Stipo Kopčić je dobio poziv za “razmjenu” u ljeto devedeset druge. Posljednju noć u svojoj kući na Usori proveo je u košmaru kakav samo može izazvati radost što odlazi iz pakla okupiranoga grada, ali i očaj što mora napustiti svoj dom u koga je uložio čitav život, sve kredite i radničke plaće zarađene u “Montaži”. Tamo gdje odlaze nemaju nikoga svoga. Ko zna šta ga čeka, ako ih uopšte puste preko granice? Nije mogao oka sklopiti, jedva je dočekao zoru. Dvije davno pripremljene putne torbe čekale su u hodniku. Iza njega i supruge mu Ljubice brava je škljocnula kao da ne zatvara kuću, već njega samog, izvana, na stubištu koje vodi na doživotnu robiju nesuđenog prognanika.
Šargo ih je pratio u stopu. O njemu je mislio noćas! Zašto pas ne može u razmjenu? Kome da ga ostavi kad sve komšije odlaze?
– Ljubice, pusti psa! – rekao je otvarajući kapiju dvorišta.
Nije se okrenuo za kućom, stid ga je bilo susreta sa psećim očima. Koracima teškim kao olovo odlazili su niz prugu, u nepovrat. Zapravo, pruge otkako je ukinuta uskotračna željeznica Usora – Teslić već odavno nije bilo. Krnji ostaci nekadašnjeg pružnog nasipa još su trajali jedino u imenu i u sjećanju, a vodili su ka gradu koga će danas vidjeti posljednji put.
– Prati li nas?
– Prati!
Jedna čemerna suza izdajnički je zaiskrila u oku. “Neću zaplakati, zbog Ljubice”, bio je rekao sebi. “Želim je poštediti moje muke, dosta joj je njena prije ovog dalekog puta.” Rukavom je krišom obrisao obraz.
– Ide li za nama?
– Ide!
Na mostiću preko Liješnja, kod signala, spustili su torbe i okrenuli se oboje. Pas je takođe stao. Izbjegavao je direktan pogled ka svojim hraniteljima, gledao je u stranu. Nije ih pratio ranije, nikud i nikad, ali jutros je pseće čulo predosjetilo nešto tajnovito, tegobno i veliko u neizgovorenim riječima, u tišini, u onim torbama, u zaključavanju kućnih vrata. Nasuli su mu zdjelu do vrha, i još jednu tek izvađenu, novu šerpu iz kuhinje, da ima dovoljno hrane za tri dana. Pustili su ga s lanca. Shvatio je! One putne torbe, cijuk dvorišne kapije i kad ljudi šute, u ljudskom rječniku znače odlazak i rastanak. Jelo nije pipnuo.
– Šargo, idi kući! – muklo je procijedio Stipo.
Pas ga je pogledao. Bila je to čudno izgovorena naredba. Gospodaru se grlo stislo, htio je reći: Idi, čuvaj kuću! A onda je komanda postala besmislena: kome da je čuva?
Nekad je znao kad Šargo pobjegne u skitnju, kad ga pronađe negdje na Usori, dreknuti iz svega glasa: “Marš kući!” Pas bi poslušao i trkom ispred njega nepogrešivo pronašao svoje dvorište. Sad, kad odlaze, kad ga moraju ostaviti ovako na nemilost, da se sam snađe, “marš kući!” izgledalo mu je apsurdno i nelogično, preteško i bolno.
– Šargo, molim te, idi kući – prošaptala je Ljubica i briznula u plač.
Nisu se više zaustavljali. Znali su da stotinjak metara iza njih dahće njihov kosmati čuvar.
Autobusi su stajali ispred Srednjoškolskog centra. Njih dvoje su morali prvo svratiti u zgradu SUP-a, jer su im rekli da moraju predati ključeve kuće i potpisati izjavu da odlaze dobrovoljno i da svoju nepokretnu imovinu ostavljaju na raspolaganje Srpskoj opštini. U protivnom, neće moći u razmjenu!
