Otac ti čita, jednom, za ručkom na terasi, preko posude sa zelenom salatom i majčinom puricom s mlincima, o banijskim kućama koje se naveliko kradu i premještaju. Dan je topao, pod tendom je zapara. Iz obližnje ravnice udaraju čekići s gradilišta, a veliki zglobovi dizalica osvajački nišane u prostor na kom su se do juče pod vjetrom povijali kukuruz i raž. Grade se stanovi u izbjegličkom naselju na obodima grada – tu ste se ulogorili među prvima.
Kažu, čita otac, da „uništavanje nacionalne graditeljske baštine na Baniji i Kordunu poprima sve veće razmjere: iako su tradicionalne autohtone drvene kuće, izgrađene u 18. i 19. stoljeću, pod zaštitom države, vješti mešetari ih kradu ili budzašto kupuju, ruše, odvoze i potom uglavnom skupo prodaju na ilegalnom tržištu.”
Ma vidi ti to, molim te, mrmlja zamišljen, dodirujući okvir naočala u pokretu napregnutog čuđenja: pa ko kupuje tu starež?„Nerijetko se prepoznatljive banijske ili kordunaške drvene kuće mogu vidjeti na zagorskim brežuljcima, na obalama Save u Slavoniji, pa čak i u Dalmaciji, a sve odreda su bez ikakvih papira postavljene na mjesta gdje ni povijesno ni estetski ne pripadaju.” Ma što estetski… Kome je do toga, do tuđih koliba? To je sve nekakvo pomodarsko prenemaganje. Eto kud je svijet otišao.
„Recept je jednostavan. „Hauzmajstor” ili njegovi skauti u raseljenim selima i napuštenim vrletima Banije i Korduna pronađu staru drvenu kuću u dobrom stanju, raspitaju se o vlasniku, koji je u većini slučajeva u Srbiji, stupe s njim u vezu i za 2.000 do 5.000 eura kupe objekt, koji tada rastavljaju, pomno bilježeći raspored greda i dasaka te ih pod okriljem noći odvoze. Kuća je spremna za prodaju i montažu bilo gdje u Hrvatskoj ili inozemstvu, ali po višestruko višoj cijeni.”
Pa ja zbilja ne znam – zastaje otac, podiže pogled ka dizalicama u ravnici da bi pogledao u crno zgarište na koje se njegov otac vratio iz njemačkog zarobljeništva, zatekavši mati i sestru pod starom kruškom u avliji. Taj pogled pred tobom nakratko poništi dizalice i ti ugledaš u sjenkama obodnih šumskih stabala, tog neveselog dana prve poratne godine – mrtvog brata tvog djeda, partizana po kom je tvoj otac dobio ime. Mora da je bio tamo, mišja sjenka, da čuje kako bratu mati i sestra govore da je poginuo partizanski veselo, na konju, i da se stoga u ratu proveo bolje od svih njih.
Tvoj djed, kom je boravak u logoru zauvijek promijenio držanje, gledao je u te dvije nepoznate žene – majku i sestru, i u sebe neupoznatog, jednog sebe kog je prvi put sreo tu, u avliji, ispod kruške, na zgarištu. Nije bilo smisla osvrtati se za onim sobom koji je ostao iza, u logoru. Taj više nije imao ništa za reći svijetu u kom se gleda u zgarište kuće, tu crnu rupu u kojoj su vrijeme i prostor vječno zakrivljeni, a gravitacija tako jaka da će uz sebe držati prikovanim generacije – uključujući i vas dvoje na terasi u sremskoj ravnici, iznad purice sa mlincima.
Prvu su kuću digli na tom zgarištu, od oblica. Poslije su je prodali – došao je čovjek, siromašniji i potrebitiji od njih, rastavio ju je i odnio, a oni su pravili novu, na istom mjestu, po usudu kobne gravitacije.
O crnim rupama znate toliko da su vječno gladne i da će jednom, naposljetku, progutati sve. Ti i tvoj otac zato pokušavate zamisliti te ludo hrabre ljude koji premještaju te kuće, kako odnose sa sobom crne rupe i njihovu kobnu gravitaciju, ne znajući da se to nikako ne može dobro završiti.
