Jelicu Lončar prvi put sam sreo kada sam imao šest, možda sedam godina. Tek zadjevojčena brineta nije imala nijedne kvrge na koljenima, kakve su imale djevojčice s kojima sam se igrao. To sam prmijetio dok je majka, držeći me za ruku, razgovarala s njom gore negdje iznad mene, u tom svijetu odraslih koji je meni, zagledanom u neke masne mrlje na trotoaru, bio dalek i stran. Tada mi se činilo da postoje dva svijeta za dvije sasvim različite grupe ljudskih stvorenja: onaj gore, za odrasle, u kome oni razgovaraju o nečem nama nerazumljivom i smiju se, i onaj dolje, za djecu, mnogo interesantniji, s mnoštvom nama privlačnih detalja koje oni uopšte ne uočavaju. Recimo, Jelica Lončar i moja majka nisu tada mogle vidjeti dvije bubice crvenih krila s crnim tačkicama po njima, slične bubamarama samo mnogo manje, spojene zadnjim dijelovima svojih tjelašca, kako su bezuspešno pokušavale da krenu u različitim pravcima, pa se bespomoćno vrtjele po vrelom asfaltu. Ili, kako bi one, zaokupljene čavrljanjem o nečemu što je pokatkad izazivalo njihov smijeh, mogle vidjeti kako iz jedne tanke pukotine na trotoaru proviruje izgažena vlat trave koja tu opstaje uprkos bezbrojnim đonovima koji su na njenoj krhkosti nalaze oslonac. Da sam bio koju godinu stariji, možda bi me čudilo o čemu to imaju da razgovaraju jedna tridesetogodišnja majka i upola mlađi djevojčurak, ali moju pažnju tada je zaokupljala misao šta to tako čvrsto povezuje bubice koje nikako ne mogu da se razdvoje. Tek mnogo kasnije ću ponešto naučiti o nagonu za održanjem vrste koji je i ta stvorenjca natjerao da napuste travnjak kraj trotoara ili da spadnu sa krošnje pod kojom smo stajali i da se tu, ne hajući za topot koraka, stope u jedno, da bi iza sebe ostavili potomstvo.
Nisam ja, naravno, tada mogao ni znati da je Jelica Lončar bila brineta, jer ona je bila gore, visinom već dostigla moju majku, vjerovatno nenašminkana, ili nevješto natrackana puderom, rumenilom, sjenilom za oči i karminom, kako to obično čine petnaestogodišnjakinje, žureći da iziđu iz stana prije nego što ih takve vide roditelji, ali čovjek kad odraste uvjeren je da je to što tada vidi već spoznao u djetinjstvu. Nisam znao ni kako se zove, jer ni ona ni majka nisu izgovorile njeno ime i prezime, ali mi se i danas čini da sam već u tom prvom susretu bio siguran da je ona Jelica Lončar, mada do tada to ime i prezime nikada nisam čuo. Siguran sam samo jedino u to da nije imala kvrgava koljena i da nije nosila dokoljenice kao djevojčice s kojima sam se igrao u dvorištu iza zgrade u kojoj je bilo makar stotinu stanova, mnogo djevojčica, a nijednog dječaka s kojim bih mogao da razmjenjujem sličice fudbalera. I znam da joj je ruka bila meka i topla. Nekoliko puta, ne skidajući pogled s majčinih usana tokom razgovora u kome su često obje istovremeno govorile, stavljala mi je dlan na tjeme i osjećao sam kako iz njega izlaze neki trnci koji mi kostriješe kosu i zavlače se pod kožu, možda i pod kosti lobanje.
Šta znači riječ antraga koju je baka, prispjela sa sela prije nekoliko mjeseci da živi sa mnom i majkom (tata je davno nekud odselio, da ima svoj mir, govorila mi je mama), jer tamo više nije mogla sama da brine o imanju koje je prepustila djeveru poslije smrti maminog oca, šta znači ta riječ koju je izgovorila tog jutra kada je ušla u moju sobu i vidjela po podu razbacane igračke i slikovnice? Nikada ranije je nisam čuo, zvučala mi je neobično, htio sam da baš tog časa tražim od majke objašnjenje, ali bi ona rekla da je nepristojno prekidati razgovor dviju osoba, pa sam od toga odustao. Još mi se antraga motala po glavi kad sam shvatio da majka i ja već hodamo trotoarom, pa sam se okrenuo, ali Jelice nigdje nije bilo.
