Na vrhu maleni trg, s kojega sam, osvrnem li se, vidio grad i naselja što su se uspinjala prema Trebeviću.
S desne strane trga siva dvokatnica s Davidovim slovom i menorom od gipsa, na fasadi, iznad prozora.
Na prvome katu stanovao je Slavenko. Imao je sestru, nje se ne sjećam, i bio dvije godine od mene stariji.
U prizemlju, davno, bio je mejtaški disko klub.
Na betonskom zidu, mnogo višem od visokog čovjeka, sagrađenom kad i kuća, stajao je natpis disco. Urednim i lijepim slovima ispisan, gledao sam ga kao dijete, dječak, mladić i odrastao čovjek.
Već dugo nije bilo disko kluba, a Slavenko i njegovi su se odselili.
Tih godina nijednom nisam pomislio otkud Davidovo slovo na kući na Majtašu
Uspinjao sam se do nje, pa dalje, uz Sepetarevac, i nisam pitao odakle tu taj znak. Nisam imao razloga.
Početkom osamdesetih ispred kuće je, na kolovozu, načinjeno taksi stajalište. Taksisti su se po cijele dane dosađivali, igrali šah i čitali novine ispod Davidovog slova, na kući u kojoj odavno nitko nije živio i nije bilo disko kluba.
Moglo se tako, ne razmišlja se dublje o kućama pored kojih se svakodnevno prolazi.
Sedamnaest godina nakon što sam otišao iz grada u kojem skoro više ništa nije moje, u Opatiji, u hotelu Adriatic, sjedim s rabinom E. P. Bili smo školski drugovi, premda se u to vrijeme nismo poznavali. Išli smo u suprotne smjene.
Pitam ga šta je bilo u kući na Mejtašu.
Sinagoga, kaže. Il kal di Bilava. Tako se zvala. Sagradili su je za sebe, malo po dolasku Austro Ugarske, članovi jednoga dobrotvornog društva.
Sedam sinagoga
Uspon je bio dug i svakodnevan.
Na vrhu maleni trg, s kojega sam, osvrnem li se, vidio grad i naselja što su se uspinjala prema Trebeviću.
S desne strane trga siva dvokatnica s Davidovim slovom i menorom od gipsa, na fasadi, iznad prozora.
Na prvome katu stanovao je Slavenko. Imao je sestru, nje se ne sjećam, i bio dvije godine od mene stariji.
U prizemlju, davno, bio je mejtaški disko klub.
Na betonskom zidu, mnogo višem od visokog čovjeka, sagrađenom kad i kuća, stajao je natpis disco. Urednim i lijepim slovima ispisan, gledao sam ga kao dijete, dječak, mladić i odrastao čovjek.
Već dugo nije bilo disko kluba, a Slavenko i njegovi su se odselili.
Tih godina nijednom nisam pomislio otkud Davidovo slovo na kući na Majtašu
Uspinjao sam se do nje, pa dalje, uz Sepetarevac, i nisam pitao odakle tu taj znak. Nisam imao razloga.
Početkom osamdesetih ispred kuće je, na kolovozu, načinjeno taksi stajalište. Taksisti su se po cijele dane dosađivali, igrali šah i čitali novine ispod Davidovog slova, na kući u kojoj odavno nitko nije živio i nije bilo disko kluba.
Moglo se tako, ne razmišlja se dublje o kućama pored kojih se svakodnevno prolazi.
Sedamnaest godina nakon što sam otišao iz grada u kojem skoro više ništa nije moje, u Opatiji, u hotelu Adriatic, sjedim s rabinom E. P. Bili smo školski drugovi, premda se u to vrijeme nismo poznavali. Išli smo u suprotne smjene.
Pitam ga šta je bilo u kući na Mejtašu.
Sinagoga, kaže. Il kal di Bilava. Tako se zvala. Sagradili su je za sebe, malo po dolasku Austro Ugarske, članovi jednoga dobrotvornog društva.
U Sarajevu je postojalo sedam sinagoga, kaže.
Važan podatak.
Danas kada ne živim tamo, i neću se vratiti.