Skočilo mu nanos: ganjo udovicu, uganjo – zaušnjake!
Radosnog što su mu iz Sarajeva stigle kupaće gaće, Mehmeda Sidrana smo ostavili da uživa u banjskome bazenu koliko mu drago – a mi da za to vrijeme pogledamo šta se radilo i kako se – u te dane, i još cijelu deceniju i po nakon Velikoga Rata – živjelo u Valtera Perića Jedanaest. Zašto su jedne obične kupaće gaće od crnoga glota, za svojim vlasnikom, morale same putovati četiristotinešezdesetikusur kilometara, iz Bosne u Sloveniju? I da li je sve bilo baš onako kako se nama čini da je bilo?
Naš prvi kućni radio
Ničega nije bilo, pa sve imalo vrijednost. Vruća daha, Revolucija svojim sinovima puhala zavrat, još uvijek bilo rano za pljačku, privilegirana “nova klasa” množila se relativno sporo. Još uvijek imalo vrijednost: Časna riječ, i Časti mi. Svoj prvi kućni radio-aparat Mehmed Sidran, moj otac, već kao uposlenik Glavnog Odbora Sindikata, dobiva na petomjesečnu otplatu, 28. novembra 1947. godine. Od koga dobiva? Od Gradske uprave državnih nekretnina Sarajevo. U toj su serevolucionarnoj instituciji sabirale, bogami, i pokretnine: svakojaka“dobra”zaplijenjena od Klasnoga Neprijatelja. U njoj se rodio i osnovni pokretački motiv romana “Derviš i smrt” Meše Selimovića: kad je njegov stariji brat Šefkija, tek oženjen mladi partizan, iz nje “otuđio, uzeo-neplatio, nekakav ormar, pa zbog tog bio osuđen na kaznu smrti strijeljanjem! I kazna izvršena bez odlaganja. Nije dakle samo mamina knjigovodstvena pedanterija, nego i oprez – u strahu od sličnoga belaja! – omogućila da ovoga časa predamnom stoje dva papira: račun i obavijest o dostavi računa. Ako pamtimo da je, iduće, 1948. godine, u rješenju o postavljenju Mehmeda Sidrana na mjesto Vršioca dužnosti Upravnika u Upravi za radnu snagu Ministarstva rada Republike Bosne i Hercegovine, dotičnome određena mjesečna plaća u iznosu od pet hiljada dinara, onda je cijena radio-aparata – 2.800 dinara – zbilja ogromna. Zato se plaćanje i razgodilo na pet rata. I taj je posao završila Behija, a radio je iz kuće odnesen u nepoznatom pravcu iste one noći, 1/2. juna 1949, u kojoj je Meho odveden u poznatome pravcu, na svoj, danas već čuveni službeni put.
Ali, ako niste znali, smijem li vas upitati? Gdje, kako, u čemu, čovjek najlakše zaluta? U uspomenama, u uspomenama, mili moji. Dogodi se, dok ispisujem ove redove, da ne znam razlučiti glavno od sporednog, važno od nevažnog! Da ne znam ono što sam uvijek znao, i čime sam se dičio, od svoje četrnaeste godine! Ovo jeste važno, ovo nije važno! Šta sad jeste, a šta nije važno u dva papira o radio-aparatu marke Orion inventurnog broja 60544, izdata i ovjerena od strane Gradske uprave državnihnekretnina Sarajevo? Sve je važno. Papire, bez ličnih imena, potpisuju dva kratka prezimena. Oba – devet slova. Prvo, manje važno prezime, Toholj, odnosi se na Avdu Toholja, prvoborca i vratničkog ilegalca, s kojim sam se prije pet-šest godina susretao, po bolničkim sobama, po bijelim tužnim bolesničkim sobama. Umro. Drugo, glavno, Šmit, i mašinski i rukopisno ispisano fonetski, naprosto me – zabrinjava. Ako sam čuo i znao za Avdu Toholja, kako to da nikada nisam čuo ni za kakvoga, u Sarajevu, Šmita? U našoj su se kući sa strahopoštovanjem izgovarala imena i prezimena i znatno manje važnih partijskih i državnih funkcionera i mi, djeca, popamtili smo baš svako: Šefket Maglajlić! Nisim Albahari! Uglješa Danilović! Rudi Kolak! Pašaga Mandžić! Akamoli: Avdo Humo, Rato Dugonjić, Osman Karabegović! Ko je bio taj Šmit? Radi li se, možda, o pseudonimu? O nadimku, ilegalnom partizanskom imenu? Autentični Šmit nesumnjivo bi se držao korektnoga, prema njemačkome pravopisu, etimološkoga pisanja: Schmit. Definitivno: ne postoji na svijetu Schmit koji bi sam sebe mogao i htio potpisati kao Šmita! Evo posla za Šerloka Holmsa!
