna drugog muzičara, a govori onako kako i svira, propliće mađarske i strane reči.
Bude, među slušaocima, ljubopitljivih koji u predasima pesme pitaju što se ne pita: odakle, dokle. Na to se svirač odmah uhvati gitare, usne razvuče u osmeh, gleda u znatiželjnika pa mu odgovara pesmom. Evo, naoblačilo se nad Ružinim brdom, gusti kumulusi kao šnenokle, a on počeo finu sanjarsku temu: Đangove Oblake. Odakle i dokle, to se na Ružinom brdu ne pita, niti govori, zna to Đango, ali nije čovek kamen pa da ćuti, priče, kao i muzike, uvek mora biti, da ne postane čovek strvina na koju se hvata bezbojni lišaj.
Vele Budimci za svirača da je odnekud sa Zakarpatja, došao pre ratnih događaja, ili neznatno pre, ponevši svoju gitaru sa usekom. Kažu da ima pasoš i tamošnji i ovdašnji. Kazali su, njemu i njegovima: čekaćemo vas na stanici, a onda nikog nije bilo. Nije tačno, odgovaraju na to drugi, primila ih je mađarska rodbina, ali već sutradan pitali su kada će poći dalje. Gledala je rodbina televiziju, slike jurnjave, pune prašine i strke, ali oni što odlaze od svoga doma, znaju: ostavi se u kući otvoren prozor i upaljena svetla i ne bude više pogleda unazad.
Svira Đango sad Elingonov Karavan, ubrzao tempo, melodiju na svoju okrenuo, pa uho jedva razaznaje temu. Slušam tu mešavinu tonova i, kad retko progovori, kašu od reči punih ritma, vrti se u batu svinga i Ružino brdo i trg i pijaca, koja je gumno i agora četvrti. Stopiće se u ovome gradu ritam starogradskog govora i novog, koji donosi zvuk karpatskih kiša. Neki ostaju u Budimu, srasta nova brada na licu, neki idu dalje. Pred odlazak se ne čuje sezamsko egészségedre, ne pije se ni vino u kojem je razgovor i sećanje, niti palinka što žari i omamljuje. I nema strke na stanicama. Karte se kupuju tiho, kao što se izgovara reč pályaudvar.
Od pijace Fenji putevi vode ka budimskom zamku i preko mosta u Peštu, preko Margitinog mosta zlaćane boje. Ima na Ružinom brdu puno ptica, a ja sam njihov posmatrač, ne znam mnogo o njima.
Đango sa Moskovskog trga
Sav se život Ružinog brda okreće oko pijace Fenji, ona je gumno i agora četvrti. Ovde usta jedu i govore, pa se čuju jednako i odjeci legendi i tračevi mirisni kao tek ubrano bilje. Ugovaraju se poslovi, u gostionicama nadžidžanim kao biserna niska, trezveno, uz kafu, rečima mirnim i tihim. Onda se toči špricer, napitak nadolazećeg leta, raspaljuje nepce moćna palinka. Egészségedre, govore Budimci nazdravljajući, dok zvone rubovi čaša, a reč je sezamska, alhemijska, i znači: život je na Ružinome brdu ovde i sad. Imaju četvrti i ulice ustaljeno kretanje a opet, svaki je dan kao gutljaj znanog a uvek zagonetnog napitka.
Nosi ritam mađarskog, čas brzog čas usporenog govora, Budimci planu pa tonu u ćutanje. A na pijaci koja je, sad u rano leto, vrt izobilja pun plodova sa panonskih polja, spojile su se u žamoru reči starosedelaca i onih što su, putevima posla i ljubavi, ili samo nošeni vetrom, tek uplovili u grad. Budimci su ljudi od mere, vole privatnost, zato one što dođu ne pitaju mnogo. Nije red uostalom da se pitaju putnici otkud i kuda; ni dobar se majstor ne pita odakle mu zanatsko umeće, niti pisac koliko je u priči stvarnosti. Čoveku je u krvi da priča i što jeste i što nije. Tako na Ružinom brdu neki šapuću da se, sad u svetsko nevreme, bave spasonosnim i poverljivim poslovima, ali ne mogu više reći; o sebi prošlima, sadašnjima i budućima, govore odisejevski i avanturistički. U Budimu, na Ružinom brdu, ja kažem samo da sam posmatrač pticâ, iako ne znam mnogo o njima.
Ovde sam video Riđokosu što vozi autobus 149 uz strmu ulicu, slušajući kaskade klasične muzike na radiju Petefi. Tako sam čuo da je zovu Budimci: Vöröshajú. Puna usta kad kažeš, zvuči bujno kao riđa kosa, a napisana reč zanimljiva oku, sa tačkicama i akcentom na kraju nalik na kićanku na kapi. Vozi plavi autobus, lice joj je pegavo, vozi prateći put , pogled joj prostran, a reč brža jer je sa juga, od Segeda. Bude na trgu, sad u letnje dane, Francuskinja sa psom žućkaste dlake i šiljatih ušiju, koji liči na dinga. Odevena je po starinski, kao devojka sa goblena, nosi haljinu sa čipkastom kragnom, slamnati šešir i velike sunčane naočare skrivaju joj sitno, usko lice. Vegetarijanka je, traži list korijandera za čorbu što krepi usred letnje vreline.
