Tekst prvi put objavljen 21. rujna 2001. u Jutarnjem listu
U svom pitomom putopisu iz Afganistana Zuko Džumhur je, došavši do Bamijana, gledao dugokose mladiće i djevojke, bjelopute zapadnjake, kako spavaju na otvorenom, u minijaturnim špiljama davnih redovnika, zaštićeni golemim Budama, izvajanim u živoj stijeni. Čudio se Zuko toj mlađariji u dalekoj mitskoj zemlji Afganistanu, koja je bez ikakvog straha i bez zime u kostima počivala usred svoga puta za Indiju, žedna nove duhovnosti i drukčijeg svijeta, slobode kojom je zračio Istok. Za njega, mudrog Hercegovca, taj Istok bio je nešto drugo. Krvava i junačka povijest, mongolske i arapske sablje, križari, kanovi i sultani, matematičari, mudraci i pjesnici, slava imperija koja se zagubila u vremenu ili je prokockana u srednjovjekovnom Las Vegasu, sve sama duboka i strašna prošlost, pretvorena u mit i legendu, koja se, činilo se Zuki Džumhuru, više ne vraća, i bolje je da se ne vraća, jer su i ti afganistanski ratnici, zapravo njihovi šukununuci, samo promatrači hodočašća Djece cvijeća, miroljubivi i sretni kada im dođe gost, pa makar on bio hašoman bez prebijenoga dolara u džepu, nevičan sablji dimiskiji i ravnodušan prema svojoj povijesti.
Trideset i nešto godina kasnije Zuko Džumhur samo je mezar na jednom konjičkom groblju, zarastao u travu i lijepa sjećanja; Indija se hodočasti isključivo u čarter-aranžmanima, nema više Buda u Bamijanu, a Afganistan je zemlja kojom vladaju talibani i predmet rasprava davne Djece cvijeća, koja uz hamburger i dijetalnu coca-colu raspravljaju treba li na tu zemlju ispaliti desetak raketa s nuklearnim glavama ili je dovoljno spaliti Afganistan konvencionalnim oružjem, u skladu s humanističkom tradicijom Zapada, usvojenom nakon Hirošime i Nagasakija.
Je li ovih dana itko od njih, koji su bez straha spavali pod vedrim nebom Bamijana, barem na deset minuta razmislio što se dogodilo u međuvremenu? Je li itko uopće bio svjestan međuvremena i vlastite odgovornosti za transformaciju zemlje pod čijim je zvijezdama spavao na putu prema Indiji? Lijepo bi bilo vjerovati da jest, ali nije, jer u ovom svijetu biti odgovoran već dugo znači isto što i biti ponižen. A s Afganistanom dogodilo se sljedeće: 1979. Sovjetski Savez izvršio je invaziju na tu zemlju, s namjerom da uspostavi marionetsku vladu i sasvim se primakne američkoj interesnoj zoni, Pakistanu i Indiji, izađe na južna mora i s vremenom obgrli muslimanske naftonosne zemlje Srednjega i Bliskog istoka. U svom naletu Rusi su palili, rušili i ubijali, ne pitajući za tradiciju, za žene, djecu i starce, niti imajući na umu da bi njihova zvjerstva od Afganistanaca, tih mirnih, za geostrategiju nezainteresiranih ljudi, mogla načiniti iste onakve ratnike kakvi su Americi glave došli u Vijetnamu. Naravno, prevarili su se i uvukli u jedan strašni rat, koji je, možda, glavnim uzročnikom tako brze propasti Sovjetskog Saveza. Nizašto je izginula ruska mladost, počinivši pritom grozne zločine, koje ništa ne može prebrisati, pa čak ni činjenica da je svijet za te zločine bio više ili manje nezainteresiran. A Afganistanci su, boreći se za opstanak, prihvatili prvo što im se nudilo: islamske revolucionare i američko oružje. Ni jedno ni drugo nije im pružalo spas, ali to nisu mogli znati, jer nisu imali vremena za razmišljanje. Sami na svijetu, oni su bili dužni, jer takva je borba za opstanak, da prihvate sve čime su se mogli boriti protiv neprijatelja. Možda su se trebali poslužiti strategijom američke, britanske i sveeuropske Djece cvijeća i pozaspati u špiljama podno Bamijana? Nisu, jer tko bi usred gruhanja topova mogao zaspati.
Rezultat toga rata, koji nikada nije bio završen, jest da se ruska vojska povukla, ali Afganistan je temeljito uništen. Zemlja bez urbanog stanovništva i bez živog sjećanja na samu sebe nije mogla biti obnovljena. Kataklizmu su, unutar društvenih struktura, preživjele samo škorpije. A škorpije su neuništivi fanatici, neustrašivi i oslobođeni odgovornosti za vlastiti život, za život svojih bližnjih, za svoju tradiciju i vjeru. Pod naletom ruskih tenkova i aviona, usred lažne američke pomoći, jer ni Carteru ni Reaganu nije bilo stalo do Kabula, nego im se preko tuđih leđa malo ratovalo s Moskvom, stvoren je novi svijet i stvorena je nova vjera. A to je vjera onih koji Kuran čitaju bukvalno, kao da imaju Alahovu beskrajnu mudrost i razumiju bit svakoga ajeta; to je vjera talibana. Kao i u svakoj monoteističkoj religiji, tako i u islamu postoje oni koji su spremni spaliti svijet zbog dva zareza u Svetoj knjizi, ali ne žele znati da između zareza stoje božanske metafore, a ne riječi do čije je prave biti u stanju doći ograničeni ljudski um. Kada bi čovjek mogao doprijeti do punoga smisla teksta Svete knjige, tada se ne bi razlikovao od Boga, niti bi mu Bog bio potreban. A zašto su se talibani posvađali s Amerikom, sa čijim su oružjem ratovali protiv Rusa, to nitko zapravo ne zna. Zbog drukčijeg shvaćanja slobode, demokracije i ljudskih prava?
Danas na svijetu živi milijardu i tristo milijuna muslimana. Od toga šesto milijuna je bijelaca, među koje se ubrajaju i Arapi, ako to ne vrijeđa nečije čiste rasne osjećaje. Tristo milijuna muslimana su crnci, a dvjesto milijuna su kosooki. Ostatak se ne da rasporediti po standardnoj rasnoj ili rasističkoj kategorizaciji, ali muslimana ima svugdje, u svakakvim državama i društvenim uređenjima. Neki od njih su šijti i iščekuju dolazak proroka, neki su suniti i vjeruju da je vrijeme proročkih objava prošlo. Postoje sufije i selafije, vehabije, koji vladaju Saudijskom Arabijom, feudalnom monarhijom, glavnim izvoznikom netolerancije u islamskome svijetu, ali čije je bombardiranje i kažnjavanje iz američke perspektive vjerojatno koliko i napad Uncle Sama na Alabamu. Muslimani, međutim, nemaju jednog vrhovnog vjerskog poglavara, a jedino što ih zajedno veže je Kuran, knjiga koja nije samo knjiga vjere, nego je i knjiga pravila svakodnevnog života. Prema Kuranu se živi i umire i on bi trebao odrediti način ponašanja svakog muslimanskog vjernika, od toga što smije jesti, do toga kakav odnos mora imati prema bankovnim kamatama. Po tome su muslimani različiti od kršćana, ali su istovjetni Židovima. Premda je nastao nakon kršćanstva, islam je, paradoksalno, od kršćanstva stariji. No, postoji li, osim Kurana, još nešto što bi bilo zajedničko svim muslimanima svijeta?