Moja država Adil-beg Zulfikarpašić
Džaba što sam, u djetinjstvu i mladosti, pročitao koju stotinu detektivskih romana, nikakvoga detektivskoga dara nemam. A i da ga kojim slučajem imam, od njega nikakve koristi ne bi bilo jer mi se nekako, aprirori, u mozak uvrtila ideja da bi potpisani “Šmit” mogao biti Adil-beg Zulfikarpašić. Neki sličan, važan državni posao, odmah poslije 1945. godine, Adil-beg jeste radio u Sarajevu, ali mi se nije činilo važnim niti da ga pitam niti da u knjigama provjeravam. Jeste nešto takvo radio, i jeste neki čudan pseudonim imao.
U svoje smrtne grijehe ubrajam kurvanjsko izvlačenje vlastite ruke iz ruke umirućega Detka Petrova. Zbog toga, gadio sam se sam sebi punih deset godina. Pa napisao pjesmu “San o svjetskoj književnosti”, da njome pokušam iskupiti grijeh. Još kasnije, Život namjestio da pjesmi dopišem posvetu: Adil-begu Zulfikarpašiću, bosanskom dobročinitelju. To je čista stvar. Da sam njemu, Adil-begu, stotinu pjesama posvetio, stvari bi – osim iz aspekta dobroga ukusa – stajale sasvim korektno. Zašto? Preplašen ljekarskim nalazima o stanju moga srca i krvih sudova, 2001. godine obiđem državna nadleštva i u njima saznam kako nemam prava na zdravstvenu zaštitu (ni penziono, ni invalidsko, itd.) jerbo mi poslodavci nisu uplaćivali odgovarajuće doprinose, godinama. Država, dok sam bio tzv. samostalni umjetnik, Televizija, dok sam u njoj – sve do aprila 1992, kad su me obavijestili da im nisam potreban i bacili “na čekanje”! – radio kao “vodeći dramaturg”. Nemam dakle zdravstvene knjižice, a operacija košta osamnaest tisuća kaemova! Ispričam to, bez ikakvih očekivanja – više kao prilog kritici našeg društvenog blagostanja i sveopćeg kulturnog napretka – ispričam to, dakle, za jednom okruglim stolom, pred desetak ljudi, Adil-begu Zulfikarpašiću, u njegovom Bošnjačkom institutu. Kako sam sretan čovjek, kako me gotive naše vlasti, i kakve je silne ljepote meni donijela naša dobra, Nezavisna i Suverena! Ne baš odmah, ali ubrzo Domaćin, pred svima, kazuje: “Znaš šta, Sidrane. Pusti ti Državu. Mi ćemo tebe ovdje uknjižiti, evidentirati, kao da si kod nas zaposlen. – Jasna! Napiši Sidranu koje si sve papire trebala prinijeti kad si se zapošljavala! – Nećeš biti zaposlen, i nećeš imati nikakvu mjesečnu plaću, ali ćemo upisati kao da je imaš, odredićemo neku prosječnu visinu, jer prema nekoj veličini se moraju uplaćivati svi ti doprinosi, jeltako, i dobićeš zdravstvenu