Najzad se pojavila rektorica. Upamtio sam joj sivi vuneni džemper, oči zakrvavljene i umorne i pitanje koje mi je nekoliko puta ponovila: kako to planiraš da uradiš? A to, to je način na koji ću, ako budem primljen, vezati djecu-strance (invandrarbarn) i njihove roditelje za školsku biblioteku i nastavu. Ja sam lupao svakojaka čuda, vadio se na to kako imam iskustva u radu sa strancima, a ona je, da ne bi zaspala, dosipala kahve i vjerujem da smo dva-tri litra iskapili. Sa nama je bila i jedna mlađa, nabijena žena, u žutoj trenerci – ova, mislio sam, zasigurno predaje fizičko vaspitanje. Lupala je prstima po stolu i kolenom o koleno, nije ništa govorila.
Radi se o šestomjesečnom projektu, a ne o stalnome poslu. Ima li šanse da se to produži? Ne znam, kaže rektorica. Komuna je odvojila novce za šest mjeseci, a poslije, vidjećemo – ona ne smije ništa da obeća. Sabiram se, oduzimam – ovo ti je, opet, multikulturalnost – da pravimo mali geto, da jedemo hurmašice, flije i ćevape, da cupkamo etno uz zurlice i ćemane.
Obilazimo biblioteku – učionu s gomilama polomljenog školskog nameštaja i knjigama rasutih po podu. Bije na zift i samštinu. Ima i jedan staklom zasvođeni četvorugaonik i u njemu stočić s kompjuterom i stolicom. Vraćamo se, velim: nije loše, a ko onde, sada radi? – u oglasu je pisalo da valja pomagati bibliotekaru. Žuta mini sportašica uginje ramenima, rektorica kaže pedagog, ili nastavnica njemačkog, kad nađu vremena. Hoću li da dođem ako me proberu? Hoću, hoću, velim, a mislim drukčije.
2.
Sinoć, negdje iza 18:00, zvala rektorica iz Huskvarne. Dobio sam posao. Nazvao, onda, F. (bivšeg komšiju iz mahale Jaklja; kada kreneš iz čaršije, ideš Prvomajskom do Altun-alem džamije, skreneš lijevo u moj sokak, on te spusti do rijeke Jošanice, pređeš drvenu ćupriju i ulaziš u mahalu nad kojom se, mjesto neba, širi Gazilar, starinsko groblje). On, F., od 1994. živi gore, u Hukvarni. Kazujem mu da dolazim tamo, pitam da nema gdje god kakva stana. F. mi veli da ne brinem, ima jedan naš momak, skoro se razveo, živi u trosobnom stanu i jednu bi sobu iznajmio. Daje mi broj njegovog telefona.
– E, znam ja ze tebe – kaže momak, kada ga nazovem. – Samo ti, burko, dođi. Neka cijene, jebo cijenu.
*
Kafe u robnoj kući Ahlen, Jonköping. Čekam da dođe taj M., Pazarac, koji će mi jednu sobu iznajmiti. I dolazi on, kožni mantil, crn, spečen, “mangaš iz čaršije”, idemo u njegov stan. Nalazi se u istom invandrar naselju kao i škola, na prizemlju je i u njemu – prazno, nema ništa. On mi priča svoju odiseju. Specijalista u šverc-komercu, valjao je, do skora, stvari skupe, sada je u krizi – “krčmi šta natrči”, isprva je radio (malo) u državnom, tamo nema fajde, dižeš se u pet izjutra, lipsavaš do pet po podne, trka, frka, zašta – za kurac obični. Bio je oženjen sa našom, ona nije bila dobra, udavala se prije njega (za jednog Italijana-narkomana s kojim ima dijete), počela je da ševrda i pušta jezik naveliko, pa je on otjerao, prem je “ono dijete pazio ko svoje”. Zimus je ušao u biznis s alkoholm i duhanom i pao je, zijanio 700.000 kruna. Sada čeka na jednog ortaka sa kojim večeras ide, na jug, u Helsinborg, da preuzmu robu. Dovozi je neki Srbin iz Hamburga.
3.
E. je na internetu našla neke privatne firme u Huskvarni, kod jedne postoji soba s kupatilom za 1200 kruna. E. nazove, popriča s izvjesnom Karinom, dogovore se da ja dođem i čekam je (nju, Karinu) u 11:00 u Eriksgatanu 16, u Huskvarni.
4.
Tuga u stomaku čitavim putem, premda sam se zamajao knjigom P. Austera. Briga kako ću naći zema koji je “na putu”. Kad sam ga zvao sa stanice, mobilni isključen. Fino. Sjedim, sad, u nekoj piceriji, jedem zôrom. Zovem zema, potom, još tri puta, uzaludno. Dogovorili smo se sinoć da će me čekati i eto ti. Onda zovem F. Javi se žena, kaže da F. šeta, nazovi me, kaže, za po sata.
F. ima odličan auto, a i F. odlično izgleda. Priča uz put: kupio je staru dvospratnicu, i kako ga je bog dao bastašnim, renovirao je i sad mu je tri put skuplja. Baštica, garaže. Nije ni “po dana” išao na kurseve jezika za strance. “Ovo malo švedskog – to sam naučio u jednoj garaži.” Nakon logora Silvergården u Landskruni, gdje smo truhnuli zajedno, on je prebačen ovamo u Smoland, tu je dočekao papire, dobio stan u Jonköpingu, petljao, s prva, sa svim i svačim, otimao se socijali da ga ne baci na Komvuks (večernja škola – jezik, historija, poznavanje prirode i društva), obijao od firme do firme i tražio posao. Natrčao, tako, na Boseta, privatnog automehaničara, pitao ima li kakav posao. Ovaj mu pokaže neki stari volvo u dvorištu, objasni šta mu fali – i kaže mu: ako si u stanju da to središ, možemo o poslu razgovarati. Spičim ja to, priča F., zakopam se tu, ostanem tri prve godine. Sada radi kao mašinbravar u jednoj maloj i brzoj fabrici.
5.
Nastavnica-bibliotekarka, čvrsta, postarija žena, kaže da ćemo se sresti u 10:00, a da poslije, ako želim, mogu malo razgledati školu. Ja velim da moram telefonirati za stan i nekako naći krov nad glavom. Pričam joj o onoj firmi sa sobicom, i ona mi pokazuje jedan ćošak u zbornici sa kupolom ispod koje vidim starinski, crni telefon. Nazovem Karin i ona mi kaže da dođem u 11:30 u Huskvarnu radi dogovora sa bivšim stanarom koji će mi, ako mu platim pola kirije za ovaj mjesec, donijeti ključeve i mogu se odmah useliti. Dolazim pješke u Huskvarnu, nalazim ulicu gdje je Ured, pa dok čekam na sastanak, ulazim u trgovinski centar na prizemlju, nalazim mjesto gdje se može naručiti kahva, pijem kahvu, smirujem se, zapisujem ovo. Bio sam se grdno uplašio da taj momak neće doći. Obrtao sam se nervozno oko zgrade, čekao da pređe pet minuta preko “kvart i tolv” i kad sam, napokon, krenuo uz stepenice bio sam ubijeđen, imao sam takvo bešare, da je stvar propala. Špijao sam ispred – niko u zgradu nije ulazio niti izlazio za poslednjih pola sata. Pozvonim, izlazi Karin i kaže mi – OK, došli su ključevi! Ah, radosti. Uzimam ih, plaćam 900 kruna za pola kirije, potpisujem ugovor. Odavno se ničem nisam obradovao kao ovim ključevima. Zgrada je niska, ima tri sprata, moj stan/soba na drugom je spratu, prozor uvrh sobe velik, boja zida ni bijela ni plava, minijaturno predsoblje i naspram njega kupatilo. Hodnik je zatrpan reklamama. Kupim ih, slažem, valjaće za nešto, razgaljujem samog sebe, “za pod glavu”, imam ono ćebe u kuferu, mogao bih ovdje večeras spavati.
6.
Do škole mi treba, sporim hodom, 40 minuta. Taman da ispušim dvije cigare. Došla Šestin, pokazala mi registraciju. Razgovarali o poslu, odvojiću, rekao sam, reference na zasebnu policu, enciklopedije i rječnike na zasebnu – valja mi ih, doduše, prvo dići s poda. Valja izbaciti i sve slomljene stolove i stolice. Gdje mogu naći domara. Nigdje, veli ona, on se ovdje pojavljuje po slobodnoj voli. On je šerif i jedino on slobodno ide kroz sve školske koridore.
Sređivao R, Q, U. Bile dvije klase, i onaj mali Kurd što bište po starim kompjuterima. Ima ih tri, obećali su da će dobaviti nove. Obećali su, još u oglasu, i literaturu na “svim većim useljničkim jezicima”, ali su se nešto ušutjeli.
Obišao lopise-starinarnice na putu. Našao lampu, finu, metalnu. I drveni pribor za brisanje – metlu i posifku. Kući prvo provjerio – radi lampa kao sunce. “Pristavio” kiseli kupus s rebarcima. Čitao malo, zadrijemao. Probudilo me zvono na vratima. F. i O. Kahva, duhan i ders o Igbal čaršiji. Hoće F. da kupi kuću u Leskovi (tazbina) i da se bavi seljačarstvom. Krvnička nostalgija kod svakog od nas, svako je, međutim, drugačije krije. Soba se ne vidi od duhana. Budio se više puta, učio dove koje me je rahmetli bijača naučila.