Masa svijeta se tiskala dok su nadležni iz Crvenog krsta čitali spiskove i razdvajali familije i dojučerašnje susjede. Hučalo mu je u glavi kao da ga samo nebo pritišće.
Pas je osjećao nervozu ljudske gomile, stajao je po strani i na vrućini dahtao od žeđi, tražeći razumijevanje neobičnog prizora i utjehu svoga gospodara.
– Šargo, idi kući! –pogledao ga je Stipo posljednji put, ulazeći u autobus, zaplakavši naglas, ne krijući muške, najkrupnije i najgorče suze svoga života.
Vrata su se zatvorila.
Pas se stresao na zvuk motora. Potrčao je za autobusom, prvo neodlučno, a potom brže, i još brže, psećim trkom za nedostižnim putnicima, sve dok “razmjena” nije zamakla iza raskrsnice.
Dotrčao je do gradskog parka i tu zbunjeno stao. Ovo mora biti nekakva velika ljudska greška. Nedokučivi i neshvatljivi nesporazum. Možda će se, ipak, autobus vratiti? Možda će Stipo i Ljubica, čak možda i njihov sin Anto, koji je otišao u razmjenu mjesec ranije, izaći iz autobusa i razdragani što ga vide, pomilovati ga po glavi i ponovo krenuti ka njihovoj kući na Usori.
Osvrtao se oko sebe. Tražio je slike dragih lica, glasove poznatih ljudi.
Ničeg više nije bilo!
Zbunjen i ostavljen drhtao je od straha. Tek ga je glad izvukla iz žbunja. Na vratima restorana, odakle je dopirao miris hrane, pojavila se šarena uniforma:
– Marš, džukelo! – dreknula je cokula udarajući ga u rebra.
Prvu koru kruha pojeo je narednog dana. Jedna žena se sagnula i krišom iz torbe izvadila mu zalogaj. Kasnije su ih hranila djeca. Otkrio je da nije sam, na desetine drugih pasa postali su preko noći beskućnici i lutalice. Svakim danom bilo ih je na ulicama sve više.
Pronašao je sklonište ispod stepeništa jedne zgrade. Djeca iz ulaza dijelila su s njima svoje užine.
Najstariji dječak je bio oduševljen psećom družinom i svojom ulogom vođe:
– Oni su sad naši! Braniće nas od rata!
Najmlađa djeca zadivljeno su gledala u svoje kuštrave zaštitnike.
– Psi su se namnožili! – rekao je na sjednici Kriznog štaba ratni predsjednik grada. – Moramo poduzeti mjere!
Dva dana kasnije, u zoru, naoružani ljudi najurili su čopor pasa na čistinu između zgrada. Otpočela je pucnjava.
– Mama, ubijaju naše pse?! – probuđeno, preplašeno dijete pitalo je majku.
– Ne boj se, sine! To vojska puca, onako. Mirno spavaj, zlato moje. I cuke sad spavaju.
___________________
Razmjena ljudi i teritorija, započeta tajnim dogovorima Tuđmana i Miloševica, a kasnije i Izetbegovića i ostalih lidera nacionalnih elita, sprovedena je u krvi i suzama u periodu od 1992. do 1995. Etničko čišćenje i progon ljudi, dojučerašnjih komšija-starosjedilaca, zbog njihovog imena i prezimena, i osvajanje nove teritorije isključivo za svoju naciju, bio je krajnji cilj i najtamnija strana rata. Posljedice takve nacionalističke, fašistoidne politike u podijeljenoj zemlji, onesposobljenoj za normalno funkcioniranje, vidljive su i danas u svakom kutku Bosne i Hercegovine. Rat je raselio više od dva miliona ljudi, preko polovine predratnog domicilnog stanovništva. Od tog broja milion i dvjesta hiljada podnijelo je zahtjev za međunarodnu zaštitu i odselilo se u preko sto zemalja svijeta.
Etničko čišćenje ostavilo je trajnu ranu u životima izbjeglica i iz temelja promijenilo demogafsku strukturu Bosne i Hercegovine, a posebno dobojske regije. Nekadašnji prostor opštine Doboj danas je podijeljen na tri novoosnovane opštine/općine: Doboj, Doboj-Jug, Doboj-Istok; u međuvremenu su i Stanari postali zasebna opština.
