Svi koje znamo voljeli bi da su grublji. Mi ne žudimo za dubinom nego za korom. Po mogućnosti otrovnom, tako da nas zapamte svi i sve što pokušava prodrijeti u naše malo carstvo. Unatoč tome što su takvi graničari po nas opasni. Audenovi stihovi kao da stoje s druge strane ovog vapaja suptilnih za tvrdim štitom koji će ih grubošću obraniti od grubosti svijeta. On piše o čovjeku koji nije uspio sačuvati svoje carstvo, i koji, baš kao i njegov otac prije njega, stiže “tamo gdje se misao optužuje, a osjećaj ismijava”, i kojemu ne preostaje ništa drugo nego da vjeruje svome bolu. Auden ne savjetuje naoružavanje nego patnju, čak komunikaciju s patnjom. Da bi se nekamo stiglo, potrebno je izazvati odron obrambenih inovacija. Budući da je ostao bez svoga carstva, Audenov je junak očito primoran na putovanje, a dok putuje mora vjerovati tako odbojnom orijentiru kao što je bol. Thomas Browne je – iako je živio tristotinjak godina ranije – očito znao o čemu se ovdje može raditi: “Čovjek se može pravednički držati istine kao što može pravednički držati grad, a da ga svejedno prisile na predaju”. No Auden ne spominje pravdu, on, čini se, smjera na imaginacijsko carstvo, na maštalački kapacitet, na proizvodnju konstantno novih odnosa, na nestabilnost, mobilnost i obogaćenost do kojih se dolazi radom čovjekova poiesisa. Što je sve u određenoj vezi sa sublimnim. Glavna je stvar zemljanima naći utočište, zaklon, pa u zaklonu onda još jedno odvojeno spremište za jade. Kant opisuje čovjeka koji, dok s toplog mjesta gleda neku prirodnu nepogodu, osjeća sigurnost i nemoć istovremeno, i koji razmišlja što bi mu moglo dati apsolutnu sigurnost u prevrtljivom svijetu prolaznih i često pogubnih fenomena. Kantov je odgovor poznat, samo što nitko od pametnih nije dovoljno lud da bi ga se držao. Zašto biti moralan kada mogu biti – pa, skoro sve ostalo, recimo. Vjerojatno bi se do stanja koje je Auden pokušao opisati najbolje došlo kada bi se njegove stihove oljuštilo od kićenih carskih slika. Stihovi su, međutim, i ovako odjeveni dovoljno strašni; valjda je Brodski napisao kako je Auden užasno realističan pjesnik. Direktan. A svejedno, u najmanju ruku, suptilan. Jer ono što izviruje iz njegovih stihova skoro da je pojačivač čitateljevih osjećanja, ili, a to također nije rijetko, njihov pokretač – daje ti nešto čega prije nije ni bilo, konkretnu sliku jedne propasti s kojom se krivo poistovjećuješ. Daje ti mašinu za putovanje, stroj za prodor na drugu stranu. Novim uglom, direktnim a opet suptilnim, iščupa te iz opsjednutog grada u koji si se u međuvremenu pretvorio. Međutim, kao uvrnuta činjenica ostaje fakat da se ljudi žale na višak osjećaja, na manjak novaca, na višak pameti, na manjak statusa. Ovdje smo već na terenu kakvog vrsnog psihologa, no s ove strane psihologijske zaumne meštrije sve je, iako prepleteno, zapravo jednostavno: mi smo slijepi ljudi. Eliot je spjevao pjesmu u čast beznačajnosti misli šupljih ljudi. Čovjek je odonda napravio još korak dalje: mi sad više nismo samo šuplji nego ktome i slijepi. Jehuda Amihaj pisao je stihove koji imaju nešto od zagasite atmosfere ovog sljepila, samo što je kod njega sve još dodatno pojačano nazočnošću smrti. Neki mladi čovjek, vjerojatno ratnik, silazi niz stube. Tiho zatvara vrata, otvara prozor i gleda. Amihaj onda ubrza pjesmu i odmah korak dalje savjetuje da ne plačemo za onim koji je otišao, nego da radije oplakujemo onoga koji silazi niz stube, i posebno, da oplakujemo fotografiju što pamti umjesto nas. O rascjepkanom svijetu nisu pisali samo pjesnici, to je danas tako očita činjenica