7.
Ulazim u zbornicu, uzimam startne diskete, palim kompjuter u stakleniku i gledam poštu. Mail od M. Baltića. Gledao na karti gdje se to nalazim, malo mi zavidi na ponovnom studentskom životu. Izašao mu roman u Ljiljanu, Zapadne vode. Javio se i ja, Ljilji D. Ono oko PEN-a ništa. (Primili me – nisu me primili. Dali su mi jednu manju stipendiju, pa su se, možda, sada popišmanili.) Više klasa danas dolazilo. Kao da se djeca svikavaju. Djevojčice uglavnom. Upinjem se da ih sviknem na odaju. Uglavnom sjede u koridoru, vrište, “drpaju se”, dižu na posprd i lemaju nastavnike. Podijeljeni su u mnoge grupe. Ja se bojim bandoglavaca iz rasističke i bandoglavaca iz sirijske grupe. Prvi su mirni, i podmukli, drugi žestoki i bučni. Jedni vladaju koridorima na spratu, drugi ovim na prizemlju. Moram svakog dana proći četiri puta i četiri mi se puta neki belaj dogodi. Ali, nema druge – moram se navići.
Biblioteka izgleda odvratno. Nema para koje su nam obećali. Nema knjiga, nema kompjutera. Nema ništa. Registrirao malo knjiga koje sam probirao iz gomila ispod staklenika, sređivao one pod V i U. Odlučio da izađem više puta na koridor, da držim vrata biblioteke otvorenim barem od 10 – 14.00. Šestin kaže: – Ne bih, da sam na tvom mjestu.
8.
Ako jedeš u kuhinji sa đacima, plaćaš bagatelu, ako jedeš prije ili poslije đaka u istoj kuhinji i iste splačine – plaćaš restoransku cijenu. Mi jedemo, molim, sa đacima. Oni ti sipaju hranu u tanjir, oni ti mijenjaju kašiku za viljušku, oni ti izmiču ili primiču stolicu. Trpiš, misleć na uštedu. Misleć šta ćeš sa uštedom priskrbiti. Na primjer, jedan polovni laptopčić. Malo suđa, garderobe i stvari naličnih. Uz to, danas: pirinač sa dobrim pilećim krilcima.
Samo da je svjetlo dočekati. Ustajem po mraku, vraćam se po mraku. I da nije snijega uz ivicu puta, bog zna kud bih se obreo. Šta da spremim sebi, dumao sam usput, da l da odmrznem kotlete ili da spremim bamije, ali kad sam prošao pored onog lopisa koji nije do sada radio, spazim gužvu. I siđem sa puta. Nabavio sam sitnih stvari, poput pazarskih gurbeta. Noževi kuhinjski s drvenim drškama, dvije šolje, tri kutije koje ulaze jedna u drugu – za kahvu, za so, za šećer je l de? – jednu bakarnu pepeljaru, otvarač za flaše, strugač za sir i strugač za krompire, jedan čudni plehani sahan koji me podsjetio na one u kojima je rahmetli bijača Hankuša lila stravu i kupila želuca.
9.
Prijepodne – dvije grupe đaka. Među njima i tri rasno ispravna momčića. Iznijeli dva stara kompjutera, polomili ekrane u koridoru, vratili se s krhotinama složenim u naručjima. Nastavnica biologije koja ih je uvela ovamo, pokrila šakama lice, plakala. Sadame, pitaju me, možemo li pozajmiti tvoj kompjuter. Prilaze stakleniku, lijepe neke žestoke sličice, ja buljim u registar, pravim se da radim, da sam miran. Ušao mali Kurd, snimio situaciju, vraća se sa B., O. i E. Prva trojica su Bosanci, treći je Lala po porijeklu, čiji otac “poznaje Arkana”. (Arkan je i ovdje idol drznoljubnih grupa. Naročito ga uvažava sitna policija u Stockholmu.) Mladi zemljaci prvo pitaju ima li “naških” knjiga, zatim E. prilazi nacistima i kaže im da izađu “jer hoćemo, sada, da pričamo maternjim.” I oni izlaze. Iza ovih ušla klasa devetaka. Rade švedske romantike. Nastavnik im je Magnus, deblji, pričljiv Švedo, vuče svoju klasu ovamo kad god može, tjera ih da uzmu knjige u ruke, ne bježi napolje već cijelo vrijeme ostaje sa njima. Dokon, prišao u ispomoć – primirio neku mrku robusnu curicu koja, u jednom ćošku, pali cigaretu, dok se dvije, uz nju, šminkaju i cijuču. Nekim sam dječacima, na njihovo iznenađenje, pa i radost, našao biografije pisaca koje obrađuju. Dvije djevojčice – Sirijke, dobacivale mi, jedna mi pokazuje srednji prst. Šta ću, nasmijem se. Prilazi još par momaka i traže da i njima nađem što god i ja zaboravljam na mučninu, tražim švedske realiste, skraćujem tekstove, izbacujem ih na štampaču. Sad je već gužva oko mene, nekima pomažem “samo da počnu prvu rečenicu”, dosta ih sjedi, zagleda u tekstove, razgovaraju, ali ne viču, atmosfera liči na onu koja se predlaže u školskom zakonu. Magnus mi zahvaljuje i veli da je ovo prvi put da mu djeca rade. I onda, kad sam izašo na pauzu, djevojčica koja mi je pokazivala srednji prst, ustaje sa klupe u “crnom dijelu” koridora, prilazi mi i izvinjava se. Kažem joj da je sve u redu. Evo je, opet. Zagledam joj lice, postiđeno (i prelijepo – nordijske oči, orijentalne obrvice), vidim, kaje se, uvrijedila me je, misli, a nije trebalo. Kažem joj da je stvar u redu, pogađamo se oko toga, teško i zadugo. Onda dolazi nastavnik Klas, u trenerci, ošišan nularicom, otvara školski katalog, upire prstom u “moju” curicu i pita je li ulazila u biblioteku i je li pravila buku. Kažem da nije, a nije ni važno ako uđe i napravi malo buke. Važno je da uđe jer im ovo mjesto zvrji prazno. Vidim ga, poslije, u “bijelom hodniku”, kako sjedi sa njom i šmirgla je. Kad me ugledaju, curica se diže, prilazi mi i kaže izvini. Ovog puta lice joj je izblijedilo, oči mutne, kao teletu po klanju. I meni je žao, kažem, što si sad dopala nevolje. Stvarno mi je žao. Taj Klas, i još par klasića, ujedaju nemilice ako su im žrtve invandar-učenici, posebno curice.
10.
Sredio police sa prirodnim “naukama” – podigao, dakle, sa poda i pokupio iz zbornice i kabineta preteške enciklopedije i rječnike i sad čeoni zid izgleda ozbiljno. Izbacio pakete sa raznim pedagoškim đubrivom, izbacio i tri ogromna drvena stola – uprkos domaru kojeg još nisam vidio i uprkos priči da je bio boksač ili hrvač, sad svejedno – izbacio ormar sa starim kataloškim karticama, svratio kod rektorice i podsjetio je da nisam još dobio ni jednu ivnadrar-knjigu, niti policu, niti kompjuter i da mi je stakleni kavez prljav, da sam ga dva puta čistio, ali da bi bilo dobro da ga i školska čistačica uzme malo u obradu. Ona, nesrećnica, gleda u me bijelo, ona je, kako ovdje vele, “izgorjela”, stres je u ugljen pretvorio.
11.
Ušao u zbornicu da natočim kahve, ali mi je merak pokvarila Ingrid – jedna je klasa bez učitelja i gurnuće mi je smjesta u naručje. Tako su mi već u osam nagrnuli idioti – među njima i oni najgori R., D. Ovaj prvi urliče, vrišti, ruši knjige sa polica, dobacuje “Muhamede, Saddame, Jevla blatte”. Pokušao da mu otmem knjige, prijetio mu rektoricom – u smijeh ga tjerao. Onaj drugi, za to vrijeme, zgrnuo je na gomilu knjige sa obje metalne police, zasjeo na njih s društvom i motaju travu. Izašao da potražim koga u ispomoć. Sreo Karin, zamjenicu rektorice, ona kaže da je nemoćna pred R i ostalim. Predlaže mi da potražim domara. Idem tamo, odaja mu zaključana. Rektorice nema, bolesna je. Nema nikog. Vraćam se u biblioteku, a unutra džeheneske vatre zasijale. Prednja strana staklenika prsla u komade. R. sjedi na mojoj stolici. Viče, okreće se k družbi, pozdravlja ih nacistički. Kupim prslo staklo, guram nogama rasturene knjige, borim se da ne prsnem, da ne počnem i sam s vriskom. Ulazim u staklenik, saginjem se ka R. i kažem mu šapatom, da ću, ako odmah ne ustane i ne napusti biblioteku, uzeti nož za rezanje papira i jedno mu uho odrezati. Može birati koje voli, dodajem, i stvarno vadim iz fioke nož za sječenje papira, prilazim mu i čekam. Gledali smo se, tako, dvojili, zbrajali. Ja sam se bio sračunao. Ako ne izađe, onda ću mu učiniti to što sam rekao. Nema druge, mislio sam, nemam kud. R. je, nenadano, uzviknuo: OK, OK, digao je obe ruke uvis, izašao. Izašao je napolje. E sad, mislio sam, sad je lakše, i prišao sam D-ovoj gomili, i rekao: I ti, momak. Napolje. Zašto, pitao je. Svi vi, rekao sam. Oni se nisu pomjerali. A onda sam pogriješio. Okrenuo sam se, izašao i zaključao vrata biblioteke. Ostavio im, budala, na volju prozore. Kad sam se, poslije ručka, vratio u biblioteku, gomila knjiga na kojoj su sjedeli bila je zapišana i čitav odaja vonjala na duhan i mokraću. Stiže Klas, njuškalo ovdašnje, vodi svoju dresiranu mladež i još pride čistačicu. Naređuje đacima da podignu knjige na police. Zamolio sam ih da knjige skupe samo uz police a da ću ih ja, onda, srediti kao treba. Čistačica – strankinja, sitna, guzata, sa crnom indijanskom pletenicom – kikotala se, držeći sa dva prsta, kao da drži miša, kurton koji je pronašla u staklu. Sjeo sam, poslije, izvadio crno blokče i – da bih se smirio – skiciram zgodu o onom policajcu koji je pred kapijom Kungheskole pamet poštetio.
