Branko Fučić: Terra incognita, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1997.
Teško bi danas bilo našem onepismenjenom hrvatskom svijetu objasniti tko je bio Branko Fučić. Ono što bi, možda, jedino mogli razumjeti jest da je bio crkveni čovjek i da nije bio u Partiji. Ali bi li i to razumjeli? Jer Fučić je istovremeno cijeli svoj radni vijek u socijalizmu bio zaposlenik nekih od najvažnijih i najuglednijih kulturnih institucija u zemlji. A pritom sasvim je malo vremena provodio u službenim prostorijama i kancelarijama tih institucija. Naokolo je tumarao, uglavnom je pješačio po istarskim i kvarnerskim zabitima, a zatim i širom Hrvatske, pa i bivše Jugoslavije, baveći se nečim što bismo mogli nazvati poslom kulturno-povijesnog, arheološkog i paleografskog detektiva. Poput onih čudakinja i čudaka iz britanskih kriminalističkih serija, samo što se nije bavio umorstvima i pljačkama, nego razotkrivanjem skrivene, skrajnute i naslagama vremena prekrivene baštine. Recimo, po zakucima interneta može se naći informacija koja je začudo vjerodostojna: Branko Fučić otkrio je i obradio više od polovice registriranih glagoljaških natpisa na teritoriju bivše Jugoslavije. A ako vas kao turista put navede u Istru, pa bude hladno i oblačnu, i ništa od kupanja, te se odlučite za malu ekskurziju po istarskim freskama, unaprijed možete biti poprilično sigurni da ih je obradio Branko Fučić.
Povijest umjetnosti i talijanski završio je u Zagrebu 1944. Po oslobođenju zapošljava se u Konzervatorskom zavodu u Zagrebu, pa u Konzervatorskom zavodu za Istru i Hrvatsko primorje u Rijeci, da bi ubrzo prešao u Historijski institut Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, koji je, istina, sjedište imao u Zagrebu, ali dobra i pametna uprava Fučiću nije branila da sav svoj radni i životni vijek provede na – terenu. I tu dolazimo do onoga za nas najvažnijeg: osim što je bio maran, gotovo fanatičan tragač, otkrivatelj i istraživač, Fučić je bio briljantan pisac. Jedan od najdojmljivijih i najboljih nonfikcionalnih stilista koje je hrvatska književnost imala u dvadesetom stoljeću. Nije sasvim lako odrediti žanrove u kojima je pisao. Premda je bio esejist, pisac kulturno-povijesnih reportaža, monografija i znanstvenih radova, kao i putopisa, crtica i novinskih članaka, Fučić zapravo je bio pisac žanrovski fluidne i sebi posve prilagođene proze. Kao svi veliki pisci, pisao je što je htio i kako je htio.
Njegove knjige bile su lokalni i regionalni bestseleri. Recimo, “Fraške”, kojih bi se tek trebalo prisjetiti. Kao i “Terra incognita”, koja je objavljena u izdanju Kršćanske sadašnjosti u ona najgora hrvatska knjižarska i nakladnička nedoba iz sredine devedesetih. Već je nakon godinu dana bilo tiskano i drugo izdanje, a ja sam se u ona doba po kaptolskim knjižarama nakupovao primjeraka, koje sam, pun oduševljenja, poklanjao prijateljima i poznanicima za koje sam vjerovao da će se navući na Fučićev način i stil. Neki doista jesu.
Riječ je o vrlo kratkim tekstovima – svi odreda su jednake dužine – jer su svi prethodno morali stati u šest minuta Fučićeve autorske rubrike u emisiji Ljiljane Jerkić na onodobnom Hrvatskom radiju. Premda pješak s ruksakom, i istraživač davno minulih svjetova, Fučić je bio izrazito medijski osviješten: znao je da na radiju mora biti dinamičan i zabavan. Ali njegova dinamika bila je poput dinamike Umberta Eca, bez imalo trivijalnosti i šuplje poučnosti, bez ijednog općeg mjesta.