Odgovor na ovo pitanje je, čini mi se, jako različit iz muslimanske i nemuslimanske perspektive i iz perspektive osviještenih i neosviještenih rasista. Iz muslimanske perspektive talibani su najveći neprijatelj Irana, kao i Saudijska Arabija. Sirija, Jordan i, recimo, Pakistan međusobno su beskrajno udaljene zemlje, kao i Malezija i, primjerice, Irak. Libija, Tunis, Maroko, Egipat, Turska, Tadžikistan, Uzbekistan, Kazahstan i, evo, Afganistan međusobno imaju manje zajedničkoga nego ikakav, slučajno odabrani niz zemalja s kršćanskom većinom. Između muslimanskih zemalja stoje vjersko-dogmatske, ekonomske, političke, kulturne i tradicijske razlike, a jedino što ih je u posljednjih pedesetak godina ujedinjavalo, premda bez većega učinka, bilo je stradanje palestinskoga naroda i vrlo temeljita nezainteresiranost kršćanskoga svijeta, Europe i Zapada za njegovu sudbinu. Iz muslimanske perspektive čini se da je kršćanski svijet svoju odgovornost za holokaust i za duboku tradiciju antisemitizma olakšao uspostavom države Izrael, ravnodušan prema stvaranju nove, židovsko-arapske mržnje, protivne tradiciji dviju semitskih civilizacija. Židovi su, naime, stoljećima živjeli unutar muslimanskoga svijeta, među Arapima i Turcima, duž Magreba i na Bliskom istoku, u Iranu, bez obzira na sve političke i društvene mijene. U Teheranu i danas postoji aktivna sinagoga. Kuran, naime, propisuje vjersku toleranciju, na jednako precizan i nedvosmislen način kao i druge vjerničke obaveze. Metafore u kojima se ne spominje sablja i rat nije tako lako izvrtati. Ako musliman za ženu ima inovjerku, što je moguće i dopušteno, on ju ne smije nagovarati da pređe na islam. Dužan je omogućiti joj obavljanje njezinih vjerskih obaveza, a ako je bolesna, dužan je odvesti je do njezinog hrama i čekati završetak molitve.
Iz nemuslimanske perspektive, pogotovu ako je medijski posredovana, svi muslimani su, manje ili više, isti i svi su Arapi. Tako je to do jedanaestog rujna izgledalo i u sasvim bezazlenim i nimalo šovinističkim uvidima. U Koruškoj su, recimo, prve bosanske izbjeglice 1992. dočekali s pitanjem žele li da im se razapnu šatori ili bi, ipak, pristali boraviti u betonskim zgradama, jer su ljudi, bez ikakve ružne primisli, vjerovali da su Bosanci beduini već time što su muslimani. Razlika između Arapa i Perzijaca zauvijek je CNN-u ostala zagonetkom, a na svoje uši sam, prije nekoliko mjeseci, na toj američkoj televiziji slušao o „konzervativnim arapskim mulama iz Teherana“. Riječi fetva i džihad ušle su u engleski jezik, eno ih u Oxfordskom rječniku, a da njihovo značenje ima samo daleke posredne veze sa značenjima iz jezika iz kojega su potekle. Moglo bi se tako dalje nabrajati, od anegdota do leksikografskih napomena i od folklornih predrasuda do bijednog neznanja, što je sve postalo dijelom naše euro-američke prirode i pripadajućeg joj pogleda na muslimane, kao na čudne i sve „iste“ ljude, a ako smo do jedanaestog rujna i mogli vjerovati kako se radi o nakupinama bezazlenih ili dobroćudnih predrasuda, koje će s vremenom, ili s medijskom globalizacijom, nestati, pročistiti se i utopiti u boljem prepoznavanju do kojeg dovodi činjenica da nas povezuju internet i satelitske antene, nakon strašnoga stradanja ljudi u World Trade Centeru i globalne kampanje koja je uslijedila, svaka je krivo shvaćena poruka i svako nepoznavanje, barem se meni tako čini, postalo opasno, strašno i razorno po savjest ljudi i po stvarnost u koju padamo preko provalije vlastitoga kućnog praga.
Uostalom, nije naš europski, slobodarski i demokratski uvid u muslimansku stvar ni prije nultog dana novog milenija bio tako čist od rasističke mržnje, antisemitizma (ovog puta ne-židovskog), paranoje i krvoločne potrebe da naša civilizacija pronađe nove Židove za nove logore. Ostavit ćemo po strani niz monstruoznih hollywoodskih spektakala s muslimanskim teroristima, u kojima je na brutalan način ismijavan islam i u kojima su Arapi redovito prikazivani kao podljudi, jer o tome tjedan nakon jedanaestog rujna, možda, nije ni ukusno govoriti, ali bi bilo zgodno sjetiti se Winstona Churchilla, unuka slavnog djeda, koji je prije osam godina usred britanskoga parlamenta plašio svijet vizijom da će za dvadesetak godina u središtu Londona biti džamija i da bi to valjalo spriječiti. Možemo prizvati poimence i sve znamenitije europske ultradesničare, koji su se, možda, razlikovali po svojim folklornim nacionalizmima, lederhoznama ili obrijanim glavama, ali su baš svi, od Francuske, preko Austrije, Njemačke, Velike Britanije do Danske, svoje narode plašili istim šejtanom, na što su dobijali samo salonske odgovore, koji su svakako išli ispod razine reakcija koje su zasluživali i koje su Europi bile nasušno potrebne, ako ni zbog čega drugog, a ono zato da joj se na leđa ne svali odgovornost za nešto u čemu nema izravne krivnje. Recimo, za stradanje Kurda ili za teror koji je šah Reza Pahlavi provodio i zbog kojega je, uostalom, i izbila Homeinijeva revolucija. O muslimanima nismo imali aktivna znanja koja se ne bi ticala samo njihove povijesti i folklora, nego bi ih inkorporirala u naš svijet, čineći našu civilizaciju nemogućom bez njezinih muslimana, kao što smo shvatili, nažalost prekasno, da je nemoguća bez Židova. Europa je odlučila prema muslimanima biti samo tolerantna, ali to nije dovoljno.
No, sve su to slike jučerašnjega svijeta. Nakon napada na World Trade Center svi smo jako daleko od onoga u čemu smo nedavno živjeli, premda toga i ne moramo biti svjesni. Na Manhattanu stradali su ljudi, puno njih, i to je strašno i bolno. Za nekoga tko nema talenta da amortizira nesreću državnim granicama, vjerom i nacijom, smrt na Manhattanu ista je kao smrt u Vukovaru i Srebrenici. Čovjek sa sto trećeg kata možda je trebao postati moj prijatelj, možda sam dvojnik cure s osamdeset sedmog kata, a možda sam s nekima od njih na nekoj od ulica svijeta već razmjenio pogled prepoznavanja. Ne znam, ali nisam u stanju njih osjećati drukčije nego što osjećam dobre ljude u Ilici. Zločesti ljudi na Manhattanu i u Ilici također su mi isti, ali nije mi srcu blisko da su oni ginuli. Također, znana mi je unezvjerenost ljudi u New Yorku, razumijem njihovog gradonačelnika, a njihove floskule, utjehe i strepnje baš su mi nekako kao sarajevske iz 1992. godine. Zapravo, Amerikanci mi nikada nisu bili bliži nego jedanaestog rujna ove godine. Čim spomenu tugu i strah jasno mi je o čemu govore.
