L. je studirao na Univerzitetu Georgetown, a nakon magisterija ostao je živjeti u svom studentskom stanu, trudeći se da održi isti način života. Radimo skupa, vršnjak je moga sina, i štitim ga roditeljskim refleksom: odnosim se prema njemu onako kako priželjkujem da se drugi odnose prema mome djetetu. Redovito kasni na posao, a nekad prespava i ne dođe. Kad se sljedeći put pojavi, s vrata pita: “Jesam li dobio otkaz?” “Nisi.” On onda stisne šaku da se sudarimo pesnicama. Nekad kasni u danu kad je posla toliko da je njegovo prisustvo neophodno, pa nervozan kažem: “Ovo ti ni rođeni otac ne bi tolerisao.” I on kaže: “Ne bi.”
Prije nešto manje od godine, sreo je svoju djevojku iz srednje škole i proveli su dan skupa. Nekoliko mjeseci kasnije, došao je zbunjen, sreo je istu djevojku, a ona mu je otkrila da je trudna. Ubrzo nakon toga su se vjenčali. Prošlo je od tada šest mjeseci, cijelu proteklu sedmicu nije radio da bude uz suprugu koja je upravo rodila, a danas se pojavio kao sretni otac. Tražio sam da vidim fotografije bebe, a on je tvrdio da ih je zaboravio, da će ih pokazati sljedeći put kad dođe na posao. On radi četiri sata, a deset minuta do jedan, prije nego što je pokupio svoje stvari, počeo je da se ispovijeda. I to je bilo veliko iznenađenje za mene, zato što je ispovijest započeo izjavom: “Ja sam imao ozbiljnih problema s tvojim političkim idejama.” “Kojim mojim političkim idejama?” “Recimo, tvojim odnosom prema zastavi. A meni je američka zastava bila sakralni objekt.”
Onda je otvorio svoju stranicu na Facebooku da pokaže fotografije bebe. “Ovo je u bolnici”, kaže. Na slici je beba umotana u svoje prvo odijelce. Međutim, odijelce je s motivom američke zastave, beba leži na dekici s dezenom američke zastave, kapa na bebinoj glavi ima dizajn američke zastave… Od zastava se nije moglo vidjeti novorođenče, a neočekivana ispovijest je, kažem, bila veliko iznenađenje, zato što sam sve vrijeme bio uvjeren da razgovaram s političkim istomišljenikom. I otkud sada ovaj transparentni patriotizam u nečemu tako sakralnom kao što je izbor prve odjeće upravo rođenom čovjeku?
“Jučer sam sjedio na verandi”, kaže. “Beba je spavala, a mene je obuzela velika nesigurnost. Mislio sam o svome sinu, o tome šta ga u budućnosti čeka, i u tom trenutku se na ulici, pred mojim pogledom zaustavio jedan ford mustang s naljepnicom otraga na kojoj je pisalo: Ni jedna zastava nije vrijedna nevinog ljudskog života. Gledao sam u naljepnicu i tada sam se sjetio tebe, sjetio sam se mojih problema s tvojim političkim stavovima… Priznajem: bio sam u krivu.” Nakon toga je otišao.
Ostao sam sam i sve oko mene izgledalo je prilično gluho. Ne pamtim da sam ikada s L. razgovarao o zastavama. To onda znači da je on čitao nešto što sam napisao. I sjetio sam se jedne pjesme u kojoj Edvard Kocbek kaže da je “govor postao izopačeni oblik šutnje”, a da je poezija “izopačeni oblik govora”. A zašto sam se toga sjetio? Ne znam.
Ni jedna zastava
L. je studirao na Univerzitetu Georgetown, a nakon magisterija ostao je živjeti u svom studentskom stanu, trudeći se da održi isti način života. Radimo skupa, vršnjak je moga sina, i štitim ga roditeljskim refleksom: odnosim se prema njemu onako kako priželjkujem da se drugi odnose prema mome djetetu. Redovito kasni na posao, a nekad prespava i ne dođe. Kad se sljedeći put pojavi, s vrata pita: “Jesam li dobio otkaz?” “Nisi.” On onda stisne šaku da se sudarimo pesnicama. Nekad kasni u danu kad je posla toliko da je njegovo prisustvo neophodno, pa nervozan kažem: “Ovo ti ni rođeni otac ne bi tolerisao.” I on kaže: “Ne bi.”
Prije nešto manje od godine, sreo je svoju djevojku iz srednje škole i proveli su dan skupa. Nekoliko mjeseci kasnije, došao je zbunjen, sreo je istu djevojku, a ona mu je otkrila da je trudna. Ubrzo nakon toga su se vjenčali. Prošlo je od tada šest mjeseci, cijelu proteklu sedmicu nije radio da bude uz suprugu koja je upravo rodila, a danas se pojavio kao sretni otac. Tražio sam da vidim fotografije bebe, a on je tvrdio da ih je zaboravio, da će ih pokazati sljedeći put kad dođe na posao. On radi četiri sata, a deset minuta do jedan, prije nego što je pokupio svoje stvari, počeo je da se ispovijeda. I to je bilo veliko iznenađenje za mene, zato što je ispovijest započeo izjavom: “Ja sam imao ozbiljnih problema s tvojim političkim idejama.” “Kojim mojim političkim idejama?” “Recimo, tvojim odnosom prema zastavi. A meni je američka zastava bila sakralni objekt.”
Onda je otvorio svoju stranicu na Facebooku da pokaže fotografije bebe. “Ovo je u bolnici”, kaže. Na slici je beba umotana u svoje prvo odijelce. Međutim, odijelce je s motivom američke zastave, beba leži na dekici s dezenom američke zastave, kapa na bebinoj glavi ima dizajn američke zastave… Od zastava se nije moglo vidjeti novorođenče, a neočekivana ispovijest je, kažem, bila veliko iznenađenje, zato što sam sve vrijeme bio uvjeren da razgovaram s političkim istomišljenikom. I otkud sada ovaj transparentni patriotizam u nečemu tako sakralnom kao što je izbor prve odjeće upravo rođenom čovjeku?
“Jučer sam sjedio na verandi”, kaže. “Beba je spavala, a mene je obuzela velika nesigurnost. Mislio sam o svome sinu, o tome šta ga u budućnosti čeka, i u tom trenutku se na ulici, pred mojim pogledom zaustavio jedan ford mustang s naljepnicom otraga na kojoj je pisalo: Ni jedna zastava nije vrijedna nevinog ljudskog života. Gledao sam u naljepnicu i tada sam se sjetio tebe, sjetio sam se mojih problema s tvojim političkim stavovima… Priznajem: bio sam u krivu.” Nakon toga je otišao.
Ostao sam sam i sve oko mene izgledalo je prilično gluho. Ne pamtim da sam ikada s L. razgovarao o zastavama. To onda znači da je on čitao nešto što sam napisao. I sjetio sam se jedne pjesme u kojoj Edvard Kocbek kaže da je “govor postao izopačeni oblik šutnje”, a da je poezija “izopačeni oblik govora”. A zašto sam se toga sjetio? Ne znam.