Psi grada koji je u prostor-vremenu za sebe izborio samo pukotinu
Psi grada koji je u prostor-vremenu za sebe izborio samo pukotinu počeli su padati u grlo te crne rupe i dugo u noć lajati na stabla koja se izvaljuju iz zemlje Svijet postaje ono što su oduvijek slutili da jest: ubrzana ruševina
Ako vas netko pita gdje su vaši psi, recite im da ih je pojela zemlja Ako vas netko pita gdje je zakopan lavež, recite da zvuk putuje tlom brže nego zrakom
Psi koji nisu voljeli svoj strah svakodnevno su ga zaboravljali Otada, grad laje neprekidno na svaki trzaj zraka Otada, grad šuti neprekidno kad ljudi izgovaraju svoj trzaj nakon zemljinog trzaja
Kćeri grada iskopale su sebe ispod ruševine
Kćeri grada iskopale su sebe ispod ruševina i nastavile hodati: koliko dugo smo spavale prije nego je netko probudio ljeto?
Mi ne vjerujemo u grad, govorile su kćeri kad su odlazile pazeći da se ni jedna ne okrene Tko ostavi oči na gradu, urast će u pokradene tvornice Tko gradu lice okrene, noge će mu pojesti nikad popravljane ceste Oni koji su ostali preživjeli su noseći požar od kuće do posla do burze pa tako ukrug Iza svakog zida čovjek je bio u plamenu i čekao da njegov pepeo zatrpa U svakom čovjeku jezik je bio u plamenu čekajući da se na njega spusti pohlepna politika
Grad je prevaren Grad je ponižen Gradu ne pripadamo Govorile su i spakirale svoje oči u strana poduzeća, okrenuvši leđa na kojima je spavala lijena briga očeva Oni su odavno prenamijenjeni u vojarne: ljubav je bila sposobnost da ne dođe do katastrofalne eksplozije Gradu ne želimo zlo, ali tu ne pripadamo govorile su i nosile brze jezike u zdravije obroke, odrezavši kosu u kojoj su ostali zapetljani prsti majki One su za gradove razmontirane i sastavljene u neke potrebnije alate: ljubav je samo sposobnost gladi da nas ubije bez osmrtnice
Majke, uništene željeznice Majke, napuštene dvokatnice Majke, pljesnjive kuhinje kroz koji raste mladi bagrem Majke, srpanjske oluje podižu krovove Kad je ispod zemlje grad promrmljao tu pa još poneku smrt ispod naslaga mrtve države njegove kćeri okrenule su se i golim rukama otkopale
maternice i sve te nikad otvorene knjige i dugo nakon što se zemlja nije smirivala tješile prevarene sestre da svaki fašizam na kraju odumre da je grad moguće izgraditi i od poezije
Knjige grada koji ih je davno zakopao
Knjige grada koji ih je davno zakopao pod kilograme prašine napokon oslobođene s polica puštaju da iz njih riječi prošetaju kroz rastresenost ulica Jučer sam ugledala nasred opustošenog glavnog trga nekoliko lavova i zaklela bih se da je Vronski trčao prema njima Vronski, pričekaj! Ali riječi nikad ne poslušaju one koji samo promatraju Pitam: jesu li ovo tvoji lavovi? Pitam: znaš li u kojem smjeru sada moram naviti ono što od mene ostaje pod tonama šute? On hita dalje jer ga se ne tičem Molim te, hodaj sredinom ceste Vodič kroz katastrofu uvijek na to upozorava Bilo kakvo naredno drhtanje prouzročit će opet padanje istine
Tuga grada koji se ispraznio teret je na rukama
Tuga grada koji se ispraznio teret je na rukama ljudi koji prilaze vlastitoj sobi opreznije nego prometnoj cesti Tuga s ruku hvata se na zrnje i sjemenke: vrijeme je poljima sjesti na leđa i usitniti samoglasnike Oblaci, spremnici prečestih kiša, čude se nad ogromnm rupama kraj kuća usamljenih starica razmjenjujući teorije o tuzi koja se sabija i potom urušava do središta zemlje
Odlazak
Stvar s čovjekom i zemljom je takva – tek s odlaskom osjeti što je bilo potrebno ponijeti:
