Pod crnim oblacima nacionalizma i olujom mržnje u uzavrelom bosanskomloncunije bilo mjesta za majku sa dvoje djece i tri prezimena. Jedno prezime je hrvatsko, drugo srpsko, treće muslimansko. Fausta Marianović i njena dva sina – Saša Miladinović i Dženan Šahović krenuli su prije tri decenije iz svog Doboja kao prognanici sa željom da stignu u Pariz; igrom sudbine, pokazaće se kasnije i srećom, našli su se na sjeveru, u Švedskoj! Bez predaha počinju odmah da rade i uče švedski jezik i brzo ga savlađuju i još brže uspješno se uklapaju u novi život, u gradu Umea.
Gospođa Fausta Marianović ujedno je i studirala, završila višu medicinsku školu, psihijatrijsku specijalizaciju i magistrirala, sada radi kao odgovorna osoba za kvalitet zdravstvenih usluga u dvije opštine u sjevernoj Švedskoj. Istovremeno, pisala je poeziju, eseje i kratke priče iz kojih će se izroditi roman pod neobičnim i izazovnim naslovom – ” Posljednji metak čuvam za komšiju”, napisan na švedskom jeziku! Saša i Dženan su takođe uspješno završili srednje i više škole i ponosna je majka u jednom intervjuu izjavila ”kako su to predobra djeca, ni traga u njima od one balkanske zlobe, pomažu svakome i svi ih vole”. Dženan je doktor političkih nauka, docent na Institutu za mirovne studije Univerziteta Umea, a Saša je šef menadžer u SGS Analytics labratorium Umea. U međuvremenu Fausta je našla i supruga: Sven-Ake Bostrom, zaposlen je kao rukovodilac preduzeća za medicinu rada; ljubitelj je prirode i voli lov i ribolov, veoma poštuje svoju novu porodicu.
Kao i svaka izgnana i nostalgična osoba i Fausta Marianović sjeća se svojih minulih godina – djetinjstva, odrastanja, školovanja i studiranja u desetak gradova u Jugoslaviji. Doselila je u Doboj krajem sedamdesetih godina, radila je kao službenik, pisala novinske članke, pripremala radijske priloge; bila je i spikerka… Kada je prvi put donijela svoj novinski tekst u Redakciju ”Glasa komuna”, gdje sam bio urednik, pogledao sam njen prilog i iznenadio se – zapis je bio vrlo pismeno napisan, tema novinarski izvrsno obrađena i onda sam ushićeno rekao: Fausta piše bolje nego polovina novinara u Doboju!
S tugom i ponosom Fausta Marianović sada ponekad razmišlja o druženju sa piscima, glumcima i novinarima. U Književnom klubu ”Ivo Andrić” i Narodnoj biblioteci u Doboju njih petoro: Pavle Stanišić, Jozefina Krajinović Dautbegović, dr Željko Štenger, Fausta Marianović (tada Šahović) i profesor Esad Zgodić često su donosili nove pjesme i prozne radove, eseje i zapise i zajedno čitali, dopunjavali i usavršavali svoje stvaralaštvo, pripremali časopis ”Značenja”, promocije svojih knjiga i književne večeri pisaca iz Sarajeva, Zagreba, Beograda… Ali, dolaze druga vremena i na scenu stupaju nacionalisti i fašisti i prekidaju idilu petoro ljudi da pišu i objavljuju knjige i obogaćuju kulturu grada na tri rijeke.