Ponešto ste vi miševi o tome dosad shvatili.
***
Djedova i babina kuća sagrađena je na oštroj okuci. Iza te okuke otvarao se vidik na brežuljke u daljini. Okuka je izlagala kuću neopreznim vozačima koji nisu poznavali puteve. Tako se, više puta godišnje, događalo da se neki automobil zaleti u djedovu betonsku ogradu. Čeljad se tokom godina izvježbala u zbrinjavanju vozača različitih fela: u brzom trku do vozila, ispuštanju uzdaha olakšanja jer niko nije stradao, provjeri kolika je šteta na čovjeku i vozilu, pripremi hladnih obloga, te kuvanju kave za žrtve i promatrače iz sela koji bi se obavezno okupili da proprate događaj.
Godinu pred rat, tog lijepog i nezaboravnog ljeta koje si provodila čitajući na ganjku stare kuće, dok su tvoji išli za poslovima, a krave podizale rojeve leptira plavaca sa pojila u dvorištu – za dan su se dogodila tri takva udesa. Ograda je već bila ozbiljno oštećena. Napuklina se širila u svim pravcima, kao neka neobična neprirodna riječna delta čiji se svi tokovim završavaju u jednom zemaljskom ponoru.
Šta je ovo danas, baš nasrću, govorio je zadihano djed. Po avliji su se uzmuvali ljudi od kojih većina nije zapravo radila ništa osim otpuhivanja i zabrinutog odmahivanja glavom.
Kako tako trojica u danu, pa to je nečuveno.
Bila je to godina koja je u ljudima već podigla slutnje, pa su počeli instinktivno da u svemu vide nekakva znamenja. Tvoj djed nije za to mario, u životu ga je uopće živcirao svaki pokušaj da se ljudskoj gluposti i nepažnji pripišu neka izvanljudska značenja, pa je hodao tamo-amo među svim tim ljudima smrknut i pomalo zgađen, paleći cigar za cigarom. Tek kasnije ćeš uočiti da se djed iza cigare skrivao, za to mu je služila. Usta su zauzeta uvlačenjem i ispuštanjem dima pa onda nećeš reći sve što bi inače rekao. Eto rješenja za očuvanje dobrosusjedskih odnosa – kad ti je do iznošenja mišljenja, ti pripali cigar. Poslije oboli na pluća, ali mala je to cijena.
Između drugog i trećeg udarca u ogradu nije prošlo ni dva sata. Taman su onog prvog sklonili u avliju, telefonirali srodnicima, skuvali treću litru kave za okupljene oko mršavog čovjeka sa oblogom za vratom, kad se začuo novi udarac. Ovoga puta auto je samo okrznuo ogradu, odbio se i završio u jarku na suprotnoj strani. U autu je bila mlada i lijepa žena i to je temperaturu u avliji dovelo do usijanja. Odjednom su svi silno željeli da se pokažu u najčojstvenijem i najhrabrijem svjetlu. Momci iz sela su zaglađivali rukama tjeme i popravljali okovratnike na rastegnutim majicama u kojima su do prije koju minutu zadijevali sijeno.
E ovo je neka – vozi ko tvoja mati! – ugrabio jedjed priliku da se izrazi o svojoj kćeri ugasivši cigar i pošavši ka autu ispod čije se haube pušilo.
Sutradan si stajala ispred ograde i čkiljila u ponor u betonu, koji je narastao u portal kroz koji se vidjela kobna okuka, zamišljajući kako velikom brzinom ka tebi ide automobil, jedna izvijena linija brzine koja se završava upravo tu, u ravni tvoga oka, zatvarajući ponor svojim metalnim sadržajem.
Onda ti je djed uplašeno rekao da se pomjeriš od ograde. Nije više sigurna, mislim da ćemo je morati oboriti sasvim. Ali onda ostaje izložena kuća, šta ako se u kuću budu tako zabijali, kao metalni insekti?
Pogledala si u kuću i ona ti je mahnula zavjesom koju je ljetnji vjetar izvukao kroz prozor. Bila je sljedeća i znala je to. Kuće znaju takve stvari.