da gotovo pa u potpunosti pripada znanosti: David Bohm piše o čovjekovoj sposobnosti odjeljivanja od svoga okoliša. Dijeljenje tj. rascjepkavanje je tek način mišljenja o stvarima, nedvojbeno svrsishodan kada su u pitanju “praktične, tehničke i namjenske djelatnosti”. Bohm misli kako brkamo način našeg odnosa sa stvarima sa načinom na koji te stvari opstoje. Kako god bilo, čini se da je za uredno zbrajanje potrebno dvoje: miran um, um koji se ne uživljava u promatrano, i znatna količina tehnike, bila ona znanstvena ili pjesnička, svejedno. I Bohm je mislio da je za u sebi okupljena čovjeka svijet cjelovit, kao što je mistik Amiel mislio da je svecu sve božansko. Posljednja stvar za kojom bi Amiel, ili netko kao Amiel, vapio, bila bi grubost. Iz toga ne treba izvlačiti krive zaključke: samo je suptilnost dovoljno gruba da sve vidi. No to nije ona prva grubost. Grubost koju zazivlje tipični zemljanin prije da je okorjelost, prije da je nekakva gadna vučja osobina nego tvrdoća dijamanta koju je zazivao Nietzsche, gdje je to rafiniranost skalpela – ako je suptilnost išta, ako je njene koordinate moguće smjestiti igdje, onda je to svakako negdje blizu preciznosti, i to tako blizu da bi bilo moguće govoriti o srodstvu. A o preciznost se moguće posjeći. No za sva ta lociranja bilo bi potrebno sastaviti opći gravitacijski sustav unutarnjeg života, mapu posuvraćenih nebesa te se svojim očima uvjeriti je li tome doista tako. Ta skrivena nebesa vjerojatno prije da izgledaju kao uzavreli lonac ispod kojega gori vječita vatra što je razgara nepoznati suptilni grubijan, nego kao neko veliko i ozbiljno i ljepuškasto nebo iz astroloških udžbenika. Vatra gori, a termini se tope, prelaze jedan u drugi, izazivljući svojevrsnu zatravljenost u svakome tko se nad njih nagne.
Suptilnost
Svi koje znamo voljeli bi da su grublji. Mi ne žudimo za dubinom nego za korom. Po mogućnosti otrovnom, tako da nas zapamte svi i sve što pokušava prodrijeti u naše malo carstvo. Unatoč tome što su takvi graničari po nas opasni. Audenovi stihovi kao da stoje s druge strane ovog vapaja suptilnih za tvrdim štitom koji će ih grubošću obraniti od grubosti svijeta. On piše o čovjeku koji nije uspio sačuvati svoje carstvo, i koji, baš kao i njegov otac prije njega, stiže “tamo gdje se misao optužuje, a osjećaj ismijava”, i kojemu ne preostaje ništa drugo nego da vjeruje svome bolu. Auden ne savjetuje naoružavanje nego patnju, čak komunikaciju s patnjom. Da bi se nekamo stiglo, potrebno je izazvati odron obrambenih inovacija. Budući da je ostao bez svoga carstva, Audenov je junak očito primoran na putovanje, a dok putuje mora vjerovati tako odbojnom orijentiru kao što je bol. Thomas Browne je – iako je živio tristotinjak godina ranije – očito znao o čemu se ovdje može raditi: “Čovjek se može pravednički držati istine kao što može pravednički držati grad, a da ga svejedno prisile na predaju”. No Auden ne spominje pravdu, on, čini se, smjera na imaginacijsko carstvo, na maštalački kapacitet, na proizvodnju konstantno novih odnosa, na nestabilnost, mobilnost i obogaćenost do kojih se dolazi radom čovjekova poiesisa. Što je sve u određenoj vezi sa sublimnim. Glavna je stvar zemljanima naći utočište, zaklon, pa u zaklonu onda još jedno odvojeno spremište za jade. Kant opisuje čovjeka koji, dok s toplog mjesta gleda neku prirodnu nepogodu, osjeća sigurnost i nemoć istovremeno, i koji razmišlja što bi mu moglo dati apsolutnu sigurnost u prevrtljivom svijetu prolaznih i često pogubnih fenomena. Kantov je odgovor poznat, samo što nitko od pametnih nije dovoljno lud da bi