Tražim te pjesmo naroda mog,
da legnem s tobom,
da s tobom zasanim,
tražim te noćnom molitvom,
onako bezglav, bosonog,
ranjen, slomljen,
da s’ tobom razdanim.
Toliko te trebam,
kao hljeb, kao sol,
kao nebo,
kao vodu iz šarskih dubina,
kao čobanin uz fenjer,
tražeći stado.
Tražim te po sokacima
gdje čuje se dječija graja,
u koraku nane moje,
Po stećcima razbacanim,
po grobovima napuštenim,
po putevima prekinutim,
rukama nemilovanim,
dušama nerođenim.
Tražim te tumarajuć’
tako devet stoljeća,
spajajuć’ istok i zapad.
…
Zovem te samo,
da odnesem trenutak u beskonačno,
da mrak mi zamijeniš svjetlom.
Makar i leptir postao kratkovječni
tražim tvoje ruke mazne, lice
da otvoriš mi kapije i pendžere,
dok miluje me vjetar Bistrice
i trešnja mi sladi usne
u raljama proljeća.
Trebaš mi da naučim govor bilja,
da savladam daljine,
da poletim kao ptica…
Trebaš mi pjesmo naroda mog,
kad se mjesec u uštapu
pojavi nad Prokletijama,
i svetom Bosnom.
Trebaš mi,
toliko mi trebaš
da ne budem sam,
da ne šutim,
da otjeram bubnjeve iz srca,
da nestane sljepilo,
da osjetim nadu.
Ne želim da
zlo više slutim,
samo da ne zatutnji zeman,
plašim se da nam
kuće ne ostanu prazne.
…
A, ako te i nema,
pjesmo moja,
ako si samo
misao izgubljena
još uvijek nenapisana,
čežnja je moja jača
od tvog nepostojanja.
Pjesma naroda moga
Tražim te pjesmo naroda mog,
da legnem s tobom,
da s tobom zasanim,
tražim te noćnom molitvom,
onako bezglav, bosonog,
ranjen, slomljen,
da s’ tobom razdanim.
Toliko te trebam,
kao hljeb, kao sol,
kao nebo,
kao vodu iz šarskih dubina,
kao čobanin uz fenjer,
tražeći stado.
Tražim te po sokacima
gdje čuje se dječija graja,
u koraku nane moje,
Po stećcima razbacanim,
po grobovima napuštenim,
po putevima prekinutim,
rukama nemilovanim,
dušama nerođenim.
Tražim te tumarajuć’
tako devet stoljeća,
spajajuć’ istok i zapad.
…
Zovem te samo,
da odnesem trenutak u beskonačno,
da mrak mi zamijeniš svjetlom.
Makar i leptir postao kratkovječni
tražim tvoje ruke mazne, lice
da otvoriš mi kapije i pendžere,
dok miluje me vjetar Bistrice
i trešnja mi sladi usne
u raljama proljeća.
Trebaš mi da naučim govor bilja,
da savladam daljine,
da poletim kao ptica…
Trebaš mi pjesmo naroda mog,
kad se mjesec u uštapu
pojavi nad Prokletijama,
i svetom Bosnom.
Trebaš mi,
toliko mi trebaš
da ne budem sam,
da ne šutim,
da otjeram bubnjeve iz srca,
da nestane sljepilo,
da osjetim nadu.
Ne želim da
zlo više slutim,
samo da ne zatutnji zeman,
plašim se da nam
kuće ne ostanu prazne.
…
A, ako te i nema,
pjesmo moja,
ako si samo
misao izgubljena
još uvijek nenapisana,
čežnja je moja jača
od tvog nepostojanja.