Miševi na mostu/19
Otac ti čita, jednom, za ručkom na terasi, preko posude sa zelenom salatom i majčinom puricom s mlincima, o banijskim kućama koje se naveliko kradu i premještaju. Dan je topao, pod tendom je zapara. Iz obližnje ravnice udaraju čekići s gradilišta, a veliki zglobovi dizalica osvajački nišane u prostor na kom su se do juče pod vjetrom povijali kukuruz i raž. Grade se stanovi u izbjegličkom naselju na obodima grada – tu ste se ulogorili među prvima.
Kažu, čita otac, da „uništavanje nacionalne graditeljske baštine na Baniji i Kordunu poprima sve veće razmjere: iako su tradicionalne autohtone drvene kuće, izgrađene u 18. i 19. stoljeću, pod zaštitom države, vješti mešetari ih kradu ili budzašto kupuju, ruše, odvoze i potom uglavnom skupo prodaju na ilegalnom tržištu.”
Ma vidi ti to, molim te, mrmlja zamišljen, dodirujući okvir naočala u pokretu napregnutog čuđenja: pa ko kupuje tu starež? „Nerijetko se prepoznatljive banijske ili kordunaške drvene kuće mogu vidjeti na zagorskim brežuljcima, na obalama Save u Slavoniji, pa čak i u Dalmaciji, a sve odreda su bez ikakvih papira postavljene na mjesta gdje ni povijesno ni estetski ne pripadaju.” Ma što estetski… Kome je do toga, do tuđih koliba? To je sve nekakvo pomodarsko prenemaganje. Eto kud je svijet otišao.
„Recept je jednostavan. „Hauzmajstor” ili njegovi skauti u raseljenim selima i napuštenim vrletima Banije i Korduna pronađu staru drvenu kuću u dobrom stanju, raspitaju se o vlasniku, koji je u većini slučajeva u Srbiji, stupe s njim u vezu i za 2.000 do 5.000 eura kupe objekt, koji tada rastavljaju, pomno bilježeći raspored greda i dasaka te ih pod okriljem noći odvoze. Kuća je spremna za prodaju i montažu bilo gdje u Hrvatskoj ili inozemstvu, ali po višestruko višoj cijeni.”
Pa ja zbilja ne znam – zastaje otac, podiže pogled ka dizalicama u ravnici da bi pogledao u crno zgarište na koje se njegov otac vratio iz njemačkog zarobljeništva, zatekavši mati i sestru pod starom kruškom u avliji. Taj pogled pred tobom nakratko poništi dizalice i ti ugledaš u sjenkama obodnih šumskih stabala, tog neveselog dana prve poratne godine – mrtvog brata tvog djeda, partizana po kom je tvoj otac dobio ime. Mora da je bio tamo, mišja sjenka, da čuje kako bratu mati i sestra govore da je poginuo partizanski veselo, na konju, i da se stoga u ratu proveo bolje od svih njih.
Tvoj djed, kom je boravak u logoru zauvijek promijenio držanje, gledao je u te dvije nepoznate žene – majku i sestru, i u sebe neupoznatog, jednog sebe kog je prvi put sreo tu, u avliji, ispod kruške, na zgarištu. Nije bilo smisla osvrtati se za onim sobom koji je ostao iza, u logoru. Taj više nije imao ništa za reći svijetu u kom se gleda u zgarište kuće, tu crnu rupu u kojoj su vrijeme i prostor vječno zakrivljeni, a gravitacija tako jaka da će uz sebe držati prikovanim generacije – uključujući i vas dvoje na terasi u sremskoj ravnici, iznad purice sa mlincima.
Prvu su kuću digli na tom zgarištu, od oblica. Poslije su je prodali – došao je čovjek, siromašniji i potrebitiji od njih, rastavio ju je i odnio, a oni su pravili novu, na istom mjestu, po usudu kobne gravitacije.
O crnim rupama znate toliko da su vječno gladne i da će jednom, naposljetku, progutati sve. Ti i tvoj otac zato pokušavate zamisliti te ludo hrabre ljude koji premještaju te kuće, kako odnose sa sobom crne rupe i njihovu kobnu gravitaciju, ne znajući da se to nikako ne može dobro završiti.