knjižicu, i ti i tvoja žena i tvoja djeca. Staž, penzija, je li uredu?” Kako da nije uredu, hoću da zaplačem, teturam u duši, a predamnom nema pića, te alkoholne štake kojom sam naučio da se pripomažem pokatkad, kad mi se zaljulja. Ustanem – baš i hoću da svi vide kako mi se ljulja, i kako su mi oči pune suza – i kažem: “Dragi Adil-beže! Malo me je sramota što mi se plače, jer i ja sam tu negdje, još malo pa starac, ali mi dozvoli da ovu svoju neprijatnost (brišem oči desnom rukom) okrenem malčice na humor. Kad si reko da ćeš mi odrediti nekakvu fiktivnu plaću “u visini prosjeka”, da li si mislio na bosanski ili na švicarski prosjek?” Nasta grohot, sveopći urnebes. “Alberte, donesi piće Sidranu!” To kaže Adil-beg, a većina prisutnih zna da privilegiju konzumiranja alkohola u njegovom Bošnjačkom institutu, prema njegovoj odluci, imaju samo trojica Sarajlija, i da sam ja jedan od te trojice.
Ko zna koliko je godina prošlo od smrti Detka Petrova, evo me, u svojim dvjema rukama držim lijevu ruku Adil-bega Zulfikarpašića, koji umire. Glas mu se ne čuje, ali se riječ po riječ može čitati sa usana. Očnim kapcima odgovara na pitanja, Jasna razumije kad je niječno a kada potvrdno. Razumijem i ja. Brzo se to savlada. Čitam mu sa usana: Umirem. Razumio sam šta mi kažeš. Nikad mu oči nisu bile plavlje. Šutnja. Stisne mi ruku, dva puta. Shvatim to kao: Zbogom, Sidrane. Hvala ti, Adil-beže. Biće nam teško bez tebe. Hvala ti. Dozivam Jasnu, bila izmakla do kuhinje. Želi da se rastanemo.
Dugo mi pred očima stajalo njegovo lice, tih trenutaka – lice djeteta. Ali, nešto sasvim posebno u izrazu lica – oči, oči, u dubini očiju! – nisam odmah prepoznao, otvorilo mi se nekoliko mjeseci kasnije: lice umirućeg Adil-bega bilo je lice prevarenog djeteta. Ono dječije lice kakvo nastane kad djetetu dadneš nešto čemu se ono beskrajno obraduje, a onda mu to nešto iz ruke istrgneš. Ne dam.
O, tako je dobro što ga ništa ne upitah o “Šmitu”. Lako je naći u knjigama: Adil-begovo partizansko ime bilo je Aco. Posao jeste bio sličan, ali je Adil-beg radio na državnom, a ne na gradskom nivou. I još nešto: emigrirao je, otišao iz Sarajeva, godinu dana ranije,1946. Moguće je dakle da se, između 1942. i 1946, negdje susreo sa Mehmedom Sidranom (pominje, u svjedočenju o svome ilegalnom ulasku u okupirano Sarajevo, kako se povezao sa ilegalcima iz Željezničke radione) ali – niti je bio, niti mogao biti Šmit.
Prije gaća – došli zaušnjaci!
