Od rukovanja, grljenja i ljubljenja pri sastancima i rastancima, preko individualnog ulaska u javne prostore poput dućana i biblioteka, te javnih okupljanja o kojima ovise obrazovanje, kultura, politika i društvo, do putovanja, pogotovo iznenadnih i pogotovo inozemnih – kao da odumiru neke uobičajene ljudske djelatnosti koje smo smatrali bogomdanima i često ih obavljali rutinski, što ne znači da nam nisu važne, pa i bitne. Koliko god da su sociolozi (primjerice, naš Izvor Rukavina) od samoga početka pandemije koronavirusa upozoravali da je korištenje izraza „socijalna distanca“ umjesto izraza „fizička distanca“ pogrešno, izgleda da je bilo neminovno da prinudno zauzimanje i držanje fizičke distance dovede i do socijalnog distanciranja.
Življenje gubi spontanost koju je, u hiper-kompleksnom i hiper-reguliranom društvu, već odavno teško sačuvati, i u vlastitoj svijesti i u međuljudskim odnosima. Spontanost življenja i inherentni misterij života i životnih odnosa: nalik na onaj element koji razlikuje erotiku od pornografije.
Što sve treba činiti da bi se moglo živjeti – primarno je. Sekundarno je – živjeti. Forma života nadvladala je sam život. Stoga nije slučajno da nas sve ovo podsjeća na totalitarizme i ratove: gdje se jedni iživljavaju, a drugi preživljavaju, nema baš života. Samo se nastoji sačuvati goli život tako što se određuje, od vrha do dna, kakav život treba biti. A rezultat je životarenje umjesto smislenog i perspektivnog života, iščašen život, kljakavi pojedinci, okljaštrene zajednice i društva. Hrvati, Srbi, Bošnjaci, Albanci, Makedonci i ostali i „ostali“ u ovim krajevima naviknuli su se već na takav život pod prijetnjom smrću. Otuda i prihvaćanje „suživota“ kao ratne i poratne forme života, što je navika koja će nam, doduše, dobro doći u pandemijskom i popandemijskom periodu, kad povrh života moramo izmišljati suživot. Međutim, gdje se mora propagirati suživot, suživot je već stvar prošlosti, a ni život baš nema budućnosti. Lijepo je rekao Abdulah Sidran: „Čim mi neko pomene suživot, ja ga pošaljem u sukurac!“
Na Sidrana i suživot, kao i na druge naše nevolje, podsjetila me je jedna pjesma austrijskog pjesnika Ernsta Jandla, „uz egzistenciju“ ili „o egzistenciji“ („zur existenz“), napisana 1978., kad je svijet, zbog nuklearne prijetnje, raznih ratova i naftnih kriza, kokodakao o koegzistenciji ili „miroljubivoj koegzistenciji“, koja je kod nas bila vezivana uz „nesvrstanost“, ono „svjetsko, a naše“.
Inače, Ernst Jandl je jedan od najozbiljnijih zajebanata među meni poznatim piscima. Zajebavao se ponajprije i ponajviše s jezikom i u jeziku – svom njemačkom i austrijskom i bečkom, i između tih njemačkih jezika i engleskoga. Ali Jandlove jezične igre i igrarije nisu nikad bile same sebi svrhom; dekonstruirajući i rekonstruirajući jezik, on je dekonstruirao i rekonstruirao čovjeka, društvo i svijet, ne dopuštajući opuštanje ni sebi ni drugima. Zajebavao se sa sobom i drugima, s velikim i malim, s malograđanštinom i revolucionarnošću, s fašistima i antifašistima, sa SSSR-om i SAD-om, uzduž i poprijeko, desno i lijevo ili „lesno i dijevo“ (kako glasi naslov jedne njegove knjige, „lechts und rinks“ umjesto „rechts und links“). Zajebavao bi se on, da je doživio ovo globalno umiranje, i s pandemijom i svijetom koji se preko noći razbolio zbog virusa, fizički i psihički. Jer ono što je Jandl prije četrdesetak godina rekao misleći na veliku politiku u hladnoratovskom vremenu vrijedi i danas za naše male živote. Jandlova „koegzistencija“ je naše „novo normalno“, nakon kojeg možemo očekivati samo još novije normalno i najnovije normalno, ukratko: nenormalno ili, jandlovski govoreći, „nonononovo nonononormalno“:
uz egzistenciju koegzistencija a zašto ne uz koegzistenciju kokoegzistencija a onda uz ovu kokokoegzistencija čiji je logičan nastavak kokokokoegzistencija
stoga tom ko- nije postavljena baš nikakva granica a ni oružanim sistemima koji jedan takav ko- uopće omogućuju nego samo egzistenciji koja se vazda pojavljuje samo jedan jedini put pa zato i jest tako beznačajna
(Ernst Jandl, „zur existenz“, u: Ernst Jandl, lechts und rinks, münchen: luchterhand, 2002., str. 76.)
