Moj prvi susret s većim izborom radova Amre Zulfikarpašić na jednome mjestu omogućio je, nažalost, tv prilog izložbe radova u Galeriji dvorca Petrović u Podgorici 2019. godine. Njezin opus u kontinuitetu, nažalost, nisam pratio. Mea culpa, mea maxima culpa. Spomenuta izložba bila mi je i opomena da sam u velikom zaostatku. Prečesto sam se susretao s njezinim posterima, znakovima i opremama knjiga, ukratko, raznim dizajnerskim autorskim rješenjima, vrlo rijetko s njezinim mnogobrojnim samostalnim i skupnim izložbama. Nisam pratio njezin rad i izvan okvira njezinih dizajnerskih rješenja za razne kulturne programe. Ovaj me izbor oduševio koliko chagalovskom emocijom i poetikom, toliko i picassovskim reduciranim crtežom i neobičnom atribucijom prostora. Amra je, ako ne i prva, u prvim redovima onih bosanskohercegovačkih umjetnika koji su se svojim dizajnom radikalno udaljili od puke informativnosti tradicionalnog plakata i znaka; osamostalila ih je i progovorila u njima jezikom čiste umjetnosti.
Spomenutom izložbom održanom 2019. u Galeriji dvorca Petrović u Podgorici kao da mi je rekla: vrati se onome što je umjetnički raskošnije, stilski savršenije. Televizijski prikaz te izložbe kustosice Centra savremene umjetnosti Crne Gore Anje Marković koji je Amra postavila na svoj face status 11. svibnja 2020. godine kazao mi je sve što o ovoj vrijednoj umjetnici nisam znao. Posebno mi je mnogo kazao onaj njegov sadržaj koji napušta okvire grafičkog dizajna i koji svjedoči Amrin odnos prema slikarstvu. Amra Zulfikarpašić je u svom grafičkom dizajnu informativna, originalna i maštovita, kad je izvan njegovih profesionalnih zadatosti, pak, ona je i pjesnički raspoložena. Pucaju stroge granice okvira grafičkog dizajna, rascvjetavaju se metaforički prostori života dostupni samo raskošnom duhu, koji se ostvaruje u posve novom i inventivnom jeziku bez obzira na to je li iskazan samo crtežom, grafički, ili i potezom uljane boje. Samostalni akt muškarca i žene, zagrljaji muškarca i žene, portreti, ljudsko tijelo u raznim stanjima, cvjetovi maka kao simbola različitih značenja (može označavati ljubav, zaborav, minuli rat, slobodu, obilje). Čovjek i životinja (mačka u naručju vlasnika). Minijaturne skice koje prerastaju u veće formate. Crteži reducirani na liniju promjenljivog intenziteta, obogaćeni nanosima boje. U svemu nabrojanom profinjen autorski senzibilitet, stil spontanosti. Ima nečeg dječjeg, iskonskog i nevinog u takvom oblikovanju svijeta, on kao da je otrgnut od sna koji mu je oduzeo sve realistične osobine, progovorio je vlastitim, autorskim. Amra Zulfikarpašić mu je osigurala lirska značenja, osobni pečat.
Prošlogodišnja podgorička izložba vratila me je jednom izuzetno značajnom Amrinom dizajnerskom projektu koji je 2002. godine, kao profesorica, u izvjesnom smislu i kao konceptualna umjetnica, ostvarila sa svojim studentima na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu. Iz njega je nastala i značajna knjiga „Pišem ti bosančicom“ priređena u suradnji s prof. dr. Lejlom Nakaš.
Od prvih godina svog djelovanja, Amra Zulfikarpašić se ostvarivala u širokom tematskom krugu i kao umjetnica i dizajnerica. S ovim projektom vratila se temi povijesnog prostora u kojem je pronašla najstarije rukopisno pismo izrazite i neponovljive likovnosti. Redizajnirala ga je i oživjela njegovu ljepotu, vratila ga iz „mrtvih“ mogućoj suvremenoj recepciji, podsjetila nas da smo u davna vremena s njim također živjeli kao u jednoj kući. S izvanrednim tekstovima o spomenicima na kojima i danas živi bosančica – stećcima, poveljama, pravnim aktima, prikazom bosančice kod svih njezinih etničkih i vjerskih skupina, te radovima studenata s natječaja “Pišem ti bosančicom”, opisom imena i porijekla ovoga pisma – spomenuta knjiga je vrijedno djelo o bh. kulturnom naslijeđu. U njemu su i dva znanstvena djela profesorice Nejle Nakaš: “Bosančica kao varijetet ćirilične minuskule” i “Hrvatsko-bosanska ćirilična korespondencija 16. i 17. stoljeća”.