12.
Ova se škola nalazi u sirotinjskom predgrađu – dakle napunjena je strancima, koje drže na socijali ili ih, one iz južnih dijelova Evrope, puštaju da uhvate malo posla u kakvoj fabrici. Uza strance truhne i domaće stanovništvo – alkoholičari, narkomani, psihofizički slučajevi, itd. I njihovi nasljednici predviđeni su za sličnu upotrebu. Šestin, kada vidi da se ja naprežem i petljam da od ove napuštene učione napravim živu odaju za čitanje, kaže: – Svi će oni završiti u Huskvarni (ogromnoj fabrici kuhinjskih aparata i nalične limarije). Djeca su prepuštena sama sebi, nema reda, nema zahtjeva, štala za tov mladih grla čija će snaga pritrebati. Nastavnici dolaze i odlaze – oni koji ostaju uhvate rutinu i čuvaju stado “tolerantno – bez prisile i kandžije”. Dešavalo se, pa dođe neki entuzijast za rektora, “uhvati se u koštac s problemom”, problem ga, nakon par nedjelja, obrne oko glave i firikne pravo u bolnicu. Jedan od njih, tako, dobije od komune policajca da mu stoji na vratima i pazi na red. I dođe jedan, pobode se onde, djeca ga uhvate na hušku i on, poslije šest mjeseci, onemoća i siđe pameti. Isto se dešavalo i onim koji su se primali bibliotečkog posla. Onu prije mene u staklenik zaključali, pa kako onamo nije niko zalazio – biblioteka nije imala radno vrijeme, ulazilo se, vrlo rijetko, samo u klasama, ili samo nastavnici da se smire ili malko otkunjaju – ostala je zaključana nekoliko dana. Što nije lupala, pitam Šestin, što nije vrata odvalila. “Ona je već bila prolupala“, odgovara Š. i gleda me malo čudnovato, kao da sam i ja prolupao. Izašao da pušim. Iza nadvožnjaka, u maloj šumici. Mislio na moju šumu u Šavcima. Na lijeske i grabove.
Hladno je, stolnjak prljav. Palim sat-radio, džez, zabavlja nas neki kvartet iz Kalskrune. Tješim se, petak je sutra, pa subota i nedjelja. Neću u Lund, ali preživjeću – ići ću na posjetke kod ovdašnjih Pazaraca.
13.
Danas je subota. Danas ćemo, po F. planu i programu, obići ovdašnju sandžačku enklavu. Prvo smo krenuli kod S. D., a kod njega gosti, dvije naše naše porodice: Mamac sa ženom (Mamca sam poznao, prem je sad čovjek, ćelav, ozbiljan i debeo – a pamtim ga sa bazena, sa igrališta za mali fudbal, gdje je, kopirao, i fintama a i kosom, Maria Kempesa). On živi u Linköpingu, na 150 km odavde, radi sa ženom u istoj fabrici guma, veseo je tip, samokritičan i samošaljiv. I on je mene poznao. Drugi je mlađi momak, 23-25 godina, takođe sa ženom, iz okoline je N. Pazara, a ovdje živi u Varnamu. Domaćin, S., ozbiljan je i “staložen”, nutka nas svakog časa nečim, mjeri boce pivske, gleda u onog koji priča i ne kida ga u govoru. Dolazi potom još i E., čiju sam ženu već sreo kod F. i njega kao da poznajem, ima tipično pazarsko čehre, premda je i on mlađi momak i nije bio punoletan kad je ovamo dospio. Tako, sjedeli, pili pivo i po pivu viski. Ovi, što voze, čuvali se i meze štetili. U neko doba dolazi i Maks& family i sad – nedostaje samo slikar U. – cijela je enklava na okupu. Kreću, potom, i naše kasete – neka svadba na kojoj – o moje sreće – sviraju Fiće i Hajran. Svadba je snimana prošle godine, gledam u Fićeta, ježi mi se koža, “jebem ti tuđinu!” čujem kako neko otpuhuje i kako mu se ostali pridružuju. Gledali tu svadbu dva-tri sata zasigurno. Onda su ovi trijezni počeli da gledaju neku policijsku akademiju i da se valjaju od smijeha. Mamac, nenadano, pominje knjigu Tijesna čaršija R. Crnišanina i ja se obradujem. Hvala bogu, velim, da je neki Pazarac ta bogata i izvrsno napisana svjedočanstva pročitao. Pričamo, ne bez smijeha i verema, o čaršijskim hadaljima. Bio sam smetnuo sa uma ona dva krasna primjerka – Hapa i Rifa iz moje mahale. Hapo je bio nijem, hramao je na jednu nogu, nosio je mrki ćulaf i stalno je balao. I stalno je, pri susretu, štipkao žene za grudi il stražnjice i niko se zbog toga nije ljutio. Rifo, starac, iz Jaklje, krupan i bradat kao ovi nordijski bogovi. Pričao je naglas s nekim s druge strane zbijle – o ćasama mlijeka na konjim se uhvatio kajmak deblji od tri prsta, o jarećem pečenju jeftinijem od jareće kože, o čaršiji punoj aga i begova – a kad bi ga neko, s ove strane, nešto upitao, taj bi rapsod ušutao. Sve te ljude tuđina je podavila, dušu ti je rasturila grđe od poplave. Nemaš mrtvih, nemaš živih – pribrojen si u utvare.
14.
Ustao sam rano, oko 8:30. Soba je lijepo osvijetljenja, pao je snijeg i zrak je prošaran jakim srebrnastim nijansama. Popio kahvu, čitao malo, naišao F. Treba da idemo kod U. na viđenje, kako mi se ne bi naljutio. Spuštamo se, desno od zgrade, strminom i silazimo na rječicu/potok. (Ona, ta rječica, vodi, pokazaće mi se po povratku, do jednog većeg toka, nešto što je između jezera ili rukavca gdje se, veli F. s proljeća i ljeta može pecati.) Kod U. tipična (i tužna) azilantska atmosfera. Stvari sa lopisa, iz druge ruke, mračnih braon boja, tv, video i drugi primjerci zaliječene neimaštine. Njegova žena, sa čijim sam se bratom, u ranoj mladosti, malo i družio, iznenađena da sam to ja, da sam ovdje, ustaje, smetena i onda ne zna, kao ni ja ustalom, šta će sa očima a šta sa rukama. Sjećam se da je nekad koračala polagano, da je posjedovala neki čudni mir i da se uvijek stidljivo smješkala. Ali to je bilo prije petnaestak godina. Pričamo o tim godinama. U. je u to vrijeme živio u Peći, pa onda, prije muhadžirluka, u Sjenici i Dugoj Poljani.
Kundera kaže u Neznanju da ako emigrant ne razgovara o zavičaju sa drugim emigrantom, onda zaboravlja. Gubi sjećanja. U pravu je. Koliko sam se samo ljudi sjetio, koliko mi je lica, događaja, zdanja (Kolo džamija, Tijesna čaršija, jevrejski dućani kod ćuprije) dopalo u pamet za ovih par dana. Sve je u jeziku.
15.
Sastanak. Rektorica bolesna – posve izgorjela – dolazi, ako dođe, tek 5. maja, a u međuvremenu ćemo dobiti zamjenu. Odlazim u biblioteku, zavirujem na mail – nema ništa, radim malo klasifikaciju i sređujem lijepu književnost na L, M, N, O. Ubrzao sam radnju preterano, na nagovor Šestin, uzimam pauzu. U 10:00 ušao R. i još par onih opasnijih žutih, ali nisu bili bučni. R. je čak mirno sjedio do podneva, visio na internetu, tu i tamo po nešto pitao.
Čitao, popodne, poeziju (K. Leandoer, N. Burton, mlađi pjesnici, tanki), onda čitao Dalov Deni šampion svijeta. Ima, mislim, deset godina kako sam ovu zgodnu knjigu čitao na maternjem. Na dječijem odeljenju gradske biblioteke “Dositej Obradović” u N. Pazaru, druga smjena – radilo se od 12 – 19:00. A posle se, avaj meni, silazilo na ledeno pivo kod Trapa u Domu ili kod Omera u “Fontani”.
16.
Kako lijepo sipi snijeg. Krupne pahulje iz djetinjstva u gustome vrtloženju. Gledam ih iz stana, u 16.30. Već se mrači, ali se pahulje još daju vidjeti. Dan se malo produžio. Eto prve ovdašnje radosti.