Provjerom datuma na dopisnim kartama što su se krajem aprila i u maju 1949. godine mimoilazile na relaciji Sarajevo-Laško-Sarajevo ustanovili smo da kupaće gaće u Laško nisu stigle do 6. maja, a kada su stigle – šestoga maja ujutro – Mehmedu više nije bilo do gaća i kupanja! Šta se to zbilo, u tih sedam dana punih veselja i pisane zafrkancije o gologuzom kupanju i cotavim udovicama? Primivši paket, Meho ispisuje kartu apsolutno lišenu svakoga humora, i potrebe za humorom:
“Draga Peka ima jedna nesreća. Ovdje mi je banja koristila do sada dobro. Štap sam bacio prvih dana a sinoć sam poslije večere prvi put potrčao vrlo dobro i bio sam sretan kao dijete. Međutim sinoć na samoj večeri osjetim kod lijevog uha malu oteklinu, malu žlijezdu i boli me. Bol te natekline me je oko ponoći probudio i više nisam mogao zaspati. Ujutru je oteklina bila mnogo veća, jako boli a kod desnog uha manja oteklina. Ljekari kažu da je slično “zaušcima” ali još nisam imao temperature i boljelo me što je moglo istovremeno biti i reakcija banjanja. Ljekar mi je obustavio kupanje, ne smijem izlaziti iz sobe, hranu mi donose u sobu. Međutim večeras već osjećam malu vatru. Niko mi ne dolazi radi prirode bolesti, prosto Peka poludjeh sam u sobici, bez potrebne njege, ni radija ni novina, itd. Jedini sam Bosanac i imam društvo veliko ali mi niko ne može doći. Kroz prozor gledam šumu i sunce i fakat duševno patim a zaušci me jako bole. Ne znam odakle na mene baš ova nesreća. Molim te….”
Otekline koje su se u Laškome, maja 1949, pojavile na očevom vratu kao simptom dječije bolesti (krzamak, zaušnjaci) pojaviće se trinaest godina kasnije, na istome mjestu, obnutim redom, prvo desna pa lijeva strana, ispod uha, kao težak poremećaj u funkcioniranju sistema limfnih žlijezda. Karcinom. Počeo od vrata pa se širio tijelom. Sve uništio. U decembru 1964. godine, za njegov 49. rođendan, zajedničkim parama, nepokretnome tati kupujemo poklon: skupu i lijepu košulju iz prodavnice “Muška moda”. Nije je stigao obući. Bilo mu ostalo dva mjeseca i tri dana.
Radnici Ložione (Meho Sidran u sredini), Sarajevo, 1936.
Stradanje Mehe Sidrana/4
Skočilo mu nanos: ganjo udovicu, uganjo – zaušnjake!
Radosnog što su mu iz Sarajeva stigle kupaće gaće, Mehmeda Sidrana smo ostavili da uživa u banjskome bazenu koliko mu drago – a mi da za to vrijeme pogledamo šta se radilo i kako se – u te dane, i još cijelu deceniju i po nakon Velikoga Rata – živjelo u Valtera Perića Jedanaest. Zašto su jedne obične kupaće gaće od crnoga glota, za svojim vlasnikom, morale same putovati četiristotinešezdesetikusur kilometara, iz Bosne u Sloveniju? I da li je sve bilo baš onako kako se nama čini da je bilo?
Naš prvi kućni radio
Ničega nije bilo, pa sve imalo vrijednost. Vruća daha, Revolucija svojim sinovima puhala zavrat, još uvijek bilo rano za pljačku, privilegirana “nova klasa” množila se relativno sporo. Još uvijek imalo vrijednost: Časna riječ, i Časti mi. Svoj prvi kućni radio-aparat Mehmed Sidran, moj otac, već kao uposlenik Glavnog Odbora Sindikata, dobiva na petomjesečnu otplatu, 28. novembra 1947. godine. Od koga dobiva? Od Gradske uprave državnih nekretnina Sarajevo. U toj su se revolucionarnoj instituciji sabirale, bogami, i pokretnine: svakojaka “dobra” zaplijenjena od Klasnoga Neprijatelja. U njoj se rodio i osnovni pokretački motiv romana “Derviš i smrt” Meše Selimovića: kad je njegov stariji brat Šefkija, tek oženjen mladi partizan, iz nje “otuđio, uzeo-neplatio, nekakav ormar, pa zbog tog bio osuđen na kaznu smrti strijeljanjem! I kazna izvršena bez odlaganja. Nije dakle samo mamina knjigovodstvena pedanterija, nego i oprez – u strahu od sličnoga belaja! – omogućila da ovoga časa predamnom stoje dva papira: račun i obavijest o dostavi računa. Ako pamtimo da je, iduće, 1948. godine, u rješenju o postavljenju Mehmeda Sidrana na mjesto Vršioca dužnosti Upravnika u Upravi za radnu snagu Ministarstva rada Republike Bosne i Hercegovine, dotičnome određena mjesečna plaća u iznosu od pet hiljada dinara, onda je cijena radio-aparata – 2.800 dinara – zbilja ogromna. Zato se plaćanje i razgodilo na pet rata. I taj je posao završila Behija, a radio je iz kuće odnesen u nepoznatom pravcu iste one noći, 1/2. juna 1949, u kojoj je Meho odveden u poznatome pravcu, na svoj, danas već čuveni službeni put.