Prema popisima stanovništva iz 1991. i 2013. uporedni podaci kazuju kako je rat drastično izmijenio etničku sliku našeg zavičaja. U predratnom popisu dobojska opština je imala 102.540 stanovnika, danas 89.644. Nacionalna struktura opštine brojkama i procentom nekad i sad izgleda ovako:
Nakon Daytona i uspostavljanja novih granica osvojenih ratom došlo je do “prebacivanja” naselja ili dijelova naselja iz bivših u sadašnje opštine. Promijenjena je i etnička slika dobojskih sela: tri bošnjačka naselja postala su srpska, tri hrvatska sela sada su srpska, a jedno srpsko selo nema više žitelja, postalo je nenaseljeno.
Grad Doboj 1991. imao je 27.498 stanovnika, dok ih je u popisu 2013. imao manje, 25.132. Po nacionalnoj strukturi statistika nekad i sad izgleda ovako:
Statistika se nije bavila gubicima života, djelimičnih ili trajnih invaliditeta, pojedinačnom i kolektivnom tragedijom ljudi – građana. Ta je kategorija ugurana u nacionalne torove i za njih sad plaču materijalnim dobrima obogaćeni vjerski poglavari i nacionalne vođe, na njihovoj žrtvi pripremaju teren za nove ratove.
Ljudi – ovce su imali kakvu-takvu mogućnost izbora, barem nakon rata, dok su kućni ljubimci, kojima je posvećena ova priča, postali kolateralna šteta bešćutnih.
(Iz knjige “Devedeset druga” – izdavač “Planjax” Tešanj, 2022.)
Mirno spavaj, zlato moje. I cuke sad spavaju
Stipo Kopčić je dobio poziv za “razmjenu” u ljeto devedeset druge. Posljednju noć u svojoj kući na Usori proveo je u košmaru kakav samo može izazvati radost što odlazi iz pakla okupiranoga grada, ali i očaj što mora napustiti svoj dom u koga je uložio čitav život, sve kredite i radničke plaće zarađene u “Montaži”. Tamo gdje odlaze nemaju nikoga svoga. Ko zna šta ga čeka, ako ih uopšte puste preko granice? Nije mogao oka sklopiti, jedva je dočekao zoru. Dvije davno pripremljene putne torbe čekale su u hodniku. Iza njega i supruge mu Ljubice brava je škljocnula kao da ne zatvara kuću, već njega samog, izvana, na stubištu koje vodi na doživotnu robiju nesuđenog prognanika.
Šargo ih je pratio u stopu. O njemu je mislio noćas! Zašto pas ne može u razmjenu? Kome da ga ostavi kad sve komšije odlaze?
– Ljubice, pusti psa! – rekao je otvarajući kapiju dvorišta.
Nije se okrenuo za kućom, stid ga je bilo susreta sa psećim očima. Koracima teškim kao olovo odlazili su niz prugu, u nepovrat. Zapravo, pruge otkako je ukinuta uskotračna željeznica Usora – Teslić već odavno nije bilo. Krnji ostaci nekadašnjeg pružnog nasipa još su trajali jedino u imenu i u sjećanju, a vodili su ka gradu koga će danas vidjeti posljednji put.
– Prati li nas?
– Prati!
Jedna čemerna suza izdajnički je zaiskrila u oku. “Neću zaplakati, zbog Ljubice”, bio je rekao sebi. “Želim je poštediti moje muke, dosta joj je njena prije ovog dalekog puta.” Rukavom je krišom obrisao obraz.
– Ide li za nama?
– Ide!
Na mostiću preko Liješnja, kod signala, spustili su torbe i okrenuli se oboje. Pas je takođe stao. Izbjegavao je direktan pogled ka svojim hraniteljima, gledao je u stranu. Nije ih pratio ranije, nikud i nikad, ali jutros je pseće čulo predosjetilo nešto tajnovito, tegobno i veliko u neizgovorenim riječima, u tišini, u onim torbama, u zaključavanju kućnih vrata. Nasuli su mu zdjelu do vrha, i još jednu tek izvađenu, novu šerpu iz kuhinje, da ima dovoljno hrane za tri dana. Pustili su ga s lanca. Shvatio je! One putne torbe, cijuk dvorišne kapije i kad ljudi šute, u ljudskom rječniku znače odlazak i rastanak. Jelo nije pipnuo.
