Volim kada mi konobar u Venusu, bez narudžbe, donese espreso, taman dužine i jačine. Uz njega i čašu obične vode, nikako kisele. Pa se razleti da mi nađe dnevne novine.
Momak u Pelivanu, čim me ugleda, prstima odbroji koliko minuta ću čekati burek s mesom, jer mora biti direktno iz furune. Ne pita za jogurt – zna da ga neću – nego odmah prinosi moju čašu vode.
Kod Poja, uz ćevape, na roštilj odmah stave i somun. Da bude prepečen i hrskav. Sem luka, nikakav prilog – to se podrazumijeva.
U mesari mi Semir očima da znak da trenutno nema mesa za mene i prošapće da dođem poslije jedanaest.
Zade i Anđa nikada ne propuste da mi u kesu s povrćem ubace i paradajz plus ili tubicu peršuna.
Milo me godinama, u decembru, snabdijeva krompirom, mladim i slatkim kao usred maja, tek izvađenim iz njegove bašte. Donese bez narudžbe – ja sam mu, kaže, stara mušterija.
“Srećan put i veži taj pojas ponekad” – ispod glasa dobacuje mi policajac i pita jesu li radile lignje sinoć.
“Kao vazda, komšo?” – rizično škljoca makazama oko moga uha frizer Ilir i ne čekajući odgovor počne ravnati moje sve rjeđe vlasi.
Šnajderica Gina me, umjesto pozdrava, pita: “šta je sad široko ili predugačko?”
Moj grad
Volim kada mi konobar u Venusu, bez narudžbe, donese espreso, taman dužine i jačine. Uz njega i čašu obične vode, nikako kisele. Pa se razleti da mi nađe dnevne novine.
Momak u Pelivanu, čim me ugleda, prstima odbroji koliko minuta ću čekati burek s mesom, jer mora biti direktno iz furune. Ne pita za jogurt – zna da ga neću – nego odmah prinosi moju čašu vode.
Kod Poja, uz ćevape, na roštilj odmah stave i somun. Da bude prepečen i hrskav. Sem luka, nikakav prilog – to se podrazumijeva.
U mesari mi Semir očima da znak da trenutno nema mesa za mene i prošapće da dođem poslije jedanaest.
Zade i Anđa nikada ne propuste da mi u kesu s povrćem ubace i paradajz plus ili tubicu peršuna.
Milo me godinama, u decembru, snabdijeva krompirom, mladim i slatkim kao usred maja, tek izvađenim iz njegove bašte. Donese bez narudžbe – ja sam mu, kaže, stara mušterija.
“Srećan put i veži taj pojas ponekad” – ispod glasa dobacuje mi policajac i pita jesu li radile lignje sinoć.
“Kao vazda, komšo?” – rizično škljoca makazama oko moga uha frizer Ilir i ne čekajući odgovor počne ravnati moje sve rjeđe vlasi.
Šnajderica Gina me, umjesto pozdrava, pita: “šta je sad široko ili predugačko?”
Moj grad.