ga se držao. Zašto biti moralan kada mogu biti – pa, skoro sve ostalo, recimo. Vjerojatno bi se do stanja koje je Auden pokušao opisati najbolje došlo kada bi se njegove stihove oljuštilo od kićenih carskih slika. Stihovi su, međutim, i ovako odjeveni dovoljno strašni; valjda je Brodski napisao kako je Auden užasno realističan pjesnik. Direktan. A svejedno, u najmanju ruku, suptilan. Jer ono što izviruje iz njegovih stihova skoro da je pojačivač čitateljevih osjećanja, ili, a to također nije rijetko, njihov pokretač – daje ti nešto čega prije nije ni bilo, konkretnu sliku jedne propasti s kojom se krivo poistovjećuješ. Daje ti mašinu za putovanje, stroj za prodor na drugu stranu. Novim uglom, direktnim a opet suptilnim, iščupa te iz opsjednutog grada u koji si se u međuvremenu pretvorio. Međutim, kao uvrnuta činjenica ostaje fakat da se ljudi žale na višak osjećaja, na manjak novaca, na višak pameti, na manjak statusa. Ovdje smo već na terenu kakvog vrsnog psihologa, no s ove strane psihologijske zaumne meštrije sve je, iako prepleteno, zapravo jednostavno: mi smo slijepi ljudi. Eliot je spjevao pjesmu u čast beznačajnosti misli šupljih ljudi. Čovjek je odonda napravio još korak dalje: mi sad više nismo samo šuplji nego ktome i slijepi. Jehuda Amihaj pisao je stihove koji imaju nešto od zagasite atmosfere ovog sljepila, samo što je kod njega sve još dodatno pojačano nazočnošću smrti. Neki mladi čovjek, vjerojatno ratnik, silazi niz stube. Tiho zatvara vrata, otvara prozor i gleda. Amihaj onda ubrza pjesmu i odmah korak dalje savjetuje da ne plačemo za onim koji je otišao, nego da radije oplakujemo onoga koji silazi niz stube, i posebno, da oplakujemo fotografiju što pamti umjesto nas. O rascjepkanom svijetu nisu pisali samo pjesnici, to je danas tako očita činjenica da gotovo pa u potpunosti pripada znanosti: David Bohm piše o čovjekovoj sposobnosti odjeljivanja od svoga okoliša. Dijeljenje tj. rascjepkavanje je tek način mišljenja o stvarima, nedvojbeno svrsishodan kada su u pitanju “praktične, tehničke i namjenske djelatnosti”. Bohm misli kako brkamo način našeg odnosa sa stvarima sa načinom na koji te stvari opstoje. Kako god bilo, čini se da je za uredno zbrajanje potrebno dvoje: miran um, um koji se ne uživljava u promatrano, i znatna količina tehnike, bila ona znanstvena ili pjesnička, svejedno. I Bohm je mislio da je za u sebi okupljena čovjeka svijet cjelovit, kao što je mistik Amiel mislio da je svecu sve božansko. Posljednja stvar za kojom bi Amiel, ili netko kao Amiel, vapio, bila bi grubost. Iz toga ne treba izvlačiti krive zaključke: samo je suptilnost dovoljno gruba da sve vidi. No to nije ona prva grubost. Grubost koju zazivlje tipični zemljanin prije da je okorjelost, prije da je nekakva gadna vučja osobina nego tvrdoća dijamanta koju je zazivao Nietzsche, gdje je to rafiniranost skalpela – ako je suptilnost išta, ako je njene koordinate moguće smjestiti igdje, onda je to svakako negdje blizu preciznosti, i to tako blizu da bi bilo moguće govoriti o srodstvu. A o preciznost se moguće posjeći. No za sva ta lociranja bilo bi potrebno sastaviti opći gravitacijski sustav unutarnjeg života, mapu posuvraćenih nebesa te se svojim očima uvjeriti je li tome doista tako. Ta skrivena nebesa vjerojatno prije da izgledaju kao uzavreli lonac ispod kojega gori vječita vatra što je razgara nepoznati suptilni grubijan, nego kao neko veliko i ozbiljno i ljepuškasto nebo iz astroloških udžbenika. Vatra gori, a termini se tope, prelaze jedan u drugi, izazivljući svojevrsnu zatravljenost u svakome tko se nad njih nagne.