Drugi susret zbio se kada sam se, pred sam završetak osnovne škole, spremao za malu maturu, druženje u fiskulturnoj sali, uz muziku sa kasetofona, sokove i sendviče, kada ćemo naše školske drugarice vidjeti prvi put našminkane, s uređenom frizurom, u svečanim haljinama koje će skrivati kvrge na njihovim već dobrano zaobljenim koljenima. Morao sam kupiti nove patike, ne samo zato što su mi stare bile premalene za noge koje su već dosezale veličinu lopata kojima su radnici na susjednom gradilištu ubacivali šljunak u mješalicu betona nego više zbog toga što su nove farmerice zahtijevale i odgovarajuću obuću, u skladu s kojom ću kupiti i majicu. S majkom sam otišao u robnu kuću Zenit i baš na odjeljenju za obuću dočekala nas je Jelica Lončar koja je birala cipele s visokim potpeticama. Već je bila djevojka za koju je zapinjao pogled svih koji bi prošli kraj nje. Sad sam se uvjerio da je bila brineta i da je njeno okruglo lice, uokvireno nešto dužom kosom, svijetlilo zagonetnim smiješkom. Mama i ona pozdravile su se i razmijenile nekoliko riječi. Sad sam bio nešto viši od njih, izrastao do njihovog svijeta, nisam ih posmatrao odozdo, pa zato nisu, kako sam mislio, mogle povjerljivo razgovarati kao prilikom onog mog prvog susreta s njom. Majka me predstavila i dok smo se rukovali opet sam osjetio da su joj ruke tople i da iz njenih dlanova izbijaju neke slabašne silnice koje su se širile mojim tijelom. Tada sam već osjećao one muške impulse kada bih susreo ženu sa dubokim izrezom na majici ili bluzi ili kad bih se u prepunom autobusu gradskog saobraćaja naprosto stopio s nekom koja nije morala biti moja vršnjakinja, dovoljno je bilo da je mlađa od moje majke, ali one silnice iz Jeličinog dlana nisu u meni budile takva osjećanja, nego ukazivale na neku posebnu vrstu bliskosti.
Kada su se naši pogledi ukrstili, primijetio sam u očima mamine prijateljice neke čudne srebrnaste žilice, slične onima koje sam vidio u komadu mermera koji nam je jednom na času pokazao nastavnik više ne znam kojeg predmeta. Izgledalo je da te žilice vijugaju kada Jelica pokreće oči. Bilo je u tome nečeg čudnog, nečeg što mi se činilo poznatim, kao da je izranjalo iz mog pamćenja. Dok je ta misao komešala moju zbunjest, kupio sam patike koje sam prve probao i zamolio mamu da odmah idemo kući, slagavši da ću tog popodneva vjerovatno morati da odgovaram engleski jezik da bih mogao dobiti bolju zaključnu ocjenu.
Čim smo stigli u stan, uskočio sam u kupatilo, zaključao za sobom vrata i stao pred ogledalo, pred kojim sam do tada nekoliko puta žiletom sa mokrog lica skidao rijetke nježne dlačice na mjestima gdje bi trebalo da budu brkovi i brada. Mom čuđenju nije bilo kraja kada sam vidio kako i u mojim očima vijugaju žilice neodređene boje, slične onima koje sam vidio u Jeličinom pogledu, gotovo iste kao linije na onom zapamćenom komadu mermera.