– Šargo, idi kući! – muklo je procijedio Stipo.
Pas ga je pogledao. Bila je to čudno izgovorena naredba. Gospodaru se grlo stislo, htio je reći: Idi, čuvaj kuću! A onda je komanda postala besmislena: kome da je čuva?
Nekad je znao kad Šargo pobjegne u skitnju, kad ga pronađe negdje na Usori, dreknuti iz svega glasa: “Marš kući!” Pas bi poslušao i trkom ispred njega nepogrešivo pronašao svoje dvorište. Sad, kad odlaze, kad ga moraju ostaviti ovako na nemilost, da se sam snađe, “marš kući!” izgledalo mu je apsurdno i nelogično, preteško i bolno.
– Šargo, molim te, idi kući – prošaptala je Ljubica i briznula u plač.
Nisu se više zaustavljali. Znali su da stotinjak metara iza njih dahće njihov kosmati čuvar.
Autobusi su stajali ispred Srednjoškolskog centra. Njih dvoje su morali prvo svratiti u zgradu SUP-a, jer su im rekli da moraju predati ključeve kuće i potpisati izjavu da odlaze dobrovoljno i da svoju nepokretnu imovinu ostavljaju na raspolaganje Srpskoj opštini. U protivnom, neće moći u razmjenu!
Masa svijeta se tiskala dok su nadležni iz Crvenog krsta čitali spiskove i razdvajali familije i dojučerašnje susjede. Hučalo mu je u glavi kao da ga samo nebo pritišće.
Pas je osjećao nervozu ljudske gomile, stajao je po strani i na vrućini dahtao od žeđi, tražeći razumijevanje neobičnog prizora i utjehu svoga gospodara.
– Šargo, idi kući! –pogledao ga je Stipo posljednji put, ulazeći u autobus, zaplakavši naglas, ne krijući muške, najkrupnije i najgorče suze svoga života.
Vrata su se zatvorila.
Pas se stresao na zvuk motora. Potrčao je za autobusom, prvo neodlučno, a potom brže, i još brže, psećim trkom za nedostižnim putnicima, sve dok “razmjena” nije zamakla iza raskrsnice.
Dotrčao je do gradskog parka i tu zbunjeno stao. Ovo mora biti nekakva velika ljudska greška. Nedokučivi i neshvatljivi nesporazum. Možda će se, ipak, autobus vratiti? Možda će Stipo i Ljubica, čak možda i njihov sin Anto, koji je otišao u razmjenu mjesec ranije, izaći iz autobusa i razdragani što ga vide, pomilovati ga po glavi i ponovo krenuti ka njihovoj kući na Usori.
Osvrtao se oko sebe. Tražio je slike dragih lica, glasove poznatih ljudi.
Ničeg više nije bilo!
Zbunjen i ostavljen drhtao je od straha. Tek ga je glad izvukla iz žbunja. Na vratima restorana, odakle je dopirao miris hrane, pojavila se šarena uniforma:
– Marš, džukelo! – dreknula je cokula udarajući ga u rebra.
Prvu koru kruha pojeo je narednog dana. Jedna žena se sagnula i krišom iz torbe izvadila mu zalogaj. Kasnije su ih hranila djeca. Otkrio je da nije sam, na desetine drugih pasa postali su preko noći beskućnici i lutalice. Svakim danom bilo ih je na ulicama sve više.
Pronašao je sklonište ispod stepeništa jedne zgrade. Djeca iz ulaza dijelila su s njima svoje užine.
Najstariji dječak je bio oduševljen psećom družinom i svojom ulogom vođe:
– Oni su sad naši! Braniće nas od rata!
Najmlađa djeca zadivljeno su gledala u svoje kuštrave zaštitnike.