17.
Smrzlo, pa mi površica pršti pod nogama. Mislio na bijaču, sa majčine strane sa kojom sam, jednom, išao nekud po ovakvoj površici. Okliznuli smo se, fujali se poslije niz nekavu strminu i onda se slika gasi. Ne znam kud smo bili krenuli ili odakle smo se vraćali, selo je, uglavnom, Godijevo, tu su djed i ona živjeli, ja sam imao najviše tri godine, a, kad budem dobavio kompjuter, sješću krvnički i prvu priču baš o bijači ispričati. Ona je bila veliki pripovjedač i od nje sam čuo prve bajke. Čuo sam ih na stotine, ali neka sada toga, na poslu si i moraš da radiš.
Primijetio, danas, jedno groblje dok sam išao busom k centru. Nečim je podsjećalo na naša groblja. Nazvao F. i prvo mu čestitao na novome poslu. Radi kao električar u nekoj maloj privatnoj fabrici spavaćih kola, a onda ga pitao za groblje. Jeste, muslimansko i uređeno je prelijepo. Otići ćemo, čim otopli, da ga vidiš. I još kaže, hajde, svrni, sam sam, ubi me dosada. Pričali onda, gledali kako Amerikanci pripremaju rat i prostiru dokaze o Sadamovoj krivnji pred svjetskom javnošću. Šta da se radi. Kući, čitao Hamsunove På igenvuxna stiger. Piše starac, svaka čast! Pršti jezik i to jadni, švedski, koji je kompaktan poput mermera, i ja ne vidim kako ću se natjerati da prekinem, ugasim lampu i spremim se za naredni dan.
18.
Thiarnia. Penti Sarikoski, on liječi.
19.
Petak, subota, – halijedao, halijedao. Bio da vidim ono m. groblje. Bio u kvartu gdje su, 1948. u “rasnim nemirima” stradali ovdašnji tetari (domaći Cigani). Čudno, to je poratno vrijeme kad su otkriveni konc. logori, kad se pjevalo horski o “bratstvu među narodima”, itd. i mi, hajvani na Balkanu, jedini iz srca u to vjerovali. Skupio o tome malo građe. Čitao, “kamenio se”, na par mjesta zaplakao. Ja, budala.
20.
Upoznao sam napokon domara. Izgleda kao kepec, snažni kepec, sa rukama do nožnih članaka. Kapci mu vise i donja mu usna visi i nekakvu stravu zajednički grade, i ako ga sreteš, najbolje je da gledaš u stranu. Ne mora se pričati sa njim, jer on ne govori, nego podriguje i lupa te ručerdom po ramenu, kao da te lupa maljem. Najdraži mu je hobi da se u koridoru zaleti u grupu mladih Sirijaca i da ih, udarcima glave, obara kao kugle. One koji mu se suprotstave, hvata pro srijede, i uz kikot, priteže i davi. Priča se kako “vaktmestare” u fizičkoj sali pravi takve hrvačke bravure od kojih se đacima-strancima pojavljuju prve sijede dlake. Sjedio je danas kod mene u biblioteci, divio se tišini i knjigama naređanim “ko pod konac”. Poslije, drijemao kod prozora, ja čitao zbirku Om Oster (o Istoku), B. E. Jonsona.
21.
Predstavljenje novog zamjenika rektora, neki trbuljati lokalni guzičko, pokušava da bude duhovit, uobičajene fraze i uobičajeni smijeh “potlačenih”. Biblioteku ne spominje, ali hala, sportska hala – tu će, veli, biti jako angažiran. Bježim u rupu, palim kompjuter, gledam šta se danas nudi od “polovne robe”, sve se nadam naići ću na dobar i jeftin laptopčić. Nema ništa. Đaci su se vratili sa odmora, bučni, sirovi, ali ih još nema kod mene. Tako, petljao do 13:00, a onda čistio reference i legate nekih misionarki i misionara ostavljenih ovdje prije nove ere. – Baci govna – kaže vaktmestare i donosi jednu rolnu onih crnih deponijskih kesa.
21.
Dvojim se da li da čitam neku taze knjigu o tatarima (zanima me opis njihovog izgona iz Jonköpinga)ili da prevodim “Dablin”, jednu dužu Pentijevu pjesmu koju sam našao kod P. Bernard.
22.
Neke Asirkinje opet tukle nastavnicu u bijelome koridoru, ona se (nastavnica) zaključala u toalet, brava se pokvarila i sad domar lupa po njima svojim čekićima.
Malo jutros razgalilo, ugrijalo iz prikrajka sunce. Čitao B. E. Johnsona. Nema sile da ja prevedem “Om oster” (O istoku), ima puno stihova zamršenih, gustih kao trnje na međama između sandžačkih njivica. Preveo pet-šest kratkih pjesama L. Gustafssona i W. Aspenstrema, kupao se, jeo, gledao moje pjesme u prevodu Đ. Žarković. Odlučio da pošaljem neke u par časopisa.
Zvao popodne Azru. Veli, svraćala par puta u gradsku biblioteku (tako joj Šaban objasnio) doći će sutra da me vidi. Bog zna hoću li je poznati. Sutra treba da idem sa Šestin, “šeficom”, u Huskvarnu, zbog invandrar knjiga i sastanka školskih bibliotekara. Nadam se sutra i pjesmama tih pjesnika koje mi je Lj. Dufgran za prevođenje odredila.
Ne bi Azre.
*
Zove Azra. Dolazila, ali u pogrešnu školu. U srijedu, u 17:00, imaš susret sa njom, u kafeu gradske biblioteke. U četvrtak, od 14:00 kupovina knjiga u istoj biblioteci.
Uzeo knjige od Aase Berg i Pära Hansona, čekao Azru – opet se razminuli. Ona otišla na drugi sprat, ja na prizemlje. Sutra ćemo se sresti na prizemlju u 18.00. Valja mi platiti kiriju i poslati jednu molbu za književnu stipendiju, koliko da znaju da sam živ i da čitam njihove oglase. (Forfataren, glasilo švedskog saveza pisaca, tanušna je tvorevina od pet-šest listova; sem oglasa (izdajem sobu na ostrvu, vršim korekturu) i pravila rada, nema ništa drugo. Svratio u “Rodos” na picu, tako da ne moram petljati s večerom.
*
Čudo sa Azrom. U 18.00 odem pred gradsku biblioteku. Malo, ona zove. Gdje si?, pita. Pa evo, kažem, pred bibliotekom. Pa i ja sam, veli ona. Ne vidimo jedno drugo, ne možemo da se nađemo, mora, mislim, da smo pred različitim bibliotekama. Hajde, onda, pred Ahlens (robna kuća). Hajde. Čekam je, nema je, opet mobil. Ja sam, veli, pred Ahlensom. I ja stojim pred Ahlensom. I tad Azra, kaže malo nabusito – ali, to je nemoguće. Koliko ja znam ovo je jedini Ahlens u čitavom Linköpingu. Šta, pitam. Pa, ovo je jedini Ahlens u Linköpingu. Azra, jedva progovaram, zgušen očajom i mukom, ja stojim pred Ahlensom u Jönköpingu. Eto, to. Ta nordijska identičnost. Ista imena ulica, robnih kuća, biblioteka. Linköping, Jönköeping, nije Šabanu zamjeriti što ih je smiješao.
23.
Subota nije otpočela s kišom (napamet mi pade ime pjevačice – Ksenija Erker). Razlilo se sunce, jezero je kao trnjina smodrelo, nestvarna ljepota poslije strašnog nordijskoga mraka. Ustao sam u 7:00 i onda, umjesto da sjednem i radim što god, izašao i šetao, bio u bliblioteci u Huskavrni, uzeo B. E. Johnsona I granskapet, zatim Att do i norden, pa odatle, u grad, pa u “Rodos” na picu, pa opet u Huskvarnu – odatle odem kod U. na “po jednu grku, našku.” Tu sam ljuto pogriješio – potrošio vrijeme, prem je U. sasvim u redu, i onda, kad sam došao kući, drijemao malo pa onda potonuo u Bajke. Izvlačio gađu iz “Almanaha”, trčkarao za Bandžovićevim muhadžirskim kolonama od 1912. pa do 1956. godine.
24.
13. april 2003. godine. Nisam pozadugo škrabuckao u ovom notesu. Doduše, nema se o čemu. Svaki dan mi je na zijanu, jedva čekam da umrem.
25.
Lokalni su političari u svečanom obilasku škole. Ušli su i kod mene, divli se i šaptali “ah, ah i ah”, a poslije, kad su spičili odavde, nisu biblioteci odobrili sredstva za dalji “verksamhet” i tako ću 30. juna morati i ja da pičim odavde. Rektor kaže kako mu je žao, kako su mu učenici zavoleli i to ne samo oni stranoga porijekla, već i ovi domaći, čistokrvni. Možda bih mogao, na jesen, zatražiti posao asistenta u nastavi, raditi, na primjer, sa jezikom. Neka toga do jeseni, prekidam ga, ja sad imam podnevnu pauzu. Izlazim vani, prelazim ulicu i čekam gradski bus. Idem, velim sebi, u onaj kafe na obali, naručiću pivo i dupli expreso, a onda ću okrenuti glavu ka pučini i sve dok je vidno onamo buljiti.
