Priča Armina Bešlije o mirisu sira ima 128 riječi.
Kako je vrlo kratka, u njoj je moralo biti onog čega ima u velikom porodičnom ili historijskom romanu, morala su postojati dva konfrontirana vremenska toka.
Vrijeme sadašnje kao blijeda slika vremena prošlog. Tako je to, možda, u ljudskoj prirodi. Ali tako je, sigurno, u prirodi sjećanja na progonstvo.
No, ono što je najbolje u toj priči ne tiče se teme. Tiče se jezika. Ono što je najbolje u svakoj priči koja doseže ideal pjesme – a svaka dobra priča dosegnut će ideal pjesme, jer zbog toga i jest dobra, i nije samo priča – tiče se jezika.
Priča Armina Bešlije, kao i svaka dobra priča, ima poantu, vrhunac i obrat, do kojih dolazi na samom kraju.
Ovako kraj glasi:
“Začu se cijeli Champs Élysées.
Miris mi ih vrati za sto, njih trojicu…”
Bio je početak kamernog koncerta kada je poslužen dezert, “neki rijedak plavi francuski sir”, pa će čitatelj kraj razumjeti ovako:
Glazbom se začu cijeli Champs Élysées, a glavnome liku miris rijetkoga, plavog francuskog sira za stol vrati njih trojicu.
Međutim, onaj čitatelj koji zna kako se u jeziku svijeta iz kojeg je autor potekao osim muzike čuje i miris, tačnije vonj, onaj neugodni, ispod ovih će se riječi pojaviti još cijeli jedan značenjski svijet, a s njim barem još je jedan emocionalni udar.
Tako da sve što u ovoj priči postoji valja pomnožiti barem sa dva. Ili s dvije tisuće i dva.
I nema smisla pitanje je li se piscu ovo “slučajno” dogodilo.
O priči ne odlučuje on, nego onaj koji priču pročita ili čuje.
Ćurevac, interpretacija
Priča Armina Bešlije o mirisu sira ima 128 riječi.
Kako je vrlo kratka, u njoj je moralo biti onog čega ima u velikom porodičnom ili historijskom romanu, morala su postojati dva konfrontirana vremenska toka.
Vrijeme sadašnje kao blijeda slika vremena prošlog. Tako je to, možda, u ljudskoj prirodi. Ali tako je, sigurno, u prirodi sjećanja na progonstvo.
No, ono što je najbolje u toj priči ne tiče se teme. Tiče se jezika. Ono što je najbolje u svakoj priči koja doseže ideal pjesme – a svaka dobra priča dosegnut će ideal pjesme, jer zbog toga i jest dobra, i nije samo priča – tiče se jezika.
Priča Armina Bešlije, kao i svaka dobra priča, ima poantu, vrhunac i obrat, do kojih dolazi na samom kraju.
Ovako kraj glasi:
“Začu se cijeli Champs Élysées.
Miris mi ih vrati za sto, njih trojicu…”
Bio je početak kamernog koncerta kada je poslužen dezert, “neki rijedak plavi francuski sir”, pa će čitatelj kraj razumjeti ovako:
Glazbom se začu cijeli Champs Élysées, a glavnome liku miris rijetkoga, plavog francuskog sira za stol vrati njih trojicu.
Međutim, onaj čitatelj koji zna kako se u jeziku svijeta iz kojeg je autor potekao osim muzike čuje i miris, tačnije vonj, onaj neugodni, ispod ovih će se riječi pojaviti još cijeli jedan značenjski svijet, a s njim barem još je jedan emocionalni udar.
Tako da sve što u ovoj priči postoji valja pomnožiti barem sa dva. Ili s dvije tisuće i dva.
I nema smisla pitanje je li se piscu ovo “slučajno” dogodilo.
O priči ne odlučuje on, nego onaj koji priču pročita ili čuje.