Svaki tekst zapravo je istraživanje po jednog malog, velikog, jedva vidljivog, u vremenu i/ili prostoru skrivenog mjestašca Hrvatske, koje može biti na zemljopisnoj mapi, a može, recimo, biti u tekstu. Recimo, antologijski je, nezaboravan jedan tek malo veći esej u knjizi, naslova “Baščanska ploča”, razdijeljen na šestominutna mikropoglavlja, od kojih nam je danas možda i najzanimljivije prvo, naslova “Čitanje Baščanske ploče”, koje počinje ovako: “U gimnaziji nam je profesor hrvatskog jezika, Slavonac, štokavac, objasnio značenje Baščanske ploče za hrvatsku povijest. Pročitao nam je i njezin tekst, naravno, s naglascima svoje štokavštine, s naglascima suvremenoga hrvatskog književnog jezika. I danas pamtim početak njegova čitanja: ‘V ime Otca i Sina i Svetago Duha. Az opat Držiha pisah se o ledine juže da Zvnimir kral hrvatski v dni svoje v Svetuju Luciju’, itd. Meni, bodulu, čakavcu, koji sam i kod kuće, u Zagrebu, komunicirao sa svojima na čakavštini, nešto u tom čitanju nije ‘štimalo’. Takav jezik Baščanske ploče činio mi se oporim i tvrdim, pomalo barbarskim. Ali autoritet moga izvrsnog profesora odagnao je moje nejasnoće – tako, valjda, to jest i tako to mora biti.
Tek jedan Candide, jedan moj prijatelj iz djetinjstva, rođeni Baščanin, opet me je u zrelim godinama poljuljao svojim bašćanskim pitanjem: ‘Ca še žna kako šu u ono vrime opati švete Lucije citali Baščansku plocu? Ca šu glagoljaši prije Ljudevita Gaja bili štokavci?’”
I tu započinje čudesna avantura Branka Fučića, za koje on svome čitatelju, potpunom neznalici, i sebi, u pripovjedačkoj pozi potpunoga neznanja, objašnjava kako valja ući u pitanja akcentuacije teksta, sastavljenog u vrijeme u kojem su živjeli ljudi o čijim akcentima ne znamo ništa. Fučićev put u saznanje jedna je od veličanstvenijih živih gesta hrvatske kulture i književnosti. “Terra incognita” knjiga je o tome.
Crkveni tati
Ovo je, recimo, romaneskna tema. Pod naslovom “Crkveni tati” Fučić započinje kako su, kada bi kao nepoznati za komunističkog režima od seljaka u nekoj zabiti zatražio ključ od kapelice, u njemu takvom, s naprtnjačom i znojnom, seljaci bi vidjeli sveca, “ambulantnog sveca”, koji posjećuje zapuštene crkve i nešto zapisuje. Danas, u demokraciji, ako zatraži ključ, u njemu će vidjeti tata. Što se u međuvremenu dogodilo? I onda nastavlja s anegdotom, zabavnom i duhovitom, koja preraste u malu povijest crkvenih tata u našim krajevima. Genijalno, ali baš genijalno!
Sveti Anton od praščića
I dok sam za primjer uzimao “Crkvene tate”, već mi je pažnju oduzeo susjedni esej-pripovijest, gornjega naslova. Tekst govori o svecu, koji svoj dan ima na 17. siječnja, ima veliku sijedu bradu, opatski štap i zvonce u ruci. Prikazuju ga s plamenom na dlanu i s praščićem, koji se skutrio uz njega. Sveti Anton Prašičkar, kako ga zovu Slovenci, zaštitnik je stoke od zaraznih bolesti, a u Istri, Primorju i na otocima, u Fučićevim zavičajima, dakle, zovu ga sveti Anton od praščića. Fučić objašnjava otkud Antonu praščić: u davna doba svinje su tumarale carigradskim ulicama i jele otpatke od hrane, “tako su prasci vršili po europskim gradovima onu ulogu koju danas vrši gradska ‘Čistoća’”. Samostanski su prasci, zarad razlike od onih pučkih, imali oko vrata zvonce. Otud Antunu zvonce. Gledajući svete sličice, objašnjava Fučić, puk je na svoj način pretumačio ikonografske znakove, i tako im je sveti Anton postao zaštitnik – domaćih svinja.