Huskvarna
1.
Najzad se pojavila rektorica. Upamtio sam joj sivi vuneni džemper, oči zakrvavljene i umorne i pitanje koje mi je nekoliko puta ponovila: kako to planiraš da uradiš? A to, to je način na koji ću, ako budem primljen, vezati djecu-strance (invandrarbarn) i njihove roditelje za školsku biblioteku i nastavu. Ja sam lupao svakojaka čuda, vadio se na to kako imam iskustva u radu sa strancima, a ona je, da ne bi zaspala, dosipala kahve i vjerujem da smo dva-tri litra iskapili. Sa nama je bila i jedna mlađa, nabijena žena, u žutoj trenerci – ova, mislio sam, zasigurno predaje fizičko vaspitanje. Lupala je prstima po stolu i kolenom o koleno, nije ništa govorila.
Radi se o šestomjesečnom projektu, a ne o stalnome poslu. Ima li šanse da se to produži? Ne znam, kaže rektorica. Komuna je odvojila novce za šest mjeseci, a poslije, vidjećemo – ona ne smije ništa da obeća. Sabiram se, oduzimam – ovo ti je, opet, multikulturalnost – da pravimo mali geto, da jedemo hurmašice, flije i ćevape, da cupkamo etno uz zurlice i ćemane.
Obilazimo biblioteku – učionu s gomilama polomljenog školskog nameštaja i knjigama rasutih po podu. Bije na zift i samštinu. Ima i jedan staklom zasvođeni četvorugaonik i u njemu stočić s kompjuterom i stolicom. Vraćamo se, velim: nije loše, a ko onde, sada radi? – u oglasu je pisalo da valja pomagati bibliotekaru. Žuta mini sportašica uginje ramenima, rektorica kaže pedagog, ili nastavnica njemačkog, kad nađu vremena. Hoću li da dođem ako me proberu? Hoću, hoću, velim, a mislim drukčije.
2.
Sinoć, negdje iza 18:00, zvala rektorica iz Huskvarne. Dobio sam posao. Nazvao, onda, F. (bivšeg komšiju iz mahale Jaklja; kada kreneš iz čaršije, ideš Prvomajskom do Altun-alem džamije, skreneš lijevo u moj sokak, on te spusti do rijeke Jošanice, pređeš drvenu ćupriju i ulaziš u mahalu nad kojom se, mjesto neba, širi Gazilar, starinsko groblje). On, F., od 1994. živi gore, u Hukvarni. Kazujem mu da dolazim tamo, pitam da nema gdje god kakva stana. F. mi veli da ne brinem, ima jedan naš momak, skoro se razveo, živi u trosobnom stanu i jednu bi sobu iznajmio. Daje mi broj njegovog telefona.
– E, znam ja ze tebe – kaže momak, kada ga nazovem. – Samo ti, burko, dođi. Neka cijene, jebo cijenu.
*
Kafe u robnoj kući Ahlen, Jonköping. Čekam da dođe taj M., Pazarac, koji će mi jednu sobu iznajmiti. I dolazi on, kožni mantil, crn, spečen, “mangaš iz čaršije”, idemo u njegov stan. Nalazi se u istom invandrar naselju kao i škola, na prizemlju je i u njemu – prazno, nema ništa. On mi priča svoju odiseju. Specijalista u šverc-komercu, valjao je, do skora, stvari skupe, sada je u krizi – “krčmi šta natrči”, isprva je radio (malo) u državnom, tamo nema fajde, dižeš se u pet izjutra, lipsavaš do pet po podne, trka, frka, zašta – za kurac obični. Bio je oženjen sa našom, ona nije bila dobra, udavala se prije njega (za jednog Italijana-narkomana s kojim ima dijete), počela je da ševrda i pušta jezik naveliko, pa je on otjerao, prem je “ono dijete pazio ko svoje”. Zimus je ušao u biznis s alkoholm i duhanom i pao je, zijanio 700.000 kruna. Sada čeka na jednog ortaka sa kojim večeras ide, na jug, u Helsinborg, da preuzmu robu. Dovozi je neki Srbin iz Hamburga.
3.
E. je na internetu našla neke privatne firme u Huskvarni, kod jedne postoji soba s kupatilom za 1200 kruna. E. nazove, popriča s izvjesnom Karinom, dogovore se da ja dođem i čekam je (nju, Karinu) u 11:00 u Eriksgatanu 16, u Huskvarni.
4.
Tuga u stomaku čitavim putem, premda sam se zamajao knjigom P. Austera. Briga kako ću naći zema koji je “na putu”. Kad sam ga zvao sa stanice, mobilni isključen. Fino. Sjedim, sad, u nekoj piceriji, jedem zôrom. Zovem zema, potom, još tri puta, uzaludno. Dogovorili smo se sinoć da će me čekati i eto ti. Onda zovem F. Javi se žena, kaže da F. šeta, nazovi me, kaže, za po sata.
F. ima odličan auto, a i F. odlično izgleda. Priča uz put: kupio je staru dvospratnicu, i kako ga je bog dao bastašnim, renovirao je i sad mu je tri put skuplja. Baštica, garaže. Nije ni “po dana” išao na kurseve jezika za strance. “Ovo malo švedskog – to sam naučio u jednoj garaži.” Nakon logora Silvergården u Landskruni, gdje smo truhnuli zajedno, on je prebačen ovamo u Smoland, tu je dočekao papire, dobio stan u Jonköpingu, petljao, s prva, sa svim i svačim, otimao se socijali da ga ne baci na Komvuks (večernja škola – jezik, historija, poznavanje prirode i društva), obijao od firme do firme i tražio posao. Natrčao, tako, na Boseta, privatnog automehaničara, pitao ima li kakav posao. Ovaj mu pokaže neki stari volvo u dvorištu, objasni šta mu fali – i kaže mu: ako si u stanju da to središ, možemo o poslu razgovarati. Spičim ja to, priča F., zakopam se tu, ostanem tri prve godine. Sada radi kao mašinbravar u jednoj maloj i brzoj fabrici.
5.
Nastavnica-bibliotekarka, čvrsta, postarija žena, kaže da ćemo se sresti u 10:00, a da poslije, ako želim, mogu malo razgledati školu. Ja velim da moram telefonirati za stan i nekako naći krov nad glavom. Pričam joj o onoj firmi sa sobicom, i ona mi pokazuje jedan ćošak u zbornici sa kupolom ispod koje vidim starinski, crni telefon. Nazovem Karin i ona mi kaže da dođem u 11:30 u Huskvarnu radi dogovora sa bivšim stanarom koji će mi, ako mu platim pola kirije za ovaj mjesec, donijeti ključeve i mogu se odmah useliti. Dolazim pješke u Huskvarnu, nalazim ulicu gdje je Ured, pa dok čekam na sastanak, ulazim u trgovinski centar na prizemlju, nalazim mjesto gdje se može naručiti kahva, pijem kahvu, smirujem se, zapisujem ovo. Bio sam se grdno uplašio da taj momak neće doći. Obrtao sam se nervozno oko zgrade, čekao da pređe pet minuta preko “kvart i tolv” i kad sam, napokon, krenuo uz stepenice bio sam ubijeđen, imao sam takvo bešare, da je stvar propala. Špijao sam ispred – niko u zgradu nije ulazio niti izlazio za poslednjih pola sata. Pozvonim, izlazi Karin i kaže mi – OK, došli su ključevi! Ah, radosti. Uzimam ih, plaćam 900 kruna za pola kirije, potpisujem ugovor. Odavno se ničem nisam obradovao kao ovim ključevima. Zgrada je niska, ima tri sprata, moj stan/soba na drugom je spratu, prozor uvrh sobe velik, boja zida ni bijela ni plava, minijaturno predsoblje i naspram njega kupatilo. Hodnik je zatrpan reklamama. Kupim ih, slažem, valjaće za nešto, razgaljujem samog sebe, “za pod glavu”, imam ono ćebe u kuferu, mogao bih ovdje večeras spavati.
6.
Do škole mi treba, sporim hodom, 40 minuta. Taman da ispušim dvije cigare. Došla Šestin, pokazala mi registraciju. Razgovarali o poslu, odvojiću, rekao sam, reference na zasebnu policu, enciklopedije i rječnike na zasebnu – valja mi ih, doduše, prvo dići s poda. Valja izbaciti i sve slomljene stolove i stolice. Gdje mogu naći domara. Nigdje, veli ona, on se ovdje pojavljuje po slobodnoj voli. On je šerif i jedino on slobodno ide kroz sve školske koridore.
Sređivao R, Q, U. Bile dvije klase, i onaj mali Kurd što bište po starim kompjuterima. Ima ih tri, obećali su da će dobaviti nove. Obećali su, još u oglasu, i literaturu na “svim većim useljničkim jezicima”, ali su se nešto ušutjeli.
Obišao lopise-starinarnice na putu. Našao lampu, finu, metalnu. I drveni pribor za brisanje – metlu i posifku. Kući prvo provjerio – radi lampa kao sunce. “Pristavio” kiseli kupus s rebarcima. Čitao malo, zadrijemao. Probudilo me zvono na vratima. F. i O. Kahva, duhan i ders o Igbal čaršiji. Hoće F. da kupi kuću u Leskovi (tazbina) i da se bavi seljačarstvom. Krvnička nostalgija kod svakog od nas, svako je, međutim, drugačije krije. Soba se ne vidi od duhana. Budio se više puta, učio dove koje me je rahmetli bijača naučila.
