U neobjavljenu knjigu prepjeva 89 ruskih pjesnika stavio sam šest pjesama Dimitrija Prigova (1940-2007), pjesnika, esejiste i kipara čije prezime na našem jeziku znači Skokov, a duhoviti skokovi mašte i jesu bitan biljeg njegove poezije. Evo jedan:
Milicaner se u sat kasni
Jesenjim parkom šetat krene
I ponad glave pokrivene
Nebo blijedi ko luk uzlazni
I u aleju budućnost svrati
Tako nelažno kad među tim
Ljudima posve razboritim
Njegova dužnost će nestati
Kad neće nužan biti mundir
Ni futrola, ni revolver
Kad postaće braća svi ljudi
I svaki – Milicioner
U mojoj knjizi Špijun iz Priperah možete naći pjesmu Prilog za biografiju nasljednog špijuna Jevrema Brkovića, uz napomenu da je to slobodan prevod pjesme jednog ruskog pjesnika:
Dok u sat kasni, i po tmuši,
Vraćao se iz Udbe parkom, Ovoj pjesničko-žbirskoj duši
Javila se u svjetlu jarkom
Sjutrašnjica, iz koje stane Posve nelažni raj da sviti Kad špijanja će da nestane,
Jer ljudi biće razboriti,
Kad postaće taj zanat hudi
Nepotreban kod vlasti sviju,
Kad braća svi će biti ljudi:
Svak biće špijun.
Ako Batjuškovljevu nenaslovljenu pjesmu Ima uživanja u divljini gore,koja je slobodni prevod 178. i 179. strofe iz IV. pjevanja Bajronovog Čajld-Harolda, danas doživljavamo kao samostalnu, a kritičari su je stavili u mnoge antologije ruske poezije, nema nikakvog razloga da se mojoj pjesmi o Jevremu Brkoviću porekne samostalnost.
Uzgred: sintagma nasljedni špijun pozajmljena je od A. G. Matoša koji je, u jednoj polemici, drao nekoga Nastića, kao ja Jevrema, a obojici naših junaka doušništvo je spadalo u porodičnu tradiciju.
Pjesmu o Jevremu uključio sam i u knjigu Zajebantske pjesme (90 kompjuterskih stranica) koja počinje jednom kratkom pod naslovom Katren nađen u ratnoj bilježnci:
Iako znadem: jesmo svi prašina,
da se dočepam Nogine, milije
bilo bi mi no da u šape Rašina
koža padne mi. Bi, svetog mi Ilije.
Čudna koincidencija: vladika Amfilohije Radović, kolokvijalno Risto Sotona, iza svršetka rata u BiH, Dabića je proglasio Svetim Ilijom. Ali što ne bi kad je SPC beatifikovala Milorada Vukojičića, odmila zvanog pop Maca, a taj nadimak je dobio po macoli, najomiljenijem sredstvu pomoću kojeg je svoje žrtve slao pred lice božje. Pop Maca je zaklao i majku Miše Jankietića, poznatog beogradskog glumca. Ali, to što SPC kaže, mora biti istina pa taman kad bi tice lećele naopačke, kako reče jedan od junaka iz komedije Đetići u parlamentu.
Jezička mašta crnogorskog puka nekad me podsjeti na Borhesa. Koji u knjizi Bestijarij kaže: “Ne zaboravimo ni pticu Gufusa, koji leti naopačke, jer njemu nije važno kamo ide, nego odakle dolazi”.
Ovo je, zapravo, vrlo realistična slika istinskog Montenegrinjca: vikend-četnici, među kojima je bilo i mojkovačkih profesora književnosti, išli su u BiH da se svete za Kosovo, jer su lećeli unatraške, okrenuti ka 1389. godini.
Riječ je o profesorima kakvi su nas, vaktile, gonili da iz Gorskog vijenca napamet učimo stihove kao što je serdar-Jankova izjava: “Kako smrde ove poturice“.
I Novak Kilibarda, profesor književnosti, za vrijeme rata, u Bijelom Polju, gdje muslimana ima nešto manje od polovine, iza govornice je rekao: “Muslimani drukčije mirišu nego mi.”
A ja tvrdim: kad smrde, jer ima i takvih, ne znam koliko, ali ih ima, na primjer Šerbo Rastoder, muslimani smrde uvlas isto kao pravoslavci. Jer mirisi se mijenjaju, smrad je večan, gospodaru, kaže Duško Trifunović. Kilibarda se zaludu naparfimirao “pokajnistvom”: iz njega i dalje bije smrad koji je vječniji u Crnoj Gori nego igdje.
Taj isti Kilibarda, koji je vaktile javno predlagao da se osnuje guslarska akademija u Nikšiću, a kad je bio ministar crnogorske ambasade u Sarajevu i uvlačio se u donje spremište Bošnjacima, svojim jučeranjim žrtvama, na sva zvona je razglašavao da je Gorski vijenac genocidno djelo.
Iz njegovog ugla i jeste: njegovi jurišnici su dolazili u BiH napaljeni njegovim govorima u kojima je replike junaka Gorskog vijenca: “Trijebimo gubu iz torine”, “Udri vraga, ne ostvav’ mu traga” i slično, pretvarao u koljačke lozinke. Danas, kad na njega pomislim, gotovo uvijek se sjetim i tetka-Ljušine kletve: “E, Kilibarda, Kilibarda, na svome se maslu pržio dabogda”.
P.S.
Naslov ovoga zapisa je, kako ste vidjeli, desterački. Jer nitko ne može posve nekažnjeno biti rođen u Crnoj Gori.