produljenu tišinu: sunce u prerani sumrak pažljivo razmazuje hladnu tamu jekom zvonika, oštru tišinu: prvi mraz na ničijim minskim poljima, utješnu tišinu: snijeg prikriva opasnost nevidljivog izumiranja, mahnitu tišinu: svibanjska tuča na vratovima mladica, kiselu tišinu: prva smrt, druga smrti, treća smrti Sve te mačiće – mokre tišine koje majka odnosi prema šumi nakon poroda Množinu tišine: tijelo koje se toliko srami postati tijelo, tijelo koje se toliko boji tijelo ostati
*
Još malo, mama. Jutro trči iz smjera grada guleći mrak s prozora. Imam sedam godina i koljenom stružem asfalt školskog dvorišta. Živi su spremni odustati od života svakog trenutka. Živi premještaju mrtve jezicima i traže način da se vrate prvoj zemlji. Na tavanu je štrik koji čeka mog oca. Pod zemljom je njegov otac. Živima ne mogu objasniti: ljubav napukne kad šiba presretne noge. Koprive manje bole od nestrpljenja. Žene koje su nam prethodile čupale su iz sebe djecu kao kukuruze i sad ta strništa vrište. Mokra sam, mama. Postelja me drži za stopala. Udišem bijes koji odavno nije tvoj. Predan ti je kao što će biti predan meni. Čudovište koje će me susretati kad budem pokušavala biti majka svojoj djeci. Žene koje su nam prethodile uvijek bi ostajale na mjestu. Muškarci koji su nam prethodili utapali su se u gladi svoje djece. Živi ne vjeruju u mrtve, ali im vječito dolaze. Jezik je otvorena rana iz koje ne mogu otići.
Samo malo, mama. Kćer me pita zašto je sunce požurilo Kćer me ne pita koliko je udarca pretrpjela koža dok je nisu skinuli i može li se zaboraviti da noć prevladava ponekad i nakon jutra. Kćer može postati svaka tišina. Toplina te nježnosti pretpostavlja da opstajem, a to znači zaboraviti:
Da moram trčati neprestano dovoljno brzo da nas ne sustignu, da moram pobjeći iz dna u kojem nitko ne može progovoriti. Strah koji dolazi s povišenim glasom vjetra. Strah koji neprestano dahće za vratom. Ne plačem. Veća sam od te slabosti. Manjak sjećanja naslijeđe je obitelji.
*
Vrijedna sam prisutnosti onih koji razmišljaju trebaju li me voljeti Noću iz mene klija samo strah samo strah koji popušta mišiće mjehura dok napokon ne eksplodira
iz jezika
*
Dugo se nisam sjećala tih padova. Sve zatrpano, taložilo se na dno. Riječi izvrnute iz prvih posuda, korijenom su hvatale nebo i na jezik je padao snijeg, Sjećam se kako započinje nešto od nas:
Dugo smo vrtili jedne te iste kazete. U jednoj cijeli vlak zapne u mećavi dok dječica
trljaju ruke. Hvata ih glad i groznica. U toj djeci ono najtiše je naše: način na koji svijet
postaje prevelik kad ujutro otvorimo oči.
*
Ako majka kaže u kuću, a mi ostanemo vani, ono što s nama ostaje otet će nas. Prelamam taj odlazak toliko dugo da se učini: riječ je o dolasku. Opet promatram: trava prerasta ogradu. Dječje glave proviruju. U mraku šapućem bakine molitve. Držim to sjećanje. Grizem! Vitke koprive, najviše. Najteže im je umaknuti. Svijet izviruje iza ceste. Majka kaže da koprive ne bole kao batine. Kad otac odmakne ona iz džepa vadi njihove ljute listove. Trljam malene debele ruke. Plačem. Ali ustajem.
Ako majka kaže na ručak, a mi ne poslušamo, ono što s nama gladuje zatrpat će nas pod metre zemlje i nitko više neće znati gdje kopati. Svemu je lakše povjerovati osim smrti u neizdrživoj blizini. Premaleni smo da razumijemo da ovo nije mjesto gdje pripadamo. Ovaj prostor raste u nas kao u njih nedostatak drugog prostora.
