Zamosorje je, godina 1971. Ljeto, zvizdan, onaj gore loži, ne štedi drva. Poštar nosi penzije po kamenu. Lomi se u hodu. Ima štap, ali nema položaja da se odupre. Sve je grbavo, i dok hoda čas izgleda kao da mu je vruće pod tabanima, čas kao da gane gležanj. Poskakuje. Štap je višak koji objašnjava njegovu smiješnu potpunost. Selo je jedno od onih u kojima su protoetnolozi, mahom mjesni župnici, još prije sto godina u rubriku „struktura poljoprivredne proizvodnje“ upisivali “kruva malo, i ništa“, i gdje se zemlja u zakup davala na „zlu petu“. Kad poštar stiže u selo, svi mu u susret izlaze iz kuća. Nema ni telefona ni telefonskih stupova, pa se svijet iza brda sporo javlja, a telegrami dolaze pješke. Zbog toga što znaju da će im svaka poruka i svako pismo doći sa zakašnjenjem, oni imaju razloga da je očekuju svaki put kad dođe poštar. Jedna gospodarica dočekuje penziju. Nju, međutim, po primitku treba potpisati, a ona je nepismena. Zato ona i poštar sjednu kao prijatelji, i potpišu se zajedno na njenu penziju. Ali tako da poštar zapravo piše njeno ime, a ona pridržava pinkalo. Ona to ne radi zbog sebe, briga nje, njoj je važno da dobije pare. Ona to radi zbog njega. Tako on, naime, vidi čast i poštenje službe koju obavlja. Kao zeru koji nećemo previdjeti iako znamo da je ceremonijal koji zbog toga trpimo sasvim besmislen. Na odlasku je još pita kako djeca i kako muž, jel’ pije crvenog vina. Zna šta mu je doktor rekao.
Druga:
Zaselak Stanari, općina Obrovac. Godina je 1972., soba je mala i čađava. Nasred sobe se razgorila vatra, na podu. Po pepelu se razgrnutom u prstenu koji odgovara obodu obližnjeg poklopca pogađa da je peka spremna. Pod je zemljani, krevet slamni, ormar je jedan, a kozje mlijeko glasno rešeta plehano dno lonca. To kozu u sobi gdje spava muze njena baba druga. Njih dvije žive u sobi od jutra do mraka. Možda to nije soba nego kuća u kojoj ima još soba, ali to se ne da vidjeti, jer ni baba ni koza iz ove ne izlaze. One su ipak druge. Nakon što se napije druginog mlijeka, baba mijesi kruh i prebire po nekoj grahorici, možda bobu, koji zatim namače u vodi. Svo to vrijeme iz babe glasa izađe svega dva puta. Prvi put, kad pomalo nespretno baci kruh na podnu peku, pa joj malo pobjegne po pepelu. Kaže: „Ode.“ Drugi put se ne razumije šta kaže, ali se razumije da je nezadovoljna jer joj grahorice kipe nad otvorenom vatrom. Zanimljivo je kako rješava taj problem. Lonac s grahoricama je za strop pričvršćen tankim lancem, pa ona svoje jelo svaki put kad provrije prije nego što je skuhano, skladnom radnjom koja otkriva rutinu, zaljulja dugim metalnim nečim. To izgleda kao mala motikica, dakle, mogla bi to biti ona stvar s kojom se diže vrela peka, iz koje je baš izvadila gotov kruh. Bit tehnike tako zaista nije ništa tehničko, kako je tvrdio Heidegger, nego je to baba koja njiše lonac. Naposljetku baba pozove kozu drugu, nahrani je iz ruke toplim kruhom, izopanči se, legne na krevet i pod glavom na jastuku zadovoljno sklopi ležaj od dlanova. Koza još malo mekeće, i legne nasuprot nje. Druge.
*Poštara, babu i kozu protagonizirala su u vječnost dva vrlo genijalna, vrlo kratka dokumentarna filma Zorana Tadića i spadaju među njegove prve zapaženije radove: “Poštar s kamenjara” (1971) i “Druge” (1972). Za ovaj drugi Tadić je primio nagrade na festivalima u Beogradu, Oberhausenu i Melbourneu. Rijetke su prilike da nas arhivi javne televizije hrvatske počaste ovakvim remek-djelima, bog zna koliko takvih imaju. Nedavno su, na svu sreću, prikazana oba.
Poštar poskok i Baba druga*
Dvije scene.