Ali riječi gnjev, ponos i odmazda, koje neprestano izgovara George W. Bush, ponavljajući ih i usred crkve i mise za poginule, s mojim osjećajem nemaju nikakve veze. Kao ni mržnja koja je u samo nekoliko dana narasla do mitskih razmjera, sve do trenutka u kojem Howard Stern, gospodar radijskih valova, predlaže da se atomskim bombama poravna cijeli Bliski istok (a Afganistan je, naravno, tek na Srednjem istoku, ali i do tamo će se doći) i posve je prirodno da se, u američkim vijestima i komentarima, brkaju ove i one države, samo je važno da su muslimanske. Bush nije obećao tek uništenje terorista, nego i svih onih koji im pružaju gostoprimstvo, što se, ali zbilja, može shvatiti vrlo široko, puno šire nego što bi to bilo pristojno u svjetlu ideologije koja se, inače, bavi raspirivanjem slobode, demokracije i ljudskih prava. Najavio je uništenje nacija koje udomljuju teroriste, čime je po prvi puta nakon Drugog svjetskog rata u diskurs velikih i silnih zemalja uvedena takva, iracionalna i opasna vrsta generaliziranja. Mi koji smo navikli nacije i narode optuživati za sve i svašta ili biti na jednak način optuživani, lako ćemo se intimizirati s gnjevom Georgea W. Busha i njegovom željom da zatre sjeme nacijama koje smatra odgovornima. Ameriku slabo razumijemo kada propovijeda ljudska prava, demokraciju i suživot, ali čim Amerika počne koristiti govor sile, ona nam biva bliska i draga. Ako je neobuzdana mržnja globalizacijski trend, mi ćemo se, kao i slični mali narodi i mala plemena, rado priključiti i poput papiga ponavljati fraze sa CNN-a. Taj malograđanski refleks i ushit zbog sudjelovanja u nečemu što doživljavamo kao planetarni trend, u našoj povijesti nije ništa novo, jer ni pristanak uz njemačke rasne teorije i antižidovsku paranoju nije bio bitno drukčiji. Hitler je bio führer globalizacije koja je tridesetih godina bila moderna u Europi i Svijetu, a holokaust je samo njezina posljednja konsekvenca. Nacizam je izgledao kao moda pobjednika, raširena diljem planeta, kao coca-cola i rock-and-roll. Zašto smo u tome i mi sudjelovali? Vjerojatno i zato što smo kao mali narodi i mala plemena željeli osjetiti iluziju veličine. Kao kepec koji je povjerovao da bi mogao biti dvometraš.
Fraza koje smo se naslušali nakon jedanaestog rujna tumačila je da su teroristi napali Ameriku da bi Amerikancima pokazali da se ne mogu osjećati sigurnim u svojoj zemlji. Kako glupo i kratkovidno! Kao da je Osami bin Ladenu ili bilo kome od njegovih istomišljenika uopće stalo kako se Amerikanci osjećaju, kakve su im aerodromske kontrole, plaše li se smaka svijeta i ulaze li opušteno u podzemnu željeznicu. Zbog takvih stvari teroristi, islamski ili bilo koji drugi, ne polaze u akcije, premda ih, možda, žele i prizivaju pretili malograđani u svojim foteljama i u svojim frustracijama, koji će se teško pomiriti sa činjenicom da je u njihovom predsoblju uvijek rat, a samo Amerika je vječno sigurna. No, takvi, srećom, ne postaju teroristi, premda i zbog njih padaju ljudske glave. Oni koji su napali Ameriku, po svoj prilici su to učinili uvjereni u njezinu brutalnu reakciju. Ta reakcija strateški je cilj napada. Amerika će mrziti, Amerika će napasti, ali ne samo to, nego: pogađat će Molotovljevi kokteli džamije i islamske centre diljem zapadnoga svijeta, ginut će Pakistanci u svojim prodavaonicama sagova, drhtat će tamnoputi hamburški taksisti, ljudi će po autobusima i metroima pljuvati muslimanske žene, od Stokholma do San Francisca i od Beograda do Pariza… Mržnja koja ujedinjuje zapadni svijet, ujedinit će, više nego ikad, i muslimane, gdje god bili. Podijelit ćemo se u dvije strane, od kojih će svaka imati satisfakciju u poniženju i prolivenoj krvi, svaka će se pozivati samo na svoje žrtve i bit će spremna na otvoreni ili tihi rat, na sve osim na toleranciju. Sudarit će se američki gnjev s muslimanskim očajem, onim istim očajem koji i rađa ljude-bombe u Palestini i koji je od afganistanskih pitomih plemena prije dvadesetak godina stvorio ljute askere pred kojima je pao Sovjetski Savez. Eto, to je strateški smisao napada na World Trade Center i naprosto je nevjerojatno da to ne želimo znati. Ljudi u New Yorku žrtvovani su da bi se na žrtvovanje natjerao sav muslimanski svijet. Osama bin Laden ili svejedno koji um računao je na suradnju svijeta na koji je udario. Bez te suradnje njegov pothvat ne bi imao nikakvoga smisla, bio bi opasan po same teroriste i njihovu viziju svijeta, jer bi oko Amerike kao žrtve okupio većinu muslimana i muslimanskih zemalja, što smo uostalom i vidjeli prije nego što je zagrmio Bushov gnjev. Nikada kao u ta dva dana naš planet nije bio američkiji. Arafatovo darivanje krvi za stradale Amerikance, koliko god ga netko pokušavao tumačiti kao političku demagogiju, bilo je simbolički čin pripadanja civilizaciji svijeta, koja je bljesnula usred planetarnog žalovanja za mrtvima iz World Trade Centera i odmah zatim se ugasila.