7.
Ulazim u zbornicu, uzimam startne diskete, palim kompjuter u stakleniku i gledam poštu. Mail od M. Baltića. Gledao na karti gdje se to nalazim, malo mi zavidi na ponovnom studentskom životu. Izašao mu roman u Ljiljanu, Zapadne vode. Javio se i ja, Ljilji D. Ono oko PEN-a ništa. (Primili me – nisu me primili. Dali su mi jednu manju stipendiju, pa su se, možda, sada popišmanili.) Više klasa danas dolazilo. Kao da se djeca svikavaju. Djevojčice uglavnom. Upinjem se da ih sviknem na odaju. Uglavnom sjede u koridoru, vrište, “drpaju se”, dižu na posprd i lemaju nastavnike. Podijeljeni su u mnoge grupe. Ja se bojim bandoglavaca iz rasističke i bandoglavaca iz sirijske grupe. Prvi su mirni, i podmukli, drugi žestoki i bučni. Jedni vladaju koridorima na spratu, drugi ovim na prizemlju. Moram svakog dana proći četiri puta i četiri mi se puta neki belaj dogodi. Ali, nema druge – moram se navići.
Biblioteka izgleda odvratno. Nema para koje su nam obećali. Nema knjiga, nema kompjutera. Nema ništa. Registrirao malo knjiga koje sam probirao iz gomila ispod staklenika, sređivao one pod V i U. Odlučio da izađem više puta na koridor, da držim vrata biblioteke otvorenim barem od 10 – 14.00. Šestin kaže: – Ne bih, da sam na tvom mjestu.
8.
Ako jedeš u kuhinji sa đacima, plaćaš bagatelu, ako jedeš prije ili poslije đaka u istoj kuhinji i iste splačine – plaćaš restoransku cijenu. Mi jedemo, molim, sa đacima. Oni ti sipaju hranu u tanjir, oni ti mijenjaju kašiku za viljušku, oni ti izmiču ili primiču stolicu. Trpiš, misleć na uštedu. Misleć šta ćeš sa uštedom priskrbiti. Na primjer, jedan polovni laptopčić. Malo suđa, garderobe i stvari naličnih. Uz to, danas: pirinač sa dobrim pilećim krilcima.
Samo da je svjetlo dočekati. Ustajem po mraku, vraćam se po mraku. I da nije snijega uz ivicu puta, bog zna kud bih se obreo. Šta da spremim sebi, dumao sam usput, da l da odmrznem kotlete ili da spremim bamije, ali kad sam prošao pored onog lopisa koji nije do sada radio, spazim gužvu. I siđem sa puta. Nabavio sam sitnih stvari, poput pazarskih gurbeta. Noževi kuhinjski s drvenim drškama, dvije šolje, tri kutije koje ulaze jedna u drugu – za kahvu, za so, za šećer je l de? – jednu bakarnu pepeljaru, otvarač za flaše, strugač za sir i strugač za krompire, jedan čudni plehani sahan koji me podsjetio na one u kojima je rahmetli bijača Hankuša lila stravu i kupila želuca.
9.
Prijepodne – dvije grupe đaka. Među njima i tri rasno ispravna momčića. Iznijeli dva stara kompjutera, polomili ekrane u koridoru, vratili se s krhotinama složenim u naručjima. Nastavnica biologije koja ih je uvela ovamo, pokrila šakama lice, plakala. Sadame, pitaju me, možemo li pozajmiti tvoj kompjuter. Prilaze stakleniku, lijepe neke žestoke sličice, ja buljim u registar, pravim se da radim, da sam miran. Ušao mali Kurd, snimio situaciju, vraća se sa B., O. i E. Prva trojica su Bosanci, treći je Lala po porijeklu, čiji otac “poznaje Arkana”. (Arkan je i ovdje idol drznoljubnih grupa. Naročito ga uvažava sitna policija u Stockholmu.) Mladi zemljaci prvo pitaju ima li “naških” knjiga, zatim E. prilazi nacistima i kaže im da izađu “jer hoćemo, sada, da pričamo maternjim.” I oni izlaze. Iza ovih ušla klasa devetaka. Rade švedske romantike. Nastavnik im je Magnus, deblji, pričljiv Švedo, vuče svoju klasu ovamo kad god može, tjera ih da uzmu knjige u ruke, ne bježi napolje već cijelo vrijeme ostaje sa njima. Dokon, prišao u ispomoć – primirio neku mrku robusnu curicu koja, u jednom ćošku, pali cigaretu, dok se dvije, uz nju, šminkaju i cijuču. Nekim sam dječacima, na njihovo iznenađenje, pa i radost, našao biografije pisaca koje obrađuju. Dvije djevojčice – Sirijke, dobacivale mi, jedna mi pokazuje srednji prst. Šta ću, nasmijem se. Prilazi još par momaka i traže da i njima nađem što god i ja zaboravljam na mučninu, tražim švedske realiste, skraćujem tekstove, izbacujem ih na štampaču. Sad je već gužva oko mene, nekima pomažem “samo da počnu prvu rečenicu”, dosta ih sjedi, zagleda u tekstove, razgovaraju, ali ne viču, atmosfera liči na onu koja se predlaže u školskom zakonu. Magnus mi zahvaljuje i veli da je ovo prvi put da mu djeca rade. I onda, kad sam izašo na pauzu, djevojčica koja mi je pokazivala srednji prst, ustaje sa klupe u “crnom dijelu” koridora, prilazi mi i izvinjava se. Kažem joj da je sve u redu. Evo je, opet. Zagledam joj lice, postiđeno (i prelijepo – nordijske oči, orijentalne obrvice), vidim, kaje se, uvrijedila me je, misli, a nije trebalo. Kažem joj da je stvar u redu, pogađamo se oko toga, teško i zadugo. Onda dolazi nastavnik Klas, u trenerci, ošišan nularicom, otvara školski katalog, upire prstom u “moju” curicu i pita je li ulazila u biblioteku i je li pravila buku. Kažem da nije, a nije ni važno ako uđe i napravi malo buke. Važno je da uđe jer im ovo mjesto zvrji prazno. Vidim ga, poslije, u “bijelom hodniku”, kako sjedi sa njom i šmirgla je. Kad me ugledaju, curica se diže, prilazi mi i kaže izvini. Ovog puta lice joj je izblijedilo, oči mutne, kao teletu po klanju. I meni je žao, kažem, što si sad dopala nevolje. Stvarno mi je žao. Taj Klas, i još par klasića, ujedaju nemilice ako su im žrtve invandar-učenici, posebno curice.
10.
Sredio police sa prirodnim “naukama” – podigao, dakle, sa poda i pokupio iz zbornice i kabineta preteške enciklopedije i rječnike i sad čeoni zid izgleda ozbiljno. Izbacio pakete sa raznim pedagoškim đubrivom, izbacio i tri ogromna drvena stola – uprkos domaru kojeg još nisam vidio i uprkos priči da je bio boksač ili hrvač, sad svejedno – izbacio ormar sa starim kataloškim karticama, svratio kod rektorice i podsjetio je da nisam još dobio ni jednu ivnadrar-knjigu, niti policu, niti kompjuter i da mi je stakleni kavez prljav, da sam ga dva puta čistio, ali da bi bilo dobro da ga i školska čistačica uzme malo u obradu. Ona, nesrećnica, gleda u me bijelo, ona je, kako ovdje vele, “izgorjela”, stres je u ugljen pretvorio.
11.
Ušao u zbornicu da natočim kahve, ali mi je merak pokvarila Ingrid – jedna je klasa bez učitelja i gurnuće mi je smjesta u naručje. Tako su mi već u osam nagrnuli idioti – među njima i oni najgori R., D. Ovaj prvi urliče, vrišti, ruši knjige sa polica, dobacuje “Muhamede, Saddame, Jevla blatte”. Pokušao da mu otmem knjige, prijetio mu rektoricom – u smijeh ga tjerao. Onaj drugi, za to vrijeme, zgrnuo je na gomilu knjige sa obje metalne police, zasjeo na njih s društvom i motaju travu. Izašao da potražim koga u ispomoć. Sreo Karin, zamjenicu rektorice, ona kaže da je nemoćna pred R i ostalim. Predlaže mi da potražim domara. Idem tamo, odaja mu zaključana. Rektorice nema, bolesna je. Nema nikog. Vraćam se u biblioteku, a unutra džeheneske vatre zasijale. Prednja strana staklenika prsla u komade. R. sjedi na mojoj stolici. Viče, okreće se k družbi, pozdravlja ih nacistički. Kupim prslo staklo, guram nogama rasturene knjige, borim se da ne prsnem, da ne počnem i sam s vriskom. Ulazim u staklenik, saginjem se ka R. i kažem mu šapatom, da ću, ako odmah ne ustane i ne napusti biblioteku, uzeti nož za rezanje papira i jedno mu uho odrezati. Može birati koje voli, dodajem, i stvarno vadim iz fioke nož za sječenje papira, prilazim mu i čekam. Gledali smo se, tako, dvojili, zbrajali. Ja sam se bio sračunao. Ako ne izađe, onda ću mu učiniti to što sam rekao. Nema druge, mislio sam, nemam kud. R. je, nenadano, uzviknuo: OK, OK, digao je obe ruke uvis, izašao. Izašao je napolje. E sad, mislio sam, sad je lakše, i prišao sam D-ovoj gomili, i rekao: I ti, momak. Napolje. Zašto, pitao je. Svi vi, rekao sam. Oni se nisu pomjerali. A onda sam pogriješio. Okrenuo sam se, izašao i zaključao vrata biblioteke. Ostavio im, budala, na volju prozore. Kad sam se, poslije ručka, vratio u biblioteku, gomila knjiga na kojoj su sjedeli bila je zapišana i čitav odaja vonjala na duhan i mokraću. Stiže Klas, njuškalo ovdašnje, vodi svoju dresiranu mladež i još pride čistačicu. Naređuje đacima da podignu knjige na police. Zamolio sam ih da knjige skupe samo uz police a da ću ih ja, onda, srediti kao treba. Čistačica – strankinja, sitna, guzata, sa crnom indijanskom pletenicom – kikotala se, držeći sa dva prsta, kao da drži miša, kurton koji je pronašla u staklu. Sjeo sam, poslije, izvadio crno blokče i – da bih se smirio – skiciram zgodu o onom policajcu koji je pred kapijom Kungheskole pamet poštetio.