– Ja sam bila ponosna na svoju multikulturološku i prošlost i sadašnjost, napisala je u jednom pismu svom prijatelju Feridu Čehiću, piscu, takođe prognaniku koji je živio u Upsali. Ali više puta u životu osjetila sam stid i bol zbog istorije onih koje sam voljela: djeda Srbina, kojeg su baš Hrvati mučili u koncentracionom logoru, oca Hrvata na koga su Srbi pucali, pa rodbinu Muslimane koji su čudom uspjeli izbjeći crnogorske noževe, ujnu Židovku koju su nacisti osakatili u logoru, veći broj rodbine i prijatelja koji su ostavili svoje kosti na Golom otoku, u zatvorima i na mnogim evropskim i svjetskim grobljima, a ja sam sve željela zaboraviti i nikada više o tome pričati. Kada se nacizam početkom devedesetih godina 20. stoljeća povampirio izronile su ove slike iz mraka zaborava i vidjela sam, odjednom, kako se ti moji dragi Bosanci – pravoslavci, katolici i muslimani – ponovo, kao i pedeset godina ranije, gnusnom obmanom svojih političara, pretvaraju u etničke maske ispod kojih se krilo jedno jedino moguće obećanje preživljavanja – ubij da ne budeš ubijen!
Kakvo je to strašno vrijeme bilo u životu bosanskih ljudi, pogotovu osoba koje nacionalno nisu bili niti htjeli biti opredijeljeni! Zamislite, stojite ispred nacionalističkih kerbera i pred sudbonosnom odlukom – ubij da ne budeš ubijen! Sasvim je logično bilo da tri osobe sa tri različita prezimena bježe glavom bez obzira pred nacionalističkim nasilnicima i svježe religijski osvještanim Srbima, Hrvatima i Muslimanima gdje je mržnja bila sistematski građena i poganija nego bilo gdje drugdje, a nasilje dostizalo vrhunac. Političari su pokrenuli sirove i surove životinjske nagone u ljudima. I od dobrih i miroljubivih komšija stvarali su ubice, pljačkaše, silovatelje i progonitelje, beskrupolozne nasilnike. Još je Vilijam Šekspir u 16. vijeku vidio nasilje kao jedno od istorijskih pravila koja potresaju svijet i vrijeme u kome se živi. I Ivo Andrić je u 20. stoljeću rekao da svijet na Balkanu može dugo da trpi nasilje i što je još gore i da čini nasilje!
Ni ja ni moji sinovi nismo pristali da budemo samo Hrvati, Srbi ili Muslimani, jer to nismo bili ni prije rata, niti smo se kao takvi rodili, ispovijedala se Fausta Marianović u intervjuu novinaru Mirku Jeleču. To što jedno od nas ima hrvatsko, drugo muslimansko, a treće srpsko prezime bila je odrednica za druge, ne i za nas troje. Mi nismo mogli donijeti odluku o pripadnosti samo jednom od ova tri naroda, odluku koja je bila imperativ na Balkanu u to doba o kojem pišem u svom romanu. Društvo u kojem prezime znači više nego sam čovjek koji ga nosi smatram bolesno i nemoralno društvo. Pošto je cijeli roman protest protiv fašizma, šovinizma i odsustva vjerske, nacionalne i kulturološke tolerancije, koja često nedostaje i Evropi i svijetu, i ujedno molitva za mir i dijalog, odjeknuo je glasno u švedskoj javnosti.
Fausta Marianović je prva Bosanka koja je napisala roman na švedskom jeziku. Rukopis romana ”Sista kulan sparar jag at grannen” – ”Posljednji metak čuvam za komšiju” poslala je na adresu dva izdavača u Stokholmu. Čekala je odgovor više od godinu i već pomisllila da od štampanja nema ništa. Godinu i po nakon slanja romana stiže odgovor. Poznati i uglednii švedski izdavač Albert Bonniers Forlag se javlja i u pismu naglašava da preuzima sva izdavačka prava. Spisateljica navodi da se radnja ovog romana odvija u Doboju, Travniku, Sarajevu, Banjaluci, Brčkom, Bosanskom Brodu, Čapljini, Bijeljini. Likovi su stvarni i izmišljeni. Trebali su joj u priči da bi oslikala bizarnost i apsurdnost rata, ali ulice, parkovi, kafane, vozovi, autobusi, građevine i mostovi – to je sve vjerodostojno! Vjerujem da se moja knjiga neće nimalo svidjeti ratnim huškačima, kaže Fausta.