Ekran, knjige/105
Branko Fučić: Terra incognita, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1997.
Teško bi danas bilo našem onepismenjenom hrvatskom svijetu objasniti tko je bio Branko Fučić. Ono što bi, možda, jedino mogli razumjeti jest da je bio crkveni čovjek i da nije bio u Partiji. Ali bi li i to razumjeli? Jer Fučić je istovremeno cijeli svoj radni vijek u socijalizmu bio zaposlenik nekih od najvažnijih i najuglednijih kulturnih institucija u zemlji. A pritom sasvim je malo vremena provodio u službenim prostorijama i kancelarijama tih institucija. Naokolo je tumarao, uglavnom je pješačio po istarskim i kvarnerskim zabitima, a zatim i širom Hrvatske, pa i bivše Jugoslavije, baveći se nečim što bismo mogli nazvati poslom kulturno-povijesnog, arheološkog i paleografskog detektiva. Poput onih čudakinja i čudaka iz britanskih kriminalističkih serija, samo što se nije bavio umorstvima i pljačkama, nego razotkrivanjem skrivene, skrajnute i naslagama vremena prekrivene baštine. Recimo, po zakucima interneta može se naći informacija koja je začudo vjerodostojna: Branko Fučić otkrio je i obradio više od polovice registriranih glagoljaških natpisa na teritoriju bivše Jugoslavije. A ako vas kao turista put navede u Istru, pa bude hladno i oblačnu, i ništa od kupanja, te se odlučite za malu ekskurziju po istarskim freskama, unaprijed možete biti poprilično sigurni da ih je obradio Branko Fučić.
Povijest umjetnosti i talijanski završio je u Zagrebu 1944. Po oslobođenju zapošljava se u Konzervatorskom zavodu u Zagrebu, pa u Konzervatorskom zavodu za Istru i Hrvatsko primorje u Rijeci, da bi ubrzo prešao u Historijski institut Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, koji je, istina, sjedište imao u Zagrebu, ali dobra i pametna uprava Fučiću nije branila da sav svoj radni i životni vijek provede na – terenu. I tu dolazimo do onoga za nas najvažnijeg: osim što je bio maran, gotovo fanatičan tragač, otkrivatelj i istraživač, Fučić je bio briljantan pisac. Jedan od najdojmljivijih i najboljih nonfikcionalnih stilista koje je hrvatska književnost imala u dvadesetom stoljeću. Nije sasvim lako odrediti žanrove u kojima je pisao. Premda je bio esejist, pisac kulturno-povijesnih reportaža, monografija i znanstvenih radova, kao i putopisa, crtica i novinskih članaka, Fučić zapravo je bio pisac žanrovski fluidne i sebi posve prilagođene proze. Kao svi veliki pisci, pisao je što je htio i kako je htio.
Njegove knjige bile su lokalni i regionalni bestseleri. Recimo, “Fraške”, kojih bi se tek trebalo prisjetiti. Kao i “Terra incognita”, koja je objavljena u izdanju Kršćanske sadašnjosti u ona najgora hrvatska knjižarska i nakladnička nedoba iz sredine devedesetih. Već je nakon godinu dana bilo tiskano i drugo izdanje, a ja sam se u ona doba po kaptolskim knjižarama nakupovao primjeraka, koje sam, pun oduševljenja, poklanjao prijateljima i poznanicima za koje sam vjerovao da će se navući na Fučićev način i stil. Neki doista jesu.
Riječ je o vrlo kratkim tekstovima – svi odreda su jednake dužine – jer su svi prethodno morali stati u šest minuta Fučićeve autorske rubrike u emisiji Ljiljane Jerkić na onodobnom Hrvatskom radiju. Premda pješak s ruksakom, i istraživač davno minulih svjetova, Fučić je bio izrazito medijski osviješten: znao je da na radiju mora biti dinamičan i zabavan. Ali njegova dinamika bila je poput dinamike Umberta Eca, bez imalo trivijalnosti i šuplje poučnosti, bez ijednog općeg mjesta.