Uslijedili su dani mobilizacije, paranoje i ushićenog neprijateljstva, neprijateljstva u kojemu perverzno uživamo, jer smo se zatekli u iluziji da se nemamo čega plašiti, zaštićeni velikim američkim gnjevom i svojim pristankom uz njega. Riječ je o europskome sindromu, koji u Hrvatskoj i drugim kršćanskim zemljama brdovitoga Balkana dobija karikaturalne dimenzije. Beograd polako zaboravlja svoj antiamerikanizam, po novinama su se opet raspisali isti oni orijentalisti, stari udbaši i geostratezi koji čitaju iz horoskopa, koji su vodili pozadinski rat u Bosni, držali Sarajevo u opsadi i uvjeravali publiku u teološki i povijesno utemeljeno ljudožderstvo Sulje i Muje. Kucnuo je, napokon, njihov čas i samo što nisu Ratka Mladića i Radovana Karadžića predložili za savjetnike State Departmenta u borbi protiv islamske opasnosti. U isto vrijeme HTV proizvodi niz okruglih stolova i panel diskusija u kojima se ozbiljno raspravlja koje će sve zemlje Amerika napasti, a jedan profesor zagrebačkoga pravnog fakulteta učevno govori da su napad na World Trade Center, terorizam i samožrtvovanje u samoj prirodi islama i da mi, kao baštinici kršćanske civilizacije to ne možemo razumjeti, ali u Kuranu piše da se muslimani moraju ponašati upravo tako. Taj zagrebački taliban, uglađen, fin i izrazito svjetloput čovjek, nadahnut tradicijama križarstva iz vremena kada su vitezovi u limenkama palili i žarili u Kristovo ime, služi se, naravno, istim argumentima kao i prosječni afganistanski taliban i na isti način tumači onaj jedan kuranski ajet koji je u pauzama između predavanja pročitao, ali teško onima koji ga slušaju, njega i njemu slične s televizije i iz tiska. Ali nije problem u talibanima na HTV-u, nego je problem u tome što je tako malo onih koji to nisu, a govore dovoljno glasno da bi ih čula publika zaglušena napadom na New York i zaslijepljena balkanskom epskom tradicijom i deseteračkim baljezganjima suprotiva Turcima.
Priloge o Osami bin Ladenu, islamskom terorizmu i nečemu što se u nas zove islamski fundamentalizam, a u što spada sve i svašta, od Hamasa do zakrabuljenih drumskih razbojnika, Hrvatska televizija će najčešće ilustrirati prizorima muslimanske molitve, snimljenim u svejedno kojoj i čijoj džamiji, koje je neko lijevo smetalo pokupilo iz dokumentacije. Radio 101 emisiju o istoj temi ilustrira pjesmom Nusrat Fateh Ali Khana, genijalnog pakistanskog muzičara i planetarne World Music zvijezde, koja s terorizmom ima isto onoliko veze koliko i Giussepe Verdi. U istoj emisiji, (Scareface od osamnaestog rujna) obavještavaju nas da se Osama bin Laden skriva negdje na „afganistansko-palestinskoj granici”. Treba samo zamisliti kako bi idiotski bilo da netko priču o Himmleru i Goebelsu ilustrira prizorima s mise u Varaždinu i podloži međimurskim popevkama. Da li bismo mislili da je to samo idiotski ili bismo bili uvjereni i da je tendenciozno?
Dok mislimo o svemu tome, razgovaramo o novomilenijskoj terorističkoj temi po autobusima, kafićima i u intimnim društvima, dok brbljamo što stignemo, gledamo televiziju i čitamo novine, dok gledamo suze u očima Georgea W. Busha i slušamo potresne ispovijesti Njujorčana koji su izgubili nekog svog, dok po tisućiti put u televizijskom dnevniku vidimo Osamu bin Ladena kako repetira kalašnjikov, dok se navikavamo da Treći svjetski rat više ne znači i smak svijeta, nego se na njega pozivaju oni koji bi oslobodili našu civilizaciju od panislamske opasnosti, dok se grozimo palestinske žene koja se raduje napadu na World Trade Center i koju smo, također, vidjeli već tisuću puta, dok na istaknutim mjestima u novinama čitamo o novom zločinu kašmirskih muslimana, a u dnu stranice preskočimo vijest da je izraelska vojska ušla u Ramallu, dok slušamo o napadima na muslimanske vjernike diljem Amerike i Europe i ta nam je vijest važna koliko i skok cijena kikirikija na svjetskom tržištu, dok na zagrebačkom radiju slušamo čovjeka koji kaže „neka vide Amerikanci kako je nama bilo u Mostaru i Čapljini 1993. s istim takvim teroristima”, dok gledamo afganistanske izbjeglice koje bježe prema Iranu i Pakistanu i u njima ne prepoznajemo ljude slične nama i dok slušamo zagrebačkog propovijednika koji se pita kako biti tolerantan prema muslimanima u Rijeci ako se oni ne određuju prema talibanskim zlodjelima; dok živimo svoju svakodnevicu nakon jedanaestog rujna, zapitamo li se ikada kako je to biti musliman, biti musliman u Americi i Europi ili u prvom našem susjedstvu, tu na petom ili osmom katu? I može li čovjek uopće biti musliman? Pitanje koje smo do jedanaestog rujna mogli postavljati samo primitivnim desničarima i fašistima ili našoj obližnjoj civilizacijskoj subraći podbrijanih vratova i s tradicijom Dretelja i Heliodroma, postalo je pitanjem na koje bi odgovor trebali naći oni koji čine tihu, zadovoljnu i bogatu planetarnu većinu, uključujući i gospođe na povratku s placa, koje su se možda zabrinule što im susjed ne jede po mjesec dana, ne pije alkohol i ne voli krmiće i svakoga petka odlazi u džamiju u Folnegovićevom naselju. Može li čovjek biti musliman, pitanje je koje će odrediti buduće godine naših života. Ili će nam postati opsesivno ili ćemo, uz pomoć mudrosti, sreće, dobrote, znanja, ljudskih prava i demokracije, slegnuti ramenima, pristajući na jednu od tisuću razlika koje Zemlju čine šarenom. Pristati na razliku ne znači, međutim, podnositi je, jer se podnosi samo ono čega bi se čovjek rado oslobodio, ali ne zna kako bi. Pristajanje na razliku je sudjelovanje u njoj, duhovno i emotivno predavanje i pripadanje. Kada je onaj dobri danski vladar pred modom rasnih zakona izjavio da je on prvi Židov u svojoj državi, nije on to učinio samo zbog solidarnosti sa ugroženim sugrađanima, nego zato što je pristao na razliku i što je pristajanjem postao Židov. Čovjek je sve ono od čega je sačinjen njegov svijet, dakle musliman, kao i Židov. Pristanak je, naravno, i individualni i kolektivni čin, ali on ne zavisi ni od Osame bin Ladena ni od Georgea W. Busha, niti od našega stava prema onome što oni rade ili govore.
U gnjevu i mržnji Zapada uživat će, ogromnom većinom, ljudi koji nisu odgojeni i odrasli na američkoj kulturi. To je hrvatski paradoks, vjerojatno karakterističan za male europske narode i ljude. Pobornici takvih globalnih moda formirali su se u svojim plemenima i na lokalnim običajima, a njihova noga, ako su bogobojazni, nikada nije stupila u tuđi hram. Nama koji smo rasli uz američke filmove i spori blues, u slikovnoj, zvučnoj i duhovnoj identifikaciji s tom širokom zemljom koja proizvodi snove, u sjeni njezine prugaste zastave i s tisuću fascinacija koje su dolazile preko oceana, gnjev i mržnja ne bi smjeli biti bliski ako smo ispravno shvatili sebe i svoje životne interese. Osama bin Laden nije dio naše kulture, ali zar George W. Bush to jest? Odgovor na ovo pitanje u dlaku je isti i u New Yorku, i u Zagrebu, i u Teheranu, ako se postavlja ljudima koji nisu talibani i križari. Šteta što ne postoji vremenski stroj, onaj iz Spielbergovih produkcija Povratka u budućnost, pa da svi koji to žele odu u dvanaesto stoljeće i ogledaju svoje snage negdje pred Damaskom ili među planinama Afganistana, a da ih Zuko Džumhur gleda sa strane i onda sačini putopis.