Ponešto ste vi miševi o tome dosad shvatili.
***
Djedova i babina kuća sagrađena je na oštroj okuci. Iza te okuke otvarao se vidik na brežuljke u daljini. Okuka je izlagala kuću neopreznim vozačima koji nisu poznavali puteve. Tako se, više puta godišnje, događalo da se neki automobil zaleti u djedovu betonsku ogradu. Čeljad se tokom godina izvježbala u zbrinjavanju vozača različitih fela: u brzom trku do vozila, ispuštanju uzdaha olakšanja jer niko nije stradao, provjeri kolika je šteta na čovjeku i vozilu, pripremi hladnih obloga, te kuvanju kave za žrtve i promatrače iz sela koji bi se obavezno okupili da proprate događaj.
Godinu pred rat, tog lijepog i nezaboravnog ljeta koje si provodila čitajući na ganjku stare kuće, dok su tvoji išli za poslovima, a krave podizale rojeve leptira plavaca sa pojila u dvorištu – za dan su se dogodila tri takva udesa. Ograda je već bila ozbiljno oštećena. Napuklina se širila u svim pravcima, kao neka neobična neprirodna riječna delta čiji se svi tokovim završavaju u jednom zemaljskom ponoru.
Šta je ovo danas, baš nasrću, govorio je zadihano djed. Po avliji su se uzmuvali ljudi od kojih većina nije zapravo radila ništa osim otpuhivanja i zabrinutog odmahivanja glavom.
Kako tako trojica u danu, pa to je nečuveno.
Bila je to godina koja je u ljudima već podigla slutnje, pa su počeli instinktivno da u svemu vide nekakva znamenja. Tvoj djed nije za to mario, u životu ga je uopće živcirao svaki pokušaj da se ljudskoj gluposti i nepažnji pripišu neka izvanljudska značenja, pa je hodao tamo-amo među svim tim ljudima smrknut i pomalo zgađen, paleći cigar za cigarom. Tek kasnije ćeš uočiti da se djed iza cigare skrivao, za to mu je služila. Usta su zauzeta uvlačenjem i ispuštanjem dima pa onda nećeš reći sve što bi inače rekao. Eto rješenja za očuvanje dobrosusjedskih odnosa – kad ti je do iznošenja mišljenja, ti pripali cigar. Poslije oboli na pluća, ali mala je to cijena.
Između drugog i trećeg udarca u ogradu nije prošlo ni dva sata. Taman su onog prvog sklonili u avliju, telefonirali srodnicima, skuvali treću litru kave za okupljene oko mršavog čovjeka sa oblogom za vratom, kad se začuo novi udarac. Ovoga puta auto je samo okrznuo ogradu, odbio se i završio u jarku na suprotnoj strani. U autu je bila mlada i lijepa žena i to je temperaturu u avliji dovelo do usijanja. Odjednom su svi silno željeli da se pokažu u najčojstvenijem i najhrabrijem svjetlu. Momci iz sela su zaglađivali rukama tjeme i popravljali okovratnike na rastegnutim majicama u kojima su do prije koju minutu zadijevali sijeno.
E ovo je neka – vozi ko tvoja mati! – ugrabio je djed priliku da se izrazi o svojoj kćeri ugasivši cigar i pošavši ka autu ispod čije se haube pušilo.
Sutradan si stajala ispred ograde i čkiljila u ponor u betonu, koji je narastao u portal kroz koji se vidjela kobna okuka, zamišljajući kako velikom brzinom ka tebi ide automobil, jedna izvijena linija brzine koja se završava upravo tu, u ravni tvoga oka, zatvarajući ponor svojim metalnim sadržajem.
Onda ti je djed uplašeno rekao da se pomjeriš od ograde. Nije više sigurna, mislim da ćemo je morati oboriti sasvim. Ali onda ostaje izložena kuća, šta ako se u kuću budu tako zabijali, kao metalni insekti?
Pogledala si u kuću i ona ti je mahnula zavjesom koju je ljetnji vjetar izvukao kroz prozor. Bila je sljedeća i znala je to. Kuće znaju takve stvari.