Potresne pjesme
Psi grada koji je u prostor-vremenu za sebe izborio samo pukotinu
Psi grada koji je u prostor-vremenu
za sebe izborio samo pukotinu
počeli su padati u grlo te crne rupe
i dugo u noć lajati na stabla koja
se izvaljuju iz zemlje
Svijet postaje ono
što su oduvijek
slutili da jest:
ubrzana ruševina
Ako vas netko pita gdje su vaši psi,
recite im da ih je pojela zemlja
Ako vas netko pita gdje je zakopan lavež,
recite da zvuk putuje tlom
brže nego zrakom
Psi koji nisu voljeli svoj strah
svakodnevno su ga zaboravljali
Otada, grad laje neprekidno
na svaki trzaj zraka
Otada, grad šuti neprekidno
kad ljudi izgovaraju svoj trzaj
nakon zemljinog trzaja
Kćeri grada iskopale su sebe ispod ruševine
Kćeri grada iskopale su sebe ispod ruševina
i nastavile hodati:
koliko dugo smo spavale prije nego je
netko probudio ljeto?
Mi ne vjerujemo u grad, govorile su kćeri
kad su odlazile pazeći
da se ni jedna ne okrene
Tko ostavi oči na gradu,
urast će u pokradene tvornice
Tko gradu lice okrene,
noge će mu pojesti
nikad popravljane ceste
Oni koji su ostali
preživjeli su noseći požar
od kuće do posla do burze
pa tako ukrug
Iza svakog zida
čovjek je bio u plamenu
i čekao da njegov pepeo zatrpa
U svakom čovjeku
jezik je bio u plamenu
čekajući da se na njega
spusti pohlepna politika
Grad je prevaren
Grad je ponižen
Gradu ne pripadamo
Govorile su i spakirale svoje oči u strana poduzeća,
okrenuvši leđa na kojima je spavala lijena briga očeva
Oni su odavno
prenamijenjeni u vojarne:
ljubav je bila sposobnost
da ne dođe do katastrofalne eksplozije
Gradu ne želimo zlo,
ali tu ne pripadamo
govorile su i nosile brze jezike
u zdravije obroke,
odrezavši kosu
u kojoj su ostali zapetljani prsti majki
One su za gradove
razmontirane i sastavljene u
neke potrebnije alate:
ljubav je samo sposobnost
gladi da nas ubije bez osmrtnice
Majke, uništene željeznice
Majke, napuštene dvokatnice
Majke, pljesnjive kuhinje
kroz koji raste mladi bagrem
Majke, srpanjske oluje podižu krovove
Kad je ispod zemlje
grad promrmljao tu
pa još poneku smrt
ispod naslaga mrtve države
njegove kćeri okrenule su se
i golim rukama otkopale
maternice
i sve te nikad otvorene knjige
i dugo nakon što se zemlja nije smirivala
tješile
prevarene sestre
da svaki fašizam
na kraju odumre
da je grad
moguće
izgraditi
i od poezije
Knjige grada koji ih je davno zakopao
Knjige grada koji ih je davno zakopao
pod kilograme prašine
napokon oslobođene s polica
puštaju da iz njih riječi prošetaju
kroz rastresenost ulica
Jučer sam ugledala
nasred opustošenog glavnog trga
nekoliko lavova i zaklela bih se
da je Vronski trčao prema njima
Vronski, pričekaj!
Ali riječi nikad ne poslušaju
one koji samo promatraju
Pitam: jesu li ovo tvoji lavovi?
Pitam: znaš li u kojem smjeru
sada moram naviti
ono što od mene ostaje
pod tonama šute?
On hita dalje jer ga se ne tičem
Molim te, hodaj sredinom ceste
Vodič kroz katastrofu
uvijek na to upozorava
Bilo kakvo naredno drhtanje
prouzročit će
opet
padanje istine
Tuga grada koji se ispraznio teret je na rukama
Tuga grada koji se ispraznio
teret je na rukama ljudi koji prilaze
vlastitoj sobi opreznije
nego prometnoj cesti
Tuga s ruku hvata se
na zrnje i sjemenke:
vrijeme je poljima
sjesti na leđa
i usitniti samoglasnike
Oblaci, spremnici prečestih kiša,
čude se nad ogromnm rupama
kraj kuća usamljenih starica
razmjenjujući teorije
o tuzi koja se sabija
i potom
urušava
do središta zemlje
Odlazak
Stvar s čovjekom i zemljom je takva –
tek s odlaskom osjeti
što je bilo potrebno ponijeti:
produljenu tišinu: sunce
u prerani sumrak
pažljivo razmazuje
hladnu tamu jekom zvonika,
oštru tišinu: prvi mraz
na ničijim minskim poljima,
utješnu tišinu: snijeg
prikriva opasnost
nevidljivog izumiranja,
mahnitu tišinu: svibanjska tuča
na vratovima mladica,
kiselu tišinu: prva smrt,
druga smrti,
treća smrti
Sve te mačiće –
mokre tišine
koje majka odnosi prema šumi
nakon poroda
Množinu tišine:
tijelo koje se toliko srami
postati tijelo,
tijelo koje se toliko boji
tijelo ostati
*
Još malo, mama.