Promociju knjige uspješno je organizovao izdavač: susreti sa čitaocima, potpisivanje romana u bibliotekama i knjižarama, razgovori na radiju i televiziji, objavljeno je i više novinskih članaka i kritika, pozitivnih naravno. U listu ”Fokus” Dan Ostberg je napisao da je Fausta Marianović roman pisala iz ličnog iskustva. ”Praktično, priča je izabrala nju. Majka dvoje maloljetne djece svjedoči kako se ruši društvo pred njenim očima, nemoćna da bilo šta mijenja, boreći se da preživi i spasi djecu… Knjiga je priča puna dramatike, tragedije i uzbudljiivh događaja…”.
U brojnim intervjuima koje je davala švedskim javnim glasilima, novinari i voditelji emisija često su je pitali zašto takav naslov romana – ”Posljednju metak čuvam za komšiju” i govorili da je veoma zao i neljudski. U e-mailu koji mi je poslala, Fausta Marianović ja napomenula da je taj naslov izabrao redaktor i ističe da se pištolj koji je čuvala u kući pojavljuje kroz cijeli slijed događaja kao sporedna slika. ‘Vojnici su već od maja 1992. često dolazili u moju kuću i tražili oružje; pištolj sam skrivala i svaki put umirala od straha. Čuvala sam ga zaista sa nakanom da posljednji metak sručim u onoga ko bude htio mene ubiti. Na kraju, kad komšije počinju mučiti i zlostavljati svoje komšije i kada grupe pljačkaša vođene komšijama pljačkaju i ubijaju vlasnike kuća i stanova odlučim da zadržim pištolj kod sebe. U meni je živjela ideja da kada vidim da mi je život istekao da bar jednog zlikovca povedem sa sobom. Ta ideja davala mi je snage da istrajem sve do progonstva… Eto, zato je redaktor dao takav naslov”.
Roman ”Posljednji metak čuvam za komšiju” štampan je u pedeset hiljada primjeraka (!) i za dvije godine je rasprodat i nema ga u knjižarama. Tako je to sa romanima – bljesne kao zvijezda padalica i gotovo, piše mi Fausta. Knjiga je dobila mnogo nagrada. Najviše su je obradovale nagrade Švedske akademije nauka i umjetnosti i velikog dnevnog lista Svenska Dagbladet. Gostovala je u brojnim emisijama iz kulture na radiju i televiziji. Dvije godine je putovala od biblioteka do knjižara i potpisivala knjige. U jednoj biblioteci i ministar kulture u Vladi Kraljevine Švedske strpljivo je čekao u redu da mu Fausta Marianović posveti svoju knjigu i potpiše se kao što je to činila i stotinama drugih čitalaca.
Fausta Marianović rođena je 1956. u Travniku u Ulici Zenjak, kako se nekada zvala. Na početku te ulice rođen je i Ivo Andrić, a na njenom kraju Fausta. Ivo Andrić dobio je 1961. Nobelovu nagradu za književnost Kraljevine Švedske, a Fausta Marianović pet decenija kasnije nagradu Švedske akademije nauka i umjetnosti za svoj roman. Živjela je u nekoliko gradova u Jugoslaviji i iz Doboja stigla u Švedsku. Tamo, u gradu Umea, stanovala je u Ulici Ulofa Palmea, nekadašanjeg predsjednika Vlade Kraljevine Švedske, učesnika Omladinske radne akcije na izgradnji pruge Šamac – Sarajevo 1947. godine. Mladi Ulof Palme boravio je i u Doboju i nekom igrom simbolike i sudbine Fausta Marianović je došla u Švedsku da živi u ulici sa njegovim imenom. To je bio put od ratnog užasa i progonstva do novog doma u tuđini i zatim do učenja, rada i pisanja. To je bila jedna zanimljiva, teška i plemenita bitka u životu i nevjerovatan uspjeh bosansko-švedske spisateljice čudesnog romana. I ta bitka srećno je dobijena.