Koegzistencija
Od rukovanja, grljenja i ljubljenja pri sastancima i rastancima, preko individualnog ulaska u javne prostore poput dućana i biblioteka, te javnih okupljanja o kojima ovise obrazovanje, kultura, politika i društvo, do putovanja, pogotovo iznenadnih i pogotovo inozemnih – kao da odumiru neke uobičajene ljudske djelatnosti koje smo smatrali bogomdanima i često ih obavljali rutinski, što ne znači da nam nisu važne, pa i bitne. Koliko god da su sociolozi (primjerice, naš Izvor Rukavina) od samoga početka pandemije koronavirusa upozoravali da je korištenje izraza „socijalna distanca“ umjesto izraza „fizička distanca“ pogrešno, izgleda da je bilo neminovno da prinudno zauzimanje i držanje fizičke distance dovede i do socijalnog distanciranja.
Življenje gubi spontanost koju je, u hiper-kompleksnom i hiper-reguliranom društvu, već odavno teško sačuvati, i u vlastitoj svijesti i u međuljudskim odnosima. Spontanost življenja i inherentni misterij života i životnih odnosa: nalik na onaj element koji razlikuje erotiku od pornografije.
Što sve treba činiti da bi se moglo živjeti – primarno je. Sekundarno je – živjeti. Forma života nadvladala je sam život. Stoga nije slučajno da nas sve ovo podsjeća na totalitarizme i ratove: gdje se jedni iživljavaju, a drugi preživljavaju, nema baš života. Samo se nastoji sačuvati goli život tako što se određuje, od vrha do dna, kakav život treba biti. A rezultat je životarenje umjesto smislenog i perspektivnog života, iščašen život, kljakavi pojedinci, okljaštrene zajednice i društva. Hrvati, Srbi, Bošnjaci, Albanci, Makedonci i ostali i „ostali“ u ovim krajevima naviknuli su se već na takav život pod prijetnjom smrću. Otuda i prihvaćanje „suživota“ kao ratne i poratne forme života, što je navika koja će nam, doduše, dobro doći u pandemijskom i popandemijskom periodu, kad povrh života moramo izmišljati suživot. Međutim, gdje se mora propagirati suživot, suživot je već stvar prošlosti, a ni život baš nema budućnosti. Lijepo je rekao Abdulah Sidran: „Čim mi neko pomene suživot, ja ga pošaljem u sukurac!“
Na Sidrana i suživot, kao i na druge naše nevolje, podsjetila me je jedna pjesma austrijskog pjesnika Ernsta Jandla, „uz egzistenciju“ ili „o egzistenciji“ („zur existenz“), napisana 1978., kad je svijet, zbog nuklearne prijetnje, raznih ratova i naftnih kriza, kokodakao o koegzistenciji ili „miroljubivoj koegzistenciji“, koja je kod nas bila vezivana uz „nesvrstanost“, ono „svjetsko, a naše“.
Inače, Ernst Jandl je jedan od najozbiljnijih zajebanata među meni poznatim piscima. Zajebavao se ponajprije i ponajviše s jezikom i u jeziku – svom njemačkom i austrijskom i bečkom, i između tih njemačkih jezika i engleskoga. Ali Jandlove jezične igre i igrarije nisu nikad bile same sebi svrhom; dekonstruirajući i rekonstruirajući jezik, on je dekonstruirao i rekonstruirao čovjeka, društvo i svijet, ne dopuštajući opuštanje ni sebi ni drugima. Zajebavao se sa sobom i drugima, s velikim i malim, s malograđanštinom i revolucionarnošću, s fašistima i antifašistima, sa SSSR-om i SAD-om, uzduž i poprijeko, desno i lijevo ili „lesno i dijevo“ (kako glasi naslov jedne njegove knjige, „lechts und rinks“ umjesto „rechts und links“). Zajebavao bi se on, da je doživio ovo globalno umiranje, i s pandemijom i svijetom koji se preko noći razbolio zbog virusa, fizički i psihički. Jer ono što je Jandl prije četrdesetak godina rekao misleći na veliku politiku u hladnoratovskom vremenu vrijedi i danas za naše male živote. Jandlova „koegzistencija“ je naše „novo normalno“, nakon kojeg možemo očekivati samo još novije normalno i najnovije normalno, ukratko: nenormalno ili, jandlovski govoreći, „nonononovo nonononormalno“:
uz egzistenciju
koegzistencija
a zašto ne uz koegzistenciju
kokoegzistencija
a onda uz ovu
kokokoegzistencija
čiji je logičan nastavak
kokokokoegzistencija
stoga tom ko-
nije postavljena baš nikakva granica
a ni oružanim sistemima
koji jedan takav ko- uopće omogućuju
nego samo egzistenciji
koja se vazda pojavljuje samo jedan jedini put
pa zato i jest tako beznačajna
(Ernst Jandl, „zur existenz“, u: Ernst Jandl, lechts und rinks, münchen: luchterhand, 2002., str. 76.)