Ali, ako niste znali, smijem li vas upitati? Gdje, kako, u čemu, čovjek najlakše zaluta? U uspomenama, u uspomenama, mili moji. Dogodi se, dok ispisujem ove redove, da ne znam razlučiti glavno od sporednog, važno od nevažnog! Da ne znam ono što sam uvijek znao, i čime sam se dičio, od svoje četrnaeste godine! Ovo jeste važno, ovo nije važno! Šta sad jeste, a šta nije važno u dva papira o radio-aparatu marke Orion inventurnog broja 60544, izdata i ovjerena od strane Gradske uprave državnih nekretnina Sarajevo? Sve je važno. Papire, bez ličnih imena, potpisuju dva kratka prezimena. Oba – devet slova. Prvo, manje važno prezime, Toholj, odnosi se na Avdu Toholja, prvoborca i vratničkog ilegalca, s kojim sam se prije pet-šest godina susretao, po bolničkim sobama, po bijelim tužnim bolesničkim sobama. Umro. Drugo, glavno, Šmit, i mašinski i rukopisno ispisano fonetski, naprosto me – zabrinjava. Ako sam čuo i znao za Avdu Toholja, kako to da nikada nisam čuo ni za kakvoga, u Sarajevu, Šmita? U našoj su se kući sa strahopoštovanjem izgovarala imena i prezimena i znatno manje važnih partijskih i državnih funkcionera i mi, djeca, popamtili smo baš svako: Šefket Maglajlić! Nisim Albahari! Uglješa Danilović! Rudi Kolak! Pašaga Mandžić! Akamoli: Avdo Humo, Rato Dugonjić, Osman Karabegović! Ko je bio taj Šmit? Radi li se, možda, o pseudonimu? O nadimku, ilegalnom partizanskom imenu? Autentični Šmit nesumnjivo bi se držao korektnoga, prema njemačkome pravopisu, etimološkoga pisanja: Schmit. Definitivno: ne postoji na svijetu Schmit koji bi sam sebe mogao i htio potpisati kao Šmita! Evo posla za Šerloka Holmsa!
Moja država Adil-beg Zulfikarpašić
Džaba što sam, u djetinjstvu i mladosti, pročitao koju stotinu detektivskih romana, nikakvoga detektivskoga dara nemam. A i da ga kojim slučajem imam, od njega nikakve koristi ne bi bilo jer mi se nekako, aprirori, u mozak uvrtila ideja da bi potpisani “Šmit” mogao biti Adil-beg Zulfikarpašić. Neki sličan, važan državni posao, odmah poslije 1945. godine, Adil-beg jeste radio u Sarajevu, ali mi se nije činilo važnim niti da ga pitam niti da u knjigama provjeravam. Jeste nešto takvo radio, i jeste neki čudan pseudonim imao.