Bude još kraj pijace, tamo gde ulica svija ka trgu Sel Kalman (stari ga još zovu Moskovskim), i taksista Adam. U vožnji, on se sav okrene suvozaču pa utone u legende o mađarskom rodu, koje je čuo i u koje veruje jer drugačije ne može biti, poreklo je jasno: došli su uralski konjanici iz suve stepe u ravnicu plodnu i blagorodnu, ostali u njoj i prvi poboli zastavu. Govori povlačeći crte na mapi i udarajući se o grudi, zatim zaplovi ka svome voćnjaku, kući, ženi. A moj drug, Indijac Abišak, fotograf, ovde, na pijaci Fenji traži prirodan ram svojim slikama.
Kupio jutros parče sira i grozd, pa između zalogaja govori o svetlu nakon kiše te kako je za dobar portret potreban i trenutak i raspoloženje. Gleda boje, miriše travke, a ponajviše upija lica, crte ljudske. Stao pred pijačni kafe, pruža šankeru čokot slatke, plave tamnjanike; slika budimskog bifedžiju, kože crvene i neobrijanog lica, kao Bahusa; pozira bifedžija malo nevoljko, ali već moli za sliku, kad bude: – U svakom, koliko god skroman bio – kaže Abišak – čuči pozer, egzibionista, glumac. Za portret, važni su valeri, nežniji su kad se prethodnog dana pije voda. – Barmen – kazuje Abišak, glagoljiv i odeven u jarke boje – to je zapravo indijska reč braman, jer pravi je šanker mudrac i slušalac, asketski trezan a reči svedene na njegov zanat.
Video sam na Ružinom brdu, kažem, mnoge, a evo jutros i njega. Zoltan mu je ime, mada se ime, pretopilo u nadimak, pa ga ceo kraj tako zove: Đango. Svira povazdan na pešačkom ostrvu ispred trga na gitari sa usekom, svira kao Đango Renart, koji je spajao džez i ciganske melodije, samo što on, budimski Đango, doda i čardaš i neki svoj, panonski bluz. Ne govori Đango puno, tek ponekad, dok otpuhuje kolutove sa cigarete zataknute, kako rade kafanski svirači, za gitarske čivije. – Ti si gitarista, vidim kako gledaš u moje prste – kaže kad prepozna drugog muzičara, a govori onako kako i svira, propliće mađarske i strane reči.
Bude, među slušaocima, ljubopitljivih koji u predasima pesme pitaju što se ne pita: odakle, dokle. Na to se svirač odmah uhvati gitare, usne razvuče u osmeh, gleda u znatiželjnika pa mu odgovara pesmom. Evo, naoblačilo se nad Ružinim brdom, gusti kumulusi kao šnenokle, a on počeo finu sanjarsku temu: Đangove Oblake. Odakle i dokle, to se na Ružinom brdu ne pita, niti govori, zna to Đango, ali nije čovek kamen pa da ćuti, priče, kao i muzike, uvek mora biti, da ne postane čovek strvina na koju se hvata bezbojni lišaj.
Vele Budimci za svirača da je odnekud sa Zakarpatja, došao pre ratnih događaja, ili neznatno pre, ponevši svoju gitaru sa usekom. Kažu da ima pasoš i tamošnji i ovdašnji. Kazali su, njemu i njegovima: čekaćemo vas na stanici, a onda nikog nije bilo. Nije tačno, odgovaraju na to drugi, primila ih je mađarska rodbina, ali već sutradan pitali su kada će poći dalje. Gledala je rodbina televiziju, slike jurnjave, pune prašine i strke, ali oni što odlaze od svoga doma, znaju: ostavi se u kući otvoren prozor i upaljena svetla i ne bude više pogleda unazad.
Svira Đango sad Elingonov Karavan, ubrzao tempo, melodiju na svoju okrenuo, pa uho jedva razaznaje temu. Slušam tu mešavinu tonova i, kad retko progovori, kašu od reči punih ritma, vrti se u batu svinga i Ružino brdo i trg i pijaca, koja je gumno i agora četvrti. Stopiće se u ovome gradu ritam starogradskog govora i novog, koji donosi zvuk karpatskih kiša. Neki ostaju u Budimu, srasta nova brada na licu, neki idu dalje. Pred odlazak se ne čuje sezamsko egészségedre, ne pije se ni vino u kojem je razgovor i sećanje, niti palinka što žari i omamljuje. I nema strke na stanicama. Karte se kupuju tiho, kao što se izgovara reč pályaudvar.
Od pijace Fenji putevi vode ka budimskom zamku i preko mosta u Peštu, preko Margitinog mosta zlaćane boje. Ima na Ružinom brdu puno ptica, a ja sam njihov posmatrač, ne znam mnogo o njima.