Safet Sijarić: Ljubav na Miljacki, Lijepa riječ, Tuzla, 2024., 56 str.
Nisam siguran da sa sigurnošću možemo svrstati kojem žanru pripovjedne proze pripada najnovija knjiga Safeta Sijarića, koju posthumno objavljujemo – “Ljubav na Miljacki”. No, bez obzira da li je to kratki roman, novela ili razuđena priča – Sijarić nam donosi još jedan književni dukat koji će s radošću čitati njegovi čitaoci, a njih nije mali broj.
Nije mi poznato da je neko sa ovih naših ratovima i drugim brutalnostima u crno zavijenih geografskih prostora tako duboko uronio u tuđu bol i nesreću kao što je to uradio Safet Sijarić; ne samo u ovoj priči već i u mnogim, prethodno objavljenim. Doima se da je sve te usude, o kojima piše, godinama nosio na svojim krhkim plećima i napokon spustio i sjeo pored njih da odahne.
Ovo je na koncu priča o predrasudama i živom balkanskom blatu u kojem su se, ni krivi ni dužni, zatekli dvoje mladih Sarajlija. On pravoslavac, ona muslimanka… Pa iako On u opkoljenom i granatama i još kojekakvim ubojitim skalamerijama zasutom Sarajevu sa srpsko-četničkih položaja u okolini – a i iz same nutrine grada, na svakom koraku vreba smrt – žrtvuje vlastiti život kako bi spasio staricu muslimanku koja je pogođena u nogu i leži na jednom od sarajevskih trotoara – ne vjeruju mu i kao samrtni plašt nabacuju krivnju zbog smrti koje dolijeću u grad.
Zato donose odluku da odu, da bježe. Iz smrti u smrt!
Iako je u trenucima smaknuća i kataklizme Sarajeva Sijarić bio daleko, očito da je, i kao pisac i kao čovjek, bolovao bosanske rane rata. Do u detalje je odslikao pogibeljni bijeg iz grada, gdje nije previdio ni njihanje nepokošene trave uz Miljacku u koju su, izrešetani kuršumima, zauvijek pali Admira i Boško.
On pravoslavac, ona muslimanka! Taj grijeh se, u nesretnim zemljama, plaća životima!
Safet Sijarić je posve poseban pripovjedač i majstor svog zanata, koristi arhaiku ali strogo doziranu, vodi računa da ne zamara čitaoca i da ga do zadnje rečenice drži budnog, te svojom kratkom formom uspijeva ispričati ono što mnogi pisci smještaju na stotine stranica.
Ova knjiga “Ljubav na Miljacki” je, u najkraćem, memento ratnom Sarajevu; pomenulo se, a ne povratio – rekao bi pametni narod.
Safet Sijarić je živio za književnost. Imao je nevjerojatan dar da namiriše dobru knjigu, dobru rečenicu. I o svakoj govorio s ushićenjem kao da je to njegova knjiga, njegovi junaci u njoj, i to oni iz najbližeg rodbinskog kruga.
Takav je bio naš Sajo, takav je umro, i takav će ostati u našim sjećanjima.
Priča koja boli
Safet Sijarić: Ljubav na Miljacki, Lijepa riječ, Tuzla, 2024., 56 str.
Nisam siguran da sa sigurnošću možemo svrstati kojem žanru pripovjedne proze pripada najnovija knjiga Safeta Sijarića, koju posthumno objavljujemo – “Ljubav na Miljacki”. No, bez obzira da li je to kratki roman, novela ili razuđena priča – Sijarić nam donosi još jedan književni dukat koji će s radošću čitati njegovi čitaoci, a njih nije mali broj.
Nije mi poznato da je neko sa ovih naših ratovima i drugim brutalnostima u crno zavijenih geografskih prostora tako duboko uronio u tuđu bol i nesreću kao što je to uradio Safet Sijarić; ne samo u ovoj priči već i u mnogim, prethodno objavljenim. Doima se da je sve te usude, o kojima piše, godinama nosio na svojim krhkim plećima i napokon spustio i sjeo pored njih da odahne.
Ovo je na koncu priča o predrasudama i živom balkanskom blatu u kojem su se, ni krivi ni dužni, zatekli dvoje mladih Sarajlija. On pravoslavac, ona muslimanka… Pa iako On u opkoljenom i granatama i još kojekakvim ubojitim skalamerijama zasutom Sarajevu sa srpsko-četničkih položaja u okolini – a i iz same nutrine grada, na svakom koraku vreba smrt – žrtvuje vlastiti život kako bi spasio staricu muslimanku koja je pogođena u nogu i leži na jednom od sarajevskih trotoara – ne vjeruju mu i kao samrtni plašt nabacuju krivnju zbog smrti koje dolijeću u grad.
Zato donose odluku da odu, da bježe. Iz smrti u smrt!
Iako je u trenucima smaknuća i kataklizme Sarajeva Sijarić bio daleko, očito da je, i kao pisac i kao čovjek, bolovao bosanske rane rata. Do u detalje je odslikao pogibeljni bijeg iz grada, gdje nije previdio ni njihanje nepokošene trave uz Miljacku u koju su, izrešetani kuršumima, zauvijek pali Admira i Boško.
On pravoslavac, ona muslimanka! Taj grijeh se, u nesretnim zemljama, plaća životima!
Safet Sijarić je posve poseban pripovjedač i majstor svog zanata, koristi arhaiku ali strogo doziranu, vodi računa da ne zamara čitaoca i da ga do zadnje rečenice drži budnog, te svojom kratkom formom uspijeva ispričati ono što mnogi pisci smještaju na stotine stranica.
Ova knjiga “Ljubav na Miljacki” je, u najkraćem, memento ratnom Sarajevu; pomenulo se, a ne povratio – rekao bi pametni narod.
Safet Sijarić je živio za književnost. Imao je nevjerojatan dar da namiriše dobru knjigu, dobru rečenicu. I o svakoj govorio s ushićenjem kao da je to njegova knjiga, njegovi junaci u njoj, i to oni iz najbližeg rodbinskog kruga.
Takav je bio naš Sajo, takav je umro, i takav će ostati u našim sjećanjima.