Zaustavim se na cesti I-95, policajac je tražio dokumenta: otvorim pretinac za rukavice i ravno u njeno krilo padne nož
Zaustavim se na semaforu: kraj otvorenog prozora soko je silovito udario goluba u letu: perje po kožnim sjedištima cadillaca
Lice Dalai Lame dok kažiprstom dodiruje snijeg ispred Bijele kuće, i osmijeh kao potvrda da svijet, izgleda, postoji
Lice starca koji u sunčanom jutru zaustavlja pogled na šumskoj jagodi
On svaku rečenicu započinje s namjerom da zasnuje novu teoriju
Svake subote krene da polaže vozački ispit i svaki put odustane, produži do kraja ulice i uđe u American Café: ostane tamo nekoliko sati misleći gdje će, kad jednom dobije vozačku dozvolu, putovati
Od koje tačke u vremenu počinje zajedničko sjećanje? Sjećam se da smo u Orebiću (avgust,1981) na kamenoj plaži ležali goli, da je plavi leptir sletio na njeno rame i krilom pokrio ožiljak od vakcine
Sad me potresa način na koji si znala reći da: “Da li ti je hladno?” “Da.” “Da li si gladna?” “Da”
Za njen rođendan (17. septembar 1992) donio sam 10 zrna kafe, 2 cigarete, onda je u sobu do nas pala granata, ali se nismo dali pomjeriti
Pričamo o zajedničkim prijateljima, krojimo planove za budućnost, Pacific se pred našim očima otvara kao pogled iz sarajevske kotline u beskonačno nebo
Jučer je umro, a već ga svi zaboravili. Sjećaš li se njegovog trika? Zaboravio sam gdje dođe opasač? Gdje ženska noga?
Dobio sam čašu koju prave Maje, i jedan percussion instrument sa Cube: sad se u čaši zlati žilavka, dok hvatam ritam na pjesmu Stade se cvijeće rosom kititi
Od zadnjeg dana rata preživjeli stare unazad: prema uplašenom djetetu
Kad sam prvi put vidio sijedog uličnog muzičara, bio je dječak s trubom na istim kamenim stepenicama
Čudno je to: nakon svih godina sretnem prijatelja: on gleda koliko sam se promijenio i ja gledam koliko se on promijenio
U čamcu za plažu koji se pokreće na pedala, jedan Čeh upravo od policije bježi na Cubu
U dvorištu škole (Flint, Mich.) tražeći skrivena uskršnja jaja, djeca su našla dva pištolja
Da li je Amerika stvarno tako daleko, ili se ona od svijeta svjesno udaljava
Kompjuterski snimak ljudskog glasa je kao kardiogram, crta koja šara gore-dolje gore-dolje, osim kod ovog Kissingera: njegov glas je ravna crta
U parku, mrvi kroasan i hrani ptice Robert McNamara: ptice kljucaju asfalt, šalju morzeovu poruku starcu i on im uzvraća osmijehom
Okus oblaka na jeziku
Kiša je brzo napunila čaše zaboravljene na balkonu
Ovoga ljeta čuvari svih bazena na krovovima zgrada u Virginiji stigli su iz Slovačke
Prije ulaska u zgradu, žena – lijevom, pa desnom rukom, kao u obrednom plesu namješta grudi, a onda spokojno stupi na stepenice nakon što je ustanovila simetriju
Mrtvi su zaboravljeni, živi su se vratili iz izbjeglištva, a djeca rođena u ratu narastaju za zatvora
Između dva suha lista na pločniku, kao Nil, kao Dunav, napreduje crvena crta krvi
Ugašena svjetla pri punoj brzini: blijesak pucnja između vreća s pijeskom na prozoru kasarne, reski udar metka mrvi lim, prstima u mraku prebirem tijelo i strah me je toplog dodira
Dobio je američki pasoš, udahnuo zrak punim plućima i rekao: Mi Amerikanci smo pravi barbari
H.: “Ti si ozbiljan čovjek, a ja nisam: to puno govori o meni i o tebi: meni je sada kasno da postanem ozbiljan, a tebi nikada nije kasno da postaneš neozbiljan”
I stvarno: zar je važno gdje si, ako sve oko tebe govori da nisi
Naželjezničkoj stanici u Chicagu, da se zaštitim od studeni, kupio sam šal koji sada služi kao rekvizit u pozorišnoj predstavi
U vagonima vašingtonskog metroa nema smeća, samo poneka spajalica na podu
Ono što osjeća osoba koja upravo gleda svoju fotografiju objavljenu u novinama
To je znači vjetar za koji su jučer na vremenskom kanalu rekli da će otpuhati svaki cvijet s japanskih trešnji uz rijeku
Potraga za vjenčanicom koja će pokriti malog tetoviranog đavola na njenom ramenu
Nema više geografije u tvojim naslovima!