U svoje smrtne grijehe ubrajam kurvanjsko izvlačenje vlastite ruke iz ruke umirućega Detka Petrova. Zbog toga, gadio sam se sam sebi punih deset godina. Pa napisao pjesmu “San o svjetskoj književnosti”, da njome pokušam iskupiti grijeh. Još kasnije, Život namjestio da pjesmi dopišem posvetu: Adil-begu Zulfikarpašiću, bosanskom dobročinitelju. To je čista stvar. Da sam njemu, Adil-begu, stotinu pjesama posvetio, stvari bi – osim iz aspekta dobroga ukusa – stajale sasvim korektno. Zašto? Preplašen ljekarskim nalazima o stanju moga srca i krvih sudova, 2001. godine obiđem državna nadleštva i u njima saznam kako nemam prava na zdravstvenu zaštitu (ni penziono, ni invalidsko, itd.) jerbo mi poslodavci nisu uplaćivali odgovarajuće doprinose, godinama. Država, dok sam bio tzv. samostalni umjetnik, Televizija, dok sam u njoj – sve do aprila 1992, kad su me obavijestili da im nisam potreban i bacili “na čekanje”! – radio kao “vodeći dramaturg”. Nemam dakle zdravstvene knjižice, a operacija košta osamnaest tisuća kaemova! Ispričam to, bez ikakvih očekivanja – više kao prilog kritici našeg društvenog blagostanja i sveopćeg kulturnog napretka – ispričam to, dakle, za jednom okruglim stolom, pred desetak ljudi, Adil-begu Zulfikarpašiću, u njegovom Bošnjačkom institutu. Kako sam sretan čovjek, kako me gotive naše vlasti, i kakve je silne ljepote meni donijela naša dobra, Nezavisna i Suverena! Ne baš odmah, ali ubrzo Domaćin, pred svima, kazuje: “Znaš šta, Sidrane. Pusti ti Državu. Mi ćemo tebe ovdje uknjižiti, evidentirati, kao da si kod nas zaposlen. – Jasna! Napiši Sidranu koje si sve papire trebala prinijeti kad si se zapošljavala! – Nećeš biti zaposlen, i nećeš imati nikakvu mjesečnu plaću, ali ćemo upisati kao da je imaš, odredićemo neku prosječnu visinu, jer prema nekoj veličini se moraju uplaćivati svi ti doprinosi, jeltako, i dobićeš zdravstvenu knjižicu, i ti i tvoja žena i tvoja djeca. Staž, penzija, je li uredu?” Kako da nije uredu, hoću da zaplačem, teturam u duši, a predamnom nema pića, te alkoholne štake kojom sam naučio da se pripomažem pokatkad, kad mi se zaljulja. Ustanem – baš i hoću da svi vide kako mi se ljulja, i kako su mi oči pune suza – i kažem: “Dragi Adil-beže! Malo me je sramota što mi se plače, jer i ja sam tu negdje, još malo pa starac, ali mi dozvoli da ovu svoju neprijatnost (brišem oči desnom rukom) okrenem malčice na humor. Kad si reko da ćeš mi odrediti nekakvu fiktivnu plaću “u visini prosjeka”, da li si mislio na bosanski ili na švicarski prosjek?” Nasta grohot, sveopći urnebes. “Alberte, donesi piće Sidranu!” To kaže Adil-beg, a većina prisutnih zna da privilegiju konzumiranja alkohola u njegovom Bošnjačkom institutu, prema njegovoj odluci, imaju samo trojica Sarajlija, i da sam ja jedan od te trojice.
Ko zna koliko je godina prošlo od smrti Detka Petrova, evo me, u svojim dvjema rukama držim lijevu ruku Adil-bega Zulfikarpašića, koji umire. Glas mu se ne čuje, ali se riječ po riječ može čitati sa usana. Očnim kapcima odgovara na pitanja, Jasna razumije kad je niječno a kada potvrdno. Razumijem i ja. Brzo se to savlada. Čitam mu sa usana:
Umirem.
Razumio sam šta mi kažeš.
Nikad mu oči nisu bile plavlje. Šutnja. Stisne mi ruku, dva puta. Shvatim to kao:
Zbogom, Sidrane.
Hvala ti, Adil-beže. Biće nam teško bez tebe. Hvala ti.