Može li čovjek biti musliman?
Tekst prvi put objavljen 21. rujna 2001. u Jutarnjem listu
U svom pitomom putopisu iz Afganistana Zuko Džumhur je, došavši do Bamijana, gledao dugokose mladiće i djevojke, bjelopute zapadnjake, kako spavaju na otvorenom, u minijaturnim špiljama davnih redovnika, zaštićeni golemim Budama, izvajanim u živoj stijeni. Čudio se Zuko toj mlađariji u dalekoj mitskoj zemlji Afganistanu, koja je bez ikakvog straha i bez zime u kostima počivala usred svoga puta za Indiju, žedna nove duhovnosti i drukčijeg svijeta, slobode kojom je zračio Istok. Za njega, mudrog Hercegovca, taj Istok bio je nešto drugo. Krvava i junačka povijest, mongolske i arapske sablje, križari, kanovi i sultani, matematičari, mudraci i pjesnici, slava imperija koja se zagubila u vremenu ili je prokockana u srednjovjekovnom Las Vegasu, sve sama duboka i strašna prošlost, pretvorena u mit i legendu, koja se, činilo se Zuki Džumhuru, više ne vraća, i bolje je da se ne vraća, jer su i ti afganistanski ratnici, zapravo njihovi šukununuci, samo promatrači hodočašća Djece cvijeća, miroljubivi i sretni kada im dođe gost, pa makar on bio hašoman bez prebijenoga dolara u džepu, nevičan sablji dimiskiji i ravnodušan prema svojoj povijesti.
Trideset i nešto godina kasnije Zuko Džumhur samo je mezar na jednom konjičkom groblju, zarastao u travu i lijepa sjećanja; Indija se hodočasti isključivo u čarter-aranžmanima, nema više Buda u Bamijanu, a Afganistan je zemlja kojom vladaju talibani i predmet rasprava davne Djece cvijeća, koja uz hamburger i dijetalnu coca-colu raspravljaju treba li na tu zemlju ispaliti desetak raketa s nuklearnim glavama ili je dovoljno spaliti Afganistan konvencionalnim oružjem, u skladu s humanističkom tradicijom Zapada, usvojenom nakon Hirošime i Nagasakija.
Je li ovih dana itko od njih, koji su bez straha spavali pod vedrim nebom Bamijana, barem na deset minuta razmislio što se dogodilo u međuvremenu? Je li itko uopće bio svjestan međuvremena i vlastite odgovornosti za transformaciju zemlje pod čijim je zvijezdama spavao na putu prema Indiji? Lijepo bi bilo vjerovati da jest, ali nije, jer u ovom svijetu biti odgovoran već dugo znači isto što i biti ponižen. A s Afganistanom dogodilo se sljedeće: 1979. Sovjetski Savez izvršio je invaziju na tu zemlju, s namjerom da uspostavi marionetsku vladu i sasvim se primakne američkoj interesnoj zoni, Pakistanu i Indiji, izađe na južna mora i s vremenom obgrli muslimanske naftonosne zemlje Srednjega i Bliskog istoka. U svom naletu Rusi su palili, rušili i ubijali, ne pitajući za tradiciju, za žene, djecu i starce, niti imajući na umu da bi njihova zvjerstva od Afganistanaca, tih mirnih, za geostrategiju nezainteresiranih ljudi, mogla načiniti iste onakve ratnike kakvi su Americi glave došli u Vijetnamu. Naravno, prevarili su se i uvukli u jedan strašni rat, koji je, možda, glavnim uzročnikom tako brze propasti Sovjetskog Saveza. Nizašto je izginula ruska mladost, počinivši pritom grozne zločine, koje ništa ne može prebrisati, pa čak ni činjenica da je svijet za te zločine bio više ili manje nezainteresiran. A Afganistanci su, boreći se za opstanak, prihvatili prvo što im se nudilo: islamske revolucionare i američko oružje. Ni jedno ni drugo nije im pružalo spas, ali to nisu mogli znati, jer nisu imali vremena za razmišljanje. Sami na svijetu, oni su bili dužni, jer takva je borba za opstanak, da prihvate sve čime su se mogli boriti protiv neprijatelja. Možda su se trebali poslužiti strategijom američke, britanske i sveeuropske Djece cvijeća i pozaspati u špiljama podno Bamijana? Nisu, jer tko bi usred gruhanja topova mogao zaspati.
Rezultat toga rata, koji nikada nije bio završen, jest da se ruska vojska povukla, ali Afganistan je temeljito uništen. Zemlja bez urbanog stanovništva i bez živog sjećanja na samu sebe nije mogla biti obnovljena. Kataklizmu su, unutar društvenih struktura, preživjele samo škorpije. A škorpije su neuništivi fanatici, neustrašivi i oslobođeni odgovornosti za vlastiti život, za život svojih bližnjih, za svoju tradiciju i vjeru. Pod naletom ruskih tenkova i aviona, usred lažne američke pomoći, jer ni Carteru ni Reaganu nije bilo stalo do Kabula, nego im se preko tuđih leđa malo ratovalo s Moskvom, stvoren je novi svijet i stvorena je nova vjera. A to je vjera onih koji Kuran čitaju bukvalno, kao da imaju Alahovu beskrajnu mudrost i razumiju bit svakoga ajeta; to je vjera talibana. Kao i u svakoj monoteističkoj religiji, tako i u islamu postoje oni koji su spremni spaliti svijet zbog dva zareza u Svetoj knjizi, ali ne žele znati da između zareza stoje božanske metafore, a ne riječi do čije je prave biti u stanju doći ograničeni ljudski um. Kada bi čovjek mogao doprijeti do punoga smisla teksta Svete knjige, tada se ne bi razlikovao od Boga, niti bi mu Bog bio potreban. A zašto su se talibani posvađali s Amerikom, sa čijim su oružjem ratovali protiv Rusa, to nitko zapravo ne zna. Zbog drukčijeg shvaćanja slobode, demokracije i ljudskih prava?
Danas na svijetu živi milijardu i tristo milijuna muslimana. Od toga šesto milijuna je bijelaca, među koje se ubrajaju i Arapi, ako to ne vrijeđa nečije čiste rasne osjećaje. Tristo milijuna muslimana su crnci, a dvjesto milijuna su kosooki. Ostatak se ne da rasporediti po standardnoj rasnoj ili rasističkoj kategorizaciji, ali muslimana ima svugdje, u svakakvim državama i društvenim uređenjima. Neki od njih su šijti i iščekuju dolazak proroka, neki su suniti i vjeruju da je vrijeme proročkih objava prošlo. Postoje sufije i selafije, vehabije, koji vladaju Saudijskom Arabijom, feudalnom monarhijom, glavnim izvoznikom netolerancije u islamskome svijetu, ali čije je bombardiranje i kažnjavanje iz američke perspektive vjerojatno koliko i napad Uncle Sama na Alabamu. Muslimani, međutim, nemaju jednog vrhovnog vjerskog poglavara, a jedino što ih zajedno veže je Kuran, knjiga koja nije samo knjiga vjere, nego je i knjiga pravila svakodnevnog života. Prema Kuranu se živi i umire i on bi trebao odrediti način ponašanja svakog muslimanskog vjernika, od toga što smije jesti, do toga kakav odnos mora imati prema bankovnim kamatama. Po tome su muslimani različiti od kršćana, ali su istovjetni Židovima. Premda je nastao nakon kršćanstva, islam je, paradoksalno, od kršćanstva stariji. No, postoji li, osim Kurana, još nešto što bi bilo zajedničko svim muslimanima svijeta?
