Prije nego što se spusti u Sarajevo, i lijeno se razlije kotlinom u jedva malo veći potok, Miljacka se načas pokaže kao ozbiljna rijeka. Strm, okomit kanjon, uz koji se kreće tijesan drum, nekadašnja veza s istokom i svijetom sve do Carigrada, djelo je žive, plahovite planinske rječice koja bi se mogla, da je kojim slučajem ne znamo, pretvoriti u neki bosanski Colorado ili barem u Drinu, Taru ili Moraču.
Nakon što je Austrija usjekla trasu uskotračne pruge prema Višegradu, ovaj se kraj otkrio Sarajlijama u svoj njegovoj ljepoti.
Tu se Mošćanica ulijeva u Miljacku.
I tu je osamdesetih godina devetnaestog stoljeća kuću gradio Josef da Riva, Talijan, austrougarski državljanin, koji se u grad doselio odmah po okupaciji, da otvori skladište građevinskog materijala. U to doba nije bilo boljeg biznisa. Svud naokolo se gradilo, nastajalo je ono Sarajevo čiji obrisi i kulise postoje i danas.
Taj osam kilometara dug komad puta prema Kozijoj ćupriji nije imao ime.
Ili mu je ime bilo slabo i lako je nestalo da bi mogao biti nazvan po Talijanu koji se tu doselio i sagradio kuću.
Dariva.
Domaći čovjek ne bi za živu glavu na takvom mjestu, pustom i ukletom, gradio kuću.
Ali ono što je njemu pusto i ukleto, onome tko dođe izdaleka i ne zna za lokalne legende i vjerovanja, raj je na zemlji.
Uskoro je, 1890. ili 1891. Josef da Riva uz kuću podigao i restoran.
U njemu je točio vina dalekih krajeva.
Prokopao je brdo i u brdu prvi vinski podrum u povijesti Sarajeva. Sadio je lozu na obroncima iznad Kozije ćuprije. Nije priznavao sarajevsku zimu.
Na kraju je uredio i izletište na Bentbaši.
Ali sve to nije bilo dosta da se stare Sarajlije prestanu pitati zašto je podigao kuću na tako pustom i ukletom mjestu, daleko od ljudi.
Zaključili su da je Josef da Riva tamo negdje u svojim zavičajima ubio čovjeka, i da je od osvete bježao sve do Sarajeva i do Darive.
U tu sam priču i sam dugo vjerovao.
Ne znam kad sam i kako prestao vjerovati, ali čini mi se da je to bilo nedavno.
Njegov je spomenik neobično uščuvan. Je li razlog tome što je solidno sagrađen i što se zemlja nije pod njim ugibala, ili ga je nakon posljednjeg ukopa u grob – po svoj prilici 1964, kada je ukopan Ivan Ozor, o čijem srodništvu s Josefom da Rivom ne znamo ništa – netko obilazio i održavao?
Na Svetom Mihovilu/4
Josef da Riva
Prije nego što se spusti u Sarajevo, i lijeno se razlije kotlinom u jedva malo veći potok, Miljacka se načas pokaže kao ozbiljna rijeka. Strm, okomit kanjon, uz koji se kreće tijesan drum, nekadašnja veza s istokom i svijetom sve do Carigrada, djelo je žive, plahovite planinske rječice koja bi se mogla, da je kojim slučajem ne znamo, pretvoriti u neki bosanski Colorado ili barem u Drinu, Taru ili Moraču.
Nakon što je Austrija usjekla trasu uskotračne pruge prema Višegradu, ovaj se kraj otkrio Sarajlijama u svoj njegovoj ljepoti.
Tu se Mošćanica ulijeva u Miljacku.
I tu je osamdesetih godina devetnaestog stoljeća kuću gradio Josef da Riva, Talijan, austrougarski državljanin, koji se u grad doselio odmah po okupaciji, da otvori skladište građevinskog materijala. U to doba nije bilo boljeg biznisa. Svud naokolo se gradilo, nastajalo je ono Sarajevo čiji obrisi i kulise postoje i danas.
Taj osam kilometara dug komad puta prema Kozijoj ćupriji nije imao ime.
Ili mu je ime bilo slabo i lako je nestalo da bi mogao biti nazvan po Talijanu koji se tu doselio i sagradio kuću.
Dariva.
Domaći čovjek ne bi za živu glavu na takvom mjestu, pustom i ukletom, gradio kuću.
Ali ono što je njemu pusto i ukleto, onome tko dođe izdaleka i ne zna za lokalne legende i vjerovanja, raj je na zemlji.
Uskoro je, 1890. ili 1891. Josef da Riva uz kuću podigao i restoran.
U njemu je točio vina dalekih krajeva.
Prokopao je brdo i u brdu prvi vinski podrum u povijesti Sarajeva. Sadio je lozu na obroncima iznad Kozije ćuprije. Nije priznavao sarajevsku zimu.
Na kraju je uredio i izletište na Bentbaši.
Ali sve to nije bilo dosta da se stare Sarajlije prestanu pitati zašto je podigao kuću na tako pustom i ukletom mjestu, daleko od ljudi.
Zaključili su da je Josef da Riva tamo negdje u svojim zavičajima ubio čovjeka, i da je od osvete bježao sve do Sarajeva i do Darive.
U tu sam priču i sam dugo vjerovao.
Ne znam kad sam i kako prestao vjerovati, ali čini mi se da je to bilo nedavno.
Njegov je spomenik neobično uščuvan. Je li razlog tome što je solidno sagrađen i što se zemlja nije pod njim ugibala, ili ga je nakon posljednjeg ukopa u grob – po svoj prilici 1964, kada je ukopan Ivan Ozor, o čijem srodništvu s Josefom da Rivom ne znamo ništa – netko obilazio i održavao?