Prva:
Zamosorje je, godina 1971. Ljeto, zvizdan, onaj gore loži, ne štedi drva. Poštar nosi penzije po kamenu. Lomi se u hodu. Ima štap, ali nema položaja da se odupre. Sve je grbavo, i dok hoda čas izgleda kao da mu je vruće pod tabanima, čas kao da gane gležanj. Poskakuje. Štap je višak koji objašnjava njegovu smiješnu potpunost. Selo je jedno od onih u kojima su protoetnolozi, mahom mjesni župnici, još prije sto godina u rubriku „struktura poljoprivredne proizvodnje“ upisivali “kruva malo, i ništa“, i gdje se zemlja u zakup davala na „zlu petu“. Kad poštar stiže u selo, svi mu u susret izlaze iz kuća. Nema ni telefona ni telefonskih stupova, pa se svijet iza brda sporo javlja, a telegrami dolaze pješke. Zbog toga što znaju da će im svaka poruka i svako pismo doći sa zakašnjenjem, oni imaju razloga da je očekuju svaki put kad dođe poštar. Jedna gospodarica dočekuje penziju. Nju, međutim, po primitku treba potpisati, a ona je nepismena. Zato ona i poštar sjednu kao prijatelji, i potpišu se zajedno na njenu penziju. Ali tako da poštar zapravo piše njeno ime, a ona pridržava pinkalo. Ona to ne radi zbog sebe, briga nje, njoj je važno da dobije pare. Ona to radi zbog njega. Tako on, naime, vidi čast i poštenje službe koju obavlja. Kao zeru koji nećemo previdjeti iako znamo da je ceremonijal koji zbog toga trpimo sasvim besmislen. Na odlasku je još pita kako djeca i kako muž, jel’ pije crvenog vina. Zna šta mu je doktor rekao.
Druga:
Zaselak Stanari, općina Obrovac. Godina je 1972., soba je mala i čađava. Nasred sobe se razgorila vatra, na podu. Po pepelu se razgrnutom u prstenu koji odgovara obodu obližnjeg poklopca pogađa da je peka spremna. Pod je zemljani, krevet slamni, ormar je jedan, a kozje mlijeko glasno rešeta plehano dno lonca. To kozu u sobi gdje spava muze njena baba druga. Njih dvije žive u sobi od jutra do mraka. Možda to nije soba nego kuća u kojoj ima još soba, ali to se ne da vidjeti, jer ni baba ni koza iz ove ne izlaze. One su ipak druge. Nakon što se napije druginog mlijeka, baba mijesi kruh i prebire po nekoj grahorici, možda bobu, koji zatim namače u vodi. Svo to vrijeme iz babe glasa izađe svega dva puta. Prvi put, kad pomalo nespretno baci kruh na podnu peku, pa joj malo pobjegne po pepelu. Kaže: „Ode.“ Drugi put se ne razumije šta kaže, ali se razumije da je nezadovoljna jer joj grahorice kipe nad otvorenom vatrom. Zanimljivo je kako rješava taj problem. Lonac s grahoricama je za strop pričvršćen tankim lancem, pa ona svoje jelo svaki put kad provrije prije nego što je skuhano, skladnom radnjom koja otkriva rutinu, zaljulja dugim metalnim nečim. To izgleda kao mala motikica, dakle, mogla bi to biti ona stvar s kojom se diže vrela peka, iz koje je baš izvadila gotov kruh. Bit tehnike tako zaista nije ništa tehničko, kako je tvrdio Heidegger, nego je to baba koja njiše lonac. Naposljetku baba pozove kozu drugu, nahrani je iz ruke toplim kruhom, izopanči se, legne na krevet i pod glavom na jastuku zadovoljno sklopi ležaj od dlanova. Koza još malo mekeće, i legne nasuprot nje. Druge.
* Poštara, babu i kozu protagonizirala su u vječnost dva vrlo genijalna, vrlo kratka dokumentarna filma Zorana Tadića i spadaju među njegove prve zapaženije radove: “Poštar s kamenjara” (1971) i “Druge” (1972). Za ovaj drugi Tadić je primio nagrade na festivalima u Beogradu, Oberhausenu i Melbourneu. Rijetke su prilike da nas arhivi javne televizije hrvatske počaste ovakvim remek-djelima, bog zna koliko takvih imaju. Nedavno su, na svu sreću, prikazana oba.