Prigov, Jevrem, Nogo, Kilibarda
U neobjavljenu knjigu prepjeva 89 ruskih pjesnika stavio sam šest pjesama Dimitrija Prigova (1940-2007), pjesnika, esejiste i kipara čije prezime na našem jeziku znači Skokov, a duhoviti skokovi mašte i jesu bitan biljeg njegove poezije. Evo jedan:
Milicaner se u sat kasni
Jesenjim parkom šetat krene
I ponad glave pokrivene
Nebo blijedi ko luk uzlazni
I u aleju budućnost svrati
Tako nelažno kad među tim
Ljudima posve razboritim
Njegova dužnost će nestati
Kad neće nužan biti mundir
Ni futrola, ni revolver
Kad postaće braća svi ljudi
I svaki – Milicioner
U mojoj knjizi Špijun iz Priperah možete naći pjesmu Prilog za biografiju nasljednog špijuna Jevrema Brkovića, uz napomenu da je to slobodan prevod pjesme jednog ruskog pjesnika:
Dok u sat kasni, i po tmuši,
Vraćao se iz Udbe parkom,
Ovoj pjesničko-žbirskoj duši
Javila se u svjetlu jarkom
Sjutrašnjica, iz koje stane
Posve nelažni raj da sviti
Kad špijanja će da nestane,
Jer ljudi biće razboriti,
Kad postaće taj zanat hudi
Nepotreban kod vlasti sviju,
Kad braća svi će biti ljudi:
Svak biće špijun.
Ako Batjuškovljevu nenaslovljenu pjesmu Ima uživanja u divljini gore, koja je slobodni prevod 178. i 179. strofe iz IV. pjevanja Bajronovog Čajld-Harolda, danas doživljavamo kao samostalnu, a kritičari su je stavili u mnoge antologije ruske poezije, nema nikakvog razloga da se mojoj pjesmi o Jevremu Brkoviću porekne samostalnost.
Uzgred: sintagma nasljedni špijun pozajmljena je od A. G. Matoša koji je, u jednoj polemici, drao nekoga Nastića, kao ja Jevrema, a obojici naših junaka doušništvo je spadalo u porodičnu tradiciju.
Pjesmu o Jevremu uključio sam i u knjigu Zajebantske pjesme (90 kompjuterskih stranica) koja počinje jednom kratkom pod naslovom Katren nađen u ratnoj bilježnci:
Iako znadem: jesmo svi prašina,
da se dočepam Nogine, milije
bilo bi mi no da u šape Rašina
koža padne mi. Bi, svetog mi Ilije.
Čudna koincidencija: vladika Amfilohije Radović, kolokvijalno Risto Sotona, iza svršetka rata u BiH, Dabića je proglasio Svetim Ilijom. Ali što ne bi kad je SPC beatifikovala Milorada Vukojičića, odmila zvanog pop Maca, a taj nadimak je dobio po macoli, najomiljenijem sredstvu pomoću kojeg je svoje žrtve slao pred lice božje. Pop Maca je zaklao i majku Miše Jankietića, poznatog beogradskog glumca. Ali, to što SPC kaže, mora biti istina pa taman kad bi tice lećele naopačke, kako reče jedan od junaka iz komedije Đetići u parlamentu.
Jezička mašta crnogorskog puka nekad me podsjeti na Borhesa. Koji u knjizi Bestijarij kaže: “Ne zaboravimo ni pticu Gufusa, koji leti naopačke, jer njemu nije važno kamo ide, nego odakle dolazi”.
Ovo je, zapravo, vrlo realistična slika istinskog Montenegrinjca: vikend-četnici, među kojima je bilo i mojkovačkih profesora književnosti, išli su u BiH da se svete za Kosovo, jer su lećeli unatraške, okrenuti ka 1389. godini.
Riječ je o profesorima kakvi su nas, vaktile, gonili da iz Gorskog vijenca napamet učimo stihove kao što je serdar-Jankova izjava: “Kako smrde ove poturice“.
I Novak Kilibarda, profesor književnosti, za vrijeme rata, u Bijelom Polju, gdje muslimana ima nešto manje od polovine, iza govornice je rekao: “Muslimani drukčije mirišu nego mi.”
A ja tvrdim: kad smrde, jer ima i takvih, ne znam koliko, ali ih ima, na primjer Šerbo Rastoder, muslimani smrde uvlas isto kao pravoslavci. Jer mirisi se mijenjaju, smrad je večan, gospodaru, kaže Duško Trifunović. Kilibarda se zaludu naparfimirao “pokajnistvom”: iz njega i dalje bije smrad koji je vječniji u Crnoj Gori nego igdje.
Taj isti Kilibarda, koji je vaktile javno predlagao da se osnuje guslarska akademija u Nikšiću, a kad je bio ministar crnogorske ambasade u Sarajevu i uvlačio se u donje spremište Bošnjacima, svojim jučeranjim žrtvama, na sva zvona je razglašavao da je Gorski vijenac genocidno djelo.
Iz njegovog ugla i jeste: njegovi jurišnici su dolazili u BiH napaljeni njegovim govorima u kojima je replike junaka Gorskog vijenca: “Trijebimo gubu iz torine”, “Udri vraga, ne ostvav’ mu traga” i slično, pretvarao u koljačke lozinke. Danas, kad na njega pomislim, gotovo uvijek se sjetim i tetka-Ljušine kletve: “E, Kilibarda, Kilibarda, na svome se maslu pržio dabogda”.
P.S.
Naslov ovoga zapisa je, kako ste vidjeli, desterački. Jer nitko ne može posve nekažnjeno biti rođen u Crnoj Gori.