Dozivam Jasnu, bila izmakla do kuhinje.
Želi da se rastanemo.
Dugo mi pred očima stajalo njegovo lice, tih trenutaka – lice djeteta. Ali, nešto sasvim posebno u izrazu lica – oči, oči, u dubini očiju! – nisam odmah prepoznao, otvorilo mi se nekoliko mjeseci kasnije: lice umirućeg Adil-bega bilo je lice prevarenog djeteta. Ono dječije lice kakvo nastane kad djetetu dadneš nešto čemu se ono beskrajno obraduje, a onda mu to nešto iz ruke istrgneš. Ne dam.
O, tako je dobro što ga ništa ne upitah o “Šmitu”. Lako je naći u knjigama: Adil-begovo partizansko ime bilo je Aco. Posao jeste bio sličan, ali je Adil-beg radio na državnom, a ne na gradskom nivou. I još nešto: emigrirao je, otišao iz Sarajeva, godinu dana ranije,1946. Moguće je dakle da se, između 1942. i 1946, negdje susreo sa Mehmedom Sidranom (pominje, u svjedočenju o svome ilegalnom ulasku u okupirano Sarajevo, kako se povezao sa ilegalcima iz Željezničke radione) ali – niti je bio, niti mogao biti Šmit.
Prije gaća – došli zaušnjaci!
Provjerom datuma na dopisnim kartama što su se krajem aprila i u maju 1949. godine mimoilazile na relaciji Sarajevo-Laško-Sarajevo ustanovili smo da kupaće gaće u Laško nisu stigle do 6. maja, a kada su stigle – šestoga maja ujutro – Mehmedu više nije bilo do gaća i kupanja! Šta se to zbilo, u tih sedam dana punih veselja i pisane zafrkancije o gologuzom kupanju i cotavim udovicama? Primivši paket, Meho ispisuje kartu apsolutno lišenu svakoga humora, i potrebe za humorom:
“Draga Peka ima jedna nesreća. Ovdje mi je banja koristila do sada dobro. Štap sam bacio prvih dana a sinoć sam poslije večere prvi put potrčao vrlo dobro i bio sam sretan kao dijete. Međutim sinoć na samoj večeri osjetim kod lijevog uha malu oteklinu, malu žlijezdu i boli me. Bol te natekline me je oko ponoći probudio i više nisam mogao zaspati. Ujutru je oteklina bila mnogo veća, jako boli a kod desnog uha manja oteklina. Ljekari kažu da je slično “zaušcima” ali još nisam imao temperature i boljelo me što je moglo istovremeno biti i reakcija banjanja. Ljekar mi je obustavio kupanje, ne smijem izlaziti iz sobe, hranu mi donose u sobu. Međutim večeras već osjećam malu vatru. Niko mi ne dolazi radi prirode bolesti, prosto Peka poludjeh sam u sobici, bez potrebne njege, ni radija ni novina, itd. Jedini sam Bosanac i imam društvo veliko ali mi niko ne može doći. Kroz prozor gledam šumu i sunce i fakat duševno patim a zaušci me jako bole. Ne znam odakle na mene baš ova nesreća. Molim te….”
Otekline koje su se u Laškome, maja 1949, pojavile na očevom vratu kao simptom dječije bolesti (krzamak, zaušnjaci) pojaviće se trinaest godina kasnije, na istome mjestu, obnutim redom, prvo desna pa lijeva strana, ispod uha, kao težak poremećaj u funkcioniranju sistema limfnih žlijezda. Karcinom. Počeo od vrata pa se širio tijelom. Sve uništio. U decembru 1964. godine, za njegov 49. rođendan, zajedničkim parama, nepokretnome tati kupujemo poklon: skupu i lijepu košulju iz prodavnice “Muška moda”. Nije je stigao obući. Bilo mu ostalo dva mjeseca i tri dana.
Radnici Ložione (Meho Sidran u sredini), Sarajevo, 1936.