Posljednji metak čuvam za komšiju
Pod crnim oblacima nacionalizma i olujom mržnje u uzavrelom bosanskom loncu nije bilo mjesta za majku sa dvoje djece i tri prezimena. Jedno prezime je hrvatsko, drugo srpsko, treće muslimansko. Fausta Marianović i njena dva sina – Saša Miladinović i Dženan Šahović krenuli su prije tri decenije iz svog Doboja kao prognanici sa željom da stignu u Pariz; igrom sudbine, pokazaće se kasnije i srećom, našli su se na sjeveru, u Švedskoj! Bez predaha počinju odmah da rade i uče švedski jezik i brzo ga savlađuju i još brže uspješno se uklapaju u novi život, u gradu Umea.
Gospođa Fausta Marianović ujedno je i studirala, završila višu medicinsku školu, psihijatrijsku specijalizaciju i magistrirala, sada radi kao odgovorna osoba za kvalitet zdravstvenih usluga u dvije opštine u sjevernoj Švedskoj. Istovremeno, pisala je poeziju, eseje i kratke priče iz kojih će se izroditi roman pod neobičnim i izazovnim naslovom – ” Posljednji metak čuvam za komšiju”, napisan na švedskom jeziku! Saša i Dženan su takođe uspješno završili srednje i više škole i ponosna je majka u jednom intervjuu izjavila ”kako su to predobra djeca, ni traga u njima od one balkanske zlobe, pomažu svakome i svi ih vole”. Dženan je doktor političkih nauka, docent na Institutu za mirovne studije Univerziteta Umea, a Saša je šef menadžer u SGS Analytics labratorium Umea. U međuvremenu Fausta je našla i supruga: Sven-Ake Bostrom, zaposlen je kao rukovodilac preduzeća za medicinu rada; ljubitelj je prirode i voli lov i ribolov, veoma poštuje svoju novu porodicu.
Kao i svaka izgnana i nostalgična osoba i Fausta Marianović sjeća se svojih minulih godina – djetinjstva, odrastanja, školovanja i studiranja u desetak gradova u Jugoslaviji. Doselila je u Doboj krajem sedamdesetih godina, radila je kao službenik, pisala novinske članke, pripremala radijske priloge; bila je i spikerka… Kada je prvi put donijela svoj novinski tekst u Redakciju ”Glasa komuna”, gdje sam bio urednik, pogledao sam njen prilog i iznenadio se – zapis je bio vrlo pismeno napisan, tema novinarski izvrsno obrađena i onda sam ushićeno rekao: Fausta piše bolje nego polovina novinara u Doboju!
S tugom i ponosom Fausta Marianović sada ponekad razmišlja o druženju sa piscima, glumcima i novinarima. U Književnom klubu ”Ivo Andrić” i Narodnoj biblioteci u Doboju njih petoro: Pavle Stanišić, Jozefina Krajinović Dautbegović, dr Željko Štenger, Fausta Marianović (tada Šahović) i profesor Esad Zgodić često su donosili nove pjesme i prozne radove, eseje i zapise i zajedno čitali, dopunjavali i usavršavali svoje stvaralaštvo, pripremali časopis ”Značenja”, promocije svojih knjiga i književne večeri pisaca iz Sarajeva, Zagreba, Beograda… Ali, dolaze druga vremena i na scenu stupaju nacionalisti i fašisti i prekidaju idilu petoro ljudi da pišu i objavljuju knjige i obogaćuju kulturu grada na tri rijeke.
