Oprosti nam

Brat ispod čela nosi ponor
ispunjen s dva mrtva
i nekoliko stotina živih
mrtvaca

poslednji put je jecao
kad umrije njegova majka

imao je devet
ili devedesetdevet
svejedno
godine su samo brojka
niko od nas ne zna
koliko njih se
u određenom trenutku
nalazi na stanju

a kad je umro moj otac
brat je blago drhtao
kao napušten ulični pas
naslanjajuć lice na kućni prag

nekoliko dana ili godina poslije
ko bi to sada znao
(vrijeme je ionako propuh
između dva meridijana)
u srcima je nastupila suša

za plakanje ostale
samo dječije ruke
ispunjene nezagrljajima
dvoje mrtvih
i nekoliko stotina živih
mrtvaca

brzo smo naučili plakati rukama
bratovo se lice pretvorilo
u sivi mramorni spomenik
podignut mome ocu

gledajući u besprijekornu skamenjenost
moje su se ruke rascvale
u dva bijela nišana
koja smo zasadili
iznad glave i nogu njegove majke

prošlo je devet
ili devedesetdevet
godina
vijekova
ko bi to sada znao
a na uzvišenju punom kamenja
u raznim bojama i oblicima
fijuče tišina:
oprostiti ne mogu što si me
napustila živog!

iz trave
skamenjene ruke
uprazno grle
i jezikom nijemih
glasno uzvraćaju:
ni ja tebi što si me napustio mrtvu!

u kutu kod obližnje radnje
mjesnog kamenoresca
otac moj i majka njegova
isplakuju granitne suze
Boga zapitkuju kako se moglo dogoditi
da djeca njihova potroše sve
suze
oči
srce

sa devet

ili devedesetdevet

svejedno

Bog se potom ušunja
između nas dvoje
i sve slovo po slovo mrmori:
kad god vide koliko i kako
ste se skamenili
oni umru još jednom
i još jednom
pa opet
i opet

brat nasloni čelo
na kućni prag
šuti

čeka

da i Bog umre
kao što svi njegovi
jesu.

zato se moje ruke
sa svježim oblogama
od iskonskog straha
skamenjeno
prema Njemu ispruže
i prošapuću:

O p r o s t i  nam, Bože!
Znao si šta činiš.