Svaki tekst zapravo je istraživanje po jednog malog, velikog, jedva vidljivog, u vremenu i/ili prostoru skrivenog mjestašca Hrvatske, koje može biti na zemljopisnoj mapi, a može, recimo, biti u tekstu. Recimo, antologijski je, nezaboravan jedan tek malo veći esej u knjizi, naslova “Baščanska ploča”, razdijeljen na šestominutna mikropoglavlja, od kojih nam je danas možda i najzanimljivije prvo, naslova “Čitanje Baščanske ploče”, koje počinje ovako: “U gimnaziji nam je profesor hrvatskog jezika, Slavonac, štokavac, objasnio značenje Baščanske ploče za hrvatsku povijest. Pročitao nam je i njezin tekst, naravno, s naglascima svoje štokavštine, s naglascima suvremenoga hrvatskog književnog jezika. I danas pamtim početak njegova čitanja: ‘V ime Otca i Sina i Svetago Duha. Az opat Držiha pisah se o ledine juže da Zvnimir kral hrvatski v dni svoje v Svetuju Luciju’, itd. Meni, bodulu, čakavcu, koji sam i kod kuće, u Zagrebu, komunicirao sa svojima na čakavštini, nešto u tom čitanju nije ‘štimalo’. Takav jezik Baščanske ploče činio mi se oporim i tvrdim, pomalo barbarskim. Ali autoritet moga izvrsnog profesora odagnao je moje nejasnoće – tako, valjda, to jest i tako to mora biti.
Tek jedan Candide, jedan moj prijatelj iz djetinjstva, rođeni Baščanin, opet me je u zrelim godinama poljuljao svojim bašćanskim pitanjem: ‘Ca še žna kako šu u ono vrime opati švete Lucije citali Baščansku plocu? Ca šu glagoljaši prije Ljudevita Gaja bili štokavci?’”
I tu započinje čudesna avantura Branka Fučića, za koje on svome čitatelju, potpunom neznalici, i sebi, u pripovjedačkoj pozi potpunoga neznanja, objašnjava kako valja ući u pitanja akcentuacije teksta, sastavljenog u vrijeme u kojem su živjeli ljudi o čijim akcentima ne znamo ništa. Fučićev put u saznanje jedna je od veličanstvenijih živih gesta hrvatske kulture i književnosti. “Terra incognita” knjiga je o tome.
Crkveni tati
Ovo je, recimo, romaneskna tema. Pod naslovom “Crkveni tati” Fučić započinje kako su, kada bi kao nepoznati za komunističkog režima od seljaka u nekoj zabiti zatražio ključ od kapelice, u njemu takvom, s naprtnjačom i znojnom, seljaci bi vidjeli sveca, “ambulantnog sveca”, koji posjećuje zapuštene crkve i nešto zapisuje. Danas, u demokraciji, ako zatraži ključ, u njemu će vidjeti tata. Što se u međuvremenu dogodilo? I onda nastavlja s anegdotom, zabavnom i duhovitom, koja preraste u malu povijest crkvenih tata u našim krajevima. Genijalno, ali baš genijalno!
Sveti Anton od praščića
I dok sam za primjer uzimao “Crkvene tate”, već mi je pažnju oduzeo susjedni esej-pripovijest, gornjega naslova. Tekst govori o svecu, koji svoj dan ima na 17. siječnja, ima veliku sijedu bradu, opatski štap i zvonce u ruci. Prikazuju ga s plamenom na dlanu i s praščićem, koji se skutrio uz njega. Sveti Anton Prašičkar, kako ga zovu Slovenci, zaštitnik je stoke od zaraznih bolesti, a u Istri, Primorju i na otocima, u Fučićevim zavičajima, dakle, zovu ga sveti Anton od praščića. Fučić objašnjava otkud Antonu praščić: u davna doba svinje su tumarale carigradskim ulicama i jele otpatke od hrane, “tako su prasci vršili po europskim gradovima onu ulogu koju danas vrši gradska ‘Čistoća’”. Samostanski su prasci, zarad razlike od onih pučkih, imali oko vrata zvonce. Otud Antunu zvonce. Gledajući svete sličice, objašnjava Fučić, puk je na svoj način pretumačio ikonografske znakove, i tako im je sveti Anton postao zaštitnik – domaćih svinja.