Ovih dana primjećujem kako smo se kao nacija baš pojunačili. Oherojili! Takorekuć preko noći. Otvoriš novine – kolona heroja iznosi bebu. Pokreneš kompjuter – djeca pjevaju civilnoj zaštiti. Sjedneš na balkon – hipnotizirani ljudi oko tebe plješću do utrnuća. Doktorima, policiji, ravnateljici Zavoda za hitnu medicinu. To bi bila Maja Grba Bujević. Žena koja stoji na čelu Hitne što satima nije otišla po dijete koje se previjalo od nesnosnih bolova. Koje bi umrlo da ih je majka dulje čekala. Da nije poslušala instinkt. Prelistaš ono što u normalnim vremenima listaš samo kod frizera – ministar heroj zagrlio suprugu. Zašto i ne bi, nije petokolonašica. Kao neke. Ili neki. Ti što golim činjenicama kontriraju ministru – nisu junaci. Oni ne dobivaju naslovnice. Samo opomene pred otkaz. Evo, zapitajmo se šta bi Danica u svakome od nas pomislila kad pogleda minista Božinovića? Ništa, običan čovjek… rodio se, školovao, diplomirao Odbranu i zaštitu. Kad tamo – ekspert za koješta i DSZ. Recimo, ljudska prava poznaje kao desni džep. Pa iz tog džepa poput biserja nekim sretnim slučajem ispadne nešto ovakvo: “Ne postoji ljudsko pravo na migracije”. Ministar je heroj. I drugi je ministar neupitni heroj. Zato što je mirniji od prethodnika. Znanstvenica koja prvo moli pa radi također je junakinja. Jedino kraljevski epidemiolog br.2 pokazuje stanovitu nervozu. Živciraju ga Turci, Španjolci, Austrijanci. To bi bili Hrvati koji se vraćaju kući. Iz Turske, Španjolske, Austrije. Ona blaga gospođa, šefica Hitne koja ne dolazi po dijete i po čovjeka iz Ploča (čovjek je u međuvremenu… dok se molilo i telefoniralo – umro), nova članica Stožera, ima običaj oduševljeno zahvaljivati novinarima HRT-a na odličnim, pače izvrsnim pitanjima. Na koja ne treba ni odgovarati. Toliko su dobra. Sve je u njima – i pitanje i točan odgovor. Zar to nije krasno? Stožer je došao popularniji od Fortnitea! Napetiji od Minecrafta. Da mi dijete dođe pred oči s crtežom Stožera, sa svih petero junaka, ja bih se ozbiljno i iskreno zabrinula. Vraćala bih se toliko daleko u prošlost, korak po korak, riječ po riječ… sve dok ne bih otkrila propust, naizgled nebitan i sićušan detalj… ozbiljan defekt koji je doveo do toga da mi dijete crta ovakve sličice superheroja. Nisu ni djeca kriva. Rastu u sjenama očeva i majki. Zaklonjeni, u obrisu skriveni od prejakog sunca i boljeg pogleda, ne vide nikad ni neba ni zvijezda. Zvijezda je pak, od svih i svega – nepopularnija. Osim kada najhitnije treba izjednačiti sve totalitarne režime. Što i nije tako rijetko. Zahvalne građanke i građani natječu se u iskazivanju divljenja i lojalnosti. Pjevaju, plješću, nazdravljaju, emotikoniraju i zahvaljuju (obično znakom:?) nekom i nečem jer da baš mi, a ne štatijaznam, Talijani ili Španjolci imamo nešto ovako hrabro, neustrašivo, jedinstveno. Rekonstruiraju se životi, zaskaču prvi susjedi (koji bi mogli svjedočiti o našim veličinama), listaju biografije i prašnjavi albumi. Velika je i neopisiva sreća imati ovoliko junaka. Hodaš zemljom svečano i spokojno. Jer znaš… na tebe paze junaci našeg doba. Ljermontove, tako (ti) je to u Hrvatskoj!
Iako, znam neke (sramota me što i znam takve!) koji bi rekli da nismo pri pameti, da su heroji ipak nešto posve, posve drugo i da ovi ljudi naprosto rade svoj posao. Odlično, sjajno, nikako, manje dobro ili lošije, svi oni samo i ipak – rade svoj posao. Dodali bi takvi i to da je herojski čin kategorija rezervirana za znatno veća djela i nešto veličanstvenije podvige. I da nam riječi valja birati pažljivije. Poštenije. Pristojnije. S osjećajem i mjerom. Dok su ovacije i pljesak stravično opasni i ozbiljni alati. Imaju smisla isključivo ukoliko njima barataju oni koji su prethodno naučili gledati, misliti i artikulirati.
Ali ti što bi nešto takvo dodali, ionako nisu nikakav faktor. To su tek… da prostite: teški petokolonaši. Niškorisna bagra kojoj se, zamislite samo, ne da ni aplaudirati kad sav normalan svijet aplaudira!