Maj 1993: Iz svilene marame on kupi tarot karte, sada ću otkriti da li me u budućnosti ima, ili nema
Svaki bi čovjek trebao imati drvo: da ga posadi, ili ga u šumi izabere kao svoje, i da prema stablu i krošnji preuzme obavezu: da ga osmatra i bude svjestan promjena koje drvo prolazi u godišnjim dobima
Njen život: magneti za frižider kupljeni u svim onim gradovima u kojim je bila
Volim snijeg, ali uvijek kad zamišljam budućnost, u njoj upravo počinje ljeto
Ona se dlanovima naslanja na njegova leđa i kaže: Snago moja
Zagledam tvoje portrete na zidu, na jednom imaš osamnaest, na drugom četrdeset godina: ne može biti da si jedna osoba: mene je napustio ženski tim
A jutros: infarkt! Moje srce me je razočaralo
“Miserable creature that I am!” kaže Kafka u Dnevnicima prevedenim na engleski
Ona podiže ruku (tada u staklu koje pokriva uramljenu grafiku na zidu vidim odraz njene ruke) i kaže: “Tamo sam u šetnji, pored pruge, našla ljudsku ruku”
Vozač gleda mladića (koji otkopčane košulje, mašući pištoljem u zraku, pretrčava ulicu) i za njim kroz otvoreni prozor autobusa viče: Sine!
U ovome jeziku kaže se lijepi strah: ljepota straha je u tome da si još uvijek živ
Sad kad mi to više nije važno, mogu priznati: i ja sam imao neke snove
Otkuda pas na krovu? Trči od jednog do drugog ruba zgrade, i traži izlaz
“U totalno uljuđenom društvu, ludilo je jedini oblik slobode” (J. G. Ballard)
Kad se zaratilo, otišao je u Francusku, obogatio se, kupio kuću, zaspao s upaljenom cigaretom, kuća izgorila, a ubrzo potom je i on umro
Gdje god se okrenem vidim ljude. Previše nas je, zaista
Starac iznad glave drži veliku crnu kartonsku strelicu na kojoj zlatnim slovima (helvetikom) piše KUPUJEMO ZLATO: s naporom održava ravnotežu, pomjera se lijevo i desno, i tada strelica pokazuje čas jednu, čas drugu, čas treću kuću uz cestu koja se zove Columbia Pike
Napušteni grad: na aerodromsku pistu slijeću sokolovi
Samoubistvo nije izbor, jer nakon toga ne ostaje mogućnost drugog izbora
Ovo sam htio da kažem: uvijek kad obučem svoje narandžasto-modro-sive cipele, ljudi mi u susret dolaze podignutih obrva
San: zalutao sam u nepoznatoj ulici, iz magle mi u susret dolazi muškarac s kačketom na kojem piše ZLATIBOR, zaustavljam ga i pitam: Koji je ovo grad? On kaže: Cape Town
Prvo sjećanje: na podu od grubo tesane daske blatnjave kopačke i mokri crveni dres sa brojem 8 na leđima
Grubo tesane daske poda, uglačane bosim stopalima u vremenu
Jednom kad budemo imali kuću: ti ćeš na verandi pjevušiti, ja ću u dvorištu bacati ribe na vreli žar
Grad je opustio pred uraganom, voda je potopila glavnu ulicu, a onda je stigao čovjek, veslajući, u kajaku
Moraš se vratiti u jezik
Sloboda je izbor da se ne radi ništa
J.: “Zašto u povodu osnovnih prava i sloboda ljudi u svijetu kažemo human rights, a u povodu istih prava i sloboda ljudi u Americi kažemo civil rights?”