12.
Ova se škola nalazi u sirotinjskom predgrađu – dakle napunjena je strancima, koje drže na socijali ili ih, one iz južnih dijelova Evrope, puštaju da uhvate malo posla u kakvoj fabrici. Uza strance truhne i domaće stanovništvo – alkoholičari, narkomani, psihofizički slučajevi, itd. I njihovi nasljednici predviđeni su za sličnu upotrebu. Šestin, kada vidi da se ja naprežem i petljam da od ove napuštene učione napravim živu odaju za čitanje, kaže: – Svi će oni završiti u Huskvarni (ogromnoj fabrici kuhinjskih aparata i nalične limarije). Djeca su prepuštena sama sebi, nema reda, nema zahtjeva, štala za tov mladih grla čija će snaga pritrebati. Nastavnici dolaze i odlaze – oni koji ostaju uhvate rutinu i čuvaju stado “tolerantno – bez prisile i kandžije”. Dešavalo se, pa dođe neki entuzijast za rektora, “uhvati se u koštac s problemom”, problem ga, nakon par nedjelja, obrne oko glave i firikne pravo u bolnicu. Jedan od njih, tako, dobije od komune policajca da mu stoji na vratima i pazi na red. I dođe jedan, pobode se onde, djeca ga uhvate na hušku i on, poslije šest mjeseci, onemoća i siđe pameti. Isto se dešavalo i onim koji su se primali bibliotečkog posla. Onu prije mene u staklenik zaključali, pa kako onamo nije niko zalazio – biblioteka nije imala radno vrijeme, ulazilo se, vrlo rijetko, samo u klasama, ili samo nastavnici da se smire ili malko otkunjaju – ostala je zaključana nekoliko dana. Što nije lupala, pitam Šestin, što nije vrata odvalila. “Ona je već bila prolupala“, odgovara Š. i gleda me malo čudnovato, kao da sam i ja prolupao. Izašao da pušim. Iza nadvožnjaka, u maloj šumici. Mislio na moju šumu u Šavcima. Na lijeske i grabove.
Hladno je, stolnjak prljav. Palim sat-radio, džez, zabavlja nas neki kvartet iz Kalskrune. Tješim se, petak je sutra, pa subota i nedjelja. Neću u Lund, ali preživjeću – ići ću na posjetke kod ovdašnjih Pazaraca.
13.
Danas je subota. Danas ćemo, po F. planu i programu, obići ovdašnju sandžačku enklavu. Prvo smo krenuli kod S. D., a kod njega gosti, dvije naše naše porodice: Mamac sa ženom (Mamca sam poznao, prem je sad čovjek, ćelav, ozbiljan i debeo – a pamtim ga sa bazena, sa igrališta za mali fudbal, gdje je, kopirao, i fintama a i kosom, Maria Kempesa). On živi u Linköpingu, na 150 km odavde, radi sa ženom u istoj fabrici guma, veseo je tip, samokritičan i samošaljiv. I on je mene poznao. Drugi je mlađi momak, 23-25 godina, takođe sa ženom, iz okoline je N. Pazara, a ovdje živi u Varnamu. Domaćin, S., ozbiljan je i “staložen”, nutka nas svakog časa nečim, mjeri boce pivske, gleda u onog koji priča i ne kida ga u govoru. Dolazi potom još i E., čiju sam ženu već sreo kod F. i njega kao da poznajem, ima tipično pazarsko čehre, premda je i on mlađi momak i nije bio punoletan kad je ovamo dospio. Tako, sjedeli, pili pivo i po pivu viski. Ovi, što voze, čuvali se i meze štetili. U neko doba dolazi i Maks& family i sad – nedostaje samo slikar U. – cijela je enklava na okupu. Kreću, potom, i naše kasete – neka svadba na kojoj – o moje sreće – sviraju Fiće i Hajran. Svadba je snimana prošle godine, gledam u Fićeta, ježi mi se koža, “jebem ti tuđinu!” čujem kako neko otpuhuje i kako mu se ostali pridružuju. Gledali tu svadbu dva-tri sata zasigurno. Onda su ovi trijezni počeli da gledaju neku policijsku akademiju i da se valjaju od smijeha. Mamac, nenadano, pominje knjigu Tijesna čaršija R. Crnišanina i ja se obradujem. Hvala bogu, velim, da je neki Pazarac ta bogata i izvrsno napisana svjedočanstva pročitao. Pričamo, ne bez smijeha i verema, o čaršijskim hadaljima. Bio sam smetnuo sa uma ona dva krasna primjerka – Hapa i Rifa iz moje mahale. Hapo je bio nijem, hramao je na jednu nogu, nosio je mrki ćulaf i stalno je balao. I stalno je, pri susretu, štipkao žene za grudi il stražnjice i niko se zbog toga nije ljutio. Rifo, starac, iz Jaklje, krupan i bradat kao ovi nordijski bogovi. Pričao je naglas s nekim s druge strane zbijle – o ćasama mlijeka na konjim se uhvatio kajmak deblji od tri prsta, o jarećem pečenju jeftinijem od jareće kože, o čaršiji punoj aga i begova – a kad bi ga neko, s ove strane, nešto upitao, taj bi rapsod ušutao. Sve te ljude tuđina je podavila, dušu ti je rasturila grđe od poplave. Nemaš mrtvih, nemaš živih – pribrojen si u utvare.
14.
Ustao sam rano, oko 8:30. Soba je lijepo osvijetljenja, pao je snijeg i zrak je prošaran jakim srebrnastim nijansama. Popio kahvu, čitao malo, naišao F. Treba da idemo kod U. na viđenje, kako mi se ne bi naljutio. Spuštamo se, desno od zgrade, strminom i silazimo na rječicu/potok. (Ona, ta rječica, vodi, pokazaće mi se po povratku, do jednog većeg toka, nešto što je između jezera ili rukavca gdje se, veli F. s proljeća i ljeta može pecati.) Kod U. tipična (i tužna) azilantska atmosfera. Stvari sa lopisa, iz druge ruke, mračnih braon boja, tv, video i drugi primjerci zaliječene neimaštine. Njegova žena, sa čijim sam se bratom, u ranoj mladosti, malo i družio, iznenađena da sam to ja, da sam ovdje, ustaje, smetena i onda ne zna, kao ni ja ustalom, šta će sa očima a šta sa rukama. Sjećam se da je nekad koračala polagano, da je posjedovala neki čudni mir i da se uvijek stidljivo smješkala. Ali to je bilo prije petnaestak godina. Pričamo o tim godinama. U. je u to vrijeme živio u Peći, pa onda, prije muhadžirluka, u Sjenici i Dugoj Poljani.
Kundera kaže u Neznanju da ako emigrant ne razgovara o zavičaju sa drugim emigrantom, onda zaboravlja. Gubi sjećanja. U pravu je. Koliko sam se samo ljudi sjetio, koliko mi je lica, događaja, zdanja (Kolo džamija, Tijesna čaršija, jevrejski dućani kod ćuprije) dopalo u pamet za ovih par dana. Sve je u jeziku.
15.
Sastanak. Rektorica bolesna – posve izgorjela – dolazi, ako dođe, tek 5. maja, a u međuvremenu ćemo dobiti zamjenu. Odlazim u biblioteku, zavirujem na mail – nema ništa, radim malo klasifikaciju i sređujem lijepu književnost na L, M, N, O. Ubrzao sam radnju preterano, na nagovor Šestin, uzimam pauzu. U 10:00 ušao R. i još par onih opasnijih žutih, ali nisu bili bučni. R. je čak mirno sjedio do podneva, visio na internetu, tu i tamo po nešto pitao.
Čitao, popodne, poeziju (K. Leandoer, N. Burton, mlađi pjesnici, tanki), onda čitao Dalov Deni šampion svijeta. Ima, mislim, deset godina kako sam ovu zgodnu knjigu čitao na maternjem. Na dječijem odeljenju gradske biblioteke “Dositej Obradović” u N. Pazaru, druga smjena – radilo se od 12 – 19:00. A posle se, avaj meni, silazilo na ledeno pivo kod Trapa u Domu ili kod Omera u “Fontani”.
16.
Kako lijepo sipi snijeg. Krupne pahulje iz djetinjstva u gustome vrtloženju. Gledam ih iz stana, u 16.30. Već se mrači, ali se pahulje još daju vidjeti. Dan se malo produžio. Eto prve ovdašnje radosti.