Odgovor na ovo pitanje je, čini mi se, jako različit iz muslimanske i nemuslimanske perspektive i iz perspektive osviještenih i neosviještenih rasista. Iz muslimanske perspektive talibani su najveći neprijatelj Irana, kao i Saudijska Arabija. Sirija, Jordan i, recimo, Pakistan međusobno su beskrajno udaljene zemlje, kao i Malezija i, primjerice, Irak. Libija, Tunis, Maroko, Egipat, Turska, Tadžikistan, Uzbekistan, Kazahstan i, evo, Afganistan međusobno imaju manje zajedničkoga nego ikakav, slučajno odabrani niz zemalja s kršćanskom većinom. Između muslimanskih zemalja stoje vjersko-dogmatske, ekonomske, političke, kulturne i tradicijske razlike, a jedino što ih je u posljednjih pedesetak godina ujedinjavalo, premda bez većega učinka, bilo je stradanje palestinskoga naroda i vrlo temeljita nezainteresiranost kršćanskoga svijeta, Europe i Zapada za njegovu sudbinu. Iz muslimanske perspektive čini se da je kršćanski svijet svoju odgovornost za holokaust i za duboku tradiciju antisemitizma olakšao uspostavom države Izrael, ravnodušan prema stvaranju nove, židovsko-arapske mržnje, protivne tradiciji dviju semitskih civilizacija. Židovi su, naime, stoljećima živjeli unutar muslimanskoga svijeta, među Arapima i Turcima, duž Magreba i na Bliskom istoku, u Iranu, bez obzira na sve političke i društvene mijene. U Teheranu i danas postoji aktivna sinagoga. Kuran, naime, propisuje vjersku toleranciju, na jednako precizan i nedvosmislen način kao i druge vjerničke obaveze. Metafore u kojima se ne spominje sablja i rat nije tako lako izvrtati. Ako musliman za ženu ima inovjerku, što je moguće i dopušteno, on ju ne smije nagovarati da pređe na islam. Dužan je omogućiti joj obavljanje njezinih vjerskih obaveza, a ako je bolesna, dužan je odvesti je do njezinog hrama i čekati završetak molitve.
Iz nemuslimanske perspektive, pogotovu ako je medijski posredovana, svi muslimani su, manje ili više, isti i svi su Arapi. Tako je to do jedanaestog rujna izgledalo i u sasvim bezazlenim i nimalo šovinističkim uvidima. U Koruškoj su, recimo, prve bosanske izbjeglice 1992. dočekali s pitanjem žele li da im se razapnu šatori ili bi, ipak, pristali boraviti u betonskim zgradama, jer su ljudi, bez ikakve ružne primisli, vjerovali da su Bosanci beduini već time što su muslimani. Razlika između Arapa i Perzijaca zauvijek je CNN-u ostala zagonetkom, a na svoje uši sam, prije nekoliko mjeseci, na toj američkoj televiziji slušao o „konzervativnim arapskim mulama iz Teherana“. Riječi fetva i džihad ušle su u engleski jezik, eno ih u Oxfordskom rječniku, a da njihovo značenje ima samo daleke posredne veze sa značenjima iz jezika iz kojega su potekle. Moglo bi se tako dalje nabrajati, od anegdota do leksikografskih napomena i od folklornih predrasuda do bijednog neznanja, što je sve postalo dijelom naše euro-američke prirode i pripadajućeg joj pogleda na muslimane, kao na čudne i sve „iste“ ljude, a ako smo do jedanaestog rujna i mogli vjerovati kako se radi o nakupinama bezazlenih ili dobroćudnih predrasuda, koje će s vremenom, ili s medijskom globalizacijom, nestati, pročistiti se i utopiti u boljem prepoznavanju do kojeg dovodi činjenica da nas povezuju internet i satelitske antene, nakon strašnoga stradanja ljudi u World Trade Centeru i globalne kampanje koja je uslijedila, svaka je krivo shvaćena poruka i svako nepoznavanje, barem se meni tako čini, postalo opasno, strašno i razorno po savjest ljudi i po stvarnost u koju padamo preko provalije vlastitoga kućnog praga.
Uostalom, nije naš europski, slobodarski i demokratski uvid u muslimansku stvar ni prije nultog dana novog milenija bio tako čist od rasističke mržnje, antisemitizma (ovog puta ne-židovskog), paranoje i krvoločne potrebe da naša civilizacija pronađe nove Židove za nove logore. Ostavit ćemo po strani niz monstruoznih hollywoodskih spektakala s muslimanskim teroristima, u kojima je na brutalan način ismijavan islam i u kojima su Arapi redovito prikazivani kao podljudi, jer o tome tjedan nakon jedanaestog rujna, možda, nije ni ukusno govoriti, ali bi bilo zgodno sjetiti se Winstona Churchilla, unuka slavnog djeda, koji je prije osam godina usred britanskoga parlamenta plašio svijet vizijom da će za dvadesetak godina u središtu Londona biti džamija i da bi to valjalo spriječiti. Možemo prizvati poimence i sve znamenitije europske ultradesničare, koji su se, možda, razlikovali po svojim folklornim nacionalizmima, lederhoznama ili obrijanim glavama, ali su baš svi, od Francuske, preko Austrije, Njemačke, Velike Britanije do Danske, svoje narode plašili istim šejtanom, na što su dobijali samo salonske odgovore, koji su svakako išli ispod razine reakcija koje su zasluživali i koje su Europi bile nasušno potrebne, ako ni zbog čega drugog, a ono zato da joj se na leđa ne svali odgovornost za nešto u čemu nema izravne krivnje. Recimo, za stradanje Kurda ili za teror koji je šah Reza Pahlavi provodio i zbog kojega je, uostalom, i izbila Homeinijeva revolucija. O muslimanima nismo imali aktivna znanja koja se ne bi ticala samo njihove povijesti i folklora, nego bi ih inkorporirala u naš svijet, čineći našu civilizaciju nemogućom bez njezinih muslimana, kao što smo shvatili, nažalost prekasno, da je nemoguća bez Židova. Europa je odlučila prema muslimanima biti samo tolerantna, ali to nije dovoljno.
No, sve su to slike jučerašnjega svijeta. Nakon napada na World Trade Center svi smo jako daleko od onoga u čemu smo nedavno živjeli, premda toga i ne moramo biti svjesni. Na Manhattanu stradali su ljudi, puno njih, i to je strašno i bolno. Za nekoga tko nema talenta da amortizira nesreću državnim granicama, vjerom i nacijom, smrt na Manhattanu ista je kao smrt u Vukovaru i Srebrenici. Čovjek sa sto trećeg kata možda je trebao postati moj prijatelj, možda sam dvojnik cure s osamdeset sedmog kata, a možda sam s nekima od njih na nekoj od ulica svijeta već razmjenio pogled prepoznavanja. Ne znam, ali nisam u stanju njih osjećati drukčije nego što osjećam dobre ljude u Ilici. Zločesti ljudi na Manhattanu i u Ilici također su mi isti, ali nije mi srcu blisko da su oni ginuli. Također, znana mi je unezvjerenost ljudi u New Yorku, razumijem njihovog gradonačelnika, a njihove floskule, utjehe i strepnje baš su mi nekako kao sarajevske iz 1992. godine. Zapravo, Amerikanci mi nikada nisu bili bliži nego jedanaestog rujna ove godine. Čim spomenu tugu i strah jasno mi je o čemu govore.