Zapis o Amri
Moj prvi susret s većim izborom radova Amre Zulfikarpašić na jednome mjestu omogućio je, nažalost, tv prilog izložbe radova u Galeriji dvorca Petrović u Podgorici 2019. godine. Njezin opus u kontinuitetu, nažalost, nisam pratio. Mea culpa, mea maxima culpa. Spomenuta izložba bila mi je i opomena da sam u velikom zaostatku. Prečesto sam se susretao s njezinim posterima, znakovima i opremama knjiga, ukratko, raznim dizajnerskim autorskim rješenjima, vrlo rijetko s njezinim mnogobrojnim samostalnim i skupnim izložbama. Nisam pratio njezin rad i izvan okvira njezinih dizajnerskih rješenja za razne kulturne programe. Ovaj me izbor oduševio koliko chagalovskom emocijom i poetikom, toliko i picassovskim reduciranim crtežom i neobičnom atribucijom prostora. Amra je, ako ne i prva, u prvim redovima onih bosanskohercegovačkih umjetnika koji su se svojim dizajnom radikalno udaljili od puke informativnosti tradicionalnog plakata i znaka; osamostalila ih je i progovorila u njima jezikom čiste umjetnosti.
Spomenutom izložbom održanom 2019. u Galeriji dvorca Petrović u Podgorici kao da mi je rekla: vrati se onome što je umjetnički raskošnije, stilski savršenije. Televizijski prikaz te izložbe kustosice Centra savremene umjetnosti Crne Gore Anje Marković koji je Amra postavila na svoj face status 11. svibnja 2020. godine kazao mi je sve što o ovoj vrijednoj umjetnici nisam znao. Posebno mi je mnogo kazao onaj njegov sadržaj koji napušta okvire grafičkog dizajna i koji svjedoči Amrin odnos prema slikarstvu. Amra Zulfikarpašić je u svom grafičkom dizajnu informativna, originalna i maštovita, kad je izvan njegovih profesionalnih zadatosti, pak, ona je i pjesnički raspoložena. Pucaju stroge granice okvira grafičkog dizajna, rascvjetavaju se metaforički prostori života dostupni samo raskošnom duhu, koji se ostvaruje u posve novom i inventivnom jeziku bez obzira na to je li iskazan samo crtežom, grafički, ili i potezom uljane boje. Samostalni akt muškarca i žene, zagrljaji muškarca i žene, portreti, ljudsko tijelo u raznim stanjima, cvjetovi maka kao simbola različitih značenja (može označavati ljubav, zaborav, minuli rat, slobodu, obilje). Čovjek i životinja (mačka u naručju vlasnika). Minijaturne skice koje prerastaju u veće formate. Crteži reducirani na liniju promjenljivog intenziteta, obogaćeni nanosima boje. U svemu nabrojanom profinjen autorski senzibilitet, stil spontanosti. Ima nečeg dječjeg, iskonskog i nevinog u takvom oblikovanju svijeta, on kao da je otrgnut od sna koji mu je oduzeo sve realistične osobine, progovorio je vlastitim, autorskim. Amra Zulfikarpašić mu je osigurala lirska značenja, osobni pečat.
Prošlogodišnja podgorička izložba vratila me je jednom izuzetno značajnom Amrinom dizajnerskom projektu koji je 2002. godine, kao profesorica, u izvjesnom smislu i kao konceptualna umjetnica, ostvarila sa svojim studentima na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu. Iz njega je nastala i značajna knjiga „Pišem ti bosančicom“ priređena u suradnji s prof. dr. Lejlom Nakaš.
Od prvih godina svog djelovanja, Amra Zulfikarpašić se ostvarivala u širokom tematskom krugu i kao umjetnica i dizajnerica. S ovim projektom vratila se temi povijesnog prostora u kojem je pronašla najstarije rukopisno pismo izrazite i neponovljive likovnosti. Redizajnirala ga je i oživjela njegovu ljepotu, vratila ga iz „mrtvih“ mogućoj suvremenoj recepciji, podsjetila nas da smo u davna vremena s njim također živjeli kao u jednoj kući. S izvanrednim tekstovima o spomenicima na kojima i danas živi bosančica – stećcima, poveljama, pravnim aktima, prikazom bosančice kod svih njezinih etničkih i vjerskih skupina, te radovima studenata s natječaja “Pišem ti bosančicom”, opisom imena i porijekla ovoga pisma – spomenuta knjiga je vrijedno djelo o bh. kulturnom naslijeđu. U njemu su i dva znanstvena djela profesorice Nejle Nakaš: “Bosančica kao varijetet ćirilične minuskule” i “Hrvatsko-bosanska ćirilična korespondencija 16. i 17. stoljeća”.