17.
Smrzlo, pa mi površica pršti pod nogama. Mislio na bijaču, sa majčine strane sa kojom sam, jednom, išao nekud po ovakvoj površici. Okliznuli smo se, fujali se poslije niz nekavu strminu i onda se slika gasi. Ne znam kud smo bili krenuli ili odakle smo se vraćali, selo je, uglavnom, Godijevo, tu su djed i ona živjeli, ja sam imao najviše tri godine, a, kad budem dobavio kompjuter, sješću krvnički i prvu priču baš o bijači ispričati. Ona je bila veliki pripovjedač i od nje sam čuo prve bajke. Čuo sam ih na stotine, ali neka sada toga, na poslu si i moraš da radiš.
Primijetio, danas, jedno groblje dok sam išao busom k centru. Nečim je podsjećalo na naša groblja. Nazvao F. i prvo mu čestitao na novome poslu. Radi kao električar u nekoj maloj privatnoj fabrici spavaćih kola, a onda ga pitao za groblje. Jeste, muslimansko i uređeno je prelijepo. Otići ćemo, čim otopli, da ga vidiš. I još kaže, hajde, svrni, sam sam, ubi me dosada. Pričali onda, gledali kako Amerikanci pripremaju rat i prostiru dokaze o Sadamovoj krivnji pred svjetskom javnošću. Šta da se radi. Kući, čitao Hamsunove På igenvuxna stiger. Piše starac, svaka čast! Pršti jezik i to jadni, švedski, koji je kompaktan poput mermera, i ja ne vidim kako ću se natjerati da prekinem, ugasim lampu i spremim se za naredni dan.
18.
Thiarnia. Penti Sarikoski, on liječi.
19.
Petak, subota, – halijedao, halijedao. Bio da vidim ono m. groblje. Bio u kvartu gdje su, 1948. u “rasnim nemirima” stradali ovdašnji tetari (domaći Cigani). Čudno, to je poratno vrijeme kad su otkriveni konc. logori, kad se pjevalo horski o “bratstvu među narodima”, itd. i mi, hajvani na Balkanu, jedini iz srca u to vjerovali. Skupio o tome malo građe. Čitao, “kamenio se”, na par mjesta zaplakao. Ja, budala.
20.
Upoznao sam napokon domara. Izgleda kao kepec, snažni kepec, sa rukama do nožnih članaka. Kapci mu vise i donja mu usna visi i nekakvu stravu zajednički grade, i ako ga sreteš, najbolje je da gledaš u stranu. Ne mora se pričati sa njim, jer on ne govori, nego podriguje i lupa te ručerdom po ramenu, kao da te lupa maljem. Najdraži mu je hobi da se u koridoru zaleti u grupu mladih Sirijaca i da ih, udarcima glave, obara kao kugle. One koji mu se suprotstave, hvata pro srijede, i uz kikot, priteže i davi. Priča se kako “vaktmestare” u fizičkoj sali pravi takve hrvačke bravure od kojih se đacima-strancima pojavljuju prve sijede dlake. Sjedio je danas kod mene u biblioteci, divio se tišini i knjigama naređanim “ko pod konac”. Poslije, drijemao kod prozora, ja čitao zbirku Om Oster (o Istoku), B. E. Jonsona.
21.
Predstavljenje novog zamjenika rektora, neki trbuljati lokalni guzičko, pokušava da bude duhovit, uobičajene fraze i uobičajeni smijeh “potlačenih”. Biblioteku ne spominje, ali hala, sportska hala – tu će, veli, biti jako angažiran. Bježim u rupu, palim kompjuter, gledam šta se danas nudi od “polovne robe”, sve se nadam naići ću na dobar i jeftin laptopčić. Nema ništa. Đaci su se vratili sa odmora, bučni, sirovi, ali ih još nema kod mene. Tako, petljao do 13:00, a onda čistio reference i legate nekih misionarki i misionara ostavljenih ovdje prije nove ere. – Baci govna – kaže vaktmestare i donosi jednu rolnu onih crnih deponijskih kesa.
21.
Dvojim se da li da čitam neku taze knjigu o tatarima (zanima me opis njihovog izgona iz Jonköpinga) ili da prevodim “Dablin”, jednu dužu Pentijevu pjesmu koju sam našao kod P. Bernard.
22.
Neke Asirkinje opet tukle nastavnicu u bijelome koridoru, ona se (nastavnica) zaključala u toalet, brava se pokvarila i sad domar lupa po njima svojim čekićima.
Malo jutros razgalilo, ugrijalo iz prikrajka sunce. Čitao B. E. Johnsona. Nema sile da ja prevedem “Om oster” (O istoku), ima puno stihova zamršenih, gustih kao trnje na međama između sandžačkih njivica. Preveo pet-šest kratkih pjesama L. Gustafssona i W. Aspenstrema, kupao se, jeo, gledao moje pjesme u prevodu Đ. Žarković. Odlučio da pošaljem neke u par časopisa.
Zvao popodne Azru. Veli, svraćala par puta u gradsku biblioteku (tako joj Šaban objasnio) doći će sutra da me vidi. Bog zna hoću li je poznati. Sutra treba da idem sa Šestin, “šeficom”, u Huskvarnu, zbog invandrar knjiga i sastanka školskih bibliotekara. Nadam se sutra i pjesmama tih pjesnika koje mi je Lj. Dufgran za prevođenje odredila.
Ne bi Azre.
*
Zove Azra. Dolazila, ali u pogrešnu školu. U srijedu, u 17:00, imaš susret sa njom, u kafeu gradske biblioteke. U četvrtak, od 14:00 kupovina knjiga u istoj biblioteci.
Uzeo knjige od Aase Berg i Pära Hansona, čekao Azru – opet se razminuli. Ona otišla na drugi sprat, ja na prizemlje. Sutra ćemo se sresti na prizemlju u 18.00. Valja mi platiti kiriju i poslati jednu molbu za književnu stipendiju, koliko da znaju da sam živ i da čitam njihove oglase. (Forfataren, glasilo švedskog saveza pisaca, tanušna je tvorevina od pet-šest listova; sem oglasa (izdajem sobu na ostrvu, vršim korekturu) i pravila rada, nema ništa drugo. Svratio u “Rodos” na picu, tako da ne moram petljati s večerom.
*
Čudo sa Azrom. U 18.00 odem pred gradsku biblioteku. Malo, ona zove. Gdje si?, pita. Pa evo, kažem, pred bibliotekom. Pa i ja sam, veli ona. Ne vidimo jedno drugo, ne možemo da se nađemo, mora, mislim, da smo pred različitim bibliotekama. Hajde, onda, pred Ahlens (robna kuća). Hajde. Čekam je, nema je, opet mobil. Ja sam, veli, pred Ahlensom. I ja stojim pred Ahlensom. I tad Azra, kaže malo nabusito – ali, to je nemoguće. Koliko ja znam ovo je jedini Ahlens u čitavom Linköpingu. Šta, pitam. Pa, ovo je jedini Ahlens u Linköpingu. Azra, jedva progovaram, zgušen očajom i mukom, ja stojim pred Ahlensom u Jönköpingu. Eto, to. Ta nordijska identičnost. Ista imena ulica, robnih kuća, biblioteka. Linköping, Jönköeping, nije Šabanu zamjeriti što ih je smiješao.
23.
Subota nije otpočela s kišom (napamet mi pade ime pjevačice – Ksenija Erker). Razlilo se sunce, jezero je kao trnjina smodrelo, nestvarna ljepota poslije strašnog nordijskoga mraka. Ustao sam u 7:00 i onda, umjesto da sjednem i radim što god, izašao i šetao, bio u bliblioteci u Huskavrni, uzeo B. E. Johnsona I granskapet, zatim Att do i norden, pa odatle, u grad, pa u “Rodos” na picu, pa opet u Huskvarnu – odatle odem kod U. na “po jednu grku, našku.” Tu sam ljuto pogriješio – potrošio vrijeme, prem je U. sasvim u redu, i onda, kad sam došao kući, drijemao malo pa onda potonuo u Bajke. Izvlačio gađu iz “Almanaha”, trčkarao za Bandžovićevim muhadžirskim kolonama od 1912. pa do 1956. godine.
24.
13. april 2003. godine. Nisam pozadugo škrabuckao u ovom notesu. Doduše, nema se o čemu. Svaki dan mi je na zijanu, jedva čekam da umrem.
25.
Lokalni su političari u svečanom obilasku škole. Ušli su i kod mene, divli se i šaptali “ah, ah i ah”, a poslije, kad su spičili odavde, nisu biblioteci odobrili sredstva za dalji “verksamhet” i tako ću 30. juna morati i ja da pičim odavde. Rektor kaže kako mu je žao, kako su mu učenici zavoleli i to ne samo oni stranoga porijekla, već i ovi domaći, čistokrvni. Možda bih mogao, na jesen, zatražiti posao asistenta u nastavi, raditi, na primjer, sa jezikom. Neka toga do jeseni, prekidam ga, ja sad imam podnevnu pauzu. Izlazim vani, prelazim ulicu i čekam gradski bus. Idem, velim sebi, u onaj kafe na obali, naručiću pivo i dupli expreso, a onda ću okrenuti glavu ka pučini i sve dok je vidno onamo buljiti.