– Psi su se namnožili! – rekao je na sjednici Kriznog štaba ratni predsjednik grada. – Moramo poduzeti mjere!
Dva dana kasnije, u zoru, naoružani ljudi najurili su čopor pasa na čistinu između zgrada. Otpočela je pucnjava.
– Mama, ubijaju naše pse?! – probuđeno, preplašeno dijete pitalo je majku.
– Ne boj se, sine! To vojska puca, onako. Mirno spavaj, zlato moje. I cuke sad spavaju.
___________________
Razmjena ljudi i teritorija, započeta tajnim dogovorima Tuđmana i Miloševica, a kasnije i Izetbegovića i ostalih lidera nacionalnih elita, sprovedena je u krvi i suzama u periodu od 1992. do 1995. Etničko čišćenje i progon ljudi, dojučerašnjih komšija-starosjedilaca, zbog njihovog imena i prezimena, i osvajanje nove teritorije isključivo za svoju naciju, bio je krajnji cilj i najtamnija strana rata. Posljedice takve nacionalističke, fašistoidne politike u podijeljenoj zemlji, onesposobljenoj za normalno funkcioniranje, vidljive su i danas u svakom kutku Bosne i Hercegovine. Rat je raselio više od dva miliona ljudi, preko polovine predratnog domicilnog stanovništva. Od tog broja milion i dvjesta hiljada podnijelo je zahtjev za međunarodnu zaštitu i odselilo se u preko sto zemalja svijeta.
Etničko čišćenje ostavilo je trajnu ranu u životima izbjeglica i iz temelja promijenilo demogafsku strukturu Bosne i Hercegovine, a posebno dobojske regije. Nekadašnji prostor opštine Doboj danas je podijeljen na tri novoosnovane opštine/općine: Doboj, Doboj-Jug, Doboj-Istok; u međuvremenu su i Stanari postali zasebna opština.
Prema popisima stanovništva iz 1991. i 2013. uporedni podaci kazuju kako je rat drastično izmijenio etničku sliku našeg zavičaja. U predratnom popisu dobojska opština je imala 102.540 stanovnika, danas 89.644. Nacionalna struktura opštine brojkama i procentom nekad i sad izgleda ovako:
Bošnjaci: 29.203 (30.7%) – 15.322 (21.4%)
Hrvati: 10.676 (11.2%) – 1. 845 (2.6%)
Srbi: 47.133 (49.5%) – 52.628 (73.7%)
Ostali: 8.201 (8.6%) – 1.646 (2.3%)
Nakon Daytona i uspostavljanja novih granica osvojenih ratom došlo je do “prebacivanja” naselja ili dijelova naselja iz bivših u sadašnje opštine. Promijenjena je i etnička slika dobojskih sela: tri bošnjačka naselja postala su srpska, tri hrvatska sela sada su srpska, a jedno srpsko selo nema više žitelja, postalo je nenaseljeno.
Grad Doboj 1991. imao je 27.498 stanovnika, dok ih je u popisu 2013. imao manje, 25.132. Po nacionalnoj strukturi statistika nekad i sad izgleda ovako:
Bošnjaci: 11.154 (40.6%) – 3.797 (15.1%)
Hrvati: 2.714 (9.9%) – 704 (2.8%)
Srbi: 8.011 (29.1%) – 19.586 (77.9%)
Ostali: 5.619 (20.4%) – 1.045 (4.2%)
Statistika se nije bavila gubicima života, djelimičnih ili trajnih invaliditeta, pojedinačnom i kolektivnom tragedijom ljudi – građana. Ta je kategorija ugurana u nacionalne torove i za njih sad plaču materijalnim dobrima obogaćeni vjerski poglavari i nacionalne vođe, na njihovoj žrtvi pripremaju teren za nove ratove.
Ljudi – ovce su imali kakvu-takvu mogućnost izbora, barem nakon rata, dok su kućni ljubimci, kojima je posvećena ova priča, postali kolateralna šteta bešćutnih.
(Iz knjige “Devedeset druga” – izdavač “Planjax” Tešanj, 2022.)