Pjesme iz zatvora

U DOBA KORONE

Ne pali, draga, svjetlo,
Da sutra, kada sve ovo prođe,
kažemo:
Bilo je to onda
Kad nismo palili svjetlo,
A ne – bilo je to u doba korone.

Nećemo gledati teve dnevnike,
Nit vijesti slušati svakojake,
Da sutra, kada sve ovo prođe,
Kažemo: bilo je to onda
Kada nismo teve gledali,
Niti slušali vijesti svakojake.

Zamrači, draga, prozore
I pjevaj,
Da sutra, kada sve ovo prođe,
Kažemo: bilo je to onda
Kada smo u zamračenim sobama
Pjevali cvijeću koje nas je,
Tih dana,
Uzalud čekalo iznad našega grada.

I taj hljeb, draga,
Što mijese tvoje ruke,
Nemoj soliti,
Da sutra, kada sve ovo prođe,
Kažemo: bilo je to onda
Kada smo neslan hljeb
Ustima prinosili,
A ne: bilo je to u doba korone.

Jer – draga, ako se useli
U naša sjećanja –
S nama će ostati zauvijek.

 

BRATSKA PJESMA

                                   Jakupu

 

Još juče, bili smo dječaci,
I pod havajnikom
Pričasmo o vremenu koje će doći
Dok su nam pogledi zamicali
Iza vrhova Bjelasice,
Na čije zaleđene vrhove
Sunce zlaćano
Spuštaše crvene kape.

Bio je rat,
Pa mir…
(Često gori od rata),
I mi smo bili braća,
Braća koje je vrijeme uvijalo
U svoje gvozdene kandže
I čitalo nam lekciju o životu,
Lekciju koju još niko razumio nije.

Vrijeme su otrovali duhovi
I vještice se izlegle
Koje,
Na korice vrućeg hljeba,
Otrov sipaju
I nama ih pružaju
Sa dlanova crnih
Kao mrak kišne noći
Dok sneni
Pokušavamo utoliti glad.

Brate,
Bilo je ljeto.
I bila je noć
Gusta kao tijesto
A mi, naslonjeni
Na prozor stare kuće,
Slušamo kako izrasta djetelina.

I onda kad smo se davno,
Golobradi,
I bez igdje ičega,
Našli izgubljeni u dalekom gradu,
Sjeti se,
Bili smo braća,
I danas:
Šutiš ti – šutim ja,
Kroz naše uspomene
Bije stud,
I vrijeme leti,
Dok nam dani mirišu
Na svježu zemlju
Od koje smo,
I u koju ćemo,
Rođeni moj!

 

AKO KRENEM

Pođem li iz ovog ništa u ono ništa
Iz ovog gdje smo osuđeni na privikavanje,
Ne pitaj čega,
U ono gdje nam je suđeno
Ponio bih 1001 noć
I čitao pred Sijah ćuprijom.

Ali, ako stvarno pođem
Iz ovog ništa u ono ništa,
Ne pitaj gdje je,
Spakujte mi sve nepročitane knjige
Jer – kako to preboljeti?

Ne upoznati tolike junake
I junakinje, i pisce bajne
I biografije njihove…
Ne saznati šta su razmišljali
Držeći pero, kao pušku, u rukama
I presvijetle pute
Njihovih kužnih misli…

Zar stvarno, više se ne šalim,
može čovjek umrijeti, a ne pročitati
Sve te divne knjige
Što čekaju na policama
Kao djevojke spremne za udaju

Ako krenem i ako odem,
Hoću pun jastuk knjiga
Kada ostanem sam
Da ih u tišini listam
I kažem sebi:
Pa ni smrt nije tako loša
Kao što pričaju oni
kojima se nikako ne umire.

Faiz Softić 19. 04. 2020.