Ali riječi gnjev, ponos i odmazda, koje neprestano izgovara George W. Bush, ponavljajući ih i usred crkve i mise za poginule, s mojim osjećajem nemaju nikakve veze. Kao ni mržnja koja je u samo nekoliko dana narasla do mitskih razmjera, sve do trenutka u kojem Howard Stern, gospodar radijskih valova, predlaže da se atomskim bombama poravna cijeli Bliski istok (a Afganistan je, naravno, tek na Srednjem istoku, ali i do tamo će se doći) i posve je prirodno da se, u američkim vijestima i komentarima, brkaju ove i one države, samo je važno da su muslimanske. Bush nije obećao tek uništenje terorista, nego i svih onih koji im pružaju gostoprimstvo, što se, ali zbilja, može shvatiti vrlo široko, puno šire nego što bi to bilo pristojno u svjetlu ideologije koja se, inače, bavi raspirivanjem slobode, demokracije i ljudskih prava. Najavio je uništenje nacija koje udomljuju teroriste, čime je po prvi puta nakon Drugog svjetskog rata u diskurs velikih i silnih zemalja uvedena takva, iracionalna i opasna vrsta generaliziranja. Mi koji smo navikli nacije i narode optuživati za sve i svašta ili biti na jednak način optuživani, lako ćemo se intimizirati s gnjevom Georgea W. Busha i njegovom željom da zatre sjeme nacijama koje smatra odgovornima. Ameriku slabo razumijemo kada propovijeda ljudska prava, demokraciju i suživot, ali čim Amerika počne koristiti govor sile, ona nam biva bliska i draga. Ako je neobuzdana mržnja globalizacijski trend, mi ćemo se, kao i slični mali narodi i mala plemena, rado priključiti i poput papiga ponavljati fraze sa CNN-a. Taj malograđanski refleks i ushit zbog sudjelovanja u nečemu što doživljavamo kao planetarni trend, u našoj povijesti nije ništa novo, jer ni pristanak uz njemačke rasne teorije i antižidovsku paranoju nije bio bitno drukčiji. Hitler je bio führer globalizacije koja je tridesetih godina bila moderna u Europi i Svijetu, a holokaust je samo njezina posljednja konsekvenca. Nacizam je izgledao kao moda pobjednika, raširena diljem planeta, kao coca-cola i rock-and-roll. Zašto smo u tome i mi sudjelovali? Vjerojatno i zato što smo kao mali narodi i mala plemena željeli osjetiti iluziju veličine. Kao kepec koji je povjerovao da bi mogao biti dvometraš.
Fraza koje smo se naslušali nakon jedanaestog rujna tumačila je da su teroristi napali Ameriku da bi Amerikancima pokazali da se ne mogu osjećati sigurnim u svojoj zemlji. Kako glupo i kratkovidno! Kao da je Osami bin Ladenu ili bilo kome od njegovih istomišljenika uopće stalo kako se Amerikanci osjećaju, kakve su im aerodromske kontrole, plaše li se smaka svijeta i ulaze li opušteno u podzemnu željeznicu. Zbog takvih stvari teroristi, islamski ili bilo koji drugi, ne polaze u akcije, premda ih, možda, žele i prizivaju pretili malograđani u svojim foteljama i u svojim frustracijama, koji će se teško pomiriti sa činjenicom da je u njihovom predsoblju uvijek rat, a samo Amerika je vječno sigurna. No, takvi, srećom, ne postaju teroristi, premda i zbog njih padaju ljudske glave. Oni koji su napali Ameriku, po svoj prilici su to učinili uvjereni u njezinu brutalnu reakciju. Ta reakcija strateški je cilj napada. Amerika će mrziti, Amerika će napasti, ali ne samo to, nego: pogađat će Molotovljevi kokteli džamije i islamske centre diljem zapadnoga svijeta, ginut će Pakistanci u svojim prodavaonicama sagova, drhtat će tamnoputi hamburški taksisti, ljudi će po autobusima i metroima pljuvati muslimanske žene, od Stokholma do San Francisca i od Beograda do Pariza… Mržnja koja ujedinjuje zapadni svijet, ujedinit će, više nego ikad, i muslimane, gdje god bili. Podijelit ćemo se u dvije strane, od kojih će svaka imati satisfakciju u poniženju i prolivenoj krvi, svaka će se pozivati samo na svoje žrtve i bit će spremna na otvoreni ili tihi rat, na sve osim na toleranciju. Sudarit će se američki gnjev s muslimanskim očajem, onim istim očajem koji i rađa ljude-bombe u Palestini i koji je od afganistanskih pitomih plemena prije dvadesetak godina stvorio ljute askere pred kojima je pao Sovjetski Savez. Eto, to je strateški smisao napada na World Trade Center i naprosto je nevjerojatno da to ne želimo znati. Ljudi u New Yorku žrtvovani su da bi se na žrtvovanje natjerao sav muslimanski svijet. Osama bin Laden ili svejedno koji um računao je na suradnju svijeta na koji je udario. Bez te suradnje njegov pothvat ne bi imao nikakvoga smisla, bio bi opasan po same teroriste i njihovu viziju svijeta, jer bi oko Amerike kao žrtve okupio većinu muslimana i muslimanskih zemalja, što smo uostalom i vidjeli prije nego što je zagrmio Bushov gnjev. Nikada kao u ta dva dana naš planet nije bio američkiji. Arafatovo darivanje krvi za stradale Amerikance, koliko god ga netko pokušavao tumačiti kao političku demagogiju, bilo je simbolički čin pripadanja civilizaciji svijeta, koja je bljesnula usred planetarnog žalovanja za mrtvima iz World Trade Centera i odmah zatim se ugasila.