Jutro trči iz smjera grada guleći mrak s prozora.
Imam sedam godina i koljenom stružem asfalt
školskog dvorišta. Živi su spremni
odustati od života svakog trenutka.
Živi premještaju mrtve jezicima
i traže način
da se vrate prvoj zemlji.
Na tavanu je štrik koji čeka mog oca.
Pod zemljom je njegov otac.
Živima ne mogu objasniti:
ljubav napukne
kad šiba presretne noge.
Koprive manje bole od nestrpljenja.
Žene koje su nam prethodile
čupale su iz sebe
djecu kao kukuruze
i sad ta strništa
vrište.
Mokra sam, mama.
Postelja me drži za stopala.
Udišem bijes koji odavno nije tvoj.
Predan ti je
kao što će biti predan meni.
Čudovište koje će me susretati
kad budem pokušavala
biti majka
svojoj djeci.
Žene koje su nam prethodile
uvijek bi ostajale na mjestu.
Muškarci koji su nam prethodili
utapali su se
u gladi
svoje djece.
Živi ne vjeruju u mrtve,
ali im vječito dolaze.
Jezik je otvorena rana
iz koje ne mogu otići.
Samo malo, mama.
Kćer me pita
zašto je sunce požurilo
Kćer me ne pita koliko je udarca
pretrpjela koža
dok je nisu skinuli
i može li se zaboraviti
da noć prevladava
ponekad i nakon jutra.
Kćer može postati svaka tišina.
Toplina te nježnosti
pretpostavlja da opstajem,
a to znači zaboraviti:
Da moram trčati
neprestano
dovoljno brzo
da nas ne sustignu,
da moram pobjeći
iz dna
u kojem nitko
ne može progovoriti.
Strah koji dolazi
s povišenim glasom vjetra.
Strah koji neprestano
dahće za vratom.
Ne plačem.
Veća sam od te slabosti.
Manjak sjećanja
naslijeđe je obitelji.
*
Vrijedna sam prisutnosti onih
koji razmišljaju trebaju li me voljeti
Noću iz mene klija
samo strah
samo strah
koji popušta
mišiće mjehura
dok
napokon
ne eksplodira
iz jezika
*
Dugo se nisam sjećala tih padova.
Sve zatrpano,
taložilo se na dno.
Riječi izvrnute iz prvih posuda,
korijenom su hvatale nebo
i na jezik je padao snijeg,
Sjećam se kako započinje nešto od nas:
Dugo smo vrtili jedne te iste kazete.
U jednoj cijeli vlak
zapne u mećavi dok dječica
trljaju ruke. Hvata ih glad i groznica.
U toj djeci ono najtiše je naše:
način na koji svijet
postaje prevelik kad ujutro otvorimo oči.
*
Ako majka kaže u kuću, a mi ostanemo vani,
ono što s nama ostaje otet će nas.
Prelamam taj odlazak toliko dugo
da se učini: riječ je o dolasku.
Opet promatram:
trava prerasta ogradu.
Dječje glave proviruju.
U mraku šapućem
bakine molitve.
Držim to sjećanje.
Grizem!
Vitke koprive, najviše.
Najteže im je umaknuti.
Svijet izviruje iza ceste.
Majka kaže da koprive ne bole
kao batine.
Kad otac odmakne
ona iz džepa vadi njihove
ljute listove.
Trljam malene debele ruke.
Plačem.
Ali ustajem.
Ako majka kaže na ručak,
a mi ne poslušamo,
ono što s nama gladuje
zatrpat će nas
pod metre zemlje
i nitko više neće znati
gdje kopati.
Svemu je lakše povjerovati
osim smrti
u neizdrživoj blizini.
Premaleni smo da razumijemo
da ovo nije mjesto
gdje pripadamo.
Ovaj prostor raste u nas
kao u njih nedostatak
drugog prostora.