– Ja sam bila ponosna na svoju multikulturološku i prošlost i sadašnjost, napisala je u jednom pismu svom prijatelju Feridu Čehiću, piscu, takođe prognaniku koji je živio u Upsali. Ali više puta u životu osjetila sam stid i bol zbog istorije onih koje sam voljela: djeda Srbina, kojeg su baš Hrvati mučili u koncentracionom logoru, oca Hrvata na koga su Srbi pucali, pa rodbinu Muslimane koji su čudom uspjeli izbjeći crnogorske noževe, ujnu Židovku koju su nacisti osakatili u logoru, veći broj rodbine i prijatelja koji su ostavili svoje kosti na Golom otoku, u zatvorima i na mnogim evropskim i svjetskim grobljima, a ja sam sve željela zaboraviti i nikada više o tome pričati. Kada se nacizam početkom devedesetih godina 20. stoljeća povampirio izronile su ove slike iz mraka zaborava i vidjela sam, odjednom, kako se ti moji dragi Bosanci – pravoslavci, katolici i muslimani – ponovo, kao i pedeset godina ranije, gnusnom obmanom svojih političara, pretvaraju u etničke maske ispod kojih se krilo jedno jedino moguće obećanje preživljavanja – ubij da ne budeš ubijen!
Kakvo je to strašno vrijeme bilo u životu bosanskih ljudi, pogotovu osoba koje nacionalno nisu bili niti htjeli biti opredijeljeni! Zamislite, stojite ispred nacionalističkih kerbera i pred sudbonosnom odlukom – ubij da ne budeš ubijen! Sasvim je logično bilo da tri osobe sa tri različita prezimena bježe glavom bez obzira pred nacionalističkim nasilnicima i svježe religijski osvještanim Srbima, Hrvatima i Muslimanima gdje je mržnja bila sistematski građena i poganija nego bilo gdje drugdje, a nasilje dostizalo vrhunac. Političari su pokrenuli sirove i surove životinjske nagone u ljudima. I od dobrih i miroljubivih komšija stvarali su ubice, pljačkaše, silovatelje i progonitelje, beskrupolozne nasilnike. Još je Vilijam Šekspir u 16. vijeku vidio nasilje kao jedno od istorijskih pravila koja potresaju svijet i vrijeme u kome se živi. I Ivo Andrić je u 20. stoljeću rekao da svijet na Balkanu može dugo da trpi nasilje i što je još gore i da čini nasilje!
Ni ja ni moji sinovi nismo pristali da budemo samo Hrvati, Srbi ili Muslimani, jer to nismo bili ni prije rata, niti smo se kao takvi rodili, ispovijedala se Fausta Marianović u intervjuu novinaru Mirku Jeleču. To što jedno od nas ima hrvatsko, drugo muslimansko, a treće srpsko prezime bila je odrednica za druge, ne i za nas troje. Mi nismo mogli donijeti odluku o pripadnosti samo jednom od ova tri naroda, odluku koja je bila imperativ na Balkanu u to doba o kojem pišem u svom romanu. Društvo u kojem prezime znači više nego sam čovjek koji ga nosi smatram bolesno i nemoralno društvo. Pošto je cijeli roman protest protiv fašizma, šovinizma i odsustva vjerske, nacionalne i kulturološke tolerancije, koja često nedostaje i Evropi i svijetu, i ujedno molitva za mir i dijalog, odjeknuo je glasno u švedskoj javnosti.
Fausta Marianović je prva Bosanka koja je napisala roman na švedskom jeziku. Rukopis romana ”Sista kulan sparar jag at grannen” – ”Posljednji metak čuvam za komšiju” poslala je na adresu dva izdavača u Stokholmu. Čekala je odgovor više od godinu i već pomisllila da od štampanja nema ništa. Godinu i po nakon slanja romana stiže odgovor. Poznati i uglednii švedski izdavač Albert Bonniers Forlag se javlja i u pismu naglašava da preuzima sva izdavačka prava. Spisateljica navodi da se radnja ovog romana odvija u Doboju, Travniku, Sarajevu, Banjaluci, Brčkom, Bosanskom Brodu, Čapljini, Bijeljini. Likovi su stvarni i izmišljeni. Trebali su joj u priči da bi oslikala bizarnost i apsurdnost rata, ali ulice, parkovi, kafane, vozovi, autobusi, građevine i mostovi – to je sve vjerodostojno! Vjerujem da se moja knjiga neće nimalo svidjeti ratnim huškačima, kaže Fausta.