Heroji bez granica
Ovih dana primjećujem kako smo se kao nacija baš pojunačili. Oherojili! Takorekuć preko noći. Otvoriš novine – kolona heroja iznosi bebu. Pokreneš kompjuter – djeca pjevaju civilnoj zaštiti. Sjedneš na balkon – hipnotizirani ljudi oko tebe plješću do utrnuća. Doktorima, policiji, ravnateljici Zavoda za hitnu medicinu. To bi bila Maja Grba Bujević. Žena koja stoji na čelu Hitne što satima nije otišla po dijete koje se previjalo od nesnosnih bolova. Koje bi umrlo da ih je majka dulje čekala. Da nije poslušala instinkt. Prelistaš ono što u normalnim vremenima listaš samo kod frizera – ministar heroj zagrlio suprugu. Zašto i ne bi, nije petokolonašica. Kao neke. Ili neki. Ti što golim činjenicama kontriraju ministru – nisu junaci. Oni ne dobivaju naslovnice. Samo opomene pred otkaz. Evo, zapitajmo se šta bi Danica u svakome od nas pomislila kad pogleda minista Božinovića? Ništa, običan čovjek… rodio se, školovao, diplomirao Odbranu i zaštitu. Kad tamo – ekspert za koješta i DSZ. Recimo, ljudska prava poznaje kao desni džep. Pa iz tog džepa poput biserja nekim sretnim slučajem ispadne nešto ovakvo: “Ne postoji ljudsko pravo na migracije”. Ministar je heroj. I drugi je ministar neupitni heroj. Zato što je mirniji od prethodnika. Znanstvenica koja prvo moli pa radi također je junakinja. Jedino kraljevski epidemiolog br.2 pokazuje stanovitu nervozu. Živciraju ga Turci, Španjolci, Austrijanci. To bi bili Hrvati koji se vraćaju kući. Iz Turske, Španjolske, Austrije. Ona blaga gospođa, šefica Hitne koja ne dolazi po dijete i po čovjeka iz Ploča (čovjek je u međuvremenu… dok se molilo i telefoniralo – umro), nova članica Stožera, ima običaj oduševljeno zahvaljivati novinarima HRT-a na odličnim, pače izvrsnim pitanjima. Na koja ne treba ni odgovarati. Toliko su dobra. Sve je u njima – i pitanje i točan odgovor. Zar to nije krasno? Stožer je došao popularniji od Fortnitea! Napetiji od Minecrafta. Da mi dijete dođe pred oči s crtežom Stožera, sa svih petero junaka, ja bih se ozbiljno i iskreno zabrinula. Vraćala bih se toliko daleko u prošlost, korak po korak, riječ po riječ… sve dok ne bih otkrila propust, naizgled nebitan i sićušan detalj… ozbiljan defekt koji je doveo do toga da mi dijete crta ovakve sličice superheroja. Nisu ni djeca kriva. Rastu u sjenama očeva i majki. Zaklonjeni, u obrisu skriveni od prejakog sunca i boljeg pogleda, ne vide nikad ni neba ni zvijezda. Zvijezda je pak, od svih i svega – nepopularnija. Osim kada najhitnije treba izjednačiti sve totalitarne režime. Što i nije tako rijetko. Zahvalne građanke i građani natječu se u iskazivanju divljenja i lojalnosti. Pjevaju, plješću, nazdravljaju, emotikoniraju i zahvaljuju (obično znakom:?) nekom i nečem jer da baš mi, a ne štatijaznam, Talijani ili Španjolci imamo nešto ovako hrabro, neustrašivo, jedinstveno. Rekonstruiraju se životi, zaskaču prvi susjedi (koji bi mogli svjedočiti o našim veličinama), listaju biografije i prašnjavi albumi. Velika je i neopisiva sreća imati ovoliko junaka. Hodaš zemljom svečano i spokojno. Jer znaš… na tebe paze junaci našeg doba. Ljermontove, tako (ti) je to u Hrvatskoj!
Iako, znam neke (sramota me što i znam takve!) koji bi rekli da nismo pri pameti, da su heroji ipak nešto posve, posve drugo i da ovi ljudi naprosto rade svoj posao. Odlično, sjajno, nikako, manje dobro ili lošije, svi oni samo i ipak – rade svoj posao. Dodali bi takvi i to da je herojski čin kategorija rezervirana za znatno veća djela i nešto veličanstvenije podvige. I da nam riječi valja birati pažljivije. Poštenije. Pristojnije. S osjećajem i mjerom. Dok su ovacije i pljesak stravično opasni i ozbiljni alati. Imaju smisla isključivo ukoliko njima barataju oni koji su prethodno naučili gledati, misliti i artikulirati.
Ali ti što bi nešto takvo dodali, ionako nisu nikakav faktor. To su tek… da prostite: teški petokolonaši. Niškorisna bagra kojoj se, zamislite samo, ne da ni aplaudirati kad sav normalan svijet aplaudira!
Nakon Dnevnika, dakako!