kad sam sama slušam odjeke cipela
tatine su najglasnije
čuju se kao koračnica
mama kaže to je životna snaga
skačem mu s vrata u zagrljaj
virim u njegov ronilački sat
noću prije nego zaspim on priča
o dubinama murini i morskim psima
dok drži knjigu ljubi me u čelo
još se jednom okrene i mahne s dovratka
moja sestra uvijek trči stepenicama
spotiče se baca torbu
starija je i sve zna bolje od mene
sa petog kata vidim dizalice
tamo na rivi gdje nastaju brodovi
u njihovim se utrobama sabire buka
mama kaže tako zvoni teški rad
njena su stopala najmekša
vode je nečujno do našeg stana
odaje je tek zvonak pozdrav susjedi
uplašila se guštera koji se uvukao pod suknju
i kad nam je u stan kroz prozor ušla vjeverica
zapetljala se u zavjesu i pokidala je
jedva smo je ulovili i vratili susjedima
mislim da se nikad nije oporavila od šoka
isti stan a sve drugačije
posjetila nas je jednom i lastavica
ptice uvijek biraju prozore stanova na gornjim katovima imala je ranjeno krilo svejedno me izgrebala privremeno zamijenila nebo za kartonsku kutiju mojih novih sandala
obula sam ih za prvi dan škole
poslije nije bila toliko divlja
valjda je znala da smo joj usputna stanica
pustili smo je čim se oporavila
papige koje su svraćale nisu bile takve sreće
jedna se srušila čim je dotaknula karnišu
jednoj je prestalo kucati srce u mojoj ruci
točno sam osjetila kad je poskočilo
prije nego se ugasilo
pokopala sam je u dvorištu zgrade
ukrasila cvijećem obilaze je druge ptice
na ulazna vrata nikad ne vodi lepet krila
uvijek samo koraci
penju se skreću lijevo skreću desno
rijetki idu do samog vrha
mama me ne voli ostavljati
kaže da pričam sa sjenkama i tumačim korake
nježna sam i mora me čuvati
ali ja se znam tući
i jača sam od dječaka iz moje zgrade
a ovo sad su koraci tete antonije
kuca mi na vrata i vodi u studio
gdje nastaje radijski program
kaže da sam radoznala a takvu djecu voli
ja volim njene njoke i kako izgovara riječ eter
talijanski joj se šuškavo provlači među slovima
kad nema koraka pričam s galebovima
redovito me obilaze na balkonu ali neće u stan
jedan se ugnijezdio na mom krovu
za jedno jednito jaje mu nudim tatin sat
roditelji mi ne dozvoljavaju kućnog ljubimca
kažu životinje ne vole da im se oduzme sloboda
a ja bih htjela pticu sa snažnim kljunom i krilima da me nosi gradovima
promatram korake što napuštaju zgrade
trliše i dizalice
mora koje para čelični pramac
i oblake koji sve to nadgledaju
Ptica u meni
kad sam sama slušam odjeke cipela
tatine su najglasnije
čuju se kao koračnica
mama kaže to je životna snaga
skačem mu s vrata u zagrljaj
virim u njegov ronilački sat
noću prije nego zaspim on priča
o dubinama murini i morskim psima
dok drži knjigu ljubi me u čelo
još se jednom okrene i mahne s dovratka
moja sestra uvijek trči stepenicama
spotiče se baca torbu
starija je i sve zna bolje od mene
sa petog kata vidim dizalice
tamo na rivi gdje nastaju brodovi
u njihovim se utrobama sabire buka
mama kaže tako zvoni teški rad
njena su stopala najmekša
vode je nečujno do našeg stana
odaje je tek zvonak pozdrav susjedi
uplašila se guštera koji se uvukao pod suknju
i kad nam je u stan kroz prozor ušla vjeverica
zapetljala se u zavjesu i pokidala je
jedva smo je ulovili i vratili susjedima
mislim da se nikad nije oporavila od šoka
isti stan a sve drugačije
posjetila nas je jednom i lastavica
ptice uvijek biraju prozore stanova
na gornjim katovima
imala je ranjeno krilo
svejedno me izgrebala
privremeno zamijenila nebo
za kartonsku kutiju mojih novih sandala
obula sam ih za prvi dan škole
poslije nije bila toliko divlja
valjda je znala da smo joj usputna stanica
pustili smo je čim se oporavila
papige koje su svraćale nisu bile takve sreće
jedna se srušila čim je dotaknula karnišu
jednoj je prestalo kucati srce u mojoj ruci
točno sam osjetila kad je poskočilo
prije nego se ugasilo
pokopala sam je u dvorištu zgrade
ukrasila cvijećem obilaze je druge ptice
na ulazna vrata nikad ne vodi lepet krila
uvijek samo koraci
penju se skreću lijevo skreću desno
rijetki idu do samog vrha
mama me ne voli ostavljati
kaže da pričam sa sjenkama i tumačim korake
nježna sam i mora me čuvati
ali ja se znam tući
i jača sam od dječaka iz moje zgrade
a ovo sad su koraci tete antonije
kuca mi na vrata i vodi u studio
gdje nastaje radijski program
kaže da sam radoznala a takvu djecu voli
ja volim njene njoke i kako izgovara riječ eter
talijanski joj se šuškavo provlači među slovima
kad nema koraka pričam s galebovima
redovito me obilaze na balkonu ali neće u stan
jedan se ugnijezdio na mom krovu
za jedno jednito jaje mu nudim tatin sat
roditelji mi ne dozvoljavaju kućnog ljubimca
kažu životinje ne vole da im se oduzme sloboda
a ja bih htjela pticu sa snažnim kljunom i krilima
da me nosi gradovima
promatram korake što napuštaju zgrade
trliše i dizalice
mora koje para čelični pramac
i oblake koji sve to nadgledaju