Na aerodromu ljudi s koferima
Selili smo sedamnaest puta, u svako doba dana, u rano jutro, u podne, i jednom iza ponoći: grad je bio u mrklom mraku: ugašenih farova vozili smo ispod luka svijetlećih metaka koji pršte u staklima fasada
Jednom si selio zbog mosta
Jednom si ostao zbog kiše
S prozora gledam noćno nebo: ja sam u svakom avionu koji slijeće na pistu aerodroma National
Kroz prozor Lexusa, zaustavljenog ispred semafora, vidim djevojku na mjestu suvozača i u njenom krilu Washington Post otvoren na stranici s fotografijom subotnjeg vjenčanja (27. august 2011) princa Ferdinanda i princeze Sophie
U Los Angelesu Daisy Zamora je aerodromskim službenicima osiguranja ostavila makazice s kojim nije mogla ući u avion: kao dio porodičnog naslijeđa, makazice koje putuju iz Renesanse, stigle su na kraj poznatog svijeta, i na konac vremena
U antikvarijatu mislim o tome kako su u svojim kućama za sve ove knjige gradili police ljudi koji više nisu živi
Francesco Petrarca! Za one koji ljubav odvajaju od seksa
Nakon zemljotresa sve zgrade su evakuirane: stotine nasmijanih ljudi na ulici, kao da su upravo otkrili da su živi
Jedan trenutak nepostojanja prije nego što se sjetiš šifre koja otvara tvoj kompjuter
Osjećaj bezrazložne krivice dok gledam u javnu kameru što snima trg preko kojeg koračam na putu do metro stanice
Jutarnji dodir studenog vjetra i mokre kose
Krajnje je vrijeme da priznaš: život je lijep
Užas! Mi se sjećamo šta je bilo jučer
***
Tekstovi i crteži Semezdina Mehmedinovića te kratki filmovi Semezdina i Haruna Mehmedinovićanawww.semezdin.com
Crta snijega (2)
U novom gradu najduže se zadržavam na mostovima
Zaustavim se na cesti I-95, policajac je tražio dokumenta: otvorim pretinac za rukavice i ravno u njeno krilo padne nož
Zaustavim se na semaforu: kraj otvorenog prozora soko je silovito udario goluba u letu: perje po kožnim sjedištima cadillaca
Lice Dalai Lame dok kažiprstom dodiruje snijeg ispred Bijele kuće, i osmijeh kao potvrda da svijet, izgleda, postoji
Lice starca koji u sunčanom jutru zaustavlja pogled na šumskoj jagodi
On svaku rečenicu započinje s namjerom da zasnuje novu teoriju
Svake subote krene da polaže vozački ispit i svaki put odustane, produži do kraja ulice i uđe u American Café: ostane tamo nekoliko sati misleći gdje će, kad jednom dobije vozačku dozvolu, putovati
Od koje tačke u vremenu počinje zajedničko sjećanje? Sjećam se da smo u Orebiću (avgust, 1981) na kamenoj plaži ležali goli, da je plavi leptir sletio na njeno rame i krilom pokrio ožiljak od vakcine
Sad me potresa način na koji si znala reći da: “Da li ti je hladno?” “Da.” “Da li si gladna?” “Da”
Za njen rođendan (17. septembar 1992) donio sam 10 zrna kafe, 2 cigarete, onda je u sobu do nas pala granata, ali se nismo dali pomjeriti
Pričamo o zajedničkim prijateljima, krojimo planove za budućnost, Pacific se pred našim očima otvara kao pogled iz sarajevske kotline u beskonačno nebo
Jučer je umro, a već ga svi zaboravili. Sjećaš li se njegovog trika? Zaboravio sam gdje dođe opasač? Gdje ženska noga?