Treći susret (ovo pomalo počinje da liči na narodnu priču u kojoj se trećem sinu u trećem susretu ili događaju otvaraju sudbinska vrata života), dakle, taj treći susret s Jelicom Lončar bio je za mene, a čini mi se i za nju, zapanjujući. Na prvom času drugog polugodišta u trećem razredu gimnazije u učionicu je, s dnevnikom pod rukom, ušla Jelica Lončar. Znao sam da će nam, pošto je stara Ankica Herceg pred raspust nagovijestila da će u penziju, pa smo joj kupili zlatni lančić s privjeskom u obliku srca na kome je zlatar ispisao njeno ime, doći nova profesorica srpskog jezika i književnosti, ali nikako nisam mogao pretpostaviti da će to biti prijateljica moje majke.
Čim nas je kratko pozdravila (tada sam prvi put saznao njeno prezime), sjela za katedru i raskrilila dnevnik, počela nas je prozivati, da se upoznamo, rekla je. Kako bi koga prozvala i kako bi taj učenik ustao, kratko ga je pogledala i dala rukom znak da sjedne. Kada je mene prozvala, nije ni digla pogled sa dnevnika, kratko sam stajao i zbunjen sjeo. Onda je ustala, podijelila nam zadaćnice (one sveske većeg formata sa crvenom linijom na desnoj ili lijevoj strani svakog lista koji odvaja prostor za primjedbe profesora), prišla tabli i ispisala: Moji roditelji i ja. Rekla je da je do kraja časa ostalo dosta vremena za pismeni sastav čija dužina neće odražavati i njegovu suštinu. Važno je, naglasila je, da budemo iskreni i da iskazujemo samo svoje misli i osjećanja. Ona će nas kroz naše sastave upoznati bolje nego kroz razgovor.
Dugo sam sjedio zureći u prazan list pred sobom. Volio sam časove usmenog i pismenog izražavanja i da je bila ma koja druga tema, odmah bih uzeo olovku i rečenice bi krenule same od sebe. Ovako, jednostavno nisam znao šta da napišem. Kada sam vidio da je do kraja časa ostalo desetak minuta znao sam da više ne mogu oklijevati. Moram napisati bilo šta, pa je, prateći moje košmarne misli, olovka bilježila otprilike ovo:
Moja majka je Otac. Ona je moj Brat. I moja Sestra. Ona je Komandant, a ja sam njena Divizija (baš kao Sava Kovačević i njegovi borci izginuli na Sutjesci, o čemu smo nedavno učili na času istorije). Moja majka je moja Porodica.
Otac? On je Magla. Nekad je bio moj san da spoznam imam li ga i da ga sretnem, ali se odavno rasplinuo u nešto daleko, neuhvatljivo, nepostojeće možda.
Ja? Sjemenka sam maslačka koja još traži gdje će sletjeti da sasvim zgasne ili da iz nje nekog novog proljeća izraste krhka biljčica.
Na sljedeći čas srpskog profesorica Lončar pod jednom rukom donijela je dnevnik, pod drugom zadaćnice. Čim je sjela, počela je da uzima jednu po jednu svesku, čita na njenoj prednjoj korici prezime učenika, zatim je otvarala i saopštavala ocjenu koju je dala. Bila je stroža od njene prethodnice, rijetko je izgovarala najviše ocjene. Kako se više na jednoj strani gomila svesaka smanjivala, a na drugoj povećavala, ona zebnja koja se negdje duboko u meni začela čim sam je na vratima ugledao sa zadaćnicama stalno je rasla i ispunjavala cijelo tijelo koje je počelo lagano da drhturi. Nisam strahovao od loše ocjene, više me obuzimao stid što će me nova profesorica, majčina prijateljica, upoznati po nebuloznom sastavu. Tješio sam se činjenicom da sam saopštio čistu istinu. Da sam imao oca, brata sestru ili još koga u porodici, sigurno bih pisao drugačije, a ovako…
Moju misao prekinuo je profesoričin glas kojim je izgovarala moje prezime dok je uzimala posljednju svesku s one strane gdje ih je bila stavila kada je ušla u učionicu. Nekako sam uspio da ustanem, ali ona jedna jedina kratka riječ kojom je trebalo da potvrdim prisustvo na času nikako nije htjela da se izvuče iz usta. Činilo mi se da nisam u učionici, nego negdje daleko, možda na ulici, gdje posmatram dvije sljubljene bube dok moja majka gore razgovara s Jelicom Lončar. Znao sam da bi bilo nepristojno da ih prekidam i zato sam ćutao pa se, nekim čudom, našao u onoj robnoj kući i isprobavao nove patike.