Uslijedili su dani mobilizacije, paranoje i ushićenog neprijateljstva, neprijateljstva u kojemu perverzno uživamo, jer smo se zatekli u iluziji da se nemamo čega plašiti, zaštićeni velikim američkim gnjevom i svojim pristankom uz njega. Riječ je o europskome sindromu, koji u Hrvatskoj i drugim kršćanskim zemljama brdovitoga Balkana dobija karikaturalne dimenzije. Beograd polako zaboravlja svoj antiamerikanizam, po novinama su se opet raspisali isti oni orijentalisti, stari udbaši i geostratezi koji čitaju iz horoskopa, koji su vodili pozadinski rat u Bosni, držali Sarajevo u opsadi i uvjeravali publiku u teološki i povijesno utemeljeno ljudožderstvo Sulje i Muje. Kucnuo je, napokon, njihov čas i samo što nisu Ratka Mladića i Radovana Karadžića predložili za savjetnike State Departmenta u borbi protiv islamske opasnosti. U isto vrijeme HTV proizvodi niz okruglih stolova i panel diskusija u kojima se ozbiljno raspravlja koje će sve zemlje Amerika napasti, a jedan profesor zagrebačkoga pravnog fakulteta učevno govori da su napad na World Trade Center, terorizam i samožrtvovanje u samoj prirodi islama i da mi, kao baštinici kršćanske civilizacije to ne možemo razumjeti, ali u Kuranu piše da se muslimani moraju ponašati upravo tako. Taj zagrebački taliban, uglađen, fin i izrazito svjetloput čovjek, nadahnut tradicijama križarstva iz vremena kada su vitezovi u limenkama palili i žarili u Kristovo ime, služi se, naravno, istim argumentima kao i prosječni afganistanski taliban i na isti način tumači onaj jedan kuranski ajet koji je u pauzama između predavanja pročitao, ali teško onima koji ga slušaju, njega i njemu slične s televizije i iz tiska. Ali nije problem u talibanima na HTV-u, nego je problem u tome što je tako malo onih koji to nisu, a govore dovoljno glasno da bi ih čula publika zaglušena napadom na New York i zaslijepljena balkanskom epskom tradicijom i deseteračkim baljezganjima suprotiva Turcima.
Priloge o Osami bin Ladenu, islamskom terorizmu i nečemu što se u nas zove islamski fundamentalizam, a u što spada sve i svašta, od Hamasa do zakrabuljenih drumskih razbojnika, Hrvatska televizija će najčešće ilustrirati prizorima muslimanske molitve, snimljenim u svejedno kojoj i čijoj džamiji, koje je neko lijevo smetalo pokupilo iz dokumentacije. Radio 101 emisiju o istoj temi ilustrira pjesmom Nusrat Fateh Ali Khana, genijalnog pakistanskog muzičara i planetarne World Music zvijezde, koja s terorizmom ima isto onoliko veze koliko i Giussepe Verdi. U istoj emisiji, (Scareface od osamnaestog rujna) obavještavaju nas da se Osama bin Laden skriva negdje na „afganistansko-palestinskoj granici”. Treba samo zamisliti kako bi idiotski bilo da netko priču o Himmleru i Goebelsu ilustrira prizorima s mise u Varaždinu i podloži međimurskim popevkama. Da li bismo mislili da je to samo idiotski ili bismo bili uvjereni i da je tendenciozno?
Dok mislimo o svemu tome, razgovaramo o novomilenijskoj terorističkoj temi po autobusima, kafićima i u intimnim društvima, dok brbljamo što stignemo, gledamo televiziju i čitamo novine, dok gledamo suze u očima Georgea W. Busha i slušamo potresne ispovijesti Njujorčana koji su izgubili nekog svog, dok po tisućiti put u televizijskom dnevniku vidimo Osamu bin Ladena kako repetira kalašnjikov, dok se navikavamo da Treći svjetski rat više ne znači i smak svijeta, nego se na njega pozivaju oni koji bi oslobodili našu civilizaciju od panislamske opasnosti, dok se grozimo palestinske žene koja se raduje napadu na World Trade Center i koju smo, također, vidjeli već tisuću puta, dok na istaknutim mjestima u novinama čitamo o novom zločinu kašmirskih muslimana, a u dnu stranice preskočimo vijest da je izraelska vojska ušla u Ramallu, dok slušamo o napadima na muslimanske vjernike diljem Amerike i Europe i ta nam je vijest važna koliko i skok cijena kikirikija na svjetskom tržištu, dok na zagrebačkom radiju slušamo čovjeka koji kaže „neka vide Amerikanci kako je nama bilo u Mostaru i Čapljini 1993. s istim takvim teroristima”, dok gledamo afganistanske izbjeglice koje bježe prema Iranu i Pakistanu i u njima ne prepoznajemo ljude slične nama i dok slušamo zagrebačkog propovijednika koji se pita kako biti tolerantan prema muslimanima u Rijeci ako se oni ne određuju prema talibanskim zlodjelima; dok živimo svoju svakodnevicu nakon jedanaestog rujna, zapitamo li se ikada kako je to biti musliman, biti musliman u Americi i Europi ili u prvom našem susjedstvu, tu na petom ili osmom katu? I može li čovjek uopće biti musliman? Pitanje koje smo do jedanaestog rujna mogli postavljati samo primitivnim desničarima i fašistima ili našoj obližnjoj civilizacijskoj subraći podbrijanih vratova i s tradicijom Dretelja i Heliodroma, postalo je pitanjem na koje bi odgovor trebali naći oni koji čine tihu, zadovoljnu i bogatu planetarnu većinu, uključujući i gospođe na povratku s placa, koje su se možda zabrinule što im susjed ne jede po mjesec dana, ne pije alkohol i ne voli krmiće i svakoga petka odlazi u džamiju u Folnegovićevom naselju. Može li čovjek biti musliman, pitanje je koje će odrediti buduće godine naših života. Ili će nam postati opsesivno ili ćemo, uz pomoć mudrosti, sreće, dobrote, znanja, ljudskih prava i demokracije, slegnuti ramenima, pristajući na jednu od tisuću razlika koje Zemlju čine šarenom. Pristati na razliku ne znači, međutim, podnositi je, jer se podnosi samo ono čega bi se čovjek rado oslobodio, ali ne zna kako bi. Pristajanje na razliku je sudjelovanje u njoj, duhovno i emotivno predavanje i pripadanje. Kada je onaj dobri danski vladar pred modom rasnih zakona izjavio da je on prvi Židov u svojoj državi, nije on to učinio samo zbog solidarnosti sa ugroženim sugrađanima, nego zato što je pristao na razliku i što je pristajanjem postao Židov. Čovjek je sve ono od čega je sačinjen njegov svijet, dakle musliman, kao i Židov. Pristanak je, naravno, i individualni i kolektivni čin, ali on ne zavisi ni od Osame bin Ladena ni od Georgea W. Busha, niti od našega stava prema onome što oni rade ili govore.
U gnjevu i mržnji Zapada uživat će, ogromnom većinom, ljudi koji nisu odgojeni i odrasli na američkoj kulturi. To je hrvatski paradoks, vjerojatno karakterističan za male europske narode i ljude. Pobornici takvih globalnih moda formirali su se u svojim plemenima i na lokalnim običajima, a njihova noga, ako su bogobojazni, nikada nije stupila u tuđi hram. Nama koji smo rasli uz američke filmove i spori blues, u slikovnoj, zvučnoj i duhovnoj identifikaciji s tom širokom zemljom koja proizvodi snove, u sjeni njezine prugaste zastave i s tisuću fascinacija koje su dolazile preko oceana, gnjev i mržnja ne bi smjeli biti bliski ako smo ispravno shvatili sebe i svoje životne interese. Osama bin Laden nije dio naše kulture, ali zar George W. Bush to jest? Odgovor na ovo pitanje u dlaku je isti i u New Yorku, i u Zagrebu, i u Teheranu, ako se postavlja ljudima koji nisu talibani i križari. Šteta što ne postoji vremenski stroj, onaj iz Spielbergovih produkcija Povratka u budućnost, pa da svi koji to žele odu u dvanaesto stoljeće i ogledaju svoje snage negdje pred Damaskom ili među planinama Afganistana, a da ih Zuko Džumhur gleda sa strane i onda sačini putopis.