ili što je dobra žabica

U ovom svijetu nema previše sigurnih stvari, ali jedna je neupitna: dijete će na plaži, prije ili poslije, početi sumanuto bacati kamenje i kamenčiće u more. Dotična mantrica završit će uzimanjem šake kamenja i bacanjem istih u more. Zanimljivo, iako opisana aktivnost djeluje potpuno besmisleno, ona će lako obuzetii i odraslog čovjeka. Naravno, odrastao čovjek će istog časa sjesti, tako da se ne mora saginjati (što je zamorno, a djeci nije).

Nadalje, u jednom se trenutku odrasli, pogotovo očevi, dosjete – žabica! Te se bez okolišanja po plaži pokušava naći kamen, dovoljno plosnat, a opet da fino leži u ruci, ne bi li se bacila žabica od pet ili šest odskoka. Naravno, neki će tvrditi da su bacali žabice i sa sedam odskoka, ali nemojte im vjerovati. Jer, odskoci nisu najbitniji, bitnije je da kamen, nakon žabica i pri kraju, “zarula” po površini – ispravno odabran i genijalno bačen. Nakon uspješne žabice, osjećaj zadovoljstva je velik. Rijetko kad potomak tako ushićeno i s divljenjem gleda svog pretka, kao kad potonji baci dobru žabicu.

More na obalu izbacuje kamenje, a djeca ga neprestano i strastveno vraćaju nazad. More i djeca tako pričaju. I ne bi trebalo olako shvatiti tu gomilu dječurlije diljem planeta koji razgovarajući s morem bace, siguran sam, tone i tone kamenčića i kamenja.

Tko zna što će se dogoditi s planetom onog dana kad ne bude bilo nikog da priča s morem. More će, vjerovatno, plakati.