– Čista petica!
Nešto poput groma odjeknulo je učionicom, a tek koju sekundu kasnije munja mi je zaslijepila pogled:
– Jezgrovito, inventivno, pismeno… Nagovještava budućeg pjesnika. A možda i sadašnjeg, samo to taji…
Riječi su zujale učionicom, ali su teško dopirale do moje svijesti. Jedva sam čekao da se čas završi, jer mi je bilo neprijatno da slušam o nekome ko je tamo negdje daleko i nema priliku da se brani od tih strelica koje jurišaju prema njemu.
Do kraja školske godine profesorica Lončar često je tražila da analiziram pjesme i priče iz čitanke i podsticala me da pišem pjesme ili kratke prozne forme, ali taj poziv nije u meni nalazio odjeka. Pokatkad sam gledao kako otvara i zatvara usta ne ispuštajući iz njih glasa, dok sam ja u to vrijeme vrludao onim srebrnastim tankim linijama u mermeru njenih očiju, pa ih kasnije, pred ogledalom u kupatilu, upoređivao s čudesnim talasanjem u mojim očima.
Tokom raspusta Jelicu Lončar slučajno sam susreo u centru grada. Pozvala me u baštu poslastičarnice Minjon na sladoled. Kada smo sjeli zamolila me da je ne zovem profesoricom, jer ona mi to neće više biti zato što se krajem avgusta udaje i odlazi u drugo mjesto. Htio sam da kažem da mi je žao, ali baš u tom trenutku iz njenih usta sijevnuo je plamen koji mi je oprljio lice:
– Zovi me sestrom!
Prije nego što sam mogao bilo šta da odgovorim, pričala mi je zanimljivu priču, dok se u staklenim posudama pred nama sladoled topio a po njemu lelujale one linije iz njenih očiju i miješale se s mojim mermernim žilicama.
Njen otac je bio izuzetno lijep čovjek i mama joj je često govorila da je srećna što je baš nju izabrao iz mnoštva onih koje su željele da im bude suprug. Kada je Jelica imala sedam godina, on je na jednoj izložbi slika sreo moju majku i među njima je, prije nego što je stigao da joj kaže da je oženjen, buknula ljubav. Kasnije nije znao kako bi joj to saopštio, naročito kada je saznao da je na pomolu prinova. Njegova supruga, Jeličina majka, nije mogla mirno da pređe preko muževljevog nevjerstva, pa su nastale nesuglasice i svađe. Jeličin otac u svemu tome nije mogao da se snađe, pa je, neposredno pred moje rođenje, jednostavno nestao. Tek poslije dvije godine javio se supruzi i kćerki razglednicom iz Kostarike, ali nije saopštio svoju adresu. Od tada od njega ne stiže nikakav glas.
Moja majka je, nekoliko mjeseci poslije porođaja, krenula u potragu za mojim ocem. Tako je stigla i do Jeličine majke i, začudo, među njima se razvilo prijateljstvo. Povremeno su se sastajale, a majka je Jelicu prihvatila kao svoju kćerku. Molila je da meni ništa ne govore, jer se plašila da bih mogao krenuti u bezuspješnu potragu za ocem.
Poslije ove priče poduže smo ćutali, a onda je Jelica Lončar, moja polusestra, pozvala konobara i zamolila da nam donese nove sladolede.
– Znam da se pitaš šta bi trebalo sada da činiš. Znam takođe da bi ti bilo teško da o ovome počneš razgovor s majkom, pa ću joj ja zato večeras napisati pismo i poslati poštom.
Rekla je to Jelica Lončar. Moja sestra Jelica Lončar.
