Ne pali, draga, svjetlo, Da sutra, kada sve ovo prođe, kažemo: Bilo je to onda Kad nismo palili svjetlo, A ne – bilo je to u doba korone.
Nećemo gledati teve dnevnike, Nit vijesti slušati svakojake, Da sutra, kada sve ovo prođe, Kažemo: bilo je to onda Kada nismo teve gledali, Niti slušali vijesti svakojake.
Zamrači, draga, prozore I pjevaj, Da sutra, kada sve ovo prođe, Kažemo: bilo je to onda Kada smo u zamračenim sobama Pjevali cvijeću koje nas je, Tih dana, Uzalud čekalo iznad našega grada.
I taj hljeb, draga, Što mijese tvoje ruke, Nemoj soliti, Da sutra, kada sve ovo prođe, Kažemo: bilo je to onda Kada smo neslan hljeb Ustima prinosili, A ne: bilo je to u doba korone.
Jer – draga, ako se useli U naša sjećanja – S nama će ostati zauvijek.
BRATSKA PJESMA
Jakupu
Još juče, bili smo dječaci, I pod havajnikom Pričasmo o vremenu koje će doći Dok su nam pogledi zamicali Iza vrhova Bjelasice, Na čije zaleđene vrhove Sunce zlaćano Spuštaše crvene kape.
Bio je rat, Pa mir… (Često gori od rata), I mi smo bili braća, Braća koje je vrijeme uvijalo U svoje gvozdene kandže I čitalo nam lekciju o životu, Lekciju koju još niko razumio nije.
Vrijeme su otrovali duhovi I vještice se izlegle Koje, Na korice vrućeg hljeba, Otrov sipaju I nama ih pružaju Sa dlanova crnih Kao mrak kišne noći Dok sneni Pokušavamo utoliti glad.
Brate, Bilo je ljeto. I bila je noć Gusta kao tijesto A mi, naslonjeni Na prozor stare kuće, Slušamo kako izrasta djetelina.
I onda kad smo se davno, Golobradi, I bez igdje ičega, Našli izgubljeni u dalekom gradu, Sjeti se, Bili smo braća, I danas: Šutiš ti – šutim ja, Kroz naše uspomene Bije stud, I vrijeme leti, Dok nam dani mirišu Na svježu zemlju Od koje smo, I u koju ćemo, Rođeni moj!
AKO KRENEM
Pođem li iz ovog ništa u ono ništa Iz ovog gdje smo osuđeni na privikavanje, Ne pitaj čega, U ono gdje nam je suđeno Ponio bih 1001 noć I čitao pred Sijah ćuprijom. Ali, ako stvarno pođem Iz ovog ništa u ono ništa, Ne pitaj gdje je, Spakujte mi sve nepročitane knjige Jer – kako to preboljeti? Ne upoznati tolike junake I junakinje, i pisce bajne I biografije njihove… Ne saznati šta su razmišljali Držeći pero, kao pušku, u rukama I presvijetle pute Njihovih kužnih misli… Zar stvarno, više se ne šalim, može čovjek umrijeti, a ne pročitati Sve te divne knjige Što čekaju na policama Kao djevojke spremne za udaju Ako krenem i ako odem, Hoću pun jastuk knjiga Kada ostanem sam Da ih u tišini listam I kažem sebi: Pa ni smrt nije tako loša Kao što pričaju oni kojima se nikako ne umire.
Pjesme iz zatvora
U DOBA KORONE
Ne pali, draga, svjetlo,
Da sutra, kada sve ovo prođe,
kažemo:
Bilo je to onda
Kad nismo palili svjetlo,
A ne – bilo je to u doba korone.
Nećemo gledati teve dnevnike,
Nit vijesti slušati svakojake,
Da sutra, kada sve ovo prođe,
Kažemo: bilo je to onda
Kada nismo teve gledali,
Niti slušali vijesti svakojake.
Zamrači, draga, prozore
I pjevaj,
Da sutra, kada sve ovo prođe,
Kažemo: bilo je to onda
Kada smo u zamračenim sobama
Pjevali cvijeću koje nas je,
Tih dana,
Uzalud čekalo iznad našega grada.
I taj hljeb, draga,
Što mijese tvoje ruke,
Nemoj soliti,
Da sutra, kada sve ovo prođe,
Kažemo: bilo je to onda
Kada smo neslan hljeb
Ustima prinosili,
A ne: bilo je to u doba korone.
Jer – draga, ako se useli
U naša sjećanja –
S nama će ostati zauvijek.
BRATSKA PJESMA
Jakupu
Još juče, bili smo dječaci,
I pod havajnikom
Pričasmo o vremenu koje će doći
Dok su nam pogledi zamicali
Iza vrhova Bjelasice,
Na čije zaleđene vrhove
Sunce zlaćano
Spuštaše crvene kape.
Bio je rat,
Pa mir…
(Često gori od rata),
I mi smo bili braća,
Braća koje je vrijeme uvijalo
U svoje gvozdene kandže
I čitalo nam lekciju o životu,
Lekciju koju još niko razumio nije.
Vrijeme su otrovali duhovi
I vještice se izlegle
Koje,
Na korice vrućeg hljeba,
Otrov sipaju
I nama ih pružaju
Sa dlanova crnih
Kao mrak kišne noći
Dok sneni
Pokušavamo utoliti glad.
Brate,
Bilo je ljeto.
I bila je noć
Gusta kao tijesto
A mi, naslonjeni
Na prozor stare kuće,
Slušamo kako izrasta djetelina.
I onda kad smo se davno,
Golobradi,
I bez igdje ičega,
Našli izgubljeni u dalekom gradu,
Sjeti se,
Bili smo braća,
I danas:
Šutiš ti – šutim ja,
Kroz naše uspomene
Bije stud,
I vrijeme leti,
Dok nam dani mirišu
Na svježu zemlju
Od koje smo,
I u koju ćemo,
Rođeni moj!
AKO KRENEM
Pođem li iz ovog ništa u ono ništa
Iz ovog gdje smo osuđeni na privikavanje,
Ne pitaj čega,
U ono gdje nam je suđeno
Ponio bih 1001 noć
I čitao pred Sijah ćuprijom.
Ali, ako stvarno pođem
Iz ovog ništa u ono ništa,
Ne pitaj gdje je,
Spakujte mi sve nepročitane knjige
Jer – kako to preboljeti?
Ne upoznati tolike junake
I junakinje, i pisce bajne
I biografije njihove…
Ne saznati šta su razmišljali
Držeći pero, kao pušku, u rukama
I presvijetle pute
Njihovih kužnih misli…
Zar stvarno, više se ne šalim,
može čovjek umrijeti, a ne pročitati
Sve te divne knjige
Što čekaju na policama
Kao djevojke spremne za udaju
Ako krenem i ako odem,
Hoću pun jastuk knjiga
Kada ostanem sam
Da ih u tišini listam
I kažem sebi:
Pa ni smrt nije tako loša
Kao što pričaju oni
kojima se nikako ne umire.