Dobio sam čašu koju prave Maje, i jedan percussion instrument sa Cube: sad se u čaši zlati žilavka, dok hvatam ritam na pjesmu Stade se cvijeće rosom kititi
Od zadnjeg dana rata preživjeli stare unazad: prema uplašenom djetetu
Kad sam prvi put vidio sijedog uličnog muzičara, bio je dječak s trubom na istim kamenim stepenicama
Čudno je to: nakon svih godina sretnem prijatelja: on gleda koliko sam se promijenio i ja gledam koliko se on promijenio
U čamcu za plažu koji se pokreće na pedala, jedan Čeh upravo od policije bježi na Cubu
U dvorištu škole (Flint, Mich.) tražeći skrivena uskršnja jaja, djeca su našla dva pištolja
Da li je Amerika stvarno tako daleko, ili se ona od svijeta svjesno udaljava
Kompjuterski snimak ljudskog glasa je kao kardiogram, crta koja šara gore-dolje gore-dolje, osim kod ovog Kissingera: njegov glas je ravna crta
U parku, mrvi kroasan i hrani ptice Robert McNamara: ptice kljucaju asfalt, šalju morzeovu poruku starcu i on im uzvraća osmijehom
Okus oblaka na jeziku
Kiša je brzo napunila čaše zaboravljene na balkonu
Ovoga ljeta čuvari svih bazena na krovovima zgrada u Virginiji stigli su iz Slovačke
Prije ulaska u zgradu, žena – lijevom, pa desnom rukom, kao u obrednom plesu namješta grudi, a onda spokojno stupi na stepenice nakon što je ustanovila simetriju
Mrtvi su zaboravljeni, živi su se vratili iz izbjeglištva, a djeca rođena u ratu narastaju za zatvora
Između dva suha lista na pločniku, kao Nil, kao Dunav, napreduje crvena crta krvi
Ugašena svjetla pri punoj brzini: blijesak pucnja između vreća s pijeskom na prozoru kasarne, reski udar metka mrvi lim, prstima u mraku prebirem tijelo i strah me je toplog dodira
Dobio je američki pasoš, udahnuo zrak punim plućima i rekao: Mi Amerikanci smo pravi barbari
H.: “Ti si ozbiljan čovjek, a ja nisam: to puno govori o meni i o tebi: meni je sada kasno da postanem ozbiljan, a tebi nikada nije kasno da postaneš neozbiljan”
I stvarno: zar je važno gdje si, ako sve oko tebe govori da nisi
Na željezničkoj stanici u Chicagu, da se zaštitim od studeni, kupio sam šal koji sada služi kao rekvizit u pozorišnoj predstavi
U vagonima vašingtonskog metroa nema smeća, samo poneka spajalica na podu
Ono što osjeća osoba koja upravo gleda svoju fotografiju objavljenu u novinama
To je znači vjetar za koji su jučer na vremenskom kanalu rekli da će otpuhati svaki cvijet s japanskih trešnji uz rijeku
Potraga za vjenčanicom koja će pokriti malog tetoviranog đavola na njenom ramenu
Nema više geografije u tvojim naslovima!
Maj 1993: Iz svilene marame on kupi tarot karte, sada ću otkriti da li me u budućnosti ima, ili nema
Svaki bi čovjek trebao imati drvo: da ga posadi, ili ga u šumi izabere kao svoje, i da prema stablu i krošnji preuzme obavezu: da ga osmatra i bude svjestan promjena koje drvo prolazi u godišnjim dobima
Njen život: magneti za frižider kupljeni u svim onim gradovima u kojim je bila
Volim snijeg, ali uvijek kad zamišljam budućnost, u njoj upravo počinje ljeto
Ona se dlanovima naslanja na njegova leđa i kaže: Snago moja
Zagledam tvoje portrete na zidu, na jednom imaš osamnaest, na drugom četrdeset godina: ne može biti da si jedna osoba: mene je napustio ženski tim
A jutros: infarkt! Moje srce me je razočaralo
“Miserable creature that I am!” kaže Kafka u Dnevnicima prevedenim na engleski
Ona podiže ruku (tada u staklu koje pokriva uramljenu grafiku na zidu vidim odraz njene ruke) i kaže: “Tamo sam u šetnji, pored pruge, našla ljudsku ruku”
Vozač gleda mladića (koji otkopčane košulje, mašući pištoljem u zraku, pretrčava ulicu) i za njim kroz otvoreni prozor autobusa viče: Sine!