Moja majka je otac
Jelicu Lončar prvi put sam sreo kada sam imao šest, možda sedam godina. Tek zadjevojčena brineta nije imala nijedne kvrge na koljenima, kakve su imale djevojčice s kojima sam se igrao. To sam prmijetio dok je majka, držeći me za ruku, razgovarala s njom gore negdje iznad mene, u tom svijetu odraslih koji je meni, zagledanom u neke masne mrlje na trotoaru, bio dalek i stran. Tada mi se činilo da postoje dva svijeta za dvije sasvim različite grupe ljudskih stvorenja: onaj gore, za odrasle, u kome oni razgovaraju o nečem nama nerazumljivom i smiju se, i onaj dolje, za djecu, mnogo interesantniji, s mnoštvom nama privlačnih detalja koje oni uopšte ne uočavaju. Recimo, Jelica Lončar i moja majka nisu tada mogle vidjeti dvije bubice crvenih krila s crnim tačkicama po njima, slične bubamarama samo mnogo manje, spojene zadnjim dijelovima svojih tjelašca, kako su bezuspešno pokušavale da krenu u različitim pravcima, pa se bespomoćno vrtjele po vrelom asfaltu. Ili, kako bi one, zaokupljene čavrljanjem o nečemu što je pokatkad izazivalo njihov smijeh, mogle vidjeti kako iz jedne tanke pukotine na trotoaru proviruje izgažena vlat trave koja tu opstaje uprkos bezbrojnim đonovima koji su na njenoj krhkosti nalaze oslonac. Da sam bio koju godinu stariji, možda bi me čudilo o čemu to imaju da razgovaraju jedna tridesetogodišnja majka i upola mlađi djevojčurak, ali moju pažnju tada je zaokupljala misao šta to tako čvrsto povezuje bubice koje nikako ne mogu da se razdvoje. Tek mnogo kasnije ću ponešto naučiti o nagonu za održanjem vrste koji je i ta stvorenjca natjerao da napuste travnjak kraj trotoara ili da spadnu sa krošnje pod kojom smo stajali i da se tu, ne hajući za topot koraka, stope u jedno, da bi iza sebe ostavili potomstvo.
Nisam ja, naravno, tada mogao ni znati da je Jelica Lončar bila brineta, jer ona je bila gore, visinom već dostigla moju majku, vjerovatno nenašminkana, ili nevješto natrackana puderom, rumenilom, sjenilom za oči i karminom, kako to obično čine petnaestogodišnjakinje, žureći da iziđu iz stana prije nego što ih takve vide roditelji, ali čovjek kad odraste uvjeren je da je to što tada vidi već spoznao u djetinjstvu. Nisam znao ni kako se zove, jer ni ona ni majka nisu izgovorile njeno ime i prezime, ali mi se i danas čini da sam već u tom prvom susretu bio siguran da je ona Jelica Lončar, mada do tada to ime i prezime nikada nisam čuo. Siguran sam samo jedino u to da nije imala kvrgava koljena i da nije nosila dokoljenice kao djevojčice s kojima sam se igrao u dvorištu iza zgrade u kojoj je bilo makar stotinu stanova, mnogo djevojčica, a nijednog dječaka s kojim bih mogao da razmjenjujem sličice fudbalera. I znam da joj je ruka bila meka i topla. Nekoliko puta, ne skidajući pogled s majčinih usana tokom razgovora u kome su često obje istovremeno govorile, stavljala mi je dlan na tjeme i osjećao sam kako iz njega izlaze neki trnci koji mi kostriješe kosu i zavlače se pod kožu, možda i pod kosti lobanje.
Šta znači riječ antraga koju je baka, prispjela sa sela prije nekoliko mjeseci da živi sa mnom i majkom (tata je davno nekud odselio, da ima svoj mir, govorila mi je mama), jer tamo više nije mogla sama da brine o imanju koje je prepustila djeveru poslije smrti maminog oca, šta znači ta riječ koju je izgovorila tog jutra kada je ušla u moju sobu i vidjela po podu razbacane igračke i slikovnice? Nikada ranije je nisam čuo, zvučala mi je neobično, htio sam da baš tog časa tražim od majke objašnjenje, ali bi ona rekla da je nepristojno prekidati razgovor dviju osoba, pa sam od toga odustao. Još mi se antraga motala po glavi kad sam shvatio da majka i ja već hodamo trotoarom, pa sam se okrenuo, ali Jelice nigdje nije bilo.
Drugi susret zbio se kada sam se, pred sam završetak osnovne škole, spremao za malu maturu, druženje u fiskulturnoj sali, uz muziku sa kasetofona, sokove i sendviče, kada ćemo naše školske drugarice vidjeti prvi put našminkane, s uređenom frizurom, u svečanim haljinama koje će skrivati kvrge na njihovim već dobrano zaobljenim koljenima. Morao sam kupiti nove patike, ne samo zato što su mi stare bile premalene za noge koje su već dosezale veličinu lopata kojima su radnici na susjednom gradilištu ubacivali šljunak u mješalicu betona nego više zbog toga što su nove farmerice zahtijevale i odgovarajuću obuću, u skladu s kojom ću kupiti i majicu. S majkom sam otišao u robnu kuću Zenit i baš na odjeljenju za obuću dočekala nas je Jelica Lončar koja je birala cipele s visokim potpeticama. Već je bila djevojka za koju je zapinjao pogled svih koji bi prošli kraj nje. Sad sam se uvjerio da je bila brineta i da je njeno okruglo lice, uokvireno nešto dužom kosom, svijetlilo zagonetnim smiješkom. Mama i ona pozdravile su se i razmijenile nekoliko riječi. Sad sam bio nešto viši od njih, izrastao do njihovog svijeta, nisam ih posmatrao odozdo, pa zato nisu, kako sam mislio, mogle povjerljivo razgovarati kao prilikom onog mog prvog susreta s njom. Majka me predstavila i dok smo se rukovali opet sam osjetio da su joj ruke tople i da iz njenih dlanova izbijaju neke slabašne silnice koje su se širile mojim tijelom. Tada sam već osjećao one muške impulse kada bih susreo ženu sa dubokim izrezom na majici ili bluzi ili kad bih se u prepunom autobusu gradskog saobraćaja naprosto stopio s nekom koja nije morala biti moja vršnjakinja, dovoljno je bilo da je mlađa od moje majke, ali one silnice iz Jeličinog dlana nisu u meni budile takva osjećanja, nego ukazivale na neku posebnu vrstu bliskosti.
Kada su se naši pogledi ukrstili, primijetio sam u očima mamine prijateljice neke čudne srebrnaste žilice, slične onima koje sam vidio u komadu mermera koji nam je jednom na času pokazao nastavnik više ne znam kojeg predmeta. Izgledalo je da te žilice vijugaju kada Jelica pokreće oči. Bilo je u tome nečeg čudnog, nečeg što mi se činilo poznatim, kao da je izranjalo iz mog pamćenja. Dok je ta misao komešala moju zbunjest, kupio sam patike koje sam prve probao i zamolio mamu da odmah idemo kući, slagavši da ću tog popodneva vjerovatno morati da odgovaram engleski jezik da bih mogao dobiti bolju zaključnu ocjenu.
Čim smo stigli u stan, uskočio sam u kupatilo, zaključao za sobom vrata i stao pred ogledalo, pred kojim sam do tada nekoliko puta žiletom sa mokrog lica skidao rijetke nježne dlačice na mjestima gdje bi trebalo da budu brkovi i brada. Mom čuđenju nije bilo kraja kada sam vidio kako i u mojim očima vijugaju žilice neodređene boje, slične onima koje sam vidio u Jeličinom pogledu, gotovo iste kao linije na onom zapamćenom komadu mermera.
Treći susret (ovo pomalo počinje da liči na narodnu priču u kojoj se trećem sinu u trećem susretu ili događaju otvaraju sudbinska vrata života), dakle, taj treći susret s Jelicom Lončar bio je za mene, a čini mi se i za nju, zapanjujući. Na prvom času drugog polugodišta u trećem razredu gimnazije u učionicu je, s dnevnikom pod rukom, ušla Jelica Lončar. Znao sam da će nam, pošto je stara Ankica Herceg pred raspust nagovijestila da će u penziju, pa smo joj kupili zlatni lančić s privjeskom u obliku srca na kome je zlatar ispisao njeno ime, doći nova profesorica srpskog jezika i književnosti, ali nikako nisam mogao pretpostaviti da će to biti prijateljica moje majke.
Čim nas je kratko pozdravila (tada sam prvi put saznao njeno prezime), sjela za katedru i raskrilila dnevnik, počela nas je prozivati, da se upoznamo, rekla je. Kako bi koga prozvala i kako bi taj učenik ustao, kratko ga je pogledala i dala rukom znak da sjedne. Kada je mene prozvala, nije ni digla pogled sa dnevnika, kratko sam stajao i zbunjen sjeo. Onda je ustala, podijelila nam zadaćnice (one sveske većeg formata sa crvenom linijom na desnoj ili lijevoj strani svakog lista koji odvaja prostor za primjedbe profesora), prišla tabli i ispisala: Moji roditelji i ja. Rekla je da je do kraja časa ostalo dosta vremena za pismeni sastav čija dužina neće odražavati i njegovu suštinu. Važno je, naglasila je, da budemo iskreni i da iskazujemo samo svoje misli i osjećanja. Ona će nas kroz naše sastave upoznati bolje nego kroz razgovor.
Dugo sam sjedio zureći u prazan list pred sobom. Volio sam časove usmenog i pismenog izražavanja i da je bila ma koja druga tema, odmah bih uzeo olovku i rečenice bi krenule same od sebe. Ovako, jednostavno nisam znao šta da napišem. Kada sam vidio da je do kraja časa ostalo desetak minuta znao sam da više ne mogu oklijevati. Moram napisati bilo šta, pa je, prateći moje košmarne misli, olovka bilježila otprilike ovo:
Moja majka je Otac. Ona je moj Brat. I moja Sestra. Ona je Komandant, a ja sam njena Divizija (baš kao Sava Kovačević i njegovi borci izginuli na Sutjesci, o čemu smo nedavno učili na času istorije). Moja majka je moja Porodica.
Otac? On je Magla. Nekad je bio moj san da spoznam imam li ga i da ga sretnem, ali se odavno rasplinuo u nešto daleko, neuhvatljivo, nepostojeće možda.
Ja? Sjemenka sam maslačka koja još traži gdje će sletjeti da sasvim zgasne ili da iz nje nekog novog proljeća izraste krhka biljčica.
Na sljedeći čas srpskog profesorica Lončar pod jednom rukom donijela je dnevnik, pod drugom zadaćnice. Čim je sjela, počela je da uzima jednu po jednu svesku, čita na njenoj prednjoj korici prezime učenika, zatim je otvarala i saopštavala ocjenu koju je dala. Bila je stroža od njene prethodnice, rijetko je izgovarala najviše ocjene. Kako se više na jednoj strani gomila svesaka smanjivala, a na drugoj povećavala, ona zebnja koja se negdje duboko u meni začela čim sam je na vratima ugledao sa zadaćnicama stalno je rasla i ispunjavala cijelo tijelo koje je počelo lagano da drhturi. Nisam strahovao od loše ocjene, više me obuzimao stid što će me nova profesorica, majčina prijateljica, upoznati po nebuloznom sastavu. Tješio sam se činjenicom da sam saopštio čistu istinu. Da sam imao oca, brata sestru ili još koga u porodici, sigurno bih pisao drugačije, a ovako…
Moju misao prekinuo je profesoričin glas kojim je izgovarala moje prezime dok je uzimala posljednju svesku s one strane gdje ih je bila stavila kada je ušla u učionicu. Nekako sam uspio da ustanem, ali ona jedna jedina kratka riječ kojom je trebalo da potvrdim prisustvo na času nikako nije htjela da se izvuče iz usta. Činilo mi se da nisam u učionici, nego negdje daleko, možda na ulici, gdje posmatram dvije sljubljene bube dok moja majka gore razgovara s Jelicom Lončar. Znao sam da bi bilo nepristojno da ih prekidam i zato sam ćutao pa se, nekim čudom, našao u onoj robnoj kući i isprobavao nove patike.
