Sedam sinagoga

Uspon je bio dug i svakodnevan.

Na vrhu maleni trg, s kojega sam, osvrnem li se, vidio grad i naselja što su se uspinjala prema Trebeviću.

S desne strane trga siva dvokatnica s Davidovim slovom i menorom od gipsa, na fasadi, iznad prozora.

Na prvome katu stanovao je Slavenko. Imao je sestru, nje se ne sjećam, i bio dvije godine od mene stariji.

U prizemlju, davno, bio je mejtaški disko klub.

Na betonskom zidu, mnogo višem od visokog čovjeka, sagrađenom kad i kuća, stajao je natpis disco. Urednim i lijepim slovima ispisan, gledao sam ga kao dijete, dječak, mladić i odrastao čovjek.

Već dugo nije bilo disko kluba, a Slavenko i njegovi su se odselili.

Tih godina nijednom nisam pomislio otkud Davidovo slovo na kući na Majtašu

Uspinjao sam se do nje, pa dalje, uz Sepetarevac, i nisam pitao odakle tu taj znak. Nisam imao razloga.

Početkom osamdesetih ispred kuće je, na kolovozu, načinjeno taksi stajalište. Taksisti su se po cijele dane dosađivali, igrali šah i čitali novine ispod Davidovog slova, na kući u kojoj odavno nitko nije živio i nije bilo disko kluba.

Moglo se tako, ne razmišlja se dublje o kućama pored kojih se svakodnevno prolazi.

Sedamnaest godina nakon što sam otišao iz grada u kojem skoro više ništa nije moje, u Opatiji, u hotelu Adriatic, sjedim s rabinom E. P. Bili smo školski drugovi, premda se u to vrijeme nismo poznavali. Išli smo u suprotne smjene.

Pitam ga šta je bilo u kući na Mejtašu.

Sinagoga, kaže. Il kal di Bilava. Tako se zvala. Sagradili su je za sebe, malo po dolasku Austro Ugarske, članovi jednoga dobrotvornog društva.

U Sarajevu je postojalo sedam sinagoga, kaže.

Važan podatak.

Danas kada ne živim tamo, i neću se vratiti.

Miljenko Jergović 06. 09. 2010.