U ovome jeziku kaže se lijepi strah: ljepota straha je u tome da si još uvijek živ
Sad kad mi to više nije važno, mogu priznati: i ja sam imao neke snove
Otkuda pas na krovu? Trči od jednog do drugog ruba zgrade, i traži izlaz
“U totalno uljuđenom društvu, ludilo je jedini oblik slobode” (J. G. Ballard)
Kad se zaratilo, otišao je u Francusku, obogatio se, kupio kuću, zaspao s upaljenom cigaretom, kuća izgorila, a ubrzo potom je i on umro
Gdje god se okrenem vidim ljude. Previše nas je, zaista
Starac iznad glave drži veliku crnu kartonsku strelicu na kojoj zlatnim slovima (helvetikom) piše KUPUJEMO ZLATO: s naporom održava ravnotežu, pomjera se lijevo i desno, i tada strelica pokazuje čas jednu, čas drugu, čas treću kuću uz cestu koja se zove Columbia Pike
Napušteni grad: na aerodromsku pistu slijeću sokolovi
Samoubistvo nije izbor, jer nakon toga ne ostaje mogućnost drugog izbora
Ovo sam htio da kažem: uvijek kad obučem svoje narandžasto-modro-sive cipele, ljudi mi u susret dolaze podignutih obrva
San: zalutao sam u nepoznatoj ulici, iz magle mi u susret dolazi muškarac s kačketom na kojem piše ZLATIBOR, zaustavljam ga i pitam: Koji je ovo grad? On kaže: Cape Town
Prvo sjećanje: na podu od grubo tesane daske blatnjave kopačke i mokri crveni dres sa brojem 8 na leđima
Grubo tesane daske poda, uglačane bosim stopalima u vremenu
Jednom kad budemo imali kuću: ti ćeš na verandi pjevušiti, ja ću u dvorištu bacati ribe na vreli žar
Grad je opustio pred uraganom, voda je potopila glavnu ulicu, a onda je stigao čovjek, veslajući, u kajaku
Moraš se vratiti u jezik
Sloboda je izbor da se ne radi ništa
J.: “Zašto u povodu osnovnih prava i sloboda ljudi u svijetu kažemo human rights, a u povodu istih prava i sloboda ljudi u Americi kažemo civil rights?”
Na aerodromu ljudi s koferima
Selili smo sedamnaest puta, u svako doba dana, u rano jutro, u podne, i jednom iza ponoći: grad je bio u mrklom mraku: ugašenih farova vozili smo ispod luka svijetlećih metaka koji pršte u staklima fasada
Jednom si selio zbog mosta
Jednom si ostao zbog kiše
S prozora gledam noćno nebo: ja sam u svakom avionu koji slijeće na pistu aerodroma National
Kroz prozor Lexusa, zaustavljenog ispred semafora, vidim djevojku na mjestu suvozača i u njenom krilu Washington Post otvoren na stranici s fotografijom subotnjeg vjenčanja (27. august 2011) princa Ferdinanda i princeze Sophie
U Los Angelesu Daisy Zamora je aerodromskim službenicima osiguranja ostavila makazice s kojim nije mogla ući u avion: kao dio porodičnog naslijeđa, makazice koje putuju iz Renesanse, stigle su na kraj poznatog svijeta, i na konac vremena
U antikvarijatu mislim o tome kako su u svojim kućama za sve ove knjige gradili police ljudi koji više nisu živi
Francesco Petrarca! Za one koji ljubav odvajaju od seksa
Nakon zemljotresa sve zgrade su evakuirane: stotine nasmijanih ljudi na ulici, kao da su upravo otkrili da su živi
Jedan trenutak nepostojanja prije nego što se sjetiš šifre koja otvara tvoj kompjuter
Osjećaj bezrazložne krivice dok gledam u javnu kameru što snima trg preko kojeg koračam na putu do metro stanice
Jutarnji dodir studenog vjetra i mokre kose
Krajnje je vrijeme da priznaš: život je lijep
Užas! Mi se sjećamo šta je bilo jučer
***
Tekstovi i crteži Semezdina Mehmedinovića te kratki filmovi Semezdina i Haruna Mehmedinovića na www.semezdin.com