– Čista petica!
Nešto poput groma odjeknulo je učionicom, a tek koju sekundu kasnije munja mi je zaslijepila pogled:
– Jezgrovito, inventivno, pismeno… Nagovještava budućeg pjesnika. A možda i sadašnjeg, samo to taji…
Riječi su zujale učionicom, ali su teško dopirale do moje svijesti. Jedva sam čekao da se čas završi, jer mi je bilo neprijatno da slušam o nekome ko je tamo negdje daleko i nema priliku da se brani od tih strelica koje jurišaju prema njemu.
Do kraja školske godine profesorica Lončar često je tražila da analiziram pjesme i priče iz čitanke i podsticala me da pišem pjesme ili kratke prozne forme, ali taj poziv nije u meni nalazio odjeka. Pokatkad sam gledao kako otvara i zatvara usta ne ispuštajući iz njih glasa, dok sam ja u to vrijeme vrludao onim srebrnastim tankim linijama u mermeru njenih očiju, pa ih kasnije, pred ogledalom u kupatilu, upoređivao s čudesnim talasanjem u mojim očima.
Tokom raspusta Jelicu Lončar slučajno sam susreo u centru grada. Pozvala me u baštu poslastičarnice Minjon na sladoled. Kada smo sjeli zamolila me da je ne zovem profesoricom, jer ona mi to neće više biti zato što se krajem avgusta udaje i odlazi u drugo mjesto. Htio sam da kažem da mi je žao, ali baš u tom trenutku iz njenih usta sijevnuo je plamen koji mi je oprljio lice:
– Zovi me sestrom!
Prije nego što sam mogao bilo šta da odgovorim, pričala mi je zanimljivu priču, dok se u staklenim posudama pred nama sladoled topio a po njemu lelujale one linije iz njenih očiju i miješale se s mojim mermernim žilicama.
Njen otac je bio izuzetno lijep čovjek i mama joj je često govorila da je srećna što je baš nju izabrao iz mnoštva onih koje su željele da im bude suprug. Kada je Jelica imala sedam godina, on je na jednoj izložbi slika sreo moju majku i među njima je, prije nego što je stigao da joj kaže da je oženjen, buknula ljubav. Kasnije nije znao kako bi joj to saopštio, naročito kada je saznao da je na pomolu prinova. Njegova supruga, Jeličina majka, nije mogla mirno da pređe preko muževljevog nevjerstva, pa su nastale nesuglasice i svađe. Jeličin otac u svemu tome nije mogao da se snađe, pa je, neposredno pred moje rođenje, jednostavno nestao. Tek poslije dvije godine javio se supruzi i kćerki razglednicom iz Kostarike, ali nije saopštio svoju adresu. Od tada od njega ne stiže nikakav glas.
Moja majka je, nekoliko mjeseci poslije porođaja, krenula u potragu za mojim ocem. Tako je stigla i do Jeličine majke i, začudo, među njima se razvilo prijateljstvo. Povremeno su se sastajale, a majka je Jelicu prihvatila kao svoju kćerku. Molila je da meni ništa ne govore, jer se plašila da bih mogao krenuti u bezuspješnu potragu za ocem.
Poslije ove priče poduže smo ćutali, a onda je Jelica Lončar, moja polusestra, pozvala konobara i zamolila da nam donese nove sladolede.
– Znam da se pitaš šta bi trebalo sada da činiš. Znam takođe da bi ti bilo teško da o ovome počneš razgovor s majkom, pa ću joj ja zato večeras napisati pismo i poslati poštom.
Rekla je to Jelica Lončar. Moja sestra Jelica Lončar.
(Iz zbirke Strašni sud)