Preko tjedna vrijedno je radio, poslije posla ženi pomagao oko djece, razvozio ih okolo, na violinu, na engleski, na mačevanje, zatim bi kuhao ručak za sutra, prao posuđe, namještao programator na mašini na veš, pomagao djeci oko zadaće, i dok bi ona već snivala dubokim snom, on je svršavao ono što je od zajedničkim poslova preostalo, ali kad dođe subota, kuća bi i djeca, svi poslovi i sve obaveze, ostajali na njoj, a on je odlazio planinariti.
Ispeo se na sve vrhove u zemlji.
Ljeti i zimi, po žezi i po snijegu, jednako, on je od subote ujutro do nedjelje navečer, planinario.
Uzeo bi cepin, klinove i uže, pa bi se verao uz ravnu, savršeno glatku stijenu, koja je od ledene planinske rijeke išla uvis, unebo, tamo gdje se drugi planinari nisu usuđivali ići.
Šta je gore?, pitali su ga.
On bi slegnuo ramenima i odmahnuo. Razočaranje, govorio je, dok se penješ, maštaš o onom što ćeš vidjeti gore, i onda se razočaraš, jer to nikada ne može biti ravno onom o čemu si maštao.
Pa zašto se onda penješ?
Da bih maštao dok se penjem. Tako je ponekad odgovarao. Ili ne bi ništa rekao na tako glupa pitanja.
Kada je neprijateljska vojska opsadila grad, on prvi put nije mogao u planinu.
U ponedjeljak, nakon najtežeg vikenda u životu, htio je da se prijavi u vojsku.
Nećeš!, rekla mu je. Neću da odgajam djecu palog junaka! Osim toga, ako neprijatelj osvoji grad, iz osvete će zaklati djecu onih koji su na njega pucali.
Tako su prošle trideset dvije subote i trideset i dvije nedjelje.
Trideset treće subote u san mu je došla planina, izrasla usred opsađenog grada. Kada se na nju uspeo, našao se pred stijenom toliko ravnom i glatkom da se nije ni vidjela. Udario je cepinom po njoj, a zatim zabio prvi klin u nevidljivu stijenu, i tako se, klin za klinom, verao uz nju. Ako ga je netko sa strane gledao u njegovom snu, vidio je jedanaest klinova zabijenih u zrak, uže i njega kako se uz uže penje.
Kada je zabio dvanaesti klin u nevidljivu stijenu, nešto ga je trgnulo iza sna.
Probudio se i počeo padati.
Padao je dugo, jer je ispod nevidljive stijene nestalo i planine usred opsađenog grada.
Ostao je na mjestu mrtav.
Smrt u snu, rekao je liječnik. Srce, rekao je.
Ipak je doktoru bilo čudno što su mu sve kosti bile polomljene.
Planinar
Preko tjedna vrijedno je radio, poslije posla ženi pomagao oko djece, razvozio ih okolo, na violinu, na engleski, na mačevanje, zatim bi kuhao ručak za sutra, prao posuđe, namještao programator na mašini na veš, pomagao djeci oko zadaće, i dok bi ona već snivala dubokim snom, on je svršavao ono što je od zajedničkim poslova preostalo, ali kad dođe subota, kuća bi i djeca, svi poslovi i sve obaveze, ostajali na njoj, a on je odlazio planinariti.
Ispeo se na sve vrhove u zemlji.
Ljeti i zimi, po žezi i po snijegu, jednako, on je od subote ujutro do nedjelje navečer, planinario.
Uzeo bi cepin, klinove i uže, pa bi se verao uz ravnu, savršeno glatku stijenu, koja je od ledene planinske rijeke išla uvis, unebo, tamo gdje se drugi planinari nisu usuđivali ići.
Šta je gore?, pitali su ga.
On bi slegnuo ramenima i odmahnuo. Razočaranje, govorio je, dok se penješ, maštaš o onom što ćeš vidjeti gore, i onda se razočaraš, jer to nikada ne može biti ravno onom o čemu si maštao.
Pa zašto se onda penješ?
Da bih maštao dok se penjem. Tako je ponekad odgovarao. Ili ne bi ništa rekao na tako glupa pitanja.
Kada je neprijateljska vojska opsadila grad, on prvi put nije mogao u planinu.
U ponedjeljak, nakon najtežeg vikenda u životu, htio je da se prijavi u vojsku.
Nećeš!, rekla mu je. Neću da odgajam djecu palog junaka! Osim toga, ako neprijatelj osvoji grad, iz osvete će zaklati djecu onih koji su na njega pucali.
Tako su prošle trideset dvije subote i trideset i dvije nedjelje.
Trideset treće subote u san mu je došla planina, izrasla usred opsađenog grada. Kada se na nju uspeo, našao se pred stijenom toliko ravnom i glatkom da se nije ni vidjela. Udario je cepinom po njoj, a zatim zabio prvi klin u nevidljivu stijenu, i tako se, klin za klinom, verao uz nju. Ako ga je netko sa strane gledao u njegovom snu, vidio je jedanaest klinova zabijenih u zrak, uže i njega kako se uz uže penje.
Kada je zabio dvanaesti klin u nevidljivu stijenu, nešto ga je trgnulo iza sna.
Probudio se i počeo padati.
Padao je dugo, jer je ispod nevidljive stijene nestalo i planine usred opsađenog grada.
Ostao je na mjestu mrtav.
Smrt u snu, rekao je liječnik. Srce, rekao je.
Ipak je doktoru bilo čudno što su mu sve kosti bile polomljene.
Ali rat je. U ratu nema te smrti koja je čudo.