Promociju knjige uspješno je organizovao izdavač: susreti sa čitaocima, potpisivanje romana u bibliotekama i knjižarama, razgovori na radiju i televiziji, objavljeno je i više novinskih članaka i kritika, pozitivnih naravno. U listu ”Fokus” Dan Ostberg je napisao da je Fausta Marianović roman pisala iz ličnog iskustva. ”Praktično, priča je izabrala nju. Majka dvoje maloljetne djece svjedoči kako se ruši društvo pred njenim očima, nemoćna da bilo šta mijenja, boreći se da preživi i spasi djecu… Knjiga je priča puna dramatike, tragedije i uzbudljiivh događaja…”.
U brojnim intervjuima koje je davala švedskim javnim glasilima, novinari i voditelji emisija često su je pitali zašto takav naslov romana – ”Posljednju metak čuvam za komšiju” i govorili da je veoma zao i neljudski. U e-mailu koji mi je poslala, Fausta Marianović ja napomenula da je taj naslov izabrao redaktor i ističe da se pištolj koji je čuvala u kući pojavljuje kroz cijeli slijed događaja kao sporedna slika. ‘Vojnici su već od maja 1992. često dolazili u moju kuću i tražili oružje; pištolj sam skrivala i svaki put umirala od straha. Čuvala sam ga zaista sa nakanom da posljednji metak sručim u onoga ko bude htio mene ubiti. Na kraju, kad komšije počinju mučiti i zlostavljati svoje komšije i kada grupe pljačkaša vođene komšijama pljačkaju i ubijaju vlasnike kuća i stanova odlučim da zadržim pištolj kod sebe. U meni je živjela ideja da kada vidim da mi je život istekao da bar jednog zlikovca povedem sa sobom. Ta ideja davala mi je snage da istrajem sve do progonstva… Eto, zato je redaktor dao takav naslov”.
Roman ”Posljednji metak čuvam za komšiju” štampan je u pedeset hiljada primjeraka (!) i za dvije godine je rasprodat i nema ga u knjižarama. Tako je to sa romanima – bljesne kao zvijezda padalica i gotovo, piše mi Fausta. Knjiga je dobila mnogo nagrada. Najviše su je obradovale nagrade Švedske akademije nauka i umjetnosti i velikog dnevnog lista Svenska Dagbladet. Gostovala je u brojnim emisijama iz kulture na radiju i televiziji. Dvije godine je putovala od biblioteka do knjižara i potpisivala knjige. U jednoj biblioteci i ministar kulture u Vladi Kraljevine Švedske strpljivo je čekao u redu da mu Fausta Marianović posveti svoju knjigu i potpiše se kao što je to činila i stotinama drugih čitalaca.
Fausta Marianović rođena je 1956. u Travniku u Ulici Zenjak, kako se nekada zvala. Na početku te ulice rođen je i Ivo Andrić, a na njenom kraju Fausta. Ivo Andrić dobio je 1961. Nobelovu nagradu za književnost Kraljevine Švedske, a Fausta Marianović pet decenija kasnije nagradu Švedske akademije nauka i umjetnosti za svoj roman. Živjela je u nekoliko gradova u Jugoslaviji i iz Doboja stigla u Švedsku. Tamo, u gradu Umea, stanovala je u Ulici Ulofa Palmea, nekadašanjeg predsjednika Vlade Kraljevine Švedske, učesnika Omladinske radne akcije na izgradnji pruge Šamac – Sarajevo 1947. godine. Mladi Ulof Palme boravio je i u Doboju i nekom igrom simbolike i sudbine Fausta Marianović je došla u Švedsku da živi u ulici sa njegovim imenom. To je bio put od ratnog užasa i progonstva do novog doma u tuđini i zatim do učenja, rada i pisanja. To je bila jedna zanimljiva, teška i plemenita bitka u životu i nevjerovatan uspjeh bosansko-švedske spisateljice čudesnog romana. I ta bitka srećno je dobijena.