Ljubaznost malih naroda

Otpočetka 1992, kada se nakon Sarajevskog primirja potpisanog u Konaku, s kojim je u Hrvatskoj završio jedan rat, pripremao stvarni početak rata u Bosni, a s njime i kraj jednoga našeg života, pisao sam nešto što sam nazvao “Tempi morti”. Trebala je to biti knjiga pjesama, ili bi to, možda, bila poema, esejistička rasprava u stihovima, svakako pokušaj da se o stanju vlastitog svijeta piše uz neku spasonosnu distancu. (Vazda mi je slabo išlo distanciranje od samog sebe.) U ta tri mjeseca, nakon posljednje Nove godine, u siječnju, veljači, ožujku, dok smo se noktima još držali za klizave rubove pločnika, nastojeći sačuvati vlastiti unutarnji mir, napisao sam, možda, tridesetak tekstova u stihovima ili u simulaciji stihova. Nakon što se 5. travnja zaratilo i u Sarajevu, “Tempi morti” su prekinuti. Pisani na pisaćem stroju i na zelenkastom pelirnom papiru, tankom, skoro prozirnom, rasipali su se na sve strane po Sepetarevcu i iz nekog neobjašnjenog razloga izazivali u meni mučninu i sram. Većina tekstova iz “Tempi morti” završila je u smeću, uglavnom nehotično, ili je izgubljena, dok sam nekolicinu slučajno sačuvanih uvrstio u knjigu svojih izabranih pjesama “Dunje 1983.”, objavljenu 2005. U međuvremenu nestalo je mučnine i srama, a sačuvani tekstovi pretvorili su se u neku vrstu arheoloških nalaza jedne intime. U pjesmi “Ljubaznost malih naroda” dvije stvari mi se čine zanimljivim: naslov, koji zavređuje neki mnogo sadržajniji i duži tekst, a vjerojatno i knjigu; te činjenica da je budućnost neprestano potvrđivala i još uvijek potvrđuje zbivanja iz pjesme, koju je jedan dvadesetpetogodišnjak napisao u veljači 1992.

 

Ljubaznost malih naroda

U Brechtu bi barem jedan taksist na frankfurtskome Hauptbahnhofu
Prepoznao staru komunističku svinju
Davna bi dama prelazeći s jedne na drugu stranu ceste posljednji put
U njemu vidjela monstruma koji joj je mladost potrošio na policijska ispitivanja
Škripnuo bi zubima gospodin X jer i on se sjeća dana kad je u Njemačkoj sve bilo u redu
Djeca su išla u školu, dojilje su nadmašile dva četverogodišnja plana, a logori?
Logori su bili uglavnom u Poljskoj, pa otkud nam pravo da se u poljske petljamo stvari

U mojoj bi zemlji prema Brechtu svi bili ljubazni
U audijenciju bi primljen bio od predsjednika i ministra kulture
Vodili bi ga na književnu večer, upoznavali s probranim teatarskim društvom
U mojoj zemlji teško je shvatljivo da bi Nijemac mogao biti stara komunistička svinja
Mi vjerujemo da svima je njima pod jezikom Hitler, samo ga ne smiju pustiti van
Pa im se smješkamo kao stari saveznici, mijeseći uzbuđeno jaja kroz šuplje džepove hlača

 

Sarajevo, veljača 1